Objavljeno u Nacionalu br. 628, 2007-11-26

METALURŠKA TVRTKA Rohrwerk Maxhütte iz Austrije, od Državnog odvjetništva RH traži poništenje prodaje Valjaonice cijevi švicarskom CMC-ju

Iako se u srpnju ove godine činilo da je prodajom Valjaonice cijevi švicarskoj podružnici američkog CMC-ja, Vlada RH uspješno riješila višegodišnju trakavicu oko privatizacije nekadašnje Željezare Sisak, čitav će slučaj, izgleda, imati pravosudni epilog. Austrijska metalurška kompanija Rohrwerk Maxhütte GmbH, koja je triput bezuspješno pokušala kupiti Valjaonicu, nedavno se javila Državnom odvjetništvu RH sa zahtjevom da se poništi privatizacija Valjaonice i kazneno gone odgovorni ljudi u HFP-u, koji su uporno odbijali ponude Austrijanaca, iako su nudili daleko najveća ulaganja u Valjaonicu, u iznosu većem od pola milijarde eura. Odluku hrvatske vlade da sisačku željezaru proda tvrtki CMC, vladajući HDZ je u predizbornoj kampanji okarakterizirao dokazom brige za radništvo sisačkog kraja, jer je HDZ uspio riješiti problem sisačke željezare koji nitko prije njega nije znao riješiti.

Američki vlasnici najavili su kako će veliku pozornost posvetiti radnicima pa su se tako obvezali da će zadržati radnike u iduće tri godine, a obećali su da će svaki put ako poslovna godina bude profitabilna, dio profita podijeliti radnicima. Trenutačno u CMC-ju Sisak osiguravaju sirovine za veću proizvodnju, a u idućih šest mjeseci planiraju da proizvodnja u Sisku bude na razini polovice ukupnih kapaciteta sisačke tvronice. Novo vodstvo sisačke željezare objavilo je donacije CMC Internationala, 150.000 kuna za sanaciju dječjeg igrališta za Dječji vrtić Sisak novi u Capragu te za popravak sanitarnog čvora u Osnovnoj školi ”Braća Bobetko”, te dodatnih 100.000 kuna za Nogometni klub Metalac. Radnicima je u kuvertama podijeljeno i po 500 kuna kao znak dobre volje poslodavca za suradnjom, sveukupno 600 tisuća kuna. Međutim, Amerikanci su pokazali kako sve ima svoju cijenu pa i njihova izdašna darežljivost. Tako su četiri radnika sisačke željezare dobila izvanredni otkaz zbog ”pada” na alkotestiranju.

I dok se u sisačkoj željezari očito počelo ozbiljnije raditi nego prošlih godina, na sudovima će se još neko vrijeme povlačiti proces njezine prodaje. Nacional je doznao kako su Hrvatski fond za privatizaciju i potpredsjednik hrvatske vlade zadužen za gospodarstvo Damir Polančec u prva tri natječaja odbijali prodati Željezaru Sisak najpovoljnijem ponuđaču austrijskom Rohrwerk Maxhütte GmbH koji je za kupnju stopostotnog udjela sisačke željezare ponudio 405 milijuna kuna odnosno 55 milijuna eura i obvezao se investirati čak četiri milijarde kuna odnosno 550 milijuna eura, te zadržati sve radnike. Umjesto toga, Vlada je prodala sisačku željezaru švicarskom CMC-ju u četvrtom natječaju premda je ponudio samo 37 milijuna kuna kao kupoprodajnu cijenu za poslovne udjele što je deset puta manji iznos od austrijskog ponuđača, te investiciju od samo 38 milijuna američkih dolara u sljedećih pet godina, ali bez garancije. Austrijski metalci su već podnijeli kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu radi poništenja spornog ugovora o prodaji Valjaonice CMC-ju, a traži se i kaznena odgovornost osoba koje su u tijeku prodaje i zaključivanja ugovora o prodaji omogućili privatizaciju Valjaonice prema uvjetima koji nisu odgovarali uvjetima javnog natječaja, što ima obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, stoji u kaznenoj prijavi.

Moguće je da će afera ”Maestro” s Hrvatskim fondom za privatizaciju imati i svoj nastavak odmah po formiranju nove hrvatske vlade zbog slučaja sisačke željezare.

Tvrtka Rohrwerk Maxhütte je sudjelovala u tri natječaja za privatizaciju za prodaju Valjaonice i to 25. rujna 2006., 22. prosinca 2006., i 16. veljače 2007. U prvom natječaju, ponuda Rohrwerk Maxhüttea je odbijena jer su zatražili provođenje kratkog dubinskog snimanja Valjaonice, kako bi mogli provjeriti i potvrditi navode naznačene u natječajnoj dokumentaciji.

Zbog vremenski vrlo ograničenog razdoblja u kojem se natječaj provodio, to se dubinsko ispitivanje nije moglo provesti kvalitetno, i Maxhütte je zahtijevao da mu se odobri dubinsko snimanje nakon dostave ponude. Ponuda Maxhütte je bila strukturirana tako da preuzima Valjaonicu u obliku tzv. share deala s cjelokupnom aktivom i pasivom: kupoprodajna cijena u iznosu 405 milijuna kuna, preuzimanje svih zaposlenih, ulaganje, sukladno pismu namjere upućenom potpredsjedniku Vlade Polančecu, u iznosu 4 milijarde kuna. Unatoč ispunjenju svih uvjeta natječaja, nije im dana mogućnost dubinskog snimanja, a ponuda nije prihvaćena iz nepoznatih razloga.

Pored tvrtke Maxhütte, ponudbenu dokumentaciju otkupili su C.I.O.S. iz Zagreba i Železiarne Podbrezová iz Slovačke. Valjaonica je završila 2005. godinu s gubicima od 88 milijuna kuna, te s obvezama u iznosu od 204 milijuna kuna a od ponuđača se očekivalo i da zadrži osnovnu djelatnost društva kao i da zadrži minimalno 1209 radnika dvije godine od sklapanja kupoprodajnog ugovora. Novi vlasnik je prema uvjetima natječaja trebao ponuditi program ulaganja s minimalnim iznosom vlastitih ulaganja u iznosu od 100 milijuna kuna u roku od dvije godine.

Tvrtka Maxhütte je u predviđenom roku tj. 25. rujna 2006. godine predala svoju ponudu kao jedini ponuđač. Ponuda je u svemu odgovarala zahtjevima iz natječajne dokumentacije, ali ih je Hrvatski fond za privatizaciju obavijestio da je ponuda odbačena zbog nesuglasnosti s uvjetima natječaja, bez ikakvog obrazloženja.

Pretpostavlja se da je uvjetovanje ponude zahtjevom za dubinsko ispitivanje, bio razlog odbijanja. S druge strane, bilo je opće poznato da je slovačka firma Železarne Podbrezová, već više mjeseci provodila detaljno duboko ispitivanje Valjaonice uz suglasnost predsjednika uprave, prije objave prvog javnog natječaja za podnošenje ponuda. Tadašnji predsjednik uprave Valjaonice Damir Begović je i javnosti dao do znanja do preferira Slovake. Uostalom, s tvrtkom Pipex u vlasništvu Podbrezove potpisao je, kako se kasnije pokazalo, štetni ugovor o ekskluzivnoj distribuciji cijevi.

Drugi natječaj za prodaju poslovnih udjela Valjaonice, objavljen je 6. studenoga 2006. Početna je cijena iznosila 101.260.000 kuna odnosno 25 posto od nominalne vrijednosti poslovnih udjela. Rok za dostavu ponude istjecao je 22. prosinca 2006.

Tvrtka Maxhütte je u predviđenom roku, do 22. prosinca predala svoju ponudu. Bila je jedini ponuđač koji je ponudio zatraženu kupoprodajnu cijenu. Ponuda je odgovarala zahtjevima iz natječajne dokumentacije s iznimkom da je umjesto kupnje poslovnih udjela ponuđena kupnja imovine. Razlog nuđenja kupnje imovine, a ne poslovnih udjela bio je u tome što Hrvatski fond za privatizaciju nije želio ili nije mogao jamčiti svoje pravo vlasništva na pojedinim poslovnim udjelima u Valjaonici kako je to utvrdio tim pravnih stručnjaka Maxhütte tijekom dubinskog snimanja Valjaonice. Budući da nije bilo jasno je li prodavatelj uistinu i vlasnik predmeta prodaje, društvo Maxhütte nije moglo preko toga prijeći i dati ponudu za kupnju nečega gdje postoji tako bitan rizik. Umjesto toga, dalo je ponudu za nešto, što je, u tada postojećim okolnostima smatralo razumnim i mogućim, što je i međunarodna praksa u takvim slučajevima, kupnju imovine Valjaonice. Pošto je bilo predviđeno preuzimanje svih zaposlenika i sve imovine Valjaonice, takvo preuzimanje imovine je u konačnici po učinku bilo jednako kupnji poslovnih udjela.

U takvim okolnostima jedino putem kupnje imovine tvrtka Maxhütte je mogla biti sigurno da će doista i steći vlasništvo nad imovinom koju kupuje. Usto, položaj Maxhütte kao potencijalnog kupca bio je otežan zbog toga što su uprava Valjaonice kao i Hrvatski fond za privatizaciju odbili dati izjavu o potpunosti i točnosti dokumenata danih na uvid tijekom dubinskog ispitivanja, usprkos nekoliko požurnica, iako su bili navedeni na popisu dokumenata koji postoje i koji će se predočiti zainteresiranim kupcima. Činjenica je da više od 70 posto dokumenata navedenih na popisu nije bilo moguće pregledati, te su povrh toga timu ponuditelja Maxhütte bili uskraćeni odgovori na pitanja postavljena predsjedniku uprave Valjaonice.

Unatoč tome je Maxhütte dostavilo atraktivnu ponudu koja je sadržavala punu traženu kupoprodajnu cijenu prema natječaju od 101 milijun kuna, te investicije od ukupno 4 milijarde kuna od toga najmanje 100 milijuna kuna zajamčeno prema natječajnoj dokumentaciji. Nadalje, predviđeno je dugoročno zapošljavanje više zaposlenika nego što je tražio natječaj.

Ubrzo nakon podnošenja ponude, društvo je bilo neslužbeno obaviješteno da je ponuda odbačena kao nesukladna uvjetima natječajne dokumentacije, no koji to uvjeti nisu bili ispunjeni nikad nije bilo obrazloženo.

Pretpostavlja se da je nuđenje kupnje imovine bio razlog tome. Treći javni natječaj Hrvatski fond za privatizaciju objavio je 26. siječnja 2007., kada je obavljen javni poziv za prikupljanje ponude za kupnju 100 posto udjela u Valjaonici po početnoj cijeni od 1 kune. Svoj interes za održavanjem Valjaonice tvrtka Maxhütte iskazala je prijedlogom realizacije industrijskog projekta za zaštitu okoliša te s time povezanim velikim investicijama. Ponudu je predalo šestero ponuđača. Hrvatski fond za privatizaciju je razmatrao samo ponude dvoje ponuđača, CMC Internationala, te tvrtke C.I.O.S., no obje je ponude odbio zbog neispunjavanja obveznih uvjeta natječaja. Ponuda Maxhüttea uopće nije bila razmatrana. Fond je svoju odluku priopćio faxom 16. ožujka.

Ubrzo je objavljen i četvrti javni natječaj za prikupljanje ponuda za kupnju Valjaonice po početnoj cijeni od 1 kune. U to vrijeme, premda nitko od potencijalnih ulagača o tome nije bio posebno obaviješten, javnosti je bilo poznato da je postojala politička inicijativa s najviše razine da je upravni odbor Hrvatskog fonda za privatizaciju, a po nalogu Vlade, naložio upravi Valjaonice da što prije izmijeni sporni Ugovor o ekskluzivnom pravu distribucije sklopljenog između Valjaonice i Pipex Italia S.p.a. tako da se izbaci klauzula o velikom obeštećenju u slučaju prodaje poslovnih udjela Valjaonice ili prijevremenog raskida tog Ugovora.

Tvrtka Maxhütte je, zbog prijašnjih neuspješnih pokušaja i negativnih iskustvava, odlučila ne sudjelovati u ovom četvrtom natječaju. O svojim razlozima nesudjelovanja, ali i o daljnjoj zainteresiranosti za privatizaciju Valjaonice, tvrtka Maxhütte je izvijestila Hrvatski fond za privatizaciju svojim dopisom od 16. travnja 2007. godine.

Tri uzaludna pokušaja

Austrijska tvrtka Rohrwerk Maxhütte sudjelovala je na tri natječaja Hrvatskog fonda za privatizaciju na kojima se prodavao državni udio u Valjaonici cijevi Sisak. Austrijanci su se prvi put javili na natječaj 25. rujna 2006. Ponuda im je odbijena jer su, zbog kratkog vremenskog razdoblja u kojem se provodio natječaj, tražili dubinsko snimanje nakon dostave ponude.
Istodobno je konkurent na natječaju, Željezara Podbrezova, šest mjeseci kontinuirano provodila dubinsko snimanje poslovanja Valjaonice. Austrijanci su se javili i na natječaj raspisan u prosincu iste godine a tvrtka Maxhütte je jedina ponudila zatraženu kupoprodajnu cijenu. Odbijeni su bez obrazloženja. Na trećem natječaju u siječnju 2007. ponuda Austrijanaca nije razmatrana, a na četvrti natječaj, na kojem je Valjaonica prodana, tvrtka Maxhütte nije se javila.