Rezultati nedavno objavljenog Javnog poziva za otkup knjiga za narodne knjižnice u 2020. godini izazvali su veliko nezadovoljstvo takozvanih malih izdavača. Nekolicina njih smatra da Ministarstvo kulture i medija iz godine u godinu, i tako već desetljećima, favorizira ne samo konstantno iste ‘’velike’’ izdavače, već te izdavače izdašno nagrađuje s nekoliko stotina tisuća kuna, dok u isto vrijeme svi ostali ne mogu doći ‘’u milost’’. Prema podacima Ministarstva kulture i medija, ukupno je prijavljen 2281 naslov za narodne knjižnice, a otkupljeno je 779 naslova u ukupno 104.968 primjeraka. Odbijena su 1502 naslova, a za otkup knjiga u 2020. godini ukupno je utrošeno 13.431.739,44 kuna.

Nacional je razgovarao s nekoliko izdavača koji su detaljnije opisali probleme pri otkupu i opisali primjere na kojima je vidljiva, kako kažu, antikulturna politika Ministarstva kulture i medija. Zbog svega toga Vijeće Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske gospodarske komore (ZNK–HGK) poslalo je još prije dva mjeseca žalbu ministrici Nini Obuljen Koržinek i tražili pojašnjenje. Kako kaže Mišo Nejašmić, član Vijeća ZNK–HGK i direktor izdavačke kuće Jesenski i Turk, još uvijek čekaju odgovor:

„Ovim putem ih lijepo molim da odgovore. Radna grupa u ZNK–HGK radi na obradi podataka o rezultatima financiranja otkupa u posljednjih desetak godina te će, kad prođu procedure unutar tijela ZNK, podaci biti javno objavljeni.“

‘Lista otkupljenih knjiga precizno detektira koji su akteri u nekom trenutku postali liblinzi Ministarstva i koji će, shodno tome, uživati u prekomjernoj milosti dotacija’, kaže Petar Milat

Iako Nacional nije dobio službene podatke o financiranju, neslužbene informacije vrlo su zanimljive i daju naslutiti obrise politike Ministarstva, tako da su pojedini izdavači dobili zaista puno manje iznose potpore za otkup, a drugi pak puno veće iznose. Primjerice, izdavač Litteris – izdavač koji je objavio prvo hrvatsko izdanje vrlo važne ‘’Filosofije palanke’’ Radomira Konstantinovića, ali nije za njega dobilo novac za otkup za knjižnice jer se ne radi o hrvatskom jeziku – 2015. dobilo je od Ministarstva 101.965 kuna, da bi taj iznos 2020. bio 50.254 kune, više od pola manje novca. Sličan slučaj je i sa spomenutim izdavačem Jesenski i Turk. Oni su 2015. dobili 250.310 kuna, da bi iznos potpore za otkup 2020. bio 149.508 kuna.

S nekima je, pak, situacija posve obratna. AGM je tako, govore neslužbeni podaci, 2015. za otkup dobio 41.000 kuna, da bi 2020. taj iznos bio 157.732 kune. Disput je 2015. dobio 217.850 kuna, a 2020. 379.580 kuna. Ili Mala zvona, koja su 2015. dobila 119.850 kuna, a pet godina kasnije 210.964 kune. Možda najdrastičniji primjer je izdavač Ibis grafika koji je 2015. dobio 54.772 kune, a 2020. čak 228.744 kune. Primjera je još.

Petar Milat, glavni urednik Multimedijalnog instituta, rezultate Javnog poziva Ministarstva kulture i medija za Otkup knjiga za narodne knjižnice u 2020. godini komentirao je ovako:

„Radi se o nastavku već poznatog superhikovskog modela točno određenih glavarina, s tek pokojim smokvinim listom zarad javne legitimacije. Jednom riječju, dobro uhodana shema u kojoj jedinu novost predstavlja samo još veći stupanj bezočnosti i bezobrazluka. Lista otkupljenih knjiga koje podupire Ministarstvo inače u Hrvatskoj ima funkciju godišnjih najavnih kataloga, kako samo na tom mjestu možete pouzdano doći do informacija što vaši kolege planiraju objaviti. No, pored toga, radi se o seizmografu koji vrlo precizno detektira koji su akteri u nekom trenutku postali liblinzi i koji će shodno tome uživati u prekomjernoj milosti dotacija. Za tzv. malene pa i srednje izdavače prešutna glavarina će biti jedan naslov, nedajbože dva.“

Milat kaže da su Multimedijalnom institutu na posljednjem roku u 2020. odbijeni ‘’Tu nema ničega!’’ Dubravke Ugrešić i Davora Konjikušića te ‘’Monada’’, debitantska proza Sane Perić. Pored toga, njihovim suizdavačima iz Bookse nije otkupljen ‘’Rad panike’’ Gorana Ferčeca i Siniše Ilića. Što se posljednjih godina tiče i modela spomenutih glavarina, Milat kaže da o tome dovoljno govori slučaj da su na žalbu zbog odbijenog otkupa ‘’Povratka u Reims’’ Didiera Eribona od službi iz Ministarstva dobili neformalni odgovor da što se čude i da budu zadovoljni kako im je Ministarstvo u istome roku već otkupilo knjigu Laszla Krasznahorkaija, koju je taj čuveni mađarski književnik napisao baš po njihovoj narudžbi. Inače, objavljivanje ‘’Povratka u Reims’’, kaže Milat, jednoglasno je proglašavano kulturnim događajem prvog ranga u Hrvatskoj i regiji, pa bi stoga vjerojatno bilo vrijedno da se knjiga nađe u hrvatskim javnim knjižnicama, ali koga briga…

Petar Milat osvrnuo se i na politiku otkupa Ministarstva, odnosno na vrlo neugodan aspekt tog otkupa. Nacional je prvi pisao o tome da Ministarstvo odbija otkupiti naslove pisane u jeziku originala zemalja bivše Jugoslavije – koje se prema dogovoru izdavača ne prevode na hrvatski – zato što nisu na hrvatskom jeziku. Milat o tome kaže:

„Multimedijalni institut MaMa je među pionirima izdavačke suradnje u tzv. regiji nakon ratova iz 90-ih. Za nas je apsolutno samorazumljivo da knjige objavljujemo i na srpskome ili bosanskome, bez obzira na to hoće li to kome biti simpatično ili ne. A što se tragikomične politike hrvatskih državnih i javnih institucija tiče i uspješnosti njihovih naputaka kojima dresiraju izdavače, navodim primjer koji je po meni izvanredna metafora sve štetnosti i jalovosti iste. Nedavno se tako jedan zagrebački izdavač svojski i veoma domišljato potrudio kroatizirati srpski prijevod kapitalnog djela suvremene francuske filozofije, eda bi udobrovoljio ministarske komisije i referente. To što se radi o knjizi od petsto stranica i što je knjigu sam francuski autor prije nekoliko godina promovirao u Zagrebu zajedno sa svojim beogradskim izdavačem, koga briga. Jasno, lukavi zagrebački izdavač je za tu rabotu nagrađen sredstvima domaćeg Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti. Posebno komičan primjer potpune arbitrarnosti i pogubljenosti politike otkupa predstavljaju slučajevi kada se među brojnim odobrenim naslovima te nekolicine izdavača-miljenika ne nađu njihovi najbolji i najvažniji autori, već takoreći naslovi s dna kace. Dakle, ni med cvetjem ni pravice.“

Zajednica nakladnika i knjižara poslala je još prije dva mjeseca žalbu ministrici Nini Obuljen Koržinek i tražila pojašnjenje rezultata javnog poziva za otkup knjiga

Upravo apsurdno tumačenje Ministarstva kulture i medija razloga zbog kojih se hrvatska izdanja knjiga na bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku ne financiraju zato što nisu na hrvatskom, komentirao je još jedan mali izdavač. Branko Matan, glavni urednik časopisa Gordogan, kaže:

„Slučaj neotkupljivanja knjige Radomira Konstantinovića ‘Filosofija palanke’ izvrstan je sažetak kulturne politike koja se vodi nakon 1990. Zabranili smo otkupljivanje srpskih, bošnjačkih i crnogorskih pisaca, ali tu zabranu ne zovemo zabranom, nego našim ‘kriterijem’. Koji je, dakako, ‘kriterij’ hrvatskog jezika i naših ‘nacionalnih interesa’. Po toj politici knjižnice ne služe tome da hrvatski građani čitaju najvrjednije knjige i uvećavaju svoja znanja, nego da na policama drže uredno, poput vojnika, poredane knjige koje je odobrio Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Na mogućnost da hrvatski čitatelj ima svoju glavu i da mu ne treba nikakva zaštita od pogubnog utjecaja jezika koji se nalazi u knjigama srpskih i ostalih istočnih autora Ministarstvo očito ne računa. Čovjek bi se mogao satima zabavljati smišljajući na koje je sve načine taj kriterij apsurdan, pa i neprovediv. Spomenut ću samo jedan primjer: imate, recimo, hrvatske pisce koji su pisali na srpskome. I to dugotrajno, a ne samo nekoliko godina poslije 1918., kada su mnogi išli u ekaviziranje. Imate Sibu Miličića koji je veći dio svojeg opusa napisao na srpskome. Ili, da uzmem poznatije ime, imate Gustava Krkleca koji je dvadesetih i tridesetih godina živio u Beogradu i pisao srpskim. A obojica ni sekunde nisu bili ništa drugo nego hrvatski pisci. Ako sutra netko priredi ‘beogradskog Krkleca’, što će ti mudrijaši iz Ministarstva napraviti? Odbiti jednog od najomiljenijih hrvatskih pisaca dvadesetog stoljeća?“.

Matan se oštro osvrnuo na politiku ministrice kulture i medija. Kaže da ono što ova ministrica ne podnosi, jednako kao i njezina vlada, jest slobodan i kritički govor o javnim stvarima:

„Mali izdavači su jedan od posljednjih azila koji takav govor koliko-toliko omogućuje. Prema tome, logično je da ih ne favorizira. Posljednjih godina čuli smo od nje da razmišlja o tome da im definitivno stane na rep i ‘riješi problem’. Razmišljala je, naime, da uvede propis kojim bi obustavila financiranje malih izdavača ako ne udovoljavaju ‘minimumu profesionalizma’, tj. ako nemaju zaposlene ljude, službu za prodaju i slično. Što će reći: ako u njihovu radu dominira kulturni entuzijazam. Pogledao sam zadnje popise s odlukama o otkupima za knjižnice i potporama koje se projektima daju unaprijed, upada u oči odbijanje nenacionalističkih malih izdavača kao što su Documenta, Domino, Multimedijalni institut, Pelago, Srednja Europa. S druge strane, treba reći da su nam veći izdavači potrebni. Jedan od elemenata kulturne katastrofe do koje je došlo poslije 1990. je nestanak velikih izdavača, kojih je tada bilo pet-šest. To je sve propalo u pretvorbi ili nebrizi, organiziranoj i neorganiziranoj. Tako da bi imalo smisla poticati stanovito okrupnjavanje. No bojim se da se s ovom ekipom na vlasti ništa dobro za hrvatsku kulturu neće dogoditi. Favoriziranje većih izdavača danas uglavnom znači stezanje ideološkog obruča oko njihova vrata. Ako ti je država glavni financijer i kupac, posebno u ovim ekonomskim okolnostima, tri puta ćeš razmisliti prije nego što u program staviš nešto što će tu državu ozlovoljiti.“

Dejan Kršić bivši je izdavač koji je odmah nakon objavljenih rezultata javnog poziva reagirao statusom na društvenim mrežama. I za Nacional je bio prilično oštar prema politici ministrice Nine Obuljen Koržinek:

„Rezultati Javnog poziva Ministarstva kulture i medija za otkup knjiga za narodne knjižnice u 2020. može se opisati jednom riječju: katastrofa. Ne trebate nikome vjerovati na riječ, po pitanju favoriziranja nekolicine velikih izdavača vaši čitatelji mogu sami pogledati javno dostupne dokumente na web stranicama Ministarstva o dodijeljenim potporama kao i broju i količini otkupljenih naslova u proteklim godinama. Nesumnjivo ispada da je Ministarstvu kulture i medija važna jedino tvrdo ukoričena beletristika, prijevodi nobelovaca i slično, a da ih ne napadnu za elitizam i stripovi određenih komercijalnih izdavača dosta dobro prolaze. Nasuprot tome, mali izdavači, pogotovo oni koji izdaju teoriju, ozbiljniju publicistiku i slično, u tim su potporama desetkovani i tim više osuđeni na javnu i društvenu nevidljivost.

Naravno, nemam nikakve dokaze o direktnom pogodovanju, obiteljskim vezama ili sličnim koruptivnim radnjama, ali u biti situacija je tim gora jer pokazuje srž hrvatske kulturne politike, ili njeno nepostojanje. Posebno je šokantno da u ovoj situaciji krize, pritiscima pandemije i zatvaranja, godini koja će biti teška za sve kulturne djelatnike, Ministarstvo kulture i medija ustrajava na svojoj antikulturnoj politici izuzetno visokih potpora i otkupa nekolicini ionako visokokomercijalnih i etabliranih izdavača poput Frakture, Sandorfa, VBZ-a, Naklade Ljevak te Disputa i Hena.com, dok druge izdavače, posebno one koji se ne bave u uskom smislu lijepom književnošću u tvrdom uvezu, nego prije svega ozbiljnom publicistikom, teorijom, filozofijom, znanošću i slično, prepušta propasti i stečaju.“

‘Ministrica kulture ne podnosi slobodan i kritički govor. Favoriziranje većih izdavača danas uglavnom znači stezanje ideološkog obruča oko njihova vrata’, kaže Branko Matan

Kršić navodi primjer i kaže da izdavački program organizacija kao što su 25 FPS, Bijeli val, Blok, Centar za ženske studije, Documenta, Domino, Filozofski fakultet u Zagrebu, Aica, Multimedijalni institut, Naklada Pelago, Planetopija, URK, Upi2M, Oaza, časopisi kao Oris, Gordogan, Komikaze, Up & Underground, Ravno do dna, Čovjek i prostor, Ministarstvu kulture i medija vrijedi čitavih nula kuna. Kršić kaže:

„Ministarstvo će sigurno izvući i argument da su se veliki komercijalni izdavači ‘dokazali na tržištu’, da vode dobru izdavačku politiku, nipošto ne kasne s izdanjima i slično, ali ne bi li svima bilo lako tako biti na poslovičnom tržištu kad vas Ministarstvo godišnje financira s milijun kuna? Ministarstvo će odgovornost za potporu znanstvenim knjigama prebacivati na Ministarstvo znanosti i obrazovanja, ali riječ je o potpuno različitim programima potpore, na koje se velik dio izdanja ne može prijaviti, ili ne bi mogla proći. Ministarstvo znanosti je tu da podupire prvenstveno izdavanja udžbenika, originalnih znanstvenih radova, rezultata istraživanja, doktorata pretočenih u knjige, zbornika sa znanstvenih skupova i sličnih definitivno nekomercijalnih i niskotiražnih izdanja, a tek na dnu liste prioriteta su reizdanja – ali s obavezom 30 posto novog sadržaja – i prijevodi strane teorijske literature.“

Kad je riječ o politici neotkupa hrvatskih izdanja autora istoga govornog područja – srpskog, bosanskog i crnogorskog – Dejan Kršić ima iskustva jer se donedavno bavio izdavaštvom u izdavačkoj kući Arkzin. O tome kaže:

„Izdavač Arkzin je proteklih godina objavio dvije vrijedne teorijske publikacije, prijevod eseja Louisa Althussera ‘Ideologija i ideološki aparati države’ u prijevodu Ozrena Pupovca, s dodatnim esejima o recepciji Althussera vrsnih stručnjaka Nikole Dedića iz Beograda i Agona Hamze s Kosova. Drugo izdanje je poznati tekst Fredrica Jamesona ‘Postmodernizam kao kulturna logika kasnog kapitalizma’ s dodatnim esejem uglednog beogradskog filozofa Jovana Čekića. Oba naslova, po sudu Ministarstva, nisu zaslužila otkup za javne knjižnice ni u nekom simboličnom broju. Pretpostavljao sam da je razlog tome što je riječ o knjigama marksističkih teoretičara, ali prema ovom novom primjeru očito je ulogu odigrala i nepoželjna etničko-jezična pripadnost autora pratećih eseja, barem kao dodatan razlog. Mislim da sve ovo jasno pokazuje i odnos države prema onome što se naziva kultura i onome što se zove poduzetništvo, pri čemu je politika ‘tko ima dat će mu se!’, bez jasne politike upravo samog kulturnog razvoja i brige za održanje šireg izdavačkog eko-sistema.“

Ministarstvo kulture i medija odbacuje navode malih izdavača, tvrdeći da su najčešći razlozi neotkupljivanja prijavljenih knjiga koje udovoljavaju formalnim kriterijima slabija ocjena kvalitete i potreba zastupljenosti u narodnim knjižnicama. U Ministarstvu tvrde da su se otkupljivale najbolje ocijenjene knjige u skladu s potrebama knjižnica i raspoloživim sredstvima:

„Prilikom vrednovanja knjiga prijavljenih za otkup razmatra se svaki naslov pojedinačno, a ne po grupi svih prijavljenih naslova po pojedinom nakladniku. Radi veće objektivnosti u procesu vrednovanja Kulturno vijeće za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost i Stručno povjerenstvo za dječju knjigu razmatraju otkup knjiga po skupinama, odnosno po vrstama, uspoređujući i ocjenjujući primjerice najprije sve romane, ili svu publicistiku. U takvom procesu vrednovanja ne ocjenjuje se ukupan prijavljeni ‘nakladnički paket’ već je naglasak, ponavljamo, na svakoj pojedinačnoj knjizi. Iako se knjige otkupljuju za narodne knjižnice kao dopuna redovnoj knjižničnoj nabavi, ova se mjera najčešće percipira kao pomoć nakladnicima jer im omogućuje da u jednom potezu prodaju veći broj primjeraka pojedinih knjiga po punoj maloprodajnoj cijeni uz sigurno plaćanje u roku. Nažalost, događa se da je pojedinim nakladnicima to jedini način distribucije knjiga uz cijene, a često i naklade, formirane samo za Ministarstvo kulture i medija, odnosno za otkup, jer smo primijetili da se odmah po otkupu određeni broj knjiga može naći u prodaji u fizičkim ili web knjižarama – najčešće samih nakladnika – po sniženoj cijeni u odnosu na onu koja je otisnuta na poleđini knjige sukladno Sporazumu o jedinstvenoj cijeni knjige. Također se, ponovno nažalost, određeni broj knjiga nakon provedenog otkupa za narodne knjižnice uopće ne može naći u redovnoj distribuciji, odnosno u knjižarskoj ponudi, jer je nakladnik otisnuo ograničen broj primjeraka, često usklađen s planiranom kategorijom otkupa.“

Nastavno na tvrdnje da Ministarstvo nije u obzir za otkup uzimalo knjige koje su publicistika, u Ministarstvu kažu kako su sve prijavljene knjige koje su udovoljavale formalnim kriterijima razmotrene sukladno kriterijima Javnog poziva uključujući i publicistička djela, naročito domaćih autora. Na tvrdnje izdavača kako Ministarstvo favorizira velike izdavače iz Ministarstva odgovaraju:

„Ponavljamo kako je Ministarstvo kulture i medija u okviru provedbe Javnog poziva za otkup knjiga za narodne knjižnice otkupljivalo knjige koje su u najvećoj mjeri udovoljavale kriterijima Javnog poziva, s ciljem da najkvalitetniji naslovi hrvatskih nakladnika za kojima u narodnim knjižnicama postoji najveća potreba dođu do čitatelja. Pravedna raspodjela novca među nakladnicima nije predmet ovog Javnog poziva, već je glavni kriterij kvaliteta pojedinačne knjige bez obzira na to koji ju je hrvatski nakladnik objavio.“