Objavljeno u Nacionalu br. 705, 2009-05-19

ISCRPNA ISTRAGA hrvatske vlade utvrdila je tko je stvarao 23 dokumenta, takozvane topničke dnevnike, koje haaško tužiteljstvo potražuje od Hrvatske

Hrvatska vlada u najvećoj mjeri je uspjela rekonstruirati tko je stvarao 23 tzv. topnička dnevnika, odnosno arhivsku građu koja je haaškom tužiteljstvu zanimljiva za suđenje hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču. S tim se osobama u više navrata razgovaralo, tako da se može tvrditi i da je Vlada napravila značajan iskorak na putu da se ti dokumenti pronađu, ili da se precizno utvrdi njihova sudbina, jer su oni i dalje nedostupni vlastima, a možda i uništeni. Do tog značajnog iskoraka došlo se nakon izričite zapovijedi premijera Ive Sanadera koji po svaku cijenu želi riješiti to potencijalno vrlo neugodno pitanje. Kako bi rekonstruirali gdje se ti sporni dokumenti nalaze, u mjerodavnim hrvatskim institucijama proteklih tjedana razgovarali su s više osoba za koje se sumnja da su bile u doticaju s tim dokumentima, ali sami dokumenti još uvijek nisu pronađeni. Razgovori o tome nastavljaju se voditi, a s nekim osobama koje se sumnjiči da nisu otkrile sve informacije o toj temi razgovaralo se i više puta.

Nacional je iz izvora bliskih vrhu Vlade doznao da bi ministar pravosuđa Ivan Šimonović prema izravnoj naredbi premijera Sanadera uskoro trebao glavnom haaškom tužiteljstvu poslati još jedno iscrpno izvješće o tomu tko je i u kojem razdoblju bio u doticaju sa spornim dokumentima. Među ostalim, zasad se najozbiljnije sumnja da je jednim dijelom tih dokumenata manipulirao Marin Ivanović, jedna od osoba koje pomažu obrani Ante Gotovine. Vlada je takve aktivnosti poduzela iznimno energično i zato što je iz vojnih krugova vrlo detaljno i iscrpno informirana da se u tzv. topničkim dnevnicima neće moći pronaći apsolutno ništa što bi moglo kompromitirati optužene generale. S druge strane, takav pristup zabrinuo je neke osobe čija će se imena dovesti u vezu s nestalim dokumentima. Jedna osoba koja se nedavno zbog topničkih dnevnika više puta našla na udaru policije izjavila je za Nacional da se boji da bi je haaško tužiteljstvo moglo uvrstiti na popis svjedoka, što bi, prema njenoj procjeni, ipak donekle moglo otežati poziciju optuženih generala u Haagu.

Nova inicijativa Vlade nastala je i kao rezultat nekih diplomatskih aktivnosti. Vrh hrvatske vlade odlučio se na takav potez i zato što su hrvatski diplomati doznali da Nizozemska, Velika Britanija, Belgija, Danska pa čak i Švedska, koja agilno podržava Hrvatsku u nastojanjima da riješi spor sa slovenskom blokadom pregovora, ni u kom slučaju neće dopustiti dalji napredak Hrvatske u pregovorima o pristupanju EU dok se ne riješi pitanje topničkih dnevnika.

Sanader se nada da bi to izvješće moglo uvjeriti glavno haaško tužiteljstvo da Hrvatska u vezi s time ništa ne skriva i bar djelomično skinuti taj neugodan teret s hrvatske vlade. Vlada će takvo izvješće poslati haaškom tužiteljstvu u prvom redu s namjerom da pokuša vjerodostojno objasniti zašto ti dokumenti više nisu dostupni hrvatskim vlastima, kad ih već nije u mogućnosti pronaći.

Europska unija još je 27. veljače uručila demarš Hrvatskoj zbog nedovoljne suradnje s Haaškim sudom u vezi s topničkim dnevnicima. Oštro upozorenje Predsjedništva EU vezano za suradnju s Haagom i tzv. topničke dnevnike uručio je ministru pravosuđa Ivanu Šimonoviću veleposlanik Češke Karel Kühnl, kao izaslanik države predsjedateljice EU. Vlada se prema tom pitanju isprva ponašala neodgovorno. Prvo je to upozorenje čuvala u strogoj tajnosti. Nitko ni iz Vlade ni iz Ministarstva pravosuđa punih sedam dana nije o tomu informirao javnost, najvjerojatnije kako bi se pokušalo pokazati da je Hrvatska na pragu novih velikih problema u pregovorima s EU. U spornom demaršu jasno je bilo navedeno da problem 23 sporna dokumenta koja potražuje Haag u EU smatraju “prioritetnim pitanjem za otvaranje pregovora u poglavlju – Pravosuđe i temeljna prava”. Europska unija tako se čvrsto postavila prema tom pitanju zato što se Hrvatska obvezala na punu suradnju s Haaškim sudom, a ponajprije s Uredom glavnog haaškog tužitelja. Hrvatskoj je zato poručeno da neće moći računati na otvaranje pregovora u tom poglavlju sve dok se na zadovoljavajući način to pitanje ne riješi.

Arhivska građa zanimljiva haaškom tužiteljstvu od 1996. do 2004. nalazila se izvan sefova, na desetak lokacija, prije svega u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu, ali razbacana i po korpusima HV-a od Karlovca, Osijeka i Rijeke do Splita. Zapravo je bila dostupna mnogim ljudima koji su njome i manipulirali, ili je jednostavno prisvojili iz raznih razloga. Upravo zato što je dio te dokumentacije nestao Hrvatska neće moći potpuno udovoljiti zahtjevima haaškog tužiteljstva kad je riječ o topničkoj dokumentaciji. Zato se i počelo agresivno razgovarati sa svim osobama za koje se sumnja da su imale doticaj s tim dokumentima. Međutim, već se prije većim dijelom uspjelo rekonstruirati tko je tražene dokumente izrađivao. Zbog toga su neki fragmenti dokumentacije već proslijeđeni haaškom tužiteljstvu, ali se ne radi o onoj koja se traži. Vojna arhiva nakon Domovinskog rata nikada nije bila na jednome mjestu, nije se dobro čuvala, niti sistematizirala. Bila je dostupna svakom agentu Sigurnosno-informativne službe koji je njome vrlo lako mogao manipulirati – ovisno o tome tko je od njega tražio takvu uslugu. Takve usluge prije su po svemu sudeći tražili odvjetnici obrane nekih optuženih generala, koji su bili bliski vojnim tajnim službama.

Teškoće s prikupljanjem dokumentacije iz rata primijetio je svojedobno i bivši načelnik Glavnog stožera general Petar Stipetić kad je bio u statusu osumnjičenika pred Haaškim sudom. Pripremajući se za razgovor s haaškim istražiteljima, vrlo teško je pronalazio dokumentaciju koja mu je trebala biti od koristi tijekom ispitivanja, jer je priličan broj dokumenata nedostajao i bio razbacan na više lokacija. Nestala topnička dokumentacija koju su proizvele postrojbe Hrvatske vojske i Zborna područja prije početka operacije “Oluja” trebala se nalaziti u središnjem vojnom arhivu, dok se drugi dio dokumentacije koji se odnosi na zapovijedi i raščlambe Glavnog stožera HV-a čuvao u njegovoj upravi za operativne poslove, doznao je Nacional iz pravosudnih izvora. Pristup dokumentaciji za potrebe suradnje Hrvatske s Haaškim sudom, i to u obje spomenute organizacijske cjeline, imali su jedino pripadnici bivše Sigurnosno-informativne službe MORH-a (SIS) koja je danas dio Vojne sigurnosno-obavještajne agencije (VSOA).

Agenti službe dolazili bi u Upravu za operativne poslove koja se nalazila u vojnom kompleksu na Trgu Petra Krešimira IV. u Zagrebu, preuzimali kopije dokumenata, a original bi morao ostati u Upravi. Potom bi agenti deklasificirali dokumente i poslali ih Uredu za suradnju s Haaškim sudom. Dakle, original svakog od dokumenata iz Uprave za operativne poslove i dalje mora biti u arhivi. Situacija sa središnjim vojnim arhivom bitno je složenija i problematičnija. U novoj zgradi Središnjeg vojnog arhiva na 1800 četvornih metara, koja se od 2004. nalazi na Hrvatskom vojnom učilištu u Ilici 256, smještena je dokumentacija iz 300 vojnih postrojbi, 7000 metara arhivske građe. Dio najvrednije i politički najosjetljivije arhivske građe nalazi se od 2004. u posebnim sefovima.

Osim toga, utvrđeno je kako se nekoliko stotina originala dokumenata nalazi u privatnim arhivama časnika i vojnika ili su jednostavno uništeni, ne zato što mogu biti kompromitantnog sadržaja, nego su neki procijenili da se radi o “starom papiru” koji im samo smeta u njihovim domovima. Zbog svega toga i haaško tužiteljstvo navodno ima dosta razumijevanja za probleme pronalaska dokumentacije, jer je iscrpno obaviješteno o tome da se arhivska građa nikada nije sustavno vodila na jednome mjestu. Međutim, veliko je pitanje hoće li haaško tužiteljstvo dati prolaznu ocjenu hrvatskoj suradnji ako se ne utvrdi tko je u vojnom lancu zapovijedanja bio zadnja karika gdje je točno određena dokumentacija nestala.

Upravo zato, hrvatska strana je agresivno krenula u razgovore sa svim osobama iz tog zapovjednog lanca i to izvješće uskoro bi trebalo stići i do haaških tužitelja.