Objavljeno u Nacionalu br. 656, 2008-06-09

Prvi privatni forenzični laboratorij za DNK analizu otvorio je u Zagrebu Goran Lauc, a djelatnost će im biti, osim utvrđivanja očinstva, i kriminalističke analize te analiza hrane koju jedemo

“Prema istraživanju koje smo proveli, 7 posto očeva u Hrvatskoj nisu očevi svoje djece. Drugim riječima, jedan na njih 14 nije – što je jako puno”, rekao je sudski vještak za analizu DNK i sveučilišni profesor biokemije i molekularne biologije u Zagrebu i Osijeku Gordan Lauc koji je nedavno u Zagrebu otvorio prvi privatni forenzički DNK laboratorij u ovom dijelu Europe, zasad najviše orijentiran na utvrđivanje očinstva. Njegova je posebnost sljedeća: iako se u Hrvatskoj dokazivanje očinstva DNK analizom radi u tri laboratorija, u Zagrebu, Osijeku i Splitu, u sve njih osoba koja želi dokazati očinstvo mora doći osobno, i to s djetetom.

Mnogima je to, priča Lauc, vrlo neugodno, zbog čega unatoč sumnjama to nikad i ne naprave. No Gordan Lauc i njegovi suradnici omogućili su ljudima s takvim nedoumicama da testiraju očinstvo u diskreciji, da ne iziđu iz kuće. Drugim riječima, uzorke potrebne za analizu – koji se posebnim kolektorom kupljenim u ljekarni uzmu s unutrašnjeg dijela obraza – mogu i sebi i djetetu uzeti kod kuće i poslati ih poštom u laboratorij Laucove tvrtke Genos.

Gordan Lauc, koji je 1999. osnovao DNA laboratorij pri Medicinskom fakultetu u Osijeku koji još uvijek vodi, o tome kaže: “To su osjetljive i neugodne situacija, uzeti dijete i dovesti ga u državnu instituciju koja ima DNK laboratorij, jer je riječ o vrlo intimnoj stvari. Mala smo država, postoji često mogućnost da tamo sretnu nekog poznatog ili se bar toga boje, tako da onima koji gaje takve sumnje nije lako odlučiti se na to. No što je još važnije, svi oni koji ne žive u Zagrebu, Osijeku ili Splitu moraju satima putovati radi toga. A broj ljudi s takvim sumnjama je velik: u Hrvatskoj se godišnje radi tristotinjak vještačenja očinstva, što nije malo. Tek ćemo vidjeti koliko će taj broj porasti od kada postoji mogućnost da to ljudi obave diskretno i bez putovanja u drugi grad, ali sam uvjeren da će porast biti značajan.”

U Hrvatskoj se, priča, sve više rade testiranja očinstva, iako se to još uvijek ne može usporediti s SAD-om ili Zapadnom Europom. Kaže da svijet općenito “ide u smjeru DNK analize”, jer je taj postupak toliko usavršen da se danas može dobiti rezultat za pet-šest sati, a nekada je bio potreban čitav tjedan. Tako je u razvijenim zemljama utvrđivanje očinstva “postalo rutina”, u vojsci je DNK analiza već davno zamijenila metalne pločice koje su vojnicima radi identifikacije visjele oko vrata, a u policijskim istragama DNK nadmašuje svakog krunskog svjedoka. Kad je riječ o dokazivanju očinstva, o svojim iskustvima u petogodišnjoj praksi kaže:

“Najčešće je žena ta koja tuži, kad otac tvrdi da dijete nije njegovo i odbija plaćati alimentaciju. No zaista ima svega: zna se u povodu razvoda utvrđivati čije je već odraslo dijete, ali nije rijetko ni da žena želi utvrditi tko je otac njezina djeteta jer je uz supruga imala i ljubavnika. I kod identifikacije žrtava Domovinskog rata, zbog čega smo i pokrenuli DNK laboratorij u Osijeku, događalo nam se da, recimo, radimo DNK profil žene koja traži nestalog muža i njezino troje djece. I dogodi se da je dvoje djece njegovo, treće nije. Da ne govorim o situacijama kad ljudi moraju obaviti DNK testiranje zbog neke genetičke bolesti i pokaže se da se rezultati oca i djeteta ne slažu – i kako sad čovjeku nakon toliko godina reći da nije otac djetetu za koje je mislio da je njegovo. Zato ljudi sve češće to provjere što ranije pa onda umjesto da se jednog dana razočaraju, saznaju odmah i procijene mogu li to prihvatiti ili ne.”

Privatni laboratorij tvrtke Genos, kaže Lauc, ima još jednu prednost. U sva tri laboratorija u Hrvatskoj utvrđivanje očinstva DNK analizom, tvrdi, stoji 6 tisuća kuna, a u Genosu dvije tisuće. Kaže da je to zato što državne institucije imaju fiksne pravilnike o tome koliko što stoji te barem 20 posto naplate na temelju toga što se to radi upravo tamo, što iza toga stoji ime te institucije.

“Zaključio sam da se to može napraviti i negdje drugdje, samo jeftinije. Opet sam ja taj koji potpisuje analizu, koji garantira vjerodostojnost rezultata i potpuno je svejedno je li se to odradilo tu ili tamo. Genosov laboratorij u potpunosti je u skladu sa svjetskim kriterijima, što dokazuje i to što su u njemu trenutačno na edukaciji američki studenti predvođeni jednim od najpoznatijih svjetskih forenzičara, profesorom Mitchem Hollandom. Njihov dolazak ogranizirali su Međunarodno društvo za primijenjene biološke znanosti i Pennsylvania State University pod koordinacijom uglednog stručnjaka Damira Marjanovića. Kao zaposleniku u državnoj instituciji u osječkom laboratoriju ruke su mi vezane. Bez obzira na to što taj laboratorij vodim već 10 godina, za svaku kunu koju želim potrošiti moram pitati dekana. Oni se mijenjaju svake četiri godine i neki razumiju što radim, a neki ne. Tako da nam se znalo dogoditi da imamo zastoj u radu i po šest mjeseci jer se nismo mogli dogovoriti s dekanom”, kaže Osječanin s neuobičajenom biografijom: nakon završenog studija molekularne biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, doktorirao je s 24 godine i postao docent s 26, a s 29 je osnovao treći DNK laboratorij u Hrvatskoj radi identifikacije žrtava Domovinskog rata. Sredinom ‘90-ih Vlada je financirala opremanje još dvaju takvih laboratorija – na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu te u sklopu Kliničke bolnice Split.

“Tih je godina potreba za identifikacijom žrtava bila golema, što je rezultiralo time da je Hrvatska danas u svjetskom vrhu kad je riječ o DNK analizi. Splitski laboratorij prvi je napravio takvu analizu 1994., zahvaljujući ministru Primorcu koji je doveo američke forenzičare uključujući i Hollanda. Zagrebački je stariji i nešto je prije dobio opremu, a analize je počeo raditi 1997., a osječki je počeo s radom 1999. Dokazivanje očinstva smo u Osijeku počeli raditi 2003., kako ljudi ne bi morali ići s djecom u Zagreb i čekati rezultate po šest mjeseci.”

Ističe da se usporedba DNK djeteta s onom samo jednog roditelja ne može uvijek uzeti kao dokaz na sudu, odnosno da je složeniji postupak potvrditi očinstvo nego ga eliminirati. Za potvrđivanje je potrebno imati uzorke obaju roditelja i djeteta, a za eliminaciju samo jednog. Osim toga, da bi se vještačenje očinstva priznalo na sudu, vještak mora sam uzeti uzorke jer ne može biti siguran čiji su mu uzorci poslani poštom, osim ako ih nije ovjerio javni bilježnik. Stoga tvrtka Genos u svom laboratoriju zadovoljava znatiželju svojih klijenata i sprečava ih da pokrenu sudski postupak utvrđivanja očinstva prije nego budu sigurni da za to imaju osnove. “Sud je gnjavaža, otvarati ročišta bez razloga nema smisla. Ljudi nisu znali da mogu zatražiti utvrđivanje očinstva bez sudskog postupka, a sad upravo to naprave da ga ne bi pokretali bez razloga.”

No dokazivanje očinstva nije primarni razlog zbog čega je osnovao tvrtku Genos i otvorio laboratorij: “Nitko ne pokreće tvrtku samo radi očinstva, nama je zanimljiv i velik broj drugih DNK. Želimo raditi analize životinja iz prehrambene industrije jer raste potreba za točnim određivanjem porijekla mesa. Mi smo, recimo, u laboratoriju u Osijeku prvi napravili analizu goveda, kad je bila u jeku afera s kravom Šanom iz Ivankova oboljelom od kravljeg ludila. No to nije bila krava Šana iz Ivankova, jer netko je skinuo markice, stavio ih na drugu kravu i nju prodao pod imenom Šana. Tako su zbog lažne Šane gotovo uništili gospodarstvo u Ivankovu optužbama da su imali ludu kravu, a mi smo DNK analizom dokazali da to nije točno. Trgovina životinjama za prehranu duboko je zagrezla u šverc, lažne markice i porijekla, tako da zaista ne znamo odakle dolazi ono što jedemo. Nije tako samo u Hrvatskoj, svuda je slična situacija zbog lobija koji žive od šverca i države ne žele u to ulaziti. No nadamo se da će se to promijeniti i da će se uskoro pojaviti interes države da zaustavi šverc, pri čemu DNK analiza može jako pomoći. Uz to, želimo se baviti DNK analizom u svrhu otkrivanja počinitelja kaznenih djela.

Hrvatska još uvijek nije pokrenula izradu baze podataka osuđenih kriminalaca odnosno njihovih DNK uzoraka, tako da se kod nas DNK koristi samo za dokazivanje zločina, ali ne i za otkrivanje počinitelja. Poznato je da 20 posto kriminalaca počini 80 posto zločina, ali i to da je kriminal u obiteljima. MUP-ov laboratorij je već sad preopterećen, a za izradu baze podataka bit će potrebno prikupiti stotinjak tisuća analiza – tako da i tu vidimo svoje mjesto. Uz to se želimo baviti i znanstvenim projektima, pri čemu je ideja da nam profit od utvrđivanja očinstva pokriva hladni pogon tvrtke.”

DISKRECIJA ZAJAMČENA

Laboratorij tvrtke Genos omogućuje ljudima koji imaju sumnje vezane za očinstvo da uzorak tzv. bukalne sluznice, koja se nalazi s unutrašnje strane obraza, sebi i djetetu uzmu kod kuće, umjesto da s djetetom odlaze u laboratorij, kakva je praksa u laboratorijima državnih institucija. U setu se nalazi posebni kolektor koji je pouzdaniji od štapića za uši s kojim se nekad radilo.

POSTUPAK DNK ANALIZE

Postupak DNK analize objašnjava Damir Marjanović, direktor razvoja znanstvenog sektora u laboratoriju tvrtke Genos i docent na sarajevskom Institutu za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju: “Bris tzv. bukalne sluznice, koja se nalazi s unutrašnje strane obraza, uzima se posebnim kolektorom koji sprječava da dođe do ikakve kontaminacije u smislu da se na njima nađe neki strani DNK. U laboratoriju se iz tog brisa izdvoje epitelne stanice, iz čijih se jezgri kemikalijama izolira DNK – od čega je polovina naslijeđena od oca, polovina od majke. No nas ne zanima cijeli DNK, nego samo 15 mjesta odnosno tzv. molekularnih biljega u tom genomu, po kojima se ljudi najviše razlikuju.

Mi ta mjesta umnožimo kemijskom reakcijom kako bismo ih mogli analizirati i tek onda možemo analizirati genetičke varijante na tim molekularnim biljezima, koje označavamo brojkama. Na primjer, brojevi na jednom biljegu budu 11 i 13 – jedan je došao od majke, drugi od oca. Recimo da majka na istom biljegu ima varijantu 11 i 12. To znači, da bi ispitivana muška osoba uistinu bila biološki otac tog djeteta, mora na tom biljegu imati varijantu 12 u kombinaciji s bilo kojom drugom. No ako potencijalni otac ima, recimo, varijantu 14 i 15 – onda on ne može biti biološki otac. Doduše, uvijek postoji mogućnost da zbog mutacija genetičkog materijala na jednom ili dva mjesta bude neko nepodudaranje, ali ako se ono dogodi na više od dva mjesta, sigurni smo da smo isključili očinstvo.”