Objavljeno u Nacionalu br. 459, 2004-08-31

Nacionalov tekst o djelovanju MI6 u Hrvatskoj prošli je petak prenio utjecajni britanski dnevni list The Guardian, ali nije objavio imena britanskih špijuna, što sugerira da su Nacionalova otkrića točna. Imena su ipak prenesena na službenoj stranici NATO-a na što su u nedjelju ljutito reagirali britanski diplomati u Telegraphu

Nakon prošlotjednog članka u Nacionalu o djelovanju britanske tajne službe MI6 u Hrvatskoj, Britanci će po svemu sudeći povući većinu svojih špijuna iz balkanske regije. Otkriće Nacionala u prošli je petak prenio utjecajni britanski dnevni list The Guardian, ali nije objavio imena britanskih špijuna, što dodatno sugerira da su Nacionalova otkrića točna.

Potom je u nedjelju Telegraph objavio tekst o ljutnji britanskih diplomata, zato što je službena stranica NATO-a, prevodeći novinske tekstove, objavila i imena britanskih špijuna u regiji. Taj se tekst poziva na neke prijašnje tekstove objavljene u bosanskim medijima, ali i na prošlotjedna otkrića Nacionala. Telegraph citira britanske političare koji navode da im pokraj ovakvog NATO-a doista ne trebaju drugi neprijatelji, ali i prenosi procjene da su životi njihovih špijuna time dovedeni u opasnost.

Diplomatski krugovi s kojima je Nacional imao priliku razgovarati prilično su negativno komentirali dio aktivnosti britanskih špijuna u regiji, a čude se i zdvajanju njihovih političara o opasnosti kojoj su izloženi zbog odavanja njihovih identiteta. Napominju da špijunski posao ionako uključuje svjesno izlaganje riziku, te da oni koji za to nisu spremni ne bi trebali raditi taj posao. Navode i da će detaljno provjeriti jesu li i u kojoj mjeri britanski agenti sudjelovali u kreiranju dezinformacija u slučaju odbjegloga generala Ante Gotovine.

Diplomatski krugovi iznijeli su Nacionalu i procjenu da su britanski špijuni u regiji posebno aktivni ponajviše zato što Velika Britanija želi zadržati kakav-takav utjecaj, pošto su njemačke i austrijske kompanije preuzele većinu ekonomskih tijekova, investiranjem u regionalno gospodarstvo i financijski sektor.

Isti krugovi Nacionalu su dodatno rekonstruirali djelovanje MI6 u BiH i Srbiji, što se izravno reflektira i na stanje u Hrvatskoj. Rad MI6 se u BiH uglavnom bazira na suradnji s kompromitiranim članovima obavještajne zajednice hrvatske nacionalnosti, dok MI6 na promicanju britanskih ekonomskih interesa u Srbiji tijesno surađuje čak i s pripadnicima organiziranog kriminala. Bosanski krak britanskih špijunskih doušnika, uz već razotkrivene hrvatske doušnike, sve donedavna bio je ključni izvor informacija međunarodnoj zajednici o navodnim pomagačima odbjegloga generala Gotovine. Njihove informacije poslužile su britanskim političarima da sve do dana uoči primanja pozitivnog avisa, što je bio preduvjet za stjecanja statusa službenog kandidata za EU, hrvatsku javnost drže u uvjerenju da Hrvatsku neće podržati na putu u EU upravo zbog slučaja Gotovina. Zato je zanimljivo vidjeti preko kojih su ljudi britanski špijuni djelovali u BiH, te informirali visokog predstavnika Paddyja Ashdowna o zbivanjima u slučaju Gotovina.

O djelovanju britanskih špijuna u BiH opsežno je pisao i tjednik Slobodna Bosna te rekonstruirao kako je BiH nakon imenovanja Ashdowna za visokog predstavnika pretvorena u britanski obavještajni protektorat i svojevrsnu bazu za djelovanje britanskih agenata prema susjednim zemljama. Prema njihovu pisanju, tu je operaciju u BiH proveo Alistair Sommerlad, nominalni savjetnik i šef sigurnosti britanske ambasade u Sarajevu, a zapravo britanski špijun. Nacional je iz diplomatskih krugova doznao da bitnu ulogu u britanskoj špijunskoj hobotnici u BiH ima i Julian Braithwaite, nominalno zaposlen kao osoba koja povezuje Ashdowna s novinarima. Obojica su najavili odlazak sa svojih dužnosti, što pokušavaju objasniti obiteljskim razlozima ili uobičajenom diplomatskom rotacijom.

Za vrijeme režima Slobodana Miloševića Braithwaite je radio u britanskoj ambasadi u Beogradu. Tijekom tog mandata bio je dio KDOM-a (Kosovo diplomatic observer mission) koji su činili predstavnici svih diplomatskih misija u Beogradu, koji su na Kosovu pokušali nadzirati što jugoslavenska vojska ondje čini albanskim civilima. Braithwaite je na sebe privukao pozornost zato što se pokazao kao najhrabriji diplomat, koji je zajedno s nekim švedskim diplomatima odlazio na poprište svakog incidenta samo nekoliko minuta nakon što se incident dogodio. Drugim diplomatima to se nije činilo normalnim, pa su zaključili da je Braithwaite vjerojatno obučen za takve akcije. Zato su i njegovu nominalnu diplomatsku ulogu doživljavali tek kao paravan za klasični obavještajni rad.

Braithwaite je vjerojatno druga generacija obavještajaca u svojoj obitelji, jer mu je otac također radio za britanski Foreign Office. Oženio se Srpkinjom iz Bratunca koja je za njegova mandata također živjela u Beogradu, pa ga u diplomatskim krugovima smatraju naglašeno prosrpski orijentiranim. Strani diplomati tvrde da on u BiH pokušava imitirati Alastaira Campbella, bivšeg novinara i glavnog spin doctora britanskog premijera Tonyja Blaira. Tijekom prve godine svog mandata ostvario je dobre kontakte s novinarima Dnevnog avaza, koje smatraju bliskima muslimanskim ekstremistima, te im omogućio česte neslužbene susrete s Ashdownom. Stoga su njihovi čitatelji u to vrijeme o njemu čitali uglavnom pozitivne članke.

Obavještajnu dominaciju u BiH Britanci su ostvarili protežirajući i oslanjajući se na kriminalnu špijunsku mrežu i utjecaj dvoje Hrvata – Ivana Vukšića i Kristine Šilić. Vukšić je svoj špijunski uspon započeo nakon što je u ljeto 2001. Alijansa za promjene predvođena SDP-om preuzela vlast u Federaciji BiH. On je upravo kao kandidat SDP-a promaknut s mjesta šefa Odjela za borbu protiv organiziranog kriminala na funkciju ravnatelja Službe nacionalne sigurnosti (SNS). Međutim, tadašnji visoki predstavnik u BiH Jacques Klein odobrio je njegovo imenovanje na tu funkciju samo kao privremeno rješenje, jer se otkrilo da je nekoliko mjeseci prije Vukšić aktivno sudjelovao u protestima protiv upada SFOR-a u Hercegovačku banku. Već i prije toga promaknuća Vukšića su viđali u društvu britanskih agenata češće nego što bi podrazumijevala uobičajena špijunska suradnja na području borbe protiv organiziranog kriminala.

Slobodna Bosna tvrdi da su se Vukšić i Kristina Šilić bez objašnjenja dulje od ostalih zadržali u Londonu nakon službenog posjeta Britancima koji su onamo pozvali novi špijunski vrh, pošto je na čelo bosanske službe AID došao Munir Alibabić. Sumnja se da su ih Britanci lakše privoljeli na suradnju zbog nekih njihovih nezakonitih aktivnosti. Vukšić je sudjelovao u protestima zbog upada SFOR-a u Hercegovačku banku, a Kristina Šilić je tijekom 2001. neovlašteno ušla u ured Collina Munroea, visokog predstavnika OHR-a u Mostaru. Najvjerojatnije se u tajnim vezama s britanskim špijunima može pronaći prava pozadina njihova kasnijeg promaknuća prilikom formiranja Federalne obavještajne službe FOSS, koja je nastala spajanjem bošnjačkog AID-a i hrvatskog SNS-a. Šef FOSS-a postao je Alibabić, Vukšić je postao njegov zamjenik, a Kristina Šilić nešto kasnije njegova najbliža suradnica i šefica Odjela za specijalne operacije, iako ima završenu tek Vanrednu srednju trgovačku školu. Iz arhive FOSS-a navodno je netragom nestala diploma Više komercijalne škole koju je Kristina Šilić završila negdje u Hercegovini, a koju je svojedobno bila priložila radi promaknuća. Upravo je Kristina Šilić 2003. javno otkrila da su britanski špijuni i ured Paddyja Ashdowna neovlašteno raspolagali svim državnim tajnama FOSS-a. To se dogodilo po izbijanju obavještajne afere Državni udar, kojoj je prethodila naprasna smjena Alibabića s mjesta ravnatelja FOSS-a. Ubrzo nakon Alibabićeve smjene britanski špijuni posve su preuzeli kontrolu nad FOSS-om. Alistair Sommerland, britanski špijun pri njihovoj ambasadi u Sarajevu, posve se javno intenzivno družio s Vukšićem, za koga se tvrdi da je bio čest gost u Sommerlandovoj kući na Ilidži. Sommerland je, s druge strane, ostavljao dojam da mu je radno mjesto praktično u FOSS-u, gdje je neprestano boravio, a ne u britanskoj ambasadi.

Kako se suradnja s britanskim špijunima odrazila na FOSS najbolje ilustrira prošlogodišnja obavještajna afera Državni udar. Vukšić je 2003. od Vrhovnog suda Federacije dobio odobrenje da prisluškuje Alibabića pod sumnjom da se bavi nelegalnim aktivnostima. Kodno ime operacije bilo je Varta, a provodila ju je Kristina Šilić. Alibabić nije bio jedini koga je FOSS prisluškivao. Na meti FOSS-a bio je i jaki oporbeni lider Zlatko Lagumdžija, direktor Uprave Federalne policije Zlatko Miletić, izvršni direktor FOSS-a Edhem Bešić, Muhamed Ajanović, djelatnik ureda Haaškog suda u Sarajevu, Senad Avdić, Suzana Mijatović i Suzana Anđelić, novinari Slobodne Bosne, te nekoliko novinara Federalne televizije. Njih je FOSS sumnjičio da pripremaju državni udar, te je 2. rujna 2003. Vukšić zatražio da se oni uhite kao urotnička skupina koja je pripremala ekonomsku i političku destabilizaciju zemlje. Vukšić je imao podršku Ashdownova ureda. Iako je federalni tužitelj Zdravko Knežević odbio Vukšićev zahtjev, Ljiljan i Dnevni Avaz najavili su njihovo uhićenje i objavili transkripte telefonskih razgovora Senada Avdića, urednika Slobodne Bosne, i njegova odvjetnika Faruka Balijagića. Snimljeni razgovori nisu sadržavali ništa što bi potkrijepilo Vukšićeve sumnje. Potom je Lagumdžija kao zastupnik u državnom parlamentu zatražio da se radi istrage tog slučaja osnuje parlamentarna istražna komisija. Kristina Šilić pred parlamentarnom istražnom komisijom priznala je da je o svemu, osim zakonskih korisnika informacija FOSS-a, iscrpno izvještavala ured Paddyja Ashdowna, koji nema zakonskog uporišta za primanje tih informacija. OHR i Ashdown to nisu demantirali.

Komisija je zaključila da je akcija bila nezakonita, a potom su ombudsmani ustanovili i da je nalog za prisluškivanje koji je izdao Vrhovni sud Federacije također bio nezakonit. Bio je to pravi debakl za Vukšića, protiv koga se u međuvremenu poveo i postupak na kantonalnom sudu zbog uzimanja talaca u krizi oko Hercegovačke banke. Iako su dvojica federalnih policajaca detaljno svjedočili o njegovim nezakonitostima iz tog vremena, Vukšić je oslobođen optužbi, a postupak je trenutačno na Vrhovnom sudu Federacije. Kristina Šilić i dalje je na svom radnom mjestu. Krugovi bliski obavještajnoj zajednici BiH tvrde da je ona i tijekom 2004. provodila operativnu akciju prisluškivanja tzv. obavještajno zanimljivih osoba poput Alibabića, Lagumdžije… Kodno ime te akcije bilo je Dorina.

Pošto su njihovi puleni doživjeli pravi debakl i pošto je 1. lipnja 2004. počela raditi Obavještajna sigurnosna agencija BiH, nastala spajanjem FOSS-a i tajne službe Republike Srpske, Sommerland je gotovo svakodnevno u uredu njena šefa Almira Đuve, bivšeg ministra policije u sarajevskom kantonu i savjetnika državnog premijera Adnana Terzića za nacionalnu sigurnost.

Posebno je zanimljivo da se Ashdown složio da na mjesto njegova zamjenika dođe Risto Zarić, dosadašnji direktor tajne službe Republike Srpske. Zarić je formalno bio kandidat Mladena Ivanića, ministra vanjskih poslova BiH, koga također smatraju “britanskim čovjekom”. Slobodna Bosna u više je navrata objavljivala dokumente koji Zarića prokazuju kao osobu koja sa svojim ljudima štiti Radovana Karadžića, ali i koja je špijunirala SFOR i ured Haaškog suda u Sarajevu. Dajući odobrenje za njegovo imenovanje, Ashdown je posve ignorirao snažne proteste Cliforda Bonda, američkog veleposlanika u BiH.

Prema pisanju Slobodne Bosne, Vukšić i Kristina Šilić su uz opisane aktivnosti preko svoje kriminalne špijunske družine, oslonjene na ostatke hrvatskog paraobavještajnog sustava, dijelom servisirali Ashdowna i Sommerlanda o navodnoj jatačkoj mreži Gotovine u Hrvatskoj i BiH. Njihovo ponašanje u BiH ostavlja mnogo prostora za sumnju u kvalitetu informacija koje su o Gotovini dostavljali međunarodnoj zajednici.

VEZE BRITANSKIH ŠPIJUNA I SRBIJANSKOG PODZEMLJA

Nacional je iz diplomatskih krugova doznao da su priče o vezama britanskih špijuna sa šefovima srbijanske mafije počele kolati još u vrijeme kada je u britanskoj ambasadi u Beogradu bio aktivan George Benedict Joseph P. Busby. Taj 44-godišnjak koji potječe iz Suffocka iz stare engleske obitelji, a brat mu je visoki dužnosnik u britanskom MUP-u, svoju špijunsku karijeru započeo je u Bonnu 1989., a u Beograd je dospio 1992. Očito zbog dobro obavljenog posla, Busby je iz Beograda otišao na mjesto tzv. head of MI6 station, šefa MI6 u Beču, gdje se nalazi njihov glavni špijunski stožer za Balkan i srednju Europu. Danas je Busby u Londonu i jedan je od šest vodećih ljudi te službe.

Medijski izvori iz Beograda Busbyja pamte kao simpatičnog diplomata koji je imao jako dobre veze s SPS-om, partijom Slobodana Miloševića. Unatoč tomu, srbijanska DB smatra ga jednim od najzaslužnijih za rušenje Miloševića, što je izravno koordinirao s Anthonyjem Moncktonom.

U vrijeme pada Miloševića Busby je već dulje vrijeme bio u Beču, otkud je koordinirao slanje britanske financijske pomoći oporbenim srbijanskim snagama, što se formalno provodilo kroz slanje pomoći za tzv. grupe civilnog društva i mreže vodećih srbijanskih tajkuna i kriminalaca, koje danas smatraju glavnim kočničarima srbijanske tranzicije.

Busby je kućni prijatelj s Dragoljubom Markovićem, kontroverznim vlasnikom Krmivoprodukta, a posebno je blizak i s Vladimirom Bebom Popovićem, bivšim šefom Ureda za komunikacije vlade pokojnog Zorana Đinđića. Busby i Popović navodno su čak i kumovi. Kroz Popovićeva poznanstva i veze Busby je imao dobre veze s kriminalcima Ljubišom Buhom, ali i s tajkunima braćom Karić. Busby je osobito dobro bio povezan s Nenadom Milićem, nekoć zamjenikom ministra srbijanskog MUP-a Dušana Mihajlovića.

Nastojeći pomoći strateškim poslovnim interesima BAT-a (duhanski koncern British American Tobacco), Busby im je zdušno pomagao pri lobiranju za ulazak na srbijansko tržište, koji se trebao ostvariti kroz partnerstvo sa Stankom Subotićem Canetom, koga Hans Jurgen Kolb, njemački državni odvjetnik iz Augsburga, smatra jednim od 25 najvećih europskih krijumčara cigareta. Utoliko je MI6 podržavao britanske ekonomske interese čak i po cijenu da se oni ostvare kroz suradnju s organiziranim kriminalom. Pošto je Nacional u proljeće 2001. detaljno objasnio tko je zapravo Subotić, taj je poslovni plan propao.

Bilo bi nekorektno tvrditi da britanski špijuni u jednom dijelu svojih aktivnosti na Balkanu nemaju izrazite zasluge za neke bitne političke pomake, ponajprije u Srbiji. Međutim, oni su dobrim dijelom provedeni u suradnji s tamošnjim kontroverznim tajkunima i pripadnicima organiziranog kriminala. Ti su ljudi i danas glavna kočnica prave tranzicije Srbije i Crne Gore. George Busby, koji je te veze i oformio, danas je u samom vrhu britanskog MI6. Britanske vlasti trebale bi se u najmanju ruku upitati kakvu poruku šalju svjetskoj javnosti ako profesionalno honoriraju čovjeka koji je kućni prijatelj s nekim mutnim likovima iz srbijanskog podzemlja.

Britanski Guardian nije objavio imena engleskih špijuna

Britanski dnevni list Guardian u petak, 27. kolovoza, donio je opsežni tekst o prošlotjednom otkriću Nacionala i skandalu u koji su umiješani britanski agenti. Zanimljivo je da je Guardian izbjegao objaviti imena britanskih špijuna koja se spominju u Nacionalu. To dodatno sugerira da su točna otkrića Nacionala po kojima su britanski špijuni u regiji Gareth Lungley, nominalno prvi tajnik za politička pitanja u britanskoj ambasadi u Zagrebu, Anthony Monckton, donedavni savjetnik u britanskoj ambasadi u Beogradu, Christopher Looms koji nominalno radi u Haagu, Julian Braithwaite, zaposlenik ureda visokog predstavnika u BiH Paddyja Ashdowna, te Alistair Sommerland, britanski špijun iz njihove ambasade u Sarajevu.

Jedino ime koje su objavili je ime Anthonyja Moncktona, čiji su identitet, fotografiju i posjetnicu nekoliko dana prije Nacionala objavili u srbijanskom tjedniku Nedeljni telegraf. Nacional je iz diplomatskih krugova doznao da je MI6 znao da Guardian priprema tekst u kojem će prenijeti navode Nacionala. Navodno su iz MI6 nazvali urednike Guardiana i zamolili ih da ne objavljuju imena njihovih špijuna, jer bi to štetilo njihovim nacionalnim interesima. Ako je to točno, još je zanimljivije zašto se nitko u Guardianu nije upitao kako je moguće da njihovi špijuni unaprijed znaju da oni pripremaju tekst o britanskom obavještajnom djelovanju u balkanskoj regiji.

Ako je vjerovati tekstu Telegrapha od 29. kolovoza, engleski špijuni jako su ljuti na NATO koji je na svojoj službenoj stranici u BiH preveo neke tekstove zajedno s imenima britanskih špijuna u regiji. Tekst je napisan nejasno, ali spominje i prošlotjedno otkriće Nacionala. Engleska vlada će, prema pisanju Telegrapha, pokrenuti istragu o tom slučaju, jer smatra da su objavom tih imena ugroženi životi njihovih špijuna. Posebno ih je pogodilo to što su navode Nacionala preveli i učinili dostupnim cijeloj svjetskoj javnosti. Autori teksta krivo su napomenuli da se Nacional prodaje u 35 tisuća primjeraka. Nacional se u Hrvatskoj prodaje u 45-50 tisuća primjeraka.