Trideset godina nakon međunarodnog priznanja neovisne nam i demokratske Republike Rvacke, poslovično racionalni premijer Andrej Plenković iznenada je otvorio dušu, istresao što ga muči i pokazao ozbiljne znakove paranoje. Iako povremeno djeluje kao pragmatični političar koji je, za razliku od podivljalog gazde Pantovčaka, u stanju kontrolirati izljeve bijesa i logoreje, Andrej je uvjeren da su vanjski i unutarnji neprijatelji metodom rezanja salame navalili na rvacke institucije s ciljem njihova rušenja i dovođenja u pitanje suvereniteta i europske budućnosti zemlje, ulaska u Schengen, uvođenja eura, bla bla bla.

I baš kao što su se svojedobno neumrlom predsjedniku Franji priviđali zeleni, crveni i žuti vragovi te jalnuški diletanti koji su za Judine škude bili spremni izdati i prodati jedinu nam domovinu, trideset godina kasnije Andreju se priviđaju rezalice za salame. Koje na tanke fetice iliti šnite režu DORH, Vrhovni sud, Hrvatsku narodnu banku i, naravno, HRT – iako za to nema nikakva povoda. Osim, dakako, mržnje prema svemu rvackom.

A iza taktike salame, uvjeren je Plenki, stoje fantomski akteri koji sustavno rade na demontaži rvacke države. Kud baš rezalica za salamu i kakva je to perfidna politička metoda, u čudu su se pitali građani, u strahu za premijerovo duševno zdravlje. Da čovjek nije prolupao od silnih briga i osjećaja odgovornosti, koji ga proganjaju 24 sata dnevno, i petkom i svetkom? A čujte, čini se da tako visoke funkcije neminovno imaju nuspojave pa, po svemu sudeći, Andrej pati od sličnog sindroma kao i srpski vožd Aca Vučić Vučko, koji u odbijanju australske vize necijepljenom Novaku Đokoviću vidi svetsku urotu protiv napaćenog srpskog naroda.

Doduše, možda je za paranoju kriv i njegov mađarski pajdo Viktor Orbán, koji ga je podsjetio na mrski komunizam u kojem je salama-taktiku smislio Staljinov učenik Mátyás Rákosi, mađarski premijer poznat po tome što se svojih protivnika rješavao krišku po krišku. Uostalom, baš kao i Orbán. Budući da je i sam nekada bio komunistički gojenac, kako ga je nazvao predsjednik Republike, premijer Plenković duboko u podsvijesti valjda ipak zna o čemu govori.

A sve to nakon fascinantnih ekonomskih i svekolikih drugih uspjeha koje smo ostvarili u posljednjih trideset godina neovisnosti, a osobito za vrijeme Andrejeve vladavine, zbog čega je, kako su pokazali preliminarni rezultati famoznog popisa stanovništva, 400 tisuća rvackih građana od 2011. naovamo dalo petama vjetra i zapalilo preko granice. Zauvijek. Zato je broj zahtjeva za stjecanje statusa ratnih vojnih invalida 27 godina nakon rata porastao za još dvadeset tisuća, što je jedinstveni primjer u svijetu. Pa ćemo, zahvaljujući razumijevanju Tome Medveda i novom Zakonu o hrvatskim braniteljima, umjesto 20 tisuća mladih obitelji dobiti 20 tisuća privilegiranih parazita, od kojih većina, neka mi oproste pravi branitelji, najvjerojatnije s ratom nije imala blage veze. Ali će zato biti tvrdi glasači HDZ-ta.

Iako se depopulacija događa i drugima, kako je to smireno objasnio premijer koji na život gleda kroz ružičaste naočale, nijedna druga europska zemlja u deset godina nije izgubila 10 posto radno sposobnog stanovništva. Na to već dugo upozoravaju demografi, koji, nekim čudom, zasad nisu osumnjičeni kao rušitelji institucija i veleizdajnici. A demografske mjere, kao što je i maloumnima jasno, osim HDZ-tu i pokojnom Milanu Bandiću, ne znače plaćati ženama da sjede doma i razmnožavaju se do besvijesti, već obuhvaćaju puno širu strategiju koja, prije svega, podrazumijeva zdraviju političku i ekonomsku klimu. No dok je HDZ-ta na vlasti, to se neće dogoditi.

Jer u zemlji premreženoj korupcijom, u kojoj se 200 odabranih obitelji domoglo pregolema bogatstva mažnjavanjem društvenog vlasništva u prvobitnoj privatizacijskoj pljački, gdje se uhljebljuje isključivo po stranačkoj i rodijačkoj liniji, ionako nemaju što tražiti mladi i obrazovani ljudi kojima su potrebni posao, stan, sigurna egzistencija i dostupni vrtići za djecu. Dakako da iz perspektive političke elite i zlatne mladeži kojoj je bahati Andrej oduvijek pripadao, sve kritike na račun korumpiranih institucija, sramotnog životnog standarda i toksične atmosfere koja vlada u društvu djeluju kao zlonamjerno pretjerivanje i potkopavanje države kao takve.

No, ruku na srce, iako je u posljednja tri desetljeća, uz dvije kraće pauze, na vlasti uglavnom bio HDZ, stranka pravomoćno osuđena za korupciju, za masovan bijeg iz Rvacke u posljednjem desetljeću podjednako su krive sve tri vlade – i ona Zorana Milanovića i dvije Andreja Plenkovića. I dok je gazda Pantovčaka u posljednje vrijeme nešto utihnuo i smanjio doživljaj, šef Banskih dvora ili je jako lukav ili je na nekim opasnim gljivama, pa ima problema s percepcijom stvarnosti. Poznavajući Andreja i njegovu proračunatu staloženost, bit će da je ipak ono prvo, pa je zato okrenuo pilu naopačke i primijenio drevnu metodu prema kojoj je napad najbolja obrana.

Iz optužbi koje su iz njega provalile očito je da su predsjednika Vlade i HDZ-ta u ovom svečanom trenutku, kada proslavljamo tridesetu obljetnicu ostvarenja tisućljetnog rvackog sna, jako naljutile nagomilane afere raznih dužnosnika koje je on postavio, a koje razotkrivaju zluradi mediji – ili pak Ured europskog tužitelja. Da ne spominjemo zanimljive veze između mafije i neučinkovitog rvackog pravosuđa, katolibansku utvrdu na HRT-u čiji je bivši ravnatelj završio u istražnom zatvoru ili najnoviji skandal s trgovanjem vrijednosnim papirima na temelju povlaštenih informacija, koji trese HNB i o kojem posljednjih dana vrište naslovnice.

Sve to Andreja duboko pogađa i boli, jer on je osobno, krvareći u pripravničkim rovovima mlade rvacke diplomacije na Zrinjevcu, dao neizmjeran doprinos međunarodnom priznanju samostalne Republike tog 15. siječnja 1992. u zgradi UN-a u New Yorku. Nakon takve žrtve za domovinu logično je da premijer bjesni na nezahvalnike koji zloupotrebljavaju blagodati demokracije i bezrazložno gade institucije rvacke države, nadaleko poznate po tome što besprijekorno funkcioniraju. Od DORH-a do Hrvatske radiotelevizije. Baš čudno što im narod ne vjeruje. U tome su jedino Bugari gori.

Dio salama-taktike svakako su i optužbe da ćemo profućkati pet milijardi eura iz Fonda solidarnosti, s obzirom na to da je Europska komisija suptilno najavila kako ne namjerava produžiti rok za njihovo korištenje.Na tezu da ćemo zbog notorne nesposobnost državne birokracije popušiti europske pare, samouvjereno i samodopadno, kako samo on to zna, Andrej je samo odmahnuo rukom. Jer, dakako, samo zlobnici koji za nečije pokvarene interese šnitu po šnitu razbijaju državu, mogu, na primjer, tvrditi da na Baniji još nije izgrađena nijedna kuća. Ili da je iz Fonda solidarnosti za obnovu javnih i kulturnih institucija do sada povučeno tek 2,3 posto svote koju nam je EU velikodušno i bespovratno darovao. Uz uvjet da ih potrošimo do 1. lipnja 2022. Što, naravno, nećemo. Ali i to valjda ima veze s rezalicom za salamu i sabotažom među arhitektima i građevinarima.

No vratimo se mi proslavi 30. obljetnice međunarodnog priznanja Lijepe im Njihove, koja je bila popraćena nekontroliranom količinom idolatrije prema liku i djelu oca domovine Franje Tuđmana. Iako smo se u prvim godinama novog tisućljeća na jedvite jade, barem nakratko, riješili njegova nasljeđa i iako je čak i HDZ prolazio kroz proces detuđmanizacije, danas, 22 godine od njegove smrti, predsjednik Vlade i predsjednik države natječu se u pumpanju Franjina kulta ličnosti. Premda su obojica u ta olovna ratna vremena bila podjednako daleko i od HDZ-ta, i od Tuđmana, i od prve linije fronte. Koliko smo od tada do danas postali obećana zemlja, najbolje govori senzacionalna vijest da će Tuđmana u filmu Jakova Sedlara glumiti Kevin Spacey, rashodovani glumac kojeg, nakon niza optužbi mladih muških filmaša za seksualno zlostavljanje, nitko u Hollywoodu više ne želi. A koliko je tek Kevinu zagustilo kad je pristao igrati neumrlog Franju u režiji poznatog povijesnog falsifikatora koji se, između ostalog, proslavio revizionističkim filmom „Jasenovac – istina“, zbog kojeg smo imali gadnih problema s Državom Izrael.

Zanimljivo kako premjer Andrej u svojoj paranoji nije primijetio da možda Jakov Sedlar metodom salame razara inače sjajne rvacke odnose s Hollywoodom i pokretom #MeToo. Jer rezalica za salamu može doći i slijeva i zdesna. I iz vlastitih redova.