Staložen, smiren i anemičan Europejac na čelu rvacke vlade, Andrej Plenković spreman je svima koji su mu zbog neke računice potrebni, tolerirati baš svašta. Ali ne može podnijeti da ga netko odbije. Takvi nek’ se čuvaju Andrejeve ruke jer će ih kad-tad stići!

Kada su, na primjer, u pitanju nestašni članovi njegove stranke, Plenki može otrpjeti i da mlate ženu, i da su zaboravni oko upisivanja pustih nekretnina u imovinske kartice, i da promoviraju ustaška obilježja, i da prostački vrijeđaju opoziciju i manjince po Saboru, i da su se čudesno obogatili preko noći, i da su imali svoje prste u problematičnoj poslijeratnoj obnovi Banije, i da su sudjelovali u svojedobnoj pobuni šatoraša u Savskoj i prijetili građanima plinskim bocama, i da trguju javnim funkcijama „pro futuro” mameći potencijalne partnere u koaliciju.

Premijer i predsjednik HDZ-ta zažmirit će na oba oka i kada je u pitanju kršenje epidemioloških mjera upravo od onih koji ih propisuju, kao i grabež za cjepivo do kojeg mogu samo pojedinci koji su „blizu kopanji”. Dobro, ajde, vjerojatno ga je malo taknulo u živac što su neki bili toliko glupi i neoprezni da je sve iscurilo u javnost, no daleko od toga da ih je spreman pedalirati. Nije valjda lud da trenira strogoću nad ljudima koje je sam postavio i koji su mu odradili posao prije i za vrijeme parlamentarnih izbora. A po svemu sudeći, učinit će isto i za lokalne, kada će valjda opet slavodobitno proglasiti pobjedu nad covidom-19. Vjerojatno tamo negdje početkom svibnja.

Zato je i imao razumijevanja za Alemku Markotić, istaknutu članicu Nacionalnog stožera civilne zaštite, i njeno aktivno sudjelovanje u masovnom vjerskom okupljanju na Stepinčevo ispred zagrebačke katedrale, protivno svim epidemiološkim mjerama, kao i cijepljenje vlastite majke preko reda. Nije mu zasmetalo ni kada se inače suzdržana ravnateljica Klinike za infektivne bolesti gadno obrušila na novinare koji su se usudili o tome je nešto pitati.

Osjetljiv na ljudske slabosti, oprostio je Plenki i svima onima koji su, premda ne pripadaju prioritetnim skupinama, učinili to isto „da se ne baci” višak iz doze. Štrecnulo ga je tek kad je puk vulgaris pobjesnio na činjenicu da su svi takvi u nekoj vezi s vladajućima i besramno koriste privilegije čak i kad je zdravlje u pitanju.

No da se nije digla medijska halabuka, premijer koji trenutačno ima pametnijeg posla oko lokalnih izbora, vjerojatno ne bi vidio ništa čudno u epidemiološkom darvinizmu koji je na djelu. I dok se, na primjer, u Americi zbog cijepljenja preko reda gubi licenca i plaća milijun dolara kazne, u Rvackoj takve zloupotrebe nailaze tek na moralnu osudu. Zato je post festum Hrvatski zavod za javno zdravstvo nabrzinu sklepao Protokol o postupanju s viškovima. Da ubuduće ne bi bilo nismo znali.

Iako opozicija traži ostavku Nacionalnog stožera civilne zaštite na čelu s Krunoslavom Capakom, koji je vrludao s odlukama od nemila do nedraga, od lockdowna svega i svačega do otvaranja kazina i kladionica, smjernom Andreju ne pada na pamet da ih se odrekne. Kao ni onih koji se guraju po misama, poput ministra Medveda u Gorama kraj Petrinje, ili na pogrebima HDZ-tovih članova, jer se, dakako, ne bi štel zameriti ni Autokefalnoj Crkvi u Rvata, ni svojim zadriglim biračima, ni braniteljskim udrugama.

U ovih četiri i kusur godina otkad je obećao reformirati HDZ i državu, već smo naučili da će, širokogrudan kakav već jest, Plenković progutati razne nepodopštine i zubima braniti svakog vojnika partije, sve dok njemu samome voda ne dođe do grla. Ne zato što ih posebno voli, već zato što ih je on odabrao. Ali ako postoji nešto što Andrej organski ne može podnijeti, nešto zbog čega će iz njega provaliti sva malicioznost povrijeđene taštine i žeđ za osvetom, onda je to odbijenica. Andreju se naprosto ne smije reći NE!

Onako naočit i visok, vjerojatno je uvjeren da je naprosto neodoljiv, a nitko ga do sada uglavnom nije odbijao ako bi ponudio dovoljno visoku funkciju ili mjesto na izbornoj listi. Putujući po bijelom svijetu, mogao se diplomatski uvaljivati na četiri do pet jezika, a s pozicije moći bio je zamaman svakom malo ambicioznijem članu HDZ-ta pa nije čudno što čovjek naprosto nije navikao dobivati košarice. Oprostite, zar nije logično da zahvaljujući svom nadnaravnom šarmu i uvjerljivosti, još nije doživio da mu u životu ili politici netko kaže NE? Osim, dakako, nekih sporadičnih tipova kao što su Božo Petrov iz Mosta ili Krešo Beljak iz HSS-a, od kojih se jedan oteo kontroli, a drugi nije ni pristao na razgovore o koaliciji.

Pa kako ga onda ne bi razbjesnio nezahvalni Damir Vanđelić, privremeni ravnatelj Fonda za obnovu Zagreba, koji ga je nakon nekoliko mjeseci udvaranja glatko otfikario i odbio biti zec na lokalnim izborima u Zagrebu. Točnije, odbio je glumiti kandidata HDZ-ta i časno izgubiti od Milana Bandića, što je vjerojatno bio zakulisni plan lukavog Plenkija. Jer ma koliko se kleo da mu je cilj do nogu poraziti dugovječnog gazdu iz Pogane Vlake na čelu glavnoga grada, premijer si zapravo ne može dopustiti da ga stvarno izazove.

Mile mu, kako se čini, preko svojih žetončića među zastupnicima manjina u Hrvatskom saboru i dalje održava krhku većinu na nacionalnoj razini. Koliko je krhka, mogli smo se uvjeriti prilikom cirkusa oko ukidanja članarine za HGK, kada je vladajućima pao kvorum, a Plenkoviću eksplodirao tlak. A što se više ljuti na one koji smatraju da je anonimni HDZ-tov zastupnik Davor Filipović odabran da se žrtvuje na izborima za zagrebačkog gradonačelnika zbog viših stranačkih ciljeva, to je razvidnije koliko u tome ima puno istine. Naravno, ne bi to HDZ-tu bilo prvi put – svojedobno su slali i Dragu Prgometa da izgubi Zagreb, Kolindu Grabar-Kitarović da izgubi Rijeku ili Andriju Hebranga da izgubi predsjedničke izbore. Uostalom, nije li premijerov osobni trbuhozborac, inače predsjednik Sabora, Gordan Jandroković Njonjo u jednom televizijskom razgovoru priznao da bi, ako se u drugom krugu nađu Bandić i Tomašević, HDZ podržao Bandića. Toliko o njihovom poštenju i iskrenosti kada su u pitanju netransparentni poslići kuma Milana i raščišćavanje financijskog i korupcijskog svinjca u metropoli svih Rvata.

Zbog svega navedenog premijer je prilično nervozan pa ga je Vanđelićeva odbijenica izbacila iz cipela, jer s njim bi kao kandidatom ova predizborna farsa možda bila malo manje prozirna. Budući da je već davao intervjue po medijima i naširoko objašnjavao zašto obnova od potresa još nije započela i zašto za svaku zgradu treba šest i pol kila papira i dokumentacije, čovjek ipak nije toliko nepoznat javnosti kao Davor Filipović. No Vanđelić je moguće provalio Plenkijevu skrivenu agendu i objavio da ne prihvaća njegovu ponudu. A onda smo vidjeli i drugo lice uljuđenog premijera, koji je zbog toga načisto ispalio na mozak.

Njegov je muški ponos toliko povrijeđen da je čak postao indiskretan, otkrivajući intimne razgovore u četiri oka o mogućoj kandidaturi za gradonačelnika. I tako je odjednom od supersposobnog menadžera i spasitelja Zagreba, Vanđelić preko noći postao tek privremeni upravitelj Fonda za obnovu, koji nema šanse ostati na toj funkciji dulje od nekoliko mjeseci iako se prijavio na natječaj. Jer, dakako, ima sposobnijih od njega, a vjerojatno i poslušnijih. Ukratko: Andreju ne reci NE! To je na vrijeme shvatio i nesretni Davor Filipović, kojem će stranka valjda nekako kompenzirati vjerojatni debakl u Zagrebu.

Sve to savršeno ide na ruku Miletu Fontani koji opet jaše Zagrebom i obećava brda i doline, računajući na kolektivnu amneziju i kmetski mentalitet sugrađana. Dok SDP i HDZ na izbore šalju svoje kamikaze, a broj kandidata na ljevici i desnici raste, rastu i njegove šanse za sedmi mandat. Kada dođe pravi trenutak, on sigurno neće reći NE Andreju, koji se, kako izgleda, i dalje mora bojati uskraćivanja Miletove ruke.