Jutros je u rodnom Rovinju preminuo pjesnik Jurica Iskra (1972.), autor sedam zbirki poezije od kojih su prve, još 90-ih godina odjeknule kao snažan, novi pjesnički glas.

Diplomirao je kroatistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 2001. godine, za vrijeme studija bio je aktivan sudionik zagrebačkih književnih, pjesničkih krugova; i kad nije pisao, utjecao je na napisano. Jurica je preminuo iznenada, slično kao i njegov prijatelj, književnik Simo Mraović s kojim je podijelio značajan dio boemske mladosti. Bio je član Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2001. godine. Pjesme je objavljivao u gotovo svim relevantnim časopisima kao što su Republika, Forum, Quorum, Poezija, Godine, Hrvatsko slovo, Zarez, Vijenac te na Trećem programu Hrvatskog radija.

Njegov životni i pjesnički put oscilirao je između zavičajnog Rovinja i Zagreba, gradova koji su ga inspirirali i koje je gradio, no nije se volio definirati gradovima. Zagrebu se posljednjih godina posvetio, gotovo kao pjesničkom zadatku, kao gradu rada i stvaranja. Njegova poezija u rukopisu bila je dovršena, sve lektorske sugestije sa strane već su bile uračunate, ali njegovo kroatističko srce, kako bi samoironično rekao, slušalo je sugestije kolega.

Objavio je zbirke Nacrt za dušu, Drevna žena, Svetokrug, Glasom plišanih medvjedića, Penetracije, Globalni diktator i Jedna duša za sva vremena.

Njegov prijatelj, pjesnik i književni kritičar Sead Begović ovako je pisao o Iskri nakon njegove druge zbirke Drevna žena:

„On će stari moto francuskog pjesnika prilagoditi sebi i proklamirati svoj osobni poklič: Ništa je iskra. Tako nastaju iskre Jure Iskre. Kao pripadnik najmlađe generacije hrvatskih pjesnika, nesumnjivo podržava opipljivi svijet fizičke stvarnosti, ali i njenog surogata – virtualnu stvarnost, svjestan kako stvarnost vođena data gloveom ne može simulirati recimo ’’čistu” poeziju (poesie pure). Pjesnik će stoga, bez obzira na svoje godište i složena medijska, elektronska i ina iskušenja koja natapaju njegovu generaciju, ostati ili zaostati kao usamljeni istraživač s olovkom između kažiprsta i srednjaka, nagnut nad svojim refleksijama, odlučan da ih razmrsuje.“

„Pjesnik koji se izmakne kolektivnom deliriju svoga naraštaja, naraštaja koji vulkanski spontano pjeva uglas (a tako je oduvijek bilo što se tiče momčadi i mladeži), i koji se uprkos duhu zajedništva zatvara u se, grozničavo tražeći svoj ekskluzivni individualizam, zaista zavrjeđuje našu pozornost. Jurica Iskra (Rovinj, 1972.) jedan je takav pjesnik koji već osviještenim pjesničkim ushitima traži »dijamantni stih« očišćen od nepoetskih elemenata, od kojih se, kao što znamo, ipak sastoji praktični svijet. No Iskra nije baš toliko svet da bi hrlio idealnim stanjima poezije kao što je vezani stih, ili, primjerice sonet. Njega zanima odnos među riječima i odjek tih riječi, ali u posve drugoj ideji o jeziku. Bit će to potraga za umrlom slikovitošću, za riječima izvan smisla, u semantičkom i misaonom nizu“, napisat će opet Begović nakon Svetokruga, Iskrine zbirke izdane 2000. godine.

Na početku šestog desetljeća života, već zasićen potrage za davno pronađenim pjesničkim priznanjem, dovršio je dvije zbirke, osjećajući to kao izmirenje duga prema sebi i prema društvu, ispostavilo se kao konačni račun i oproštaj.

„Možda se ove knjige ne čitaju sada, jer meni se ne da na tome raditi, ali budi bez brige, čitat će se one kad mene više ne bude, netko će to pronaći i reći: Vidi, što je ovaj pisao!“, znao bi reći Jura.