Nacional posjeduje kopiju pisma kojim je Josip Perković, šef hrvatske Službe državne sigurnosti u bivšem sustavu, kao pomoćnik u Ministarstvu obrane tijekom rata početkom 90-ih, od ministra Gojka Šuška tražio da ga zaštiti od napada bivših emigranata i njihovih pokušaja da ga kompromitiraju, a kao glavnog aktera koji stoji iza tih napada prozvao je Vicu Vukojevića. Perković u tom pismu sugerira da su Vice Vukojević i Bože Vukušić surađivali s jugoslavenskim službama sigurnosti. Pismo je napisano 11. ožujka 1994., nakon što je bivši emigrant Josip Miler, ujedno i bivši suradnik Udbe, kao i njemačke tajne službe Bundesamt für Verfassungsschutz, na adrese nekih novinskih redakcija poslao pismo u kojem tvrdi da ga je Josip Perković 1977. angažirao da ubije Stjepana Bilandžića i Franu Goretu.

Perković je Šušku dostavio kopiju tog Milerova pisma i upozorio ga da je on još 1992. i 1993. pokušao objaviti svoje navode u hrvatskim medijima, a da sada to pokušava i treći put te zato planira doći u Hrvatsku.

“Josip Miler je moj poznanik iz Osijeka iz 60-ih godina, kad se našao u zatvoru radi krijumčarenja zlata. Nastojeći mu pomoći kao djelatnik policije, normalno da sam to obavio tako što sam ga prikazao kao svog agenta. Dostavio je barem stotinjak pisama i izvještavao o nekim aktivnostima pojedinaca u emigraciji te nudio spektakle, ali je bio na periferiji svih zbivanja. Iskoristio je moj dolazak u Njemačku da bi napravio lažni spektakl. Od tada nisam imao kontakte s njim, bolje reći kontakt, a bilo kakvo istraživanje bilo mi je službeno zabranjeno”, napisao je Perković koji navodi da je Miler dobar s Bilandžićem, Sedlom i nekim drugim ljudima iz redova emigracije, a onda zaključuje:

“Iza tog njegova dolaska i intervjua stoji Vice Vukojević.”

Perković navodi da je Miler povezan i s Franjom Goretom koji je, po Perkovićevu uvjerenju, također agent njemačke obavještajne službe.

“Ne znam ima li smisla da ti navodim sve detalje slučaja. Iz samog pisma bit će ti jasno o kakvoj se osobi radi i kakav mu je cilj. On s Hrvatskom i Hrvatima nema nikakve veze. Bio je i ostao agent njemačke Obavještajne službe. Koliko je tih oko njega koji su to isto? Ne znam zašto to Vice ponovno radi, zar on zaista nema smjelosti da o stvarima koje su mu nejasne, razgovara sa mnom. Mislim da si ti ipak u prilici da Vici skreneš pažnju da su prošle pune četiri godine kako ja pošteno odrađujem svoj dio posla, pa neke stvari, odnosno vraćanje na njih, postaju degutantne i da bi bio red da me barem on pusti na miru”, poručio je Perković koji je Šušku uz to pismo dostavio i kopiju izvješća “Krešimir” od 5. srpnja 1991.

“Kako se ništa ne događa slučajno, dostavljam ti kopiju izvješća ‘Krešimir’ od 5. 7. 1991. iz kojeg se vidi kako će KOS pokušati da me kompromitira. Sve se to od tada ostvaruje. Pojavljuje se intervju Branka Traživuka u beogradskoj Dugi, ključnog čovjeka akcije ‘Labrador’, u ljeto 1992., a Vice i Božo Vukušić elemente tog intervjua protiv mene koriste i danas. Što bih sada ja trebao napraviti? Pitati Vukušića što je radio u jugoslavenskom konzulatu u travnju 1983. ili Vicu Vukojevića što je razgovarao s nekim mojim kolegama (sada već penzionerima) i kako, recimo, nije nikad prozvao Josipa Drpića i slično”, napisao je Perković direktno sugerirajući Šušku da su Bože Vukušić i Vice Vukojević zapravo surađivali s jugoslavenskim tajnim službama te da on, ako ga budu izazivali, o tome isto tako može progovoriti. Međutim, zaključuje Perković: “Ja ne mislim da to sve ima bilo kakvog smisla. Kako znaš, ja nikad ništa nisam napravio što bi štetilo ugledu bilo koje osobe pa nemam nikakove namjere ni prema Vici i ostalima, ali bi bilo vrijeme da zaista prestane.” Koliko je poznato, Šušak je Perkovića uistinu dugo vremena i štitio od napada rigidne desnice jer je Perković u Ministarstvu obrane obavljao iznimno osjetljive poslove i bio mu je potreban. O tome da su Perkovića štitili i Šušak i Tuđman, uostalom, u svom video svjedočenju žestoko je kritički govorio i sam Josip Miler.

Da će zbog njegove lojalnosti novoj hrvatskoj vlasti i radu u Službi sigurnosti Ministarstva obrane, koja je bila velika smetnja Službi bezbednosti JNA, početi pokušaji da ga se kompromitira, Perković je izvijestio Ministarstvo obrane još 5. srpnja 1991. u spomenutom izvješću ‘Krešimir’, odnosno, rezimeu informacije koju je dobio od svog izvora, visokog oficira Službe bezbednosti JNA u Zagrebu. Taj izvor kodnog imena ‘Krešimir’ mu je, između ostalog, rekao da je Služba bezbednosti JNA ogorčena na njega zato što je prihvatio posao razvijanja obavještajne službe unutar hrvatskog Ministarstva obrane, čije će djelovanje biti usmjereno upravo prema JNA. Zato je odlučeno da je najpogodnije Perkovića pokušati eliminirati jer bi to, po njihovim procjenama, usporilo razvoj Službe i blokiralo njezin rad. “Prvi korak koji je bio isplaniran u Upravi bezbednosti SSNO-a bio je pokušaj kompromitacije Perkovića tako da se preko agenata dvojnika u zapadnoeuropskim zemljama (posebno Republici Njemačkoj) lansira informacija koja će dovesti do njegove kompromitacije i smjene. Informacija će biti posebno stručno obrađena i plasirana direktno prema predstojniku Ureda predsjednika gospodinu Hrvoju Šariniću, a samim time ocjenjuju da će je dobiti i sam predsjednik Republike Hrvatske. U slučaju neuspjeha imaju i neke rezervne varijante, ali u svakom slučaju, s obzirom na mogući značaj Službe unutar MO-a, nastojat će se eliminirati. Kao uvertiru u to naveo je i pisanje beogradske štampe”, stoji u izvješću “Krešimir” gdje se navodi da će tajne službe JNA pokušati kompromitirati i tadašnjeg ministra obrane Martina Špegelja, što je nedugo potom i učinjeno plasiranjem tajno snimljenog filma.

Te tvrdnje, da iza pokušaja kompromitacije Josipa Perkovića stoji KOS, odnosno obavještajni vrh JNA, nisu novost, ali je to prvi put da se u javnosti pojavilo pismo takvog sadržaja koje u vezu s obavještajnim službama bivše Jugoslavije dovodi Vicu Vukojevića i Božu Vukušića, danas glavne svjedoke u procesu njemačkog tužiteljstva protiv bivših šefova Službe državne sigurnosti Josipa Perkovića i Zdravka Mustača u Münchenu. Perkovićeva obrana i inače se temelji na tvrdnjama da optužnica nema nikakvog uporišta, već da je cijeli slučaj izveden iz intervjua nekadašnjeg “labradorovca” Branka Traživuka beogradskoj Dugi te da su te tvrdnje preuzeli i Bože Vukušić i Vice Vukojević.

Smještanje njih dvojice u kontekst direktne povezanosti s obavještajnom službom bivše JNA, teza je kojom bi se eventualno u procesu u Njemačkoj mogla baviti Perkovićeva i Mustačeva obrana, ali za takve teze nikakvih drugih čvrstih dokaza nema ili barem zasad nisu dostupni javnosti.

Ono što je zanimljivo jest činjenica da se teze o vezama Vice Vukojevića s bivšim službama, nisu pojavile u kontekstu suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj, već u kontekstu nedavnog objavljivanja njegove knjige “Dosje 240271” u kojoj sebe prikazuje kao žrtvu Udbe, odnosno kao čovjeka kojeg je bivši represivni sustav dugo proganjao. Vukušić navodi da ga je bivša Udba proganjala od 1959. sve do 1990., odnosno, da su ga pratili punih 35 godina tijekom kojih su ga 14 puta zatvarali te da je prošao 13 različitih zatvora. Zanimljivo je pritom da režim robije na otoku Sveti Grgur, koji je bio dodatni dio kompleksa Golog otoka, Vukušić smatra liberalnim ‘jer se tamo moglo čak i raditi’, barem je tako naveo u intervjuu Hrvatskom tjedniku. Neki bolje upućeni ljudi iz bivšeg obavještajnog sustava smatraju da Vukojević ni u svojoj knjizi ni u svojim javnim istupima, nije rekao punu istinu o svom boravku na Svetom Grguru te da se upravo u tom periodu tamnovanja, krije Vukojevićeva najveća životna tajna.

Zbog svoje osobne povijesti i iskustva s represivnim sustavom bivše države, Vice Vukojević je jedan od najžešćih zagovornika snažne osude bivšeg komunističkog režima i jedan od kreatora ideje o nužnosti provođenja lustracije, unatoč tome što je prošlo više od četvrt stoljeća od raspada Jugoslavije. Smatra se da je upravo Vice Vukojević proteklih nekoliko godina jedan od glavnih političkih mentora i stratega predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, koji u posljednje vrijeme svoju političku retoriku bazira upravo na ideji o nužnosti lustracije. Međutim, forsiranje ideoloških i svjetonazorskih javnih političkih diskusija koje HDZ guraju prema rigidno desno politički orijentiranoj stranci, Karamarku je posljednjih nekoliko tjedana počelo donositi više štete nego koristi.