U sjeni Eurovizije, dok je naciju tresla RIM TIM TAGI DIM groznica, trajala je neprincipijelna politička trgovina između HDZ-ta i Domovinskog pokreta, okrunjena dogovorom o koaliciji od koje mi se ledi krv u žilama i kakva demokratskim strankama u starim zemljama EU-a nije zamisliva. Dapače, tamo bježe od sličnih aranžmana ko vrag od tamjana, umirući od straha da će krajnja desnica koja promovira neonacističku ideologiju, financirana mahom iz džepa Vladimira Putina, ostvariti uspjeh na predstojećim europskim izborima i dramatično promijeniti sastav europskih institucija.

Osim što se održavala Eurovizija, koja je završila tako kako je završila, za mnoge nepravedno po našeg Baby Lasagnu, prošloga tjedna proslavljen je Dan Europe. Kao što je poznato, njime se obilježava godišnjica povijesne Schumanove deklaracije u kojoj je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman 1950. godine iznio svoju ideju nove političke suradnje u Europi.

Tog 9. svibnja diljem slobodnog svijeta, pa i u Rusiji koja ga posebno svojata, proslavlja se i Dan pobjede nad fašizmom, što se rijetko spominje u govorima HDZ-tovih dužnosnika iako je Hrvatska završila rat na pravoj strani povijesti i dala najviše antifašističkih boraca po glavi stanovnika u cijeloj Europi. Doduše, time se komunistički gojenac AP povremeno hvali po Bruxellesu, ali jako pazi da to previše ne ističe na domaćem terenu.

Eh, što bi dala jedna Francuska da je imala tako masivan pokret otpora, a nije. Usprkos tome, ili baš zbog toga, na Dan pobjede saveznika nad nacističkom Njemačkom svaki francuski predsjednik, pa tako i Emmanuel Macron, odaje počast generalu Charlesu de Gaulleu polaganjem vijenca na njegov spomenik, a zatim uz pratnju Republikanske garde prolazi Elizejskim poljanama da bi kod Slavoluka pobjede zapalio plamen na Grobu neznanog junaka.

Naravno, ništa slično se, otkad nam je neovisne i demokratske Republike, ne događa u Hrvatskoj, koja se od početka devedesetih uglavnom srami svoje antifašističke povijesti. Iako je neumrli predsjednik Franjo bio jedan od Titovih generala i proveo Drugi svjetski rat kao komunistički komesar u Zagorju, a onda kao pouzdan kadar završio u Beogradu. Sve to otac domovine uspješno je prešućivao kada je postao prvi hrvatski predsjednik i pokrenuo val povijesnog revizionizma, po naputku fratara iz Norvala u Kanadi koji su ga i lansirali i financirali njegov povratak na političku scenu. Zato je za njegove vladavine i srušeno gotovo tri tisuće antifašističkih spomenika, od kojih su mnogi bili vrhunska umjetnička djela renomiranih avangardnih autora. Dok su ulice i trgovi koji su nosili imena narodnih heroja preimenovani u ulice i trgove ustaških uglednika.

Kad smo već kod maršala Tita, vođe Narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj i Jugoslaviji, čija je fotografija s ostalim vođama Antifašističke koalicije – Rooseveltom, Churchillom, De Gaulleom i Staljinom – bila projicirana u Francuskoj na sedamdesetoj godišnjici iskrcavanja saveznika u Normandiji, odavno se podrazumijeva da nitko iz državnog vrha na čelu s HDZ-tom ne polaže vijenac na njegov spomenik. Koji je ostao tek u Kumrovcu. Ne polažu vijence čak ni na Spomenik poginulim antifašistima i partizanima na Mirogoju, a Dan oslobođenja grada Zagreba nastoje zaboraviti. Odnosno, utopiti u Danu Europe. Prigodnu skromnu svečanost u povodu tih obljetnica godinama organizira tek Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske u suradnji s Gradom Zagrebom, tako da sve ostane na lokalnoj razini.

Kako stvari stoje, bit će još i gore s obzirom na mračnu koaliciju HDZ-a s Domovinskim pokretom, koji druga Tita smatra zločincem, ne gotivi EU baš previše, a još manje borbu protiv fašizma. Hm, baš nezgodno s obzirom na činjenicu da se EU temelji upravo na antifašizmu, a najveći Europćanin među Rvatima AP kune se u europske vrijednosti.

Zato se i ukazao na središnjoj proslavi Dana Europe na Europskom trgu u Zagrebu i prozborio par frazetina o predstojećim europskim izborima, podsjetivši kako se Rvacka svim silama trudi „uloviti korak“ sa zemljama koje su dulje od nje živjele u slobodi i demokraciji. Tko ga ne zna, skupo bi ga platio! Osobito u svjetlu upravo sklopljenog braka iz interesa s krajnjom desnicom, čime je dečko koji je obećavao vratio HDZ na Karamarkove postavke. I maloumnima je jasno da smo se i bez toga počeli krupnim koracima vraćati u rigidne devedesete, kada smo bili jako daleko od članstva u EU-u. Ponajviše zbog Tuđmanova autoritarnog režima, njegova odnosa prema srpskoj manjini i sklonosti nakaradnom tumačenju povijesti.

Tada je i započeo kulturocid koji bi Domovinski pokret 30 godina kasnije rado nastavio. Zato je logično da nikoga iz njihovih redova nismo primijetili na dočeku Baby Lasagne ni na Europskom trgu, jer nije baš da im se slavi Dan Europe, a još manje Dan pobjede. Za neke od njih to je ionako bio Dan poraza, kao što im je Dan oslobođenja grada Zagreba bio zapravo dan okupacije.

Istina, DP nije dobio baš sve što je tražio – odnosno, popušiše Ministarstvo kulture za kojim su žudjeli kako bi mogli ideološki kontrolirati medije i javni prostor, kroatizirati sadržaje, revidirati povijest i uvesti kršćanski svjetonazor u institucije sekularne države, ali s tri ministarstva na koja je pristao tehnički faraon AP moći će sasvim solidno utjecati na odluke buduće vlade. Tim više što javno prijete da se namjeravaju uplitati u svaki resor i tako provoditi svoje u nekim segmentima opasne politike.

Najglasniji u zahtjevima prema HDZ-tu u tek stvorenoj koaliciji očekivano je povratnik iz dijaspore Stjepo Bartulica, koji tvrdi da podrška DP-a nije bezuvjetna sve dok ne bude definiran njen program. Drugim riječima, fućkaš ministarstva ako se ne osnuje muzej žrtava komunizma, ne propita zakon o pobačaju i ne izbaci mrska „rodna ideologija“ iz obrazovnih sadržaja. Deratifikaciju Istanbulske konvencije nije spominjao, ali i to će doći na red.

Eto, dragi građani, izabrali ste, imajte! I kusajte posljedice. Doduše, istina je da se DP kleo da s HDZ-tom na čelu s Andrejem Plenkovićem neće nikad, pa ni tada, ali kao što se to često ističe u postizbornom kurvanju – politika je umijeće mogućeg. A u tome je Plen Ki-mun pravi majstor. Očito misli da će uspjeti usisati DP onako kako je HDZ potaracao sve građanske i liberalne stranke, poput HSLS-a, HNS-a, pa i HSS-a. No domovinci nisu bezazleni igrači i znaju što njihovo biračko tijelo od njih očekuje ako ne žele nestati s političke scene do sljedećih parlamentarnih izbora.

Kruna licemjerja uoči europskih izbora bio je dolazak Ursule von der Leyen na predizborni stranački skup u Splitu, gdje se ljubila i grlila sa svojim ljubimcem Andrejem čija joj podrška treba za još jedan mandat na čelu Europske komisije. Nije, doduše, s njim i ostalim stranačkim drugarima đuskala na „Rim Tim Tagi Dim“, ali je zato ležerno popila kavu na rivi i na sva usta hvalila dostignuća HDZ-tove vlade.

Usput je održala i vatreni govor o tome kako se snažno protivi suradnji s ekstremnom desnicom, koja nije i ne može biti partner europskim pučanima.

Dodala je i kako su za njih važna tri uvjeta: da su zastupnici proukrajinski i proeuropski orijentirani te da se zalažu za vladavinu prava. Sve to izrekla je stojeći rame uz rame s čovjekom koji je u hrvatsku vladu upravo uveo ekstremnu desnicu. Stranku koja otvoreno koketira s ustašlukom, izbacuje srpsku manjinu iz saborske većine i ruši ćirilične ploče po Vukovaru. Pa tko je tu lud? Zar gospođa Ursula misli da su baš svi u Hrvatskoj idioti? Da nije tragično, bilo bi smiješno. Naime, prije nego što smo ušli u EU, još smo se i imali kome žaliti.

A sada: piši kući, propalo je. Kad si jednom u klubu, možeš gaziti ljudska prava, medijske slobode i temeljne europske vrijednosti koliko te volja, jer sankcija uglavnom nema. Pa gdje je ta Europa? Eh, Europo, licemjerna si do bola! Nije ni čudo da je Baby Lasagna, uslijed međunarodne glazbeno-estradno-političke kuhinje, drugi na Euroviziji iako je po glasovima publike pobjednik.