I baš kad se napokon našao na vrhu svijeta, točnije na čelu Europskog vijeća, i primio europćanske glavonje na svečanom otvaranju hrvatskog predsjedanja u Zagrebu, uznositi Andrej našao se pred paljbom optužbi jurišnika vlastite stranke zbog poraza Kolinde Nacionale na izborima. Uvređeni i iznenađeni članovi vodstva HDZ-ta, a osobito ljuti izazivači, traže krivca i upiru prstom u njega i smjer kojim je vodio stranku.

A premijer se, po starom dobrom običaju, pravi grbav i u neuspjehu KGK ne vidi ni trunku svoje odgovornosti. Iako je ovoga puta odustao od crnog labuda, spasonosno obrazloženje pronašao je u demografskim promjenama u krajevima koji su inače skloni HDZ-tu. Dakle, Slavoniji, Lici, Dalmaciji. Ako je doista tako, Plenki kojemu su usta puna gospodarskih i svih ostalih spektakularnih uspjeha svoje vlade, našao se u nebranom grožđu. Pa zašto su, pobogu, HDZ-tovi simpatizeri dali petama vjetra i odmaglili u Njemačku, Irsku ili Kanadu, ako im je u domovini tako dobro?

Jednostavno objašnjenje imao je i novonastali demokršćanin Gordan Jandroković-Njonjo, koji je ustvrdio da je kampanja otišla previše udesno, što je motiviralo birače ljevice da masovno pohrle na birališta. Čitaj – popizdili su na Vasu, Thompsona i redove na biračkim mjestima u Hercegovini i odlučili glasati za Zorana, pa makar začepili nos.

No Andrejeve pristaše najviše boli debakl u Zagrebu, u kojem je Kolinda dva dana prije izbora, na predizbornom derneku s pjevanjem i cupkanjem u Novom Jelkovcu, proglasila pobjedu. I sada krive glavnog državnog inspektora Andriju Mikulića da nije dovoljno zasukao rukave i prolio dovoljno znoja u kampanji, kao i da mu je zagrebačka organizacija HDZ-ta kojoj je na čelu, da prostite, zaku..c. To je, doduše, sve točno, iako je svakom s dva neurona u glavi bilo jasno da je im podrška posrnulog USKOK-ova optuženika Mileta Fontane, nakon najnovijeg skandala s adventskim kućicama, poskupljenja odvoza smeća, samovoljne smjene Bore Nogala s čela dječje bolnice na Srebrnjaku i dvaju masovnih prosvjeda protiv njega na dane izborne šutnje, donijela puno više štete nego koristi. A baš se s Miletom u ključnim tjednima neokrunjena kraljica Balkana slizala bez ikakvih kočnica.

Brak iz računa obio im se o glavu kao bumerag i očekivano popušiše u glavnom gradu svih Rvata do kocena. Iako se premijer o tome do sada nije želio javno odraziti, trbuhozborci su već odradili posao. Ministar gospodarstva Darko Horvat poručio je Bandiću kako je vrijeme da ga zamijeni netko mlađi, zagrebački HDZ navodno želi navrat-nanos prekinuti protuprirodni blud s gradonačelnikom i odjebati GUP, a preko Facebooka se oglasio i eurozastupnik Tomislav Sokol i u tome im dao punu podršku. No veliki vođa Andrej Plenković, poznat po tome što teško donosi odluke, a kad ih donese, obično je prekasno, još nije sam u sebi prelomio hoće li se riješiti Mileta zbog negativnog publiciteta koji mu stvara ili će još malo uživati u trgovačkoj saborskoj koaliciji i podršci 11 žetončića stranke BM 365.

Iskreno, najrealniji ispao je Ivan Anušić, osječko-baranjski župan i šef Kolindine kampanje, izjavivši još u izbornoj noći da je za njezin neuspjeh zaslužan Zoran Milanović – jer je bio bolji. Pošteno, da poštenije ne može biti. A onda je, nakon pametovanja stranačkih drugara, pojasnio da su krivi njihova kandidatkinja i svi oko nje te da za gubitak izbora ne treba optuživati nikog izvan HDZ-ta.

No uzalud je Anušiću govoriti ono što je odavno bilo kristalno jasno cijeloj naciji – da je Kolinda zasrala motku vulgarizacijom i estradizacijom institucije predsjednika te se gluparanjem i glavinjanjem u kampanji popela na mozak i onima koji su je prije pet godina svesrdno podržavali. Nije bilo te pegle koja je mogla ispeglati njene gafove niti dovoljno kreativnih stranačkih objašnjenja za njena baljezganja. Mogao je Andrej strpljivo i dosadno, kako samo on to zna, uvjeravati naciju da je predsjednica učinila čuda u svom mandatu, ali badava mu trud. Narod ipak nije veslo sisao i ne može mu HDZ prodavati bureke do besvijesti. No usprkos zdravom razumu i nepobitnim činjenicama, palo je naređenje da se provedu dubinske analize po svim županijama, ne bi li se znanstvenim metodama došlo do zaključka koji se nameće svakoj budali. Ali ne i premijeru. On kao sivonja inzistira na tome da se isljednički ustvrdi tko je predsjednicu sabotirao iznutra, tko je potajno radio za Škoru, tko je nagovarao birače da ostanu doma i je li Vaso zapravo odglumio ulogu života i pravio se da radi ono što ne radi. Mobilizira stranačke radikale.

I tako je Plenković dočekao vrhunac svoje europćanske karijere s gorkim osmijehom na licu i grčem u želucu. U trenutku kada je srdačno tapšao Emmanuela Macrona i osjećao se kao europski supermen u Parizu, uvjeren kako će ga baš on na tečnom francuskom smekšati kako bi se prestao žiliti oko blokade otvaranja pregovora Sjeverne Makedonije i Albanije, počeli su ga žderati njegovi u stranci i vaditi mu crijeva. Milijan Brkić, nekada Vaso, Davor Ivo Stier i Miro Kovač digli su glave i počeli zazivati novo vodstvo HDZ-ta, nudeći sebe kao garante povratka autohtonoj politici neumrlog Franje. Čak je i mladunče u Europskom parlamentu Karlo Ressler, inače Plenkijev štićenik, počeo pokazivati znakove neposluha i odricati se svog političkog oca. I izjavio kako nitko ne može računati na bianco podršku na sljedećim unutarstranačkim izborima, jer „trebaju biti još snažniji u pogledu svake od bitnih komponenata HDZ-ta“, ma što to značilo.

Možda je premijer napokon shvatio da se onaj koji s djecom liježe, budi popišan. Osobito kad se djeca protive Istanbulskoj konvenciji i namjeravaju sudjelovati u Hodu za život. Zato će se Kolinda koja je, eto, zbog ljubavi prema domovini odbila neke unosne ponude iz inozemstva, post festum baviti zaštitom žena i njihovim pravima. Kud će suza nego na oko…

Zanimljivo je kako se svi sada zaklinju u tuđmanizam iako su im percepcije istoga dijametralno suprotne. Oni koji smatraju da ih je Plenki odvukao previše ulijevo, uvjereni su da njihovo biračko tijelo prirodno očekuje legalizaciju ustašluka, dočim premijerovi odabranici jašu po viziji uljuđene konzervativne stranke koja se temelji na antifašizmu i europćanskim vrijednostima. Kao što je poznato, takvu barem prividnu transformaciju pokreta opasnih namjera mogao je osigurati jedino Ćaća Sanader. Zato što je imao veća muda i u mladosti se mlatio po splitskom Varošu, za razliku od finog zagrebačkog dečka Andreja koji batine vjerojatno nikada nije popio.

Budući da Zoka Milanović ima određenih iskustava sa štemerima iz Trnja, a povremeno ga peru i sinjski geni, tvrda kohabitacija koju je premijer najavio mogla bi biti na njegovu štetu. Naime, kad se nađu dva ovna na brvnu, pa čak i s briselskim iskustvom i manirama, obično pobjeđuje onaj s tvrđom glavom.

No puno veći problem od Zoke bit će Andreju vreća rogova kojoj je na čelu. Jer trendovi su vražja stvar. Kad jednom krenu nadolje, teško ih je vratiti, što dobro predosjećaju stranački lešinari. Činjenica da je rejting HDZ-ta prvi put nakon četiri godine ispod SDP-ova, trebala bi uzbuditi i manje anemične vođe od aktualnog premijera. Ipak, u svemu tome za njega ima i dobrih vijesti.

Vaso i Stier, kao i Stier i Kovač, ne mogu se očima vidjeti. „Neka cvate tisuću cvjetova“, reče lukavi Plenković, svjestan toga da mu najviše odgovara što više kandidata za šefa stranke. Neka se međusobno kolju do mile volje, a on će ionako najaviti parlamentarne izbore za koji mjesec. Pa da vidimo tko će ga rušiti kada bude najjači – na kraju hrvatskog predsjedanja i neformalnog summita europćanskih vođa u Zagrebu. Druga dobra vijest za njega jest činjenica da je beznadnom Davoru Bernardiću popularnost pala na najniže grane i da se, prema anketama, nalazi u magarećoj klupi. Čak i najvatreniji navijači opozicije teško ga mogu zamisliti kao premijera. Što bi Andreju moglo olakšati lutanja bespućima političke zbiljnosti.