Je li ikoga iznenadila vijest objavljena u dvama različitim švedskim dnevnim listovima – socijaldemokratskom Aftonbladet i konzervativnom Svenska Dagbladet – da je Veliki vođa rvacke vlade i HDZ-ta Andrej Plenković jedan od izglednih kandidata za funkciju glavnog tajnika NATO-a? Naravno da nije, osim, možda, bivšu predsjednicu Kolindu Nacionale, koja navodno ima slične ambicije. Baš kao i Ursula von der Leyen, aktualna predsjednica Europske komisije. No čini se da im je AP pomrsio račune, bez obzira na činjenicu da je s oboma u više nego srdačnim odnosima. No, što bi se reklo, služba je služba, a družba je družba, i Bog je prvo sam sebi bradu napravio, zar ne? Osim toga, ako su mu se eventualno zatvorila vrata europskih institucija zbog nabujalih korupcijskih afera u Rvackoj u koje su umiješani njegovi najbliži odabranici, možda mu se negdje otvorio prozor. U NATO-u.

Uostalom, zašto bi se itko čudio toj švedskoj spekulaciji kad je AP na pravoj strani povijesti i češće je u Ukrajini nego, naprimjer, na Baniji, gdje obnova ni dvije godine nakon potresa nikako da se zahukta, ma koliko se Branko Bačić trudio uvjeriti nas u suprotno. No koga briga za porušeni Sisak, Petrinju, Glinu ili Majske Poljane kad to nitko neće spomenuti u Bruxellesu, a kamoli pokazati na CNN-u.

Ali kad se pojaviš u Kijevu na godišnjici ruskog pokolja u Buči i onako stasit i visok viriš iza ramena Vladimira Zelenskog, eh, onda te love kamere i onda se to bilježi na međunarodnoj sceni. A ta scena, budimo iskreni, Andreja jedino i zanima još otkad je ispao iz Granićeva legla u Ministarstvu vanjskih poslova ranih devedesetih. Neće se valjda do besvijesti zamarati ovozemaljskim tričarijama, Inom, DORH-om, Agrokorom, mlaćenjem migranata na granicama ili kolapsom rvackog zdravstva.

Kao da već nije dovoljno napravio za građane Republike Hrvatske, kojima je ionako puno bolje no što žele priznati, osobito otkad ih je osobno uveo u Schengen i euro. Te jeftini struja i plin, te velikodušna pomoć najugroženijim skupinama, te ograničavanje cijena osnovnih namirnica i, molit ću lijepo, svinjske vratine, te ovo te ono. A sve zahvaljujući senzacionalnim mjerama njegove vlade. To, dakako, nema veze ni s populizmom ni s predizbornom kampanjom, za koju neki zlobnici tvrde da je već počela.

Ali narod je toliko nezahvalan da ništa od toga i ne primjećuje. A proklete medije, koji iz tjedna u tjedan izmišljaju neke afere i neteme, da i ne spominjemo. Pa dojadilo je Andreju, brate, traćiti svoje dragocjeno vrijeme na one koji to nisu ni zaslužili. Njegovi kapaciteti daleko su iznad takvih banalnosti, a njegova misija ionako je očuvanje globalnog mira i stabilnosti. Konačno su to prepoznali i međunarodni mediji. Na koga da se svijet osloni ako ne na Andreja? I zato je vrijeme da se pobrine za sebe i svoju budućnost, koju je pažljivo planirao od malih nogu.

S druge strane, Kolinda Nacionale, koja je dala sve od sebe na Mundijalu u Rusiji, a bogami i u Kataru, kako bi se svidjela milijardama gledatelja diljem planeta, čini se da je ispala iz igre. Badava je kisnula u zagrljaju Macrona i cijele francuske nogometne reprezentacije, čiji je pehar izljubila, i badava joj posavska narodna nošnja u kojoj se kočoperila na tribinama u Dohi. Navodno na nju u NATO-u više nitko ne računa iako ima brojne adute: osim što je bila pomoćnica glavnog tajnika, dolazi iz jedne od novih članica s istoka Europe, a i žena je. Međutim, čini se da je profućkala svoju šansu.

Možda i zato što je svojedobno pokazala previše entuzijazma u druženju s ruskim diktatorom Putinom Groznim u počasnoj loži, poklonivši mu hrvatski dres s njegovim imenom. Osim toga, u jednom intervjuu švedskim medijima priznala je da su njih dvoje znali razgovarati satima, pri čemu bi Putin bio prepun poštovanja prema njoj kao ženi i predsjednici Rvacke i nije se uopće ponašao kao ratni zločinac i psihopat. Ukratko, divan čovjek, pravi gospodin. Ali avaj! Nakon godine krvave ruske agresije na Ukrajinu te se stvari ne zaboravljaju tako lako, ni u Bruxellesu ni u Washingtonu.

S druge strane, njenom stranačkom kolegi AP-u, komunističkom gojencu i svoga ćaće sinu, takva nesmotrenost ne bi se mogla dogoditi. Em što ne osjeća sličnu strast prema nogometnim momčadima, em što više voli košarku, em je prirodno lukaviji. Pustio je Kolindu da se blamira dok je on radio na tihoj diplomaciji.

Uostalom, nije nikakva tajna da AP zna znanje i da se još u formativnim godinama naučio prilagođavati svakom režimu. Kako Komunističkoj partiji tako i HDZ-tu. I zato ga svi režimi vole. Voljeli su ga u Jugoslaviji, vole ga u Rvackoj, vole ga u Europi, vole ga u NATO-u. Kako ga ne bi voljeli kad je uvijek na pravoj strani povijesti.

Od uzoritog omladinca koji je citirao Marxa i napisao čuveni maturalni rad o sredstvima masovne komunikacije kojima je zadaća promovirati politiku vlasti, izrastao je u uzoritog diplomata. Jer čim se režim promijenio, promijenio se i on. Pokrstio se, preobratio i ravno s Pravnog faksa, kao jedan od odabranih, započeo briljantnu karijeru u Ministarstvu vanjskih poslova. Dok su manje talentirani pojedinci ginuli na fronti, Andrej Plenković je sa svojim ljutitim rivalom s Pantovčaka Zokijem Milanovićem u debeloj ladovini Zrinjevca radio na međunarodnom položaju Lijepe im Njihove. Iako je neumrli Franjo bio neizlječivi autokrat koji s europskim vrijednostima nije imao blage veze, AP je već tada shvatio da se nosi Europa koja čeka baš takve kao on. Od Pariza do Bruxellesa.

Znao je Andrej da mu je samo nebo granica, ali zato mu je trebalo članstvo u političkoj stranci. Naravno, ne bilo kojoj, već u HDZ-tu, u koji ga je naivno učlanila bivša premijerka Jadranka Kosor. Zanimljivo kako mu nije palo na pamet primiti je natrag, nakon što ju je Karamarko brutalno izbacio. A čujte, tako se uspinje na političkoj ljestvici. Preko leševa i bez pardona.

A kad je jednom zasjeo u sedlo šefa HDZ-ta, rastjerao je sve koji su imali bilo kakvu težinu i okružio se patuljcima kako bi njegova superiornost što više došla do izražaja. Nema veze što su mu ministri nesposobni i skloni mažnjavanju javnih i europskih para, bitno je da ga slijepo slušaju. Nema veze ni što ga ministar obrane, potkapacitirani đilkoš poznat po mešetarenju državnim nekretninama, svojim indijanskim engleskim i gluparijama koje trkelja sramoti po sastancima NATO-a, bitno je da se zna tko je gazda. Ako to znaju u Rvackoj, znaju valjda i u zapadnim centrima moći.

A takav im baš treba. Ne valjda Zoka Milanović koji se ponaša kao neusmjereni projektil i ne znaš kad će eksplodirati. I još optužuje Plenkovića da će datum parlamentarnih izbora prilagoditi svojoj potencijalnoj funkciji u međunarodnim institucijama. Svašta! Zato se AP, koji je zbog anemije izbjegao vojsku i Domovinski rat, mudro naslađuje komentirajući napise švedskih medija o sebi kao kandidatu za glavnog tajnika: „Meni se čini da su se švedski mediji zabunili, vjerojatno su mislili na Milanovića jer se snažno zalagao za ulazak Švedske u NATO, a i inače radi na promoviranju euroatlantskih organizacija.“ Završen citat. Ha ha!

Iako se kaže da pijetao koji prvi zakukuriče obično završava u loncu, AP-u ovakve medijske spekulacije samo dižu perje. Čak i da nisu istinite, bitno je da se priča jer mu time raste cijena, kako na domaćoj tako i na svjetskoj političkoj sceni. Dečko koji je obećavao sigurno će ispuniti svoje ambicije. Budući da ga oduvijek doživljavaju kao strano tijelo, tome se nesumnjivo vesele u HDZ-tu. A i građanima će laknuti. Prema anketama na portalima, čak 55 posto navija da mu konačno daju neku masno plaćenu međunarodnu fotelju, samo da nam se makne s grbače. Pa, sretno na čelu svemira, dragi AP, tamo ćeš konačno biti svoj na svome!