Bog, domovina i obitelj. Slogan koji je koristio Benito Mussolini prije gotovo stotinu godina da bi istaknuo vrijednosti fašizma, danas ima novu verziju. Ona uključuje restorane, lance trgovina s odjećom, draguljarnice, brijačnice, franšize službi za privatne e-mailove, škole stranih jezika, komunikacijske startupove, kompanije za nekretnine, opskurne fondove i offshore kompanije. Iza službene fasade „fašista trećeg tisućljeća“, kako oni sami sebe nazivaju, poduzetnički svemir proteže se kroz cijelu Europu, od Italije do Francuske, preko Ujedinjenog Kraljevstva i Cipra te sve do Putinove Rusije. U tim fašističkim multinacionalnim idealima čednosti iz Mussolinijeva vremena, isprepliću se nemilosrdni zahtjevi tržišne ekonomije – koji vode do sramotnih posljedica.

Uoči skorih izbora u Italiji, L’Espresso je istražio poslovanja talijanske ekstremne desnice. Cilj: iscrtati do u detalje poslovnu mrežu koju su Forza Nuova i CasaPound, dvije vodeće talijanske fašističke stranke, stvorile kroz godine. Nakon što su dobile politički prostor u Europi u vidu zastupničkih mjesta u općinskim i gradskim skupštinama po cijeloj Italiji, oba pokreta sada ciljaju na veliko: ulazak u parlament. Ta misija nije nemoguća jer novi izborni zakon ima granicu od svega tri posto praga za ulazak u parlament. Ako to uspiju, dvije male nostalgične grupacije mogle bi dobiti besprimjernu pregovaračku moć u novom scenariju velikih koalicija koje će sigurno biti potrebne za vladavinu.

Forza Nuova i CasaPound, iako su zapravo poprilično različite, imaju zajednički korijen. A on se zove Terza Posizione. Neofašistički pokret stvoren 1978. pa prekinut četiri godine kasnije, Terza Posizione svojim utemeljiteljima smatra Roberta Fiorea i Gabrielea Adinolfija, koji su tada bili u svojim ranim dvadesetima. Zbog kriminalističke istrage desnog terorizma koji je uključivao i bombe postavljene na željezničku postaju u Bologni, Fiore i Adinolfi pobjegli su iz Italije i utočište pronašli u Ujedinjenom Kraljevstvu (Fiore) i Francuskoj (Adinolfi). Četrdeset godina kasnije, sa suđenjima i kaznenim presudama iza sebe, dečki su se vratili. Gospodin Fiore sada je nacionalni tajnik Forza Nuove; gospodin Adinolfi je glavni strateg CasaPounda. Nijedan od njih nije prekinuo političke veze s prošlošću, a kamoli svoje poslovne veze. Ujedinjeno Kraljevstvo uvijek je bilo glavna poslovna baza Forza Nuove, primarni izvor financiranja. Financijske veze između CasaPounda i Francuske ne sežu u tako daleku prošlost, ali dobile su zamah nakon što je Nacionalna fronta Marine Le Pen odlučila investirati u talijansku ekstremnu desnicu.

London, 1980. Za razumijevanje trenutačnih aktivnosti obiju stranaka treba otići u prošlost, u takozvane anni di piombo ili „godine vođenja“ tijekom kojih je terorizam divljao Italijom, što je rezultiralo napadom u Bologni u kojem je ubijeno 85 ljudi. U to vrijeme, kad je Fiore – s Massimom Morsellom i drugim militantima Terza Posizionea – u tajnosti stigao u London Margaret Thatcher, dobio je podršku Lige svetog Jurja, međunarodnog čvorišta europske desnice koja je uključivala Nicka Griffina, bivšeg šefa British National Partyja. Izvor iz toga vremena je izvješće iz 1982. talijanske Tajne službe (SISDE) o ponovnom buđenju fašizma. Poduzetnička karijera tada mladog talijanskog neofašista uzdigla se u tim maglovitim godinama, istim onima u kojima se nadvila sjena nikad razjašnjene optužbe da Ujedinjeno Kraljevstvo ima veze s Fioreom. Prema dokumentu Savjetodavne komisije za rasizam i ksenofobiju Europske unije (Consultative Commission on Racism and Xenophobia of the European Union) iz 1991. koji je u posjedu L’Espressa, „ … on [Roberto Fiore] bio je agent britanske tajne službe MI6 od ranih ‘80-ih.“ Jedna je stvar nesporna: u više od 20 godina tijekom kojih je rimski političar bio osoba koju su tražile talijanske vlasti, on je istodobno vodio solidne ekonomske operacije u Ujedinjenom Kraljevstvu. Činjenica je da su on i nekolicina ljudi od njegova povjerenja trenutačno vlasnici ili top menadžeri brojnih brendova studentskih putničkih agencija sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu, uključujući London Orange i Easy London. Kako je sam Fiore rekao novinarima, možda malo pretjerujući, uspio je stvoriti „najvažniju organizaciju za europski turizam mladih“. Ono što nikada nije isplivalo na površinu jest da se vlasnička struktura triju fondova ustanovljenih prema britanskom pravu, može povezati s vođom Forza Nuove. Kroz dva od triju fondova, Saint Michael the Archangel i Saint George Educational, kanalizirano je sredinom ‘90-ih stotine tisuća funti. Fondovi su dobili novac anonimnim donacijama, koje su se transferirale talijanskim kompanijama u vlasništvu obitelji tajnika Forza Nuove ili njegovih partnera u formi karitativnog financiranja. Uzmimo za primjer fond Archangel Michael. Beniamino Iannace, jedan od menadžera fonda i kandidat Forza Nuove za Europski parlament 2009., prikupio je 475.000 eura u protekle četiri godine samo od karitativnih donacija u Ujedinjeno Kraljevstvo. Taj je novac gotovo sav završio u Italiji, ponovno kroz donacije barem trima privatnim kompanijama u vlasništvu Fiorine obitelji: Rapida Vis, Futura Vis i Comeritresa. Kćeri tajnika Forza Nuove posjeduju udio u svim trima. Službena svrha plaćanja? Financiranje radi proizvodnje publikacija Katoličke Crkve. No taj se novac nikad nije prikazao u platnim bilancama talijanskih partnerskih kompanija.

Fondove su počela istraživati britanska administrativna nadzorna tijela. Nekoliko godina ranije The Guardian je izvijestio da su ta dva fonda financirala renoviranje u Los Pedrichesu, nacističkom selu u Španjolskoj, kamo se preselio Terza Posizione International kako bi „stvorio zajednicu bijelih nacionalista i uvježbao vojnike dobrovoljce“. Istraga koja je zaključena 2005. dokumentirala je poslovne veze između fondova i kompanija u vlasništvu Fiorea i Morsella: „Isplate“, stajalo je u izvješću, „rađene su u korist kompanije Meeting Point (kompanija se trenutačno zove Easy London) te jednog privatnog biznisa gospodina Fiorea“. Osnivač Forza Nuove priznao je optužbe, ali je objasnio da su isplate bile potrebne kako bi se platila stanarina za „socijalni dućan“ u Shirland Roadu – to je svega nekoliko metara dalje od službenog sjedišta kompanija koje se bave putovanjima iz Italije u London. Dokumenti koje je dobio l’Espresso pokazuju da su fondovi nastavili s poslom čak i nakon zatvaranja britanske istrage te da su se neke anonimne donacije prebacivale na račune privatnih kompanija Roberta Fiorea. U međuvremenu, osnovan je novi fond Saint Mark the Evangelist. Nema bilance koja bi pomogla u prikupljanju informacija o tome što su točno aktivnosti fonda, iako je to nagoviješteno imenima dvoje menadžera fonda. Oboje su u bliskom krugu rimskih političara: Maria Beatriz Fiore Burgos, Fioreova kći, i poduzetnik Stefano Pistilli koji je u prošlosti poslovao s dobro poznatim članovima talijanske ekstremne desnice, a trenutačno je menadžer triju kompanija u Ujedinjenom Kraljevstvu. U poslovanju menadžerskog savjetovanja, istraživanja tržišta i nadzora, ističe se kompanija znakovitog imena: Gladio Consulting.

London je uvijek bio središte međunarodnih mreža kontakata Forza Nuove, ali se posljednjih godina pozornost neofašista premjestila na Moskvu. Entuzijastično hvaleći prvog čovjeka Kremlja, Fiore nije skrivao svoje simpatije prema Vladimiru Putinu. Isto tako, često je posjećivao Rusiju – nekoliko puta u posljednje tri godine – što sve pokazuje da su njih dvojica na istoj valnoj duljini kad je riječ o imigraciji, pitanjima gej populacije i tradicionalne obitelji. Tijekom jednog posjeta prije dvije godine, sudjelovao je u Konzervativnom Forumu održanom u St. Peterburgu uz prisustvo gotovo svih europskih neofašističkih lidera. Prema našim informacijama, u zamjenu za potporu ruskim interesima u Europi, ekstremistički pokret primio je „rusku ekonomsku pomoć“. Je li isti slučaj bio i s Forza Nuovom? Nema načina da se to sazna, ali informacije koje je dobio L’Espresso vode prema nekim ekonomskim operacijama koje Fiorea dovode u vezu s Rusijom. Ne samo da se složio s aneksijom Krima, već je organizirao da grupa talijanskih poduzetnika putuje do Crnog mora, što je vrlo neobičan potez za stranku koja brani „ekonomsko domoljublje“ i koja je stvorila mantru da talijanska proizvodnja mora biti na prvome mjestu. Nakon nekoliko organiziranih izleta, neki su se poduzetnici odlučili preseliti na Krim. Ekonomske veze između Fiorea i Rusije službeno su počele 2012., dvama sastancima nazvanima Russian-Italian Trade Dialogue (Rusko-talijanski dijalog o trgovini) u Nižnji Novgorodu, 400 kilometara istočno od Moskve. Istaknuto je da je Fiore tamo s punomoći direktora talijansko-ruske organizacije Alexandrite. Dvije godine kasnije, ponovno je počeo organizirati poslovne sastanke, ali ovoga puta poduzetnici su odlazili izravno na Krim, teritorij koji je u međuvremenu došao pod rusku kontrolu, a Fioreovo ime više se nije dovodilo u vezu s organizacijom Alexandrite.

Sudionici tih sastanaka tvrde da je sve organizirao tajnik Forza Nuove iz Italije. “Prijatelj me uveo u organizaciju o kojoj sam znao da joj je Fiore predsjednik”, rekao je Diego Ebau, mali poduzetnik sa Sardinije koji je sudjelovao u tim putovanjima. “Moj cilj, kao i cilj ostalih desetak kompanija koje su ondje bile, nije bio političke prirode. Samo smo htjeli saznati više o prednostima ulaganja na Krimu. Prema Ebau, ulaganje od najmanje 50 tisuća eura na poluotoku omogućavalo je nultu stopu oporezivanja u prvih pet godina i šest postotnu poreznu stopu nakon toga. Drugim riječima, porezni raj izravno povezan s Moskvom mostom preko Kerča koji je Putin toliko strašno želio izgraditi. Što bi moglo biti privlačnije poduzetnicima ili investitorima koji se kod kuće osjećaju smlavljeno porezima i recesijom? Zbog toga neke od tvrtki koje su sudjelovale u putovanjima Fioresa na Krim, trenutno imaju u planu zatvoriti svoje tvornice u Italiji i otvoriti ih na Krimu. “Napustio sam organizaciju Alexandrite nakon dvaju putovanja jer preferiram poslove raditi sam”, rekao je Ebau, “ali znam da je tekstilna kompanija Puglia već u procesu preseljenja proizvodnje u ove krajeve. I da budem iskren, imam planove i za sebe: s još jednim poduzetnikom sa Sardinije razmišljam o tome da ovdje otvorim tvrtku za obradu mramora”. I nije stvar samo u preseljenju; Roberto Fiore nikad nije javno ispričao cijelu priču: najdomoljubniji talijanski političar više od pet godina bio je vlasnik tvrtke sa sjedištem na Cipru, otoku koji Rusi također vole jer je zahvaljujući njihovoj politici bankovne tajne, postao odredište za sve koji žele čuvati povjerljivost poslovanja. U listopadu 2010. Fiore je na otoku osnovao Vis Ecologia Ltd, tvrtku službeno registriranu za reciklažu. Zasigurno nije mogla previše poslovati, a kamoli išta reciklirati: nije imala ni web stranicu ni zaposlenike, a službeni ured bio je smješten na adresi računovođe. U Registru poduzeća zapisano je da je osnovana na Cipru zbog poreznih razloga, ali ne postoji način da se sazna je li njezin bankovni račun ikad bio aktivan jer kompanija nikad nije ispunila bilancu. Tajnik Forza Nuove ignorirao je naše zahtjeve za pojašnjenjem djelatnosti svoje ciparske kompanije. Fašistički lider nije bio samostalni vlasnik, a Beniamino Iannace, nekadašnji kandidat Forza Nuove, bio je naveden kao vlasnik preostalih 50 posto udjela. On je također rukovodio britanskim trustom posvećenim San Micheleu te je 2012. sudjelovao na sastanku koji je organizacija Alexandrite priredila u Rusiji. Nije odgovorio na pitanja koja mu je postavio L’Espresso, nego je samo ponudio sljedeće objašnjenje: Vis Ecologia, kompanija smještena na Cipru, “nikad nije bila aktivna, nikad nije imala klijente pa prema tome nikad nije ni ispunila bilancu”. Kako je bio vlasnik kompanije Cypriot Shell, kako bi se osigurao, osnovao je i tvrtku za poštanske usluge Italian Postal Services Group. Tako je Iannace, 36-godišnjak rođen u talijanskom mjestu Campania, trenutno poduzetnik s jako raširenim privatnim poštanskim servisom s franšizama i čak 64 podružnice diljem Italije. U taj biznis opet je uključen jedan Fiori. Ovoga puta ne Roberto, već njegov prvorođeni sin Alessandro. U vrijeme osnivanja grupacije 2013. Fiorijev sin bio je jedan od dioničara s Iannaceom i Fabiom Infanteom, koji je također bio kandidat Forza Nuove za talijanski parlament. Nekoliko godina kasnije Fiore mlađi prodao je svoje dionice Iannaceu, koji je time postao većinski dioničar poštanske grupacije. Čini se da poštanski posao nije bio odveć profitabilan: posljednja bilanca ispunjena je za 2015. i prikazuje zaradu od 105.000 eura, kao i neznatni gubitak, ali neovisno o tome, taj posao otvorio je vrlo privlačne mogućnosti: dostava kazni, sudske i ostale povjerljive pošte omogućava pristup osobnim informacijama i adresama milijuna ljudi. Za političku stranku koja želi doprijeti do što je moguće većeg broja ljudi, takva strateški važna informacija može značiti pravo blago. Iannace je snažno odbacio pretpostavke da ima skrivene ciljeve i ostao pri tvrdnjama da njegova kompanija “nikad nije niti će imati bilo kakve političke nijanse, konotacije ili pozicioniranje bilo koje vrste”. Kad se, međutim, u obzir uzmu njegova politička prošlost i trenutna poslovna aktivnost, pokazuju se kontradikcije koje vrijedi zabilježiti. Točka tri povijesnog manifesta Forza Nuove navodi “zaustavljanje iseljavanja”. Svejedno, Italian Postal Services Group partner je Western Uniona, najpopularnijeg svjetskog servisa za transfer novca koji najviše koriste iseljenici u cijelom svijetu, kao i oni koji šalju novčane doznake iz Italije. Drugim riječima, jedan od biznisa protuimigrantskih zagovornika kao što su Iannace i Infante, zarađuje upravo na imigrantima i stoga nije na liniji službenih stranačkih direktiva. No opet, biznis je biznis. S ideološkog gledišta, militanti Forza Nuove u rangu su najtradicionalnijih neo-fašista, dok njihovi „rođaci“ iz CasaPounda odražavaju evoluciju „camerata“, kako se ekstremni desničarski militanti nazivaju u Italiji. Sadržaj političke propagande obiju grupa je identičan, ali su se njihove metode promijenile. Fiore i njegovi partneri fokusiraju svoje snage na proširenje svoje međunarodne mreže kontakata (Forza Nuova otvorila je podružnicu u SAD-u prije nekoliko godina), dok vođe CasaPounda koriste sve svoje mogućnosti da bi okupili domaće pristaše. U samo nekoliko godina postigli su bitne rezultate. Organizirali su takozvane građanske straže u predgrađima, imaju stotine tisuća sljedbenika na društvenim mrežama, dobivaju prostor u sferi javnih debata… Povrh svega, međutim, imaju mjesta u nekoliko općinskih vijeća, od Bozena (glavni grad Južnog Tirola, op.prev.) do Lucce, Arezza i Grosseta (Toskana). Očekivali su dvoznamenkasti rezultat na izborima za općinsko vijeće 5. studenog u Ostiji – što smatraju testom pred opće izbore. Međutim, iza njihova političkog aktivizma vođenog antiimigrantskom propagandom, njihov borbeni konj CasaPound, sa sjedištem u zauzetoj javnoj zgradi u centru Rima, vrlo je aktivan i u gustoj mreži komercijalnih operacija. Njihova politička i poslovna mreža eksplodirala je u istom periodu tijekom kojeg su neki francuski nacionalisti, svi bliski Nacionalnoj fronti, stigli u Italiju. Stranka koju vodi Marine Le Pen definitivno je bogatija od svojih rođaka iz CasaPounda zahvaljujući 11 milijuna eura uplata primljenih iz Rusije tijekom posljednjih nekoliko godina, kako je novinarka Marine Turchi izjavila Mediapartu. Nije tajna da Kremlj u Europi favorizira rast euroskeptika, ksenofoba i proruskih stranaka. Zato je teško vjerovati da Putin nije znao ili ne zna ništa o mnogim kompanijama koje neki ljudi iz okruženja Marine Le Pen osnivaju u Italiji. Najpoznatija je Carré Français, svojevrsna francuska verzija Eatalyja. Sve vrste šampanjca, kamenica i sira nude se u elegantnom središtu u centru Rima. Kompanija je imala promet blizu pola milijuna eura u 2015., prema posljednjoj ispunjenoj bilanci. Generalni menadžer koncept restorana i dućana je Jildaz Mahé koji je u mladosti bio član francuskog neofašističkog studentskog pokreta Groupe d’union et de défense (GUD), iste grupacije čiji su članovi bili Francuzi koji su nedavno otvorili tvrtke u Italiji u partnerstvu s pristašama CasaPounda. Postoji, primjerice, “Angelino since 1889”, lanac restorana s podružnicama u Rimu, Milanu, Malagi, čak i Limi, koji je u suvlasništvu Marije Bambine Crognale, supruge Gianluce Iannonea, lidera CasePounda, i Pierrea Simonneaua, militanta s francuske desnice. Negdje između bistroa i puba i neformalnijeg i manje chic restorana no što je Mahé’s, restoran je Carré Monti. Simonneau je tu također jedan od partnera s odvjetnikom CasaPounda Domenicom Di Tulliom i Chiarom Dell Fiacco, kandidatkinjom CasaPounda za talijanski parlament 2013. Carré Monti je uobičajeno mjesto njihovih sastanaka, gdje također vrlo često organiziraju rođendanske zabave za „camerate“. Chiara Del Fiacco je tetovirana plavuša u četrdesetima. Ona je izravna poveznica između talijanskih i francuskih drugova. Njezin partner je Sébastien De Boëldieu, kojeg se smatra ministrom vanjskih poslova CasaPounda. De Boëldieu je također dugogodišnji prijatelj Frederica Chatillona iz Nacionalne fronte, 49-godišnjeg voditelja odnosa s javnošću posljednjih izbornih kampanja Marine Le Pen. Te kampanje, 2012., 2014. i 2015., rezultirale su problemima s francuskim pravosuđem i optužbama širokog spektra, od prevare do zlouporabe javnog dobra. Optužbe nisu obeshrabrile Chatillona, čije se ime također pojavilo u dokumentaciji Panama Papersa u vezi s nekim offshore kompanijama.

Je li istraga mogla zastrašiti čovjeka koji je izgradio imidž energetičnog političara? Ne, a to je i pokazao prije nekoliko godina kada je u javnost izašao podatak da njegova tvrtka radi za sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, i to za 100 do 150 tisuća eura godišnje koje mu je isplaćivalo sirijsko veleposlanstvo u Parizu. Francusko pravosuđe odlučilo se pozabaviti tim slučajem, ali nije pronađeno dovoljno dokaza da se pokrene kaznena parnica. Nakon toga Chatillon je odlučio da se treba preseliti u novo okruženje te se uputio ravno u Italiju, gdje je mogao računati, kako se hvalio, na prijateljsku pomoć članova Alleanze nazionale, Forza Italie, Fratelli d’Italia i vođe CasePounda Sébastiena De Boëldieua. Prije dvije godine glavni komunikacijski strateg Marine Le Pen osnovao je tvrtku Riwal Italia u raskošnoj palači u povijesnom centru Rima. Tko su vjerojatni klijenti te agencije za komunikacije? Frederic Chatillon u odgovorima na pitanja L’Espressa samo je demantirao poslovne odnose s CasaPoundom i Fratelli d’Italia te je dodao da njegova tvrtka nikada nije radila s „kompanijama, udruženjima i fondacijama koji se bave politikom“. Jedina mogućnost da se sazna nešto više o poslovanju Chatillonove tvrtke, bila je proučiti mali broj dostupnih službenih dokumenata, kao što je financijsko izvješće za 2015. godinu u kojem je zabilježena uplata nepoznatog porijekla od 135 tisuća eura.

Isto vrijedi i za njegovu ulogu u Carré Français. Chatillon nema nikakvu službenu funkciju u toj tvrtki, ali čak je i on sam naveo u postu na stranici TripAdvisor krajem 2015. godine, da ima funkciju generalnog direktora tog „francuskog kulinarskog veleposlanstva“ u Rimu. Ugledavši se na uspjeh Carré Français, i druge francuske tvrtke pokrenule su posao s južne strane Alpa.

Mahé, bivši vlasnik Carré Françaisa, 2017. godine pokrenuo je tvrtku za catering La Romanee koju vode dvije Francuskinje, Simona Rosso i Aidrey Orcel. Francuski Mediapart, koji je u tom dijelu istrage surađivao s L’Espressom, nije dobio odgovor od dviju Francuskinja o njihovim poslovnim aktivnostima u Italiji. Slično je reagirao i Paul-Alexandre Martin, 27-godišnja zvijezda u usponu Nacionalnog fronta, za kojeg se vjeruje da je nasljednik Frederica Chatillona nakon što je njegova tvrtka e-Politic preuzela poslove komunikacijske tvrtke Riwal. Na Chatillonovom profilu na Facebooku stoji da se Martin nedavno vratio iz Sirije gdje je sa svojim mentorom posjetio gradove koje je Asadova vojska oslobodila uz pomoć ruskih trupa.

I Paul-Alexandre Martin odlučio je investirati u Italiju tijekom ove godine te je osnovao Digital Team, tvrtku koja se bavi komunikacijama, a središnji ured je otvoren na adresi koja ima vrlo važno povijesno značenje. Via della Scrofa 39 u Rimu do 1946. godine bila je središte stranke MSI u kojoj su bili okupljeni sljedbenici Benita Mussolinija. Danas je u toj zgradi sjedište fondacije Alleanza Nazionale i uredništvo Secolo D’Italie. Mladi francuski poduzetnik na pitanja L’Espressa odgovorio je u nekoliko rečenica. Demantirao je bilo kakve poslovne veze s talijanskim političkim snagama i svojim sunarodnjacima okupljenima oko Carré Français, ali nije objasnio poslovne ciljeve njegove nove talijanske tvrtke. Odgovorio je da ju je osnovao „jer se želio okušati u komunikacijskoj branši u Italiji“. Točka. Ukratko, nitko ne želi otkriti razloge njihova ulaganja u talijanskom glavnom gradu.

Neki od sljedbenika Marine Le Pen došli su u Italiju te su preuzeli neke od direktorskih funkcija u tvrtkama koje nisu povezane s ekstremnim desničarskim pokretima. Jedan od primjera je i tvrtka za prodaju nakita Stroili Oro iz pokrajine Friuli, koja ima 370 dućana širom svijeta i zapošljava 1800 radnika. Predsjednik Upravnog odbora od 2016. godine je Romain Peninque. On je tu funkciju preuzeo kada je francuska grupa investitora okupljena oko holdinga Thom Europe kupila tvrtku Stroili Oro. Romain je sin Philippea Peninquea, odvjetnika i poreznog konzultanta koji je u prošlosti bio član GUD-a. Nekoliko francuskih medija pisalo je o njemu kao vrlo moćnom čovjeku koji je siva eminencija Marine Le Pen. Činjenica da njegov sin vodi Stroili Oro, u čijem je upravnom odboru i Eric Belmonte, Peninqueov prijatelj i poslovni partner, vrsta je paradoksa za francusku ekstremnu desnicu. S jedne strane, te grupacije ovise o volji Vladimira Putina, a s druge je Thom Europe u natjecanju za tvrtku Stroili Oro pobijedio ruski investicijski fond VTB, u kojem Kremlj ima 60-postotni udjel. „Putin je samo na korak udaljen od preuzimanja Stroili Ora“, bio je naslov u jednim lokalnim novinama 2014. Razvoj političke situacije, ruska aneksija Krima i sankcije protiv Rusije, dvije godine kasnije doveli su do toga da se Putinov fond povuče i talijansku draguljarnicu prepusti Thom grupi koja će kasnije u Italiju dovesti i Peninquea.

Aktivizam fašističkih organizacija bez problema okuplja pojedince s periferije, iscrpljene slabom razvijenošću i ignoriranjem. Međutim, kod CasaPounda postoji i presudna razlika: oni privlače intelektualce. Kako bi u tome uspjeli, moraju plasirati informacije. U tome im pomaže njihov časopis Il Primato Nazionale koji je donedavno izlazio samo na internetu, ali je prije nekoliko mjeseci počeo izlaziti i kao mjesečnik u tiskanom obliku. U „časopisu suverenista“, kako ga nazivaju, u prvom su broju preko cijele naslovne stranice objavili fotografiju zamjenika predsjednika Demokratske stranke Emanuelea Fiana, uz naslov – “taliban”.

Urednik Adriano Scianca, šef kulturnog ogranka CasePound, odlučio se obračunati s Fianom koji je predstavio zakon kojim se zabranjuju fašistička propaganda i fašistički simboli. Izdavačka tvrtka časopisa Il Primato Nazionale je SCA 2080 koja ima osnivački kapital od 100 tisuća eura, a naklada prvoga broja bila je 20 tisuća primjeraka. Društvene mreže eksplodirale su od čestitki, a jedna od njih je glasila: „Bilo je vrijeme za slobodne novine.“ Prva istraživačka priča bila je o „crvenima“ i tome kako je nasilje oduvijek bilo dio antifašizma. Tko je bio zainteresiran za ulaganje u novi pamflet „crnih“ stranaka? Holding Minerva, tvrtka koja je vlasnik udjela i u nekoliko drugih sličnih medija. Dva poslovna partnera u neofašističkoj izdavačkoj kući su Francesco Polacchi, aktivni povjesničar i član CasaPounda, i Mauro Polacchi, vlasnik računovodstvene tvrtke u Rimu i dioničar u Il Primato Nazionaleu preko Minerve. Ako se prati trag vlasništva udjela u holdingu Minerva, u fokus dolazi tvrtka Eized. Jedna od partnerica u toj tvrtki je i Lorenza Lei, koja je postala prva žena na čelu talijanske nacionalne radiotelevizije RAI. Primato Nazionale uređuje i web stranicu za ljubitelje mješovitih borilačkih vještina, MMA Europa. To ne treba čuditi jer je kult tijela i dalje ostao popularan među talijanskim fašistima, kao što je to bio i za vrijeme Mussolinija. Zato i CasaPound ima svoj krug boraca, militantnih sportaša koji sudjeluju u međunarodnim natjecanjima preko iste organizacije koja ponekad organizira borbe u teretanama širom Italije. Drugim riječima, šire se izvori prihoda.

Spolna zrelost, snaga, ljepota i pažnja prema estetskim detaljima, ključni su za privlačenje sljedbenika. To može biti i jedan od razloga što je CasaPound kao jednu od svojih investicija izabrao i lanac dućana Pivert. Riječ je o lancu koji nije na glasu kao fašistički, već kao brend neformalne odjeće, a pokrenuli su ga isti poslovni partneri koji su vlasnici Primata Nazionalea, Francesco i Mauro Polacchi. Ubrzo nakon osnivanja Pivert je otvorio nekoliko ureda. Jedan u Rimu na istoj adresi kao i Il Primato Nazionale i jedan u Milanu. „Ponosna sam što mogu podržati projekt koji se bazira na konceptu Made in Italy. Dakle, dragi dečki, dobro pogledajte tu marku jer djevojke više neće odlaziti s vama koji nosite odjeću Made in China“, rekla je prilikom promocije Piverta starleta hrvatskog porijekla Nina Morić. Bila je to muzika za vlasnikove uši jer je tako Nina Morić postala VIP glasnogovornica neofašističkog pokreta. Ali Nina Morić nije usamljena u tom poslu, jer su Pivert podržali i poznati nogometaši, ragbijaši i boksači, a priliku da se pokažu u njihovu društvu nisu propustili ni suradnici Marine Le Pen. Frederic Chatillon i Sébastien De Boëldieu, dvojac koji povezuje Casu Pound i Front Nacional, sudjelovali su na jednoj promociji te robne marke 2015. godine. I dok Forza Nuova ne želi silom povećati svoju popularnost među biračima i polako širi nišu u kojoj skuplja glasove, vođe CasePound silom se žele prikazati kao inkluzivni političari pa tako na svoje konferencije često pozivaju novinare koji imaju potpuno drugačija stajališta te se tako žele „ozakoniti“ u javnoj debati. Sve to primjer je još jednog neprincipijelnog savezništva. Od Rima preko Pariza, Londona, Cipra i Krima, uz blagoslov ruskih nacionalista.