Baš kad su se počele paliti lampice na adventskim vašarima diljem Hrvatske, a naciju obuzelo blagdansko shopping ludilo začinjeno kuhanim vinom, fritulama i kobasama, četrnaest pretendenata na Pantovčak krenulo je na roadshow, skupljati potpise za svoju kandidaturu.

Među njih četrnaest ima nekoliko političkih kapitalaca koji bi se mogli naći u drugom krugu i izaći na megdan sa Zoranom Milanovićem, čiji je ulazak, prema svim anketama, neupitan. Što se onih ostalih tiče, a Bože moj, svaki građanin Republike Hrvatske ima pravo birati i biti biran pa što ne bi iskoristili svjetla pozornice i medijski prostor koji im se nudi. Uvijek dobro dođe za samopromociju, pumpanje ega i privatni biznis, kaj ne? Među njima su i notorni promotor ustašluka i srbofobije, predsjednik Autohtone hrvatske stranke prava Dražen Keleminec, nezajažljivi ravnozemljaš i antivakser Mislav Kolakušić, koji je svojedobno građanima poručio da su idioti jer ga nisu ponovo izabrali u Europski parlament, zatim izvjesni poduzetnik Niko Tokić Kartelo, a tu je i posrnula starleta Ava Karabatić, koja svojom pojavom i izjavama svake izbore učini zabavnijima.

I tako, usred okićenih štandova i adventskih kućica, poput letećeg cirkusa razmiljeli su se kandidati i kandidatkinje od nemila do nedraga, a neki su se našli i štand do štanda na gradskim trgovima, natječući se tko će dati više. Jedino je Zoki poslušao nečiji mudri savjet i uglavnom se suzdržava od predizbornih bajki i šuti o svojim političkim protivnicima. Što on više šuti to mu rejting više raste. Eh, da se toga držao posljednje četiri godine, gdje bi mu bio kraj…

Od ostalih, mnogi nisu odoljeli iskušenju obećavanja svega i svačega, kao da je svaki od njih osobno Djed Mraz ili sveti Nikola, kako vam drago. Zasad se nitko nije dosjetio dijeliti na štandu janjetinu ili žestoka pića, čime bi, doduše, postali još žešća konkurencija ne samo jedni drugima već i gastronomskoj ponudi na adventskim sajmovima, ali potpisi bi išli ko po loju.

No zato najavljuju da će, kada se jednom dočepaju Pantovčaka, od Rvacke učiniti raj na zemlji, računajući valjda na to da je narod ionako glup pa ne razumije najbolje ovlasti predsjednika Republike i parlamentarnu demokraciju. Osobito pred Božić i Novu godinu, kada ih za politiku zabole uvo.

Po sistemu igra mečka, predsjednički kandidati daju sve od sebe da budu što pristupačniji, druže se sa simpatizerima, ljube sa psima, idu na mise, pomažu trudnicama kojima se zamantalo, jedu domaće specijalitete i uživljavaju se u sudbine takozvanih malih ljudi. Ukratko – tko ih ne zna, skupo bi ih platio.

Dragan Primorac, naprimjer, obećao je nabaviti 250 tisuća laptopa za rvacke učenike i zaustaviti korupciju. I to kao kandidat stranke osuđene kao zločinačka organizacija zbog korupcije. Osim toga, vratit će dostojanstvo instituciji Predsjednika Republike i pristojno se ponašati. Da nije tragično, bilo bi smiješno. Mislav Kolakušić iz stranke Pravo i pravda, pak, tvrdi da će uvesti predsjednički sustav, i to referendumom, kako bi sva vlast bila u njegovim rukama, dok Branka Lozo iz DOMiNO-a tvrdi da je njena misija vratiti Hrvatsku Hrvatima, ma što to značilo. Osim toga, obećala je da će riješiti problem ilegalnih migranata, što baš i nije neka originalna ideja budući da se toga prvi sjetio sinjski gradonačelnik, autentični Miro Bulj, koji već dulje zaziva vojsku na granicama.

U ozračju došašća, nade i iščekivanja, svi do jednog ozareno izjavljuju da im sjajno ide, da im građani pristupaju i daju podršku te da će skupiti 10 tisuća potpisa prije nego što si rek’o keks. Je li to puno ili malo, ovisi koga pitate.

Recimo, Plenkijev zamorac, kako oktroiranog HDZ-tovog kandidata Dragana Primorca zove aktualna Šaka s Pantovčaka, sakupio ih je već prvoga dana, što je dokaz da stranačka mašinerija funkcionira ko podmazana i poštuje naređenje faraona Plen Ki-muna. Zato se on upro iz petnih žila pokazivati okolo s počasnim generalom Draganom i koristiti svaku priliku za isticanje zasluga vlastite vlade, koja je povisila plaće i mirovine, pokrenula neviđene infrastrukturne projekte, podigla kreditni rejting, bla bla, znate već kako to ide. Nije mu bilo teško i osobno potegnuti do Splita, na otvorenje knjižare Marka Marulića, i u predblagdanskoj gužvi dati potpis za svog odabranika, hvaleći ga na sva usta i gadeći Milanovića, čija su nekultura, primitivizam, vulgarnost, vrijeđanje, očajnička agresija i nedavanje doprinosa boljitku države, narodu, navodno, odavno dosadili.

Iz nekog čudnog razloga premijer valjda misli da Splićani pate od kolektivne amnezije i da će samo tako prijeći preko sumnjive kupovine i preprodaje društvenog stana, kojom je fetivi Splićanin i Dalmatinac, znanstvenik, forenzičar, genetičar i dragovoljac Domovinskog rata u trajanju od mjesec dana, svojedobno omastio brk.

No iako AP sa svojim apoteozama HDZ-tova nadstranačkog kandidata vjerojatno ni sam sebi ne zvuči baš uvjerljivo, navodno je već u prva dva dana sakupljeno 60 tisuća potpisa discipliniranih vojnika partije. Barem tako tvrdi počasni general Primorac, ushićen pozitivnom energijom i mobilizacijom oduševljene mase, kakve, kako reče, nije bilo od početka devedesetih. Čudo jedno kako se čovjek uživio u ulogu mesije. Šteta što mu ankete baš i ne idu u prilog. A baš su mu smislili dobar slogan: „Novi predsjednik koji ujedinjuje.“ Koga ujedinjuje? Pa sebe i premijera, naravno.

PROblem je, dakako, što AP, bez obzira na blagdansko ludilo, neće tako moći natjerati baš cjelokupnu sljedbu HDZ-ta da glasa za bivšeg ministra znanosti iz Ćaćine ere, koji je izbačen iz stranke kada se samokandidirao za predsjednika 2010. Ne samo zbog tog zaboravljenog grijeha iz prošlosti, već i zbog prelijevanja javnog novca u njegovu Polikliniku Katarina, a možda i zbog prirodnog antitalenta za javnu komunikaciju, mnogi bi se birači vladajućih mogli oteti kontroli i dati svoj glas nekom drugome. Naprimjer, Mariji Raspudić. Ili Zoranu Milanoviću, mrskom Plenkijevom rivalu koji nas, kako premijer reče, umjesto na zapad vodi na istok i kojeg bi se on rado riješio, samo da može.

Uostalom, što HDZ-tovi birači mogu izgubiti ako ne poslušaju AP-a? Predsjednik Republike ionako ne dijeli poslove u javnim poduzećima po stranačkom ključu, a ne raspolaže ni europćanskim fondovima čije bi se pare dale zamračiti. I ruku na srce – mnogim je desničarima, pa i onim krajnjim, zbog svoje neobuzdane jezičine i navodnog suverenizma draži od eurobirokrata AP-a na čelu HDZ-ta. Osobito nakon još jednog palog ministra, i to zdravstva.

Naravno da se svi razumni ljudi pitaju je li baš bilo nužno raspisati izbore za posljednju nedjelju u prosincu i uvaliti kampanju u najluđe doba godine, kada većina građana uzima godišnje i pušta mozak na pašu jer im je pun kufer politike, korupcijskih afera, hapšenja i prepucavanja između dvaju brda. Moglo se to i elegantnije s obzirom na to da zakon kaže kako se predsjednički izbori raspisuju u roku koji omogućava da se održe najmanje 30, a najviše 60 dana prije isteka predsjednikova mandata. Mandat Zoranu Milanoviću istječe 18. veljače 2025. Dakle, da se htjelo, izbori su mogli biti ranije, a i kasnije, da se ljudima ne ukrade advent, ali se nije htjelo.

Zašto? Pitajte gazdu Vlade i HDZ-ta, koji je u tome imao vlastitu računicu. Tko zna, možda je već napisao pismo Djedu Mrazu sa samo jednom željom: makni mi Zorana s grbače!

Doduše, vjerojatno nije računao da će mu uhapsiti još jednog ministra na dužnosti, SuperVilija Beroša, jer da je znao, sigurno bi odabrao neki drugi datum. Ko za vraga, na sjednici Vlade 21. studenoga svečano je objavio da se izbori održavaju 29. prosinca, a onda mu je već 25. studenoga Mali usred zločinačke organizacije uglednih liječnika i regionalne mafije, zasad nakratko, završio u bajbokani. Baš nezgodno. To ni fritule, ni kobase, ni kuhano vino, ni blagdansko ozračje ljubavi i praštanja ne mogu izbrisati iz svijesti birača.