Iako su sloboda medija, transparentnost vlasništva, borba protiv monopola velikih korporacija na tržištu kao i pretvaranje HRT-a iz propagandne mašinerije vladajućih u javni servis, nekada bile glavne teme predizbornih kampanja, indikativno je da su danas zadnja rupa na svirali svih programa koje su tijekom burne i uglavnom besmislene predizborne kampanje predstavile političke stranke i liste. Njih ravno 165 koje sudjeluju u pripetavanju za Hrvatski sabor.

A nije da je situacija bolja nego mračnih devedesetih. Naprotiv, otkad smo postali članica Europske unije i otkad je prestala igra mrkve i batine, krupnim smo se koracima vratili unazad. Ali sad smo dio kluba i izio vuk magare. Kao i u Mađarskoj gdje caruje Putinov pajdo, diktator Viktor Orbán, koji je uspješno potaracao sve nezavisne medije i portale, ili na primjer u Slovačkoj gdje je na vlasti populist kriminalne prošlosti Robert Fico koji nastoji reformirati pravosuđe slično kao rvacki faraon AP. Toliko o licemjerju Europske unije.

Doduše, kad smo već kod predizbornih programa, oni su ionako pali u drugi plan budući da se kampanja svela na bespoštednu makljažu između dvojice egomanijaka – Šake s Pantovčaka i Velikog vođe Plen Ki-muna – pa se vjerojatno nitko u državi, da ga ubijete, ne može sjetiti nijedne bitne stvari koju političke stranke nude. Uostalom, svi obećavaju isti popis lijepih želja koji uključuje senzacionalno povećanje radnih mjesta u pasivnim krajevima, više plaće i mirovine, stambeno zbrinjavanje mladih, demografsku obnovu, dječje doplatke, besplatne vrtiće, manje poreze, bla bla bla. Srećom, još se nisu sjetili letećih automobila, koje najavljuje AP-ov stranački drug iz europskih pučana, srpski vožd Aleksandar Vučić Vučko, ali nisu daleko. I sve to po više puta spominjanoj metodi rahmetli Mileta Bandića – obećaj što ti padne na pamet jer obećanja ionako ništa ne koštaju.

Pored navedenog, Rijeke pravde i ostatak opozicije kunu se da će, čim se domognu vlasti, smijeniti višestruko kompromitiranog glavnog državnog odvjetnika i Plenkijevog odabranika Ivana Turudića, kao i da će osloboditi institucije od čeličnog zagrljaja HDZ-ta, samo ne objašnjavaju kako. Zanimljivo kako se baš svi nastoje umiliti umirovljenicima, koji otkad nam je Lijepe im Njihove uglavnom skapavaju od gladi, zatim obiteljima s više djece koje jedva krpaju kraj s krajem i osobama s invaliditetom koje su marginalizirane i isključene iz društva, čije su muke iste već desetljećima pa je pitanje kojim bi čarobnim štapićem neka nova vlast sve to riješila. Isto je tako zanimljivo da se nitko od stranaka opozicije nije ni pokušao dodvoriti novinarima. Onima koji su, usprkos svemu, iskapali bezbrojne korupcijske i ine afere vladajućih i zahvaljujući čijem radu je opozicija unakrsnom vatrom napadala premijera i njegovu kliku u Saboru i tražila izbore. Zapravo, novinari su im dali smisao postojanja, jer da nije bilo naslovnica – naprimjer, Nacionala, kojim su mahali na pressicama – čovjek se pita što bi uopće radili te četiri godine. Osim ručali u najjeftinijoj kantini u državi.

Dobro, ‘ajde, da ne budem nepravedna, više-manje svi iz opozicije obećavaju da će ukinuti famozni lex AP, kojim je curenje informacija iz istraga u medije postalo kazneno djelo, ali nije to jedini problem s kojim se suočavaju novinari već jako puno godina. Točnije, od početka razornog mandata ustašofilnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića u vladi Tima Oreškovića, pod palicom HDZ-tova Tomislava Karamarka. Iako se europćanski miljenik Plen Ki-mun, dečko koji je obećavao, kleo da će promijeniti HDZ kako bi promijenio državu, u međuvremenu je HDZ promijenio njega, dok je njegova omiljena ministrica, nagazna Nina Obuljen-Koržinek, nastavila uhodanim Hasanbegovićevim stazama, dakako, uz licemjernu dubrovačku retoriku. Koja se svodi na ono: sa svakim lijepo, ni s kim iskreno.

Posljedice takve medijske politike u Rvackoj jasno su navedene u godišnjim izvješćima Europske komisije o vladavini prava u zemljama članicama, a to su Vladina kontrola takozvane javne televizije, politički utjecaj na takozvane nezavisne regulatore kao što je Agencija za elektroničke medije, gdje sjede HDZ-tovi odabranici, netransparentnost vlasništva nad medijima, od kojih je veliki dio komercijalne radijske mreže dopao u kandže podzemlja, netransparentnost državnog oglašavanja i trošenja javnih para na vlastitu promociju, čemu smo ponovo svjedočili u aferi Mreža koju je i opet otkrio tjednik Nacional, i konačno, sprječavanje SLAPP tužbi s pozicija moći i s ciljem zastrašivanja, financijskog iscrpljivanja medija i cenzure.

Na tragu svega rečenog, Hrvatsko novinarsko društvo izašlo je uoči izbora s pet zahtjeva nekoj novoj vlasti, koji uključuju, naravno, ukidanje lex AP, točnije, brisanje članka 307 a, donošenje novog zakona o medijima i izmjene Zakona o elektroničkim medijima kako bi se depolitiziralo Vijeće za elektroničke medije i kako bi članovi konačno postali neovisni medijski stručnjaci, zatim pošteno i transparentno financiranje medija osnivanjem zajedničkog fonda za medije i osnivanje neovisnog povjerenstva za raspodjelu para iz fonda prema jasnim kriterijima, uspostavljanje Mehanizma za rano odbacivanje SLAPP-a, u cilju sprječavanja namjere obijesnog parničenja i ušutkivanja novinara i medija te gušenja slobode govora. I konačno – izmjene Zakona o HRT-u kako bi javna radiotelevizija proizvodila program od javnog interesa i prestala biti biltenom stranke na vlasti i političkih moćnika

Je li te zahtjeve itko od onih koji jurcaju Rvackom u kampanji čuo? Koliko ih je uopće svjesno da su vremena identična onima kada je medije gvozdenom pesnicom kontrolirao neumrli predsjednik Franjo, uz pomoć svojih kvarnih savjetnika i podobnih tajkuna kojima su podijelili frekvencije za komercijalne radije i televizije ili im dopustili da raščerupaju nekada najbolju izdavačku kuću u mrskoj Jugoslaviji – Vjesnik i sva njegova izdanja. Jedan za drugim šaptom su padali časopisi i tjednici koji su imali za danas nezamislive naklade od više stotina tisuća primjeraka. Od Vikenda, preko Svijeta do Starta i Danasa.

O Tisku, koji je pao u ruke gazde Todorića i njegova Agrokora, da i ne govorimo. Kao što je poznato, rvackom dalekovidnicom iliti Katedralom duha tada se upravljalo direktno iz Ureda predsjednika, a režimski urednici i novinari rastjerali su svoje nepodobne kolege i bacili ih na ulicu ili im zabranili raditi. I što se promijenilo dvadeset i kusur godina kasnije, deset godina od ulaska u europćansku obitelj? Baš ništa.

Istina, početkom 2000-tih, nakon što se biologija pobrinula za neumrlog Franju i nakon što je konačno došlo do promjene vlasti, započeo je proces integracije Rvacke u EU, trajali su mukotrpni pregovori, a monitoring koji su provodile razne europske institucije bio je žestok. Zato se Ćaća Sanader, nakon kratkotrajne vladavine SDP-a na čelu s Ivicom Račanom, nije usudio previše pačati u medije pa je čak ostavio Mirka Galića, jednog od najboljih ravnatelja HRT-a u povijesti, na toj poziciji u čak dvama mandatima. Bilo je to zlatno doba medijskih sloboda, kada je HRT stvarno funkcionirao kao javni servis, a nezavisni mediji mogli su čak i opstati na tržištu. Ali otkad je Rvacka 2013. primljena u europćansku obitelj, monitoring je ukinut, a HDZ se 2015. ponovo dočepao vlasti i vratio starim navadama. Ukratko, da je Rvacka danas kandidatkinja za članstvo u EU-u, ne bi ušla.

No budući da među kandidatima za fotelju u najvišem rvackom zastupničkom domu gotovo i nema onih koji se u medijsku situaciju razumiju ili u njoj vide nešto problematično, o tome se malo ili gotovo ništa nije čulo tijekom predizborne kampanje. Ta tema nikome nije previše seksi, ni HDZ-u koji uspješno kontrolira svoje poslušnike na HRT-u i partnere u medijskim korporacijama, ni neobuzdanom predsjedniku Republike s premijerskim ambicijama Zoranu Milanoviću, koji je više puta tijekom svog mandata svojski izvrijeđao razne medijske kuće i novinare, a nekima čak i zabranio dolazak na pressice. I njemu su mediji nužno zlo koje mora trpjeti, a što misli o ulozi javne televizije, najbolje pokazuje Zakon o HRT-u donesen u vrijeme njegove vlade, najgori do sada, koji svemoćni HDZ uspješno zlorabi. I zato, čemu se mediji uopće mogu nadati bez obzira na to tko osvoji vlast? Ničemu dobrom.