Nakon što su dobrostivošću Vlade senzacionalno snižene cijene goriva i takve zamrznute na dva tjedna krajem godine, u maniri Božić Bate premijer je odlučio odriješiti kesu i pokloniti novi paket mjera pomoći najpotrebitijima, vrijedan 700 milijuna kuna.

Naći će se u njemu za svakoga ponešto, a osobito će omastiti brk penzići čija crkavica iznosi manje od 1800 kuna, jer oni će dobiti premiju od čak 1200 kuna! Neće loše proći ni nezaposleni, korisnici osobne invalidnine i doplatka za djecu, pa čak i stradali u potresu i ostali socijalno ugroženi, njih gotovo milijun! Dakle, milijun onih od ukupno jedva 3,8 milijuna koliko nas ima, a koji žive u siromaštvu ili na rubu siromaštva u slobodnoj nam i neovisnoj Rvackoj, u takozvanoj demokraciji, pod HDZ-tovom čizmom posljednjih gotovo 30 godina. Dio tih sretnika kojima je ovaj paket pomoći namijenjen, u ostalo doba godine, kada nije Božić i kada Vlada nije tako široke ruke, često kopa po smeću, nema za struju, vodu, plin i čeka u redovima pred pučkom kuhinjom. Nema sumnje da će njihove probleme riješiti jednokratna pomoć koju će im udijeliti socijalno osjetljiva Plenkijeva vlada.

A sve to ne bi bilo moguće da Vlada nije bila štedljiva, kako je lijepo objasnio širokogrudni Andrej, koji je otkidao od usta kako bi podijelio mrvice iz proračuna svom narodu: „Sve to govori o uštedama koje su učinjene, ali i o politici Vlade da načelo solidarnosti, koje je temelj društva, bude manifestirano kroz redistributivnu ulogu proračuna!“

Hm! Ovo zadnje vjerojatno nisu najbolje razumjeli baš svi, ali nema veze, bitno je da premijer koristi komplicirane riječi kako bi pokazao svoju učenost običnom puku kada mu prigodno preraspodjeljuje naše, a ne svoje pare.

Eto, toliko su štedjeli u Vladi da su usprkos krađi milijardu kuna iz Ine, bez suvišnih natječaja i bez suvišnih zašto, pored dva blindirana Mercedesa vrijedna, brat bratu, oko 13 milijuna kuna, ove godine uspjeli nabaviti i dva nova Audija od kojih svaki košta preko dva milijuna kuna. A čujte, iako je premijer tako darežljiv i dobrog srca, uvijek ima opakih ljudi koji bi ga se htjeli riješiti. Zato našeg Andreja treba vozati u oklopnim vozilima, pa što košta da košta.

U duhu praštanja, skromnosti, poniznosti i samorefleksije koja se očekuje u predblagdansko doba, nabrojio je Plenki opet sva dostignuća svoje vladavine u famoznoj „godini isporuke“. Iako je bajanjem o Pelješkom mostu, Schengenu, euru i najvišem kreditnom rejtingu u povijesti dosadio i Bogu i ljudima, čini se da metoda „usta moja, hvalite me! “ ipak daje rezultate. Oni, doduše, nisu vidljivi na boljem standardu i općem boljitku Rvacke, ali zato jesu na rejtingu HDZ-ta koji je opet na nevjerojatnih 30 posto. Čudan je taj naš narod koji kao da pati od stockholmskog sindroma i čini se kako baš voli da mu se laže i istovremeno potkrada.

No vratimo se mi Plenkijevoj božićnoj bajci ispričanoj uoči najradosnijeg kršćanskog blagdana, koji je kao pravi komunistički gojenac s još nekoliko sličnih poput Davora Božinovića i neizbježnog Gordana Jandrokovića Njonje ili Gordana Grlića Radmana, proslavio na misi u bogoslužnom prostoru blaženog Alojzija Stepinca, a koju je, dakako, predvodio kardinal Bozanić. Nisu bili u katedrali jer iako obnova crkava zahvaljujući Bogu i začudno dobro usmjerenim europćanskim parama malo brže napreduje od ostatka Zagreba, a osobito Banije, ni tamo završetak nije ni blizu.

Ipak, usprkos golemom samozadovoljstvu zbog nevjerojatnih ovogodišnjih uspjeha, čak je i Andrej svjestan toga da više ne može prodavati bureke o tome kako država daje sve od sebe u obnovi potresom poharanih dijelova Rvacke, jer je golim okom vidljivo da i dvije godine nakon potresa pomaka nema, da se ljudi i dalje smrzavaju u kontejnerima, da centar Petrinje ne postoji, da su stambene zgrade tek u izgradnji – ukratko, da se više-manje nitko nije vratio u svoju kuću osim onih kojima su stradali tek dimnjaci i popadali crjepovi s krovova.

Dakle, da ponovimo gradivo, na Baniji je izgrađeno tek 6, slovima – šest, privatnih zamjenskih kuća, a u Zagrebu nijedna. Nula. Zero. Zato je u trenutku iskrenosti premijer i sam priznao da „obnova ide nestvarno sporo“ te poslao svog glasnogovornika, starog lisca Gorana sina Marka Milića, da ispriča bajke o tome kako je obnova prioritet Vlade, za što će se od sada pobrinuti premijer osobno. Ajde? Pa što je do sada čekao?

Je li moguće da je Plenkovića konačno raspametio dobro raspoloženi ministar graditeljstva Ivan Paladina, koji je s grijane terase jednog zagrebačkog kafića na Cvjetnom, ispijajući kuhano vino i okružen razgaljenom masom, na badnje jutro mrtav ‘ladan izjavio kako ne misli da se ta kritika odnosi na njega, ali ako se odnosi, da on i ne mora biti ministar.

Točno! Naime, on nikada nije ni trebao postati ministar s obzirom na svoju netransparentnu „poduzetničku prošlost“, golemi broj nekretnina kojih se domogao na čudne načine uz pomoć sumnjivog ruskog kapitala i činjenicu da s graditeljstvom, arhitekturom i obnovom kao takvom blage veze nema. Zar mudri premijer, koji je čekao da prethodnog jednako nesposobnog i jednako kvarnog ministra Darka Horvata uhapse na dužnosti, nije znao da u Vladi zapošljava čovjeka kojem je svaki projekt kojeg se dotakao propao? Nisu li tome najbolji dokaz Kupari, ratom razrušeni i devastirani hoteli koji stoje neobnovljeni i nakon što ih je 2015. kupila tvrtka u kojoj je Paladina imao udio, ne bi li postali novi luksuzni resort? Ili možda neizgrađeni kompleks Radeljević, koji zjapi kao ruševina posljednjih 20 godina u dubrovačkom Gružu?

Drugi još problematičniji lik, kojeg valjda iz truca ne smjenjuje iako svi u njega upiru prstom, beskrupulozni je Gordan Hanžek, šef Središnjeg državnog ureda za stambeno zbrinjavanje i obnovu, koji ne samo što se ne osjeća prozvanim zbog katastrofalne neučinkovitosti države i debakla obnove, već u svemu tome ne vidi ništa sporno. Dapače, smije se od uha do uha i Plenkijeve riječi ne doživljava kao kritiku već kao poticaj! Osim toga, savjestan kakav već jest, vratio je i Audi Q7, inače oduzet dileru kokaina, koji ga je dopao dobrotom Ministarstva državne imovine za ništa kuna.

E sad, zašto ga Plenković drži na toj poziciji i kome se inati, teško je dokučiti. Recimo, jasno je zašto pušta nesposobnog Marija Banožića da u ovim opasnim vremenima izigrava ministra obrane. Pa zato da diže tlak Milanoviću, koji ga očima ne može vidjeti.

Ali zašto je dopustio da nesretnici u Petrinji, Sisku, Glini i okolnim selima već drugi Božić i treću Novu godinu dočekuju u neljudskim uvjetima, bez nade da će ikada dočekati nasušno potrebnu obnovu, koja je dužnost države, a ne nevladinih i karitativnih udruga? Zašto su mu euro i Schengen bili prioritet osim da sam sebi diže spomenike i rejting u Bruxellesu dok mu se za kvalitetu života vlastitih građana, koji ni od Schengena ni od eura neće imati ništa, živo fućka.

Zašto je na ključne pozicije namjerno imenovao nesposobne i kompromitirane ljude osim da na njih svali krivnju kad sve ode k vragu? Tko će snositi odgovornost kada propadnu sve europćanske pare iz Fonda solidarnosti jer ih nismo znali iskoristiti? Paladina? Hanžek? Medved?

Možda je brižnom Plenkiju ipak netko šapnuo da je nakon toliko vremena teško kriviti nekog drugog, jer zapovjedna odgovornost isključivo je na njemu, predsjedniku rvacke vlade. Koji se namjerno okružuje inferiornim tipovima kako bi ispao najpametniji i najsposobniji. Što među takvima doista nije teško.

Tko zna jesu li premijera, kao u Dickensovoj „Božićnoj bajci“, posjetili duhovi prošlog, sadašnjeg i budućeg Božića i je li ga malo zapekla savjest zbog bahatosti i samodopadnosti ili čak obuzela briga za vlastitu budućnost? Jer jedno su bajke za unutarnju upotrebu, a drugo su činjenice, koje će kad-tad primijetiti europske institucije. Što ako umjesto u Bruxellesu, kao u noćnoj mori, završi na razrušenoj Baniji? Zato će Andrej uzeti stvar u svoje ruke! Da i to vidimo!