Zakašnjelo priznanje: nakon 15 godina odbijanja i prekretne lanjske presude Vrhovnog suda, sud je promijenio vlastiti stav i priznao odgovornost države za posljedice terorističkog atentata na utemeljitelja Nacionala Ivu Pukanića i voditelja prodaje Niku Franjića

Nacional je proteklog tjedna došao u posjed presude Županijskog suda u Rijeci kojom se obitelji voditelja prodaje Nacionala Nike Franjića, kolateralne žrtve atentata bombom 2008. na utemeljitelja i glavnog urednika Nacionala Ivu Pukanića, nakon petnaest godina suđenja te nakon prošlogodišnje presude Vrhovnoga suda kojom je atentat proglašen terorističkim činom, napokon dodjeljuje novčana odšteta u ukupnom iznosu od oko sto tisuća eura zbog odgovornosti države za pogibiju njihova najužeg člana obitelji. Ma koliko ta presuda, razumljivo, bila važna za obitelj ubijenog Nike – premda joj nikakav novac ne može nadoknaditi osobni gubitak supruga, oca i sina – ona je istodobno itekako markantna i za hrvatsko društvo: presuda je, naime, priznanje hrvatskih sudova da država prihvaća odgovornost za posljedice fatalnog terorističkog čina koji je duboko destabilizirao cijelu Nacionalovu redakciju i zgrozio cijelo hrvatsko društvo. Sudovi su to sada priznali nakon dugih petnaest godina tijekom kojih su i tužiteljstvo i sudovi odbijali prihvatiti tu odgovornost. Presuda Županijskog suda u Rijeci, iako duboko zakašnjela, pozitivan je presedan kojom je obitelj žrtve u pravnoj proceduri sudove uspjela prisiliti da promijene vlastito nelogično i nepravedno tumačenje zakona, i time državu natjerati da prizna odgovornost za razorne i tragične posljedice terorističkog čina, čime je Hrvatska preuzela i obvezu da takve zločine ubuduće spriječi ili, ako to ne uspije, da pravilno primijeni zakon i time učini sve kako bi sanirala njihove neželjene posljedice.

No ovdje valja prije svega podsjetiti na uglednoga i omiljenog Nacionalova šefa prodaje, marketinškog stručnjaka Niku Franjića, slučajnu žrtvu beskrupuloznog i okrutnog atentata na Ivu Pukanića.  Niko je bio čovjek neobične biografije. Rodio se 1970. godine u  selu Bošnjaci nedaleko Županje u istočnoj Slavoniji. Završio je srednju  školu, odslužio vojni rok u Jugoslavenskoj armiji u vrijeme kada su u Hrvatskoj izbijali prvi sukobi te se smjesta prijavio u hrvatsku policiju te postao njen pripadnik. Bio je u postrojbi od tridesetak hrvatskih policajaca koja je u svibnju 1991. godine upala u zasjedu u Borovu Selu kada je došla u pomoć hrvatskim policajcima koje su okružili pobunjeni Srbi. Tri dana trajale su borbe u kojima je poginulo 11 hrvatskih policajaca, ali se Franjić uspio izbaviti. Nakon toga pristupio je Prvoj brigadi Zbora narodne garde „Tigrovi“ i sljedeće dvije godine sudjelovao u brojnim borbama. S tom brigadom proveo je duže vrijeme na većini prvih crta bojišnice od Iloka, Bogdanovaca, Hrvatske Kostajnice i Hrvatske Dubice, do Novske, Jasenovca, Nove Gradiške i Okučana. Uspio je preživjeti više žestokih ratnih obračuna, pa čak i opsadu Vukovara, grada koji je branio do posljednjih trenutaka pred okupaciju. Iz Vukovara se uspio spasiti povlačenjem kroz minsko polje. Franjić se u različitim hrvatskim vojnim postrojbama zadržao do 1993. U to se vrijeme razočarao ponašanjem nekih bahatih pripadnika hrvatskih vojnih postrojbi koji su kod Županje odbili postupiti prema zapovijedi po kojoj bi im Franjić trebao biti zapovjednik, pa je napustio Hrvatsku i emigrirao u Čile. Tamo mu je trebalo dosta vremena da se snađe, nastanio se u gradu Antofagasti na sjeveru zemlje, počeo raditi u marketingu lokalne filijale Coca-Cole, za to se uz rad i školovao te postao vrstan marketinški stručnjak, a o svojoj ulozi u Domovinskom ratu u Čileu je napisao i knjigu “Dnevnik hrvatskog vojnika”. U Antofagasti se i oženio, upoznavši buduću suprugu Ceciliju, tada mladu televizijsku novinarku. Bila je to ljubav na prvi pogled koju su okrunili brakom nakon tri godine zajedničkog života. Vjenčali su se u Bošnjacima 1996., a te im se godine rodio i sin Niko. Nakon nekoliko godina provedenih u inozemstvu, obitelj Franjić vratila se u Hrvatsku. U Čileu je Niko upoznao Andronika Lukšića i Jamieja Guerrera, tadašnjeg generalnog direktora Karlovačke pivovare, koji mu je ponudio da se ondje zaposli. Franjić se tada u Hrvatsku isprva vratio sam, a tek par mjeseci poslije pridružila mu se supruga. Njihov sin Nikola ostao je u Čileu kod bake sve dok se njih dvoje nisu odlučili da će definitivno preseliti u Hrvatsku. Živjeli su zajedno u Hrvatskoj do 2001. Potom se Cecilia vratila u Čile na dodatno školovanje. U Hrvatsku se sa sinom vratila svega šest mjeseci prije Franjićeve pogibije.

’Ništa mi ne može vratiti brata. Sramota je koliko je dugo sve ovo trajalo, a sramotni su i iznosi koji su dosuđeni, da država plati odštetu tek nešto veću od 20 tisuća eura po članu obitelji’, kaže Ivo Franjić

Franjić je 2005. kontaktirao Ivu Pukanića i pitao ga bi li za njega bilo mjesta u Nacionalu. On je bio stručan upravo u području unapređenja maloprodaje, za koje u Nacionalu nije bilo adekvatne osobe, pa ga je Pukanić zaposlio. Franjić se smjesta pokazao kao spretan operativac u toj sferi, vrlo društvena i simpatična osoba, pa je u redakciji smjesta stekao brojne prijatelje. Svojom je neposrednošću odmah osvojio srca velikog broja uposlenika Nacionala. Bio je otvoren, svima je govorio sve u lice. Moglo se za njega reći da ga život nije mazio, ali i da je bio izuzetno snalažljiv. Pukanić je odmah prepoznao Franjićeve specifične poslovne talente, a posebno mu se svidjela njegova izravnost u komunikaciji. Pukanić ga je jako volio, volio je biti u njegovu društvu, a zajedno su planirali i neke druge poslovne projekte. Nekoliko tjedana prije nego što je ubijen, Franjić je preživio i tešku prometnu nesreću u blizini Rijeke. ”Kad sam to preživio, sigurno ću živjeti stotinu godina“, rekao je Niko Franjić kolegama iz redakcije. Zbog svega toga, njegova pogibija, zajedno s gubitkom vlasnika i glavnog urednika Nacionala Pukanića, bila je još i veći šok i bol za sve zaposlenike Nacionalove redakcije, koja je u to vrijeme bila brojnija nego što je danas.

Dugogodišnji sudski proces, u kojemu je Nikina obitelj pred hrvatskim sudovima i pravosudnim institucijama doživljavala razočaranje za razočaranjem, posvjedočio je koliko su hrvatske institucije zadužene za društvenu pravdu sposobne biti pravnički birokratske i socijalno bešćutne. Ma koliko se hrvatsko pravosuđe – primjerice u liku jednoga od njegovih najpoznatiji sudaca voljelo predstavljati domoljubnim, bilo to profesionalno opravdano ili ne – u slučaju ubojstva Nike Franjića, vukovarskog dragovoljca još iz prve polovine 1991., pokazalo se potpuno autističnim, ne pokazavši nikakvo razumijevanje za njegovo ubojstvo kao ni za sudbinu njegove udovice i djeteta. Zbog takvog je iskustva Cecilia Franjić razočarano napustila Hrvatsku, premda je u početku pokazivala sklonost da ostane i da njihov sin Nikola Dominik odraste u Zagrebu.

Hoće li sadašnja presuda Županijskog suda u Rijeci iole utješiti obitelj Nike Franjića te hoće li Nikina supruga i sin sudski pravorijek ipak doživjeti kao kakvu-takvu pravdu i zadovoljštinu, ne može prosuđivati nitko osim njih samih. Sudski proces trajao je toliko dugo da njegov epilog nije doživio Ante Franjić, jedan od dvojice Nikine starije braće, niti njegova majka Manda.

U Antofagasti se Franjić oženio, upoznavši buduću suprugu Ceciliju, tada mladu televizijsku novinarku. Bila je to ljubav na prvi pogled koju su okrunili brakom u kojem se rodio njihov sin Nikola. FOTO: Privatna arhiva

Ivo Franjić, drugi stariji brat Nike Franjića, za Nacional je tim povodu izjavio:

”Ništa mi ne može vratiti brata. Sramota je koliko je dugo sve ovo trajalo, a sramotni su i iznosi koji su dosuđeni. Jer ispada da je blizu zakonskog maksimuma da država plati odštetu tek nešto veću od dvadeset tisuća eura po članu obitelji. Naročito je sramotno kada se uzme u obzir koliko je dugo sve to trajalo i koliki su napori trebali biti uloženi da država prihvati svoju odgovornost. Ali ipak, kao djelomičnu zadovoljštinu prihvaćam činjenicu da je država prihvatila vlastitu odgovornost”.

Kako bilo, vijeće Županijskog suda u Rijeci kojim je predsjedala sutkinja Ivanka Maričić Orešković s članicama vijeća sutkinjama Lidijom Oštarić Pogarčić i Brankom Ježek Mjedenjak, 5. lipnja ove godine presudilo je da država tužiteljima – supruzi Nike Franjića Ceciliji Yazmini Franjić, sinu Nikoli Dominiku Franjiću Casanovi i Nikinoj majci Mandi – ima isplatiti “iznos od 78.840,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom” i “naknadu troškova postupka u iznosu od 19.215,98 eura”. U presudi, koja je u posjedu Nacionala, prepričana je petnaestogodišnja pravosudna kalvarija obitelji Franjić u kojoj su tužiteljstvo i sudovi, uključujući i Županijski sud u Rijeci koji je sada donio presudu oprečnu vlastitoj od prije sedam godina, uporno odbijali primijeniti Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (ZOŠT) i odrediti pravičnu naknadu obitelji zbog gubitka njihova Nike.

Niko Franjić bio je u Prvoj brigadi Zbora narodne garde ‘Tigrovi’ s kojom je bio na većini prvih crta bojišnice od Iloka, Hrvatske Kostajnice i Hrvatske Dubice, do Novske, Jasenovca, Nove Gradiške i Okučana, a o svojoj ulozi u Domovinskom ratu u Čileu je napisao i knjigu ‘Dnevnik hrvatskog vojnika’. FOTO: Privatna arhiva

Ovdje valja podsjetiti na ključne činjenice strašnog atentata i te iscrpljujuće pravne bitke: u četvrtak, 23. listopada 2008. u 18 sati i 22 minute, na parkiralištu u Palmotićevoj ulici, tik uz tadašnju zgradu Nacionala u Staroj Vlaškoj u središtu Zagreba, snažna je eksplozija uzdrmala centar glavnog grada, u kojoj su poginuli utemeljitelj i glavni urednik Nacionala Ivo Pukanić i, kao kolateralna žrtva, šef prodaje te direktor marketinga Nacionala Niko Franjić, hrvatski branitelj koji je početkom 1990-ih branio Hrvatsku od srpske agresije. Atentat će postati jedan od prijelomnih događaja novije hrvatske povijesti zbog kojega je u državi de facto uvedeno izvanredno stanje, na ulice su izvedene sve snage sigurnosti, a nakon smjene nekoliko ministara i sam tadašnji premijer Ivo Sanader Zagreb je usporedio s Bejrutom, dok je tadašnji predsjednik države Stipe Mesić izjavio da je “terorizam na velika vrata ušao u Hrvatsku”.

Mjesec i pol nakon atentata, 9. prosinca 2008., obitelj Nike Franjića obratila se Državnom odvjetništvu (DORH) s prijedlogom za nagodbu i mirno rješenje spora, ali je DORH – nelogično i nepravedno – prijedlog odbio, pa je obitelj pred Općinskim sudom u Rijeci pokrenula sudski spor sa zahtjevom za odštetom na temelju ZOŠT-a. Suđenje je trajalo nekoliko godina, a presudu je Općinski sud u Rijeci donio 8. lipnja 2015., potvrdivši njome odbijanje DORH-a da obitelji Franjić isplati odštetu i tako prizna odgovornost države za posljedice ubojstva. Dvije godine kasnije, presudom od 12. srpnja 2017., Županijski sud u Rijeci odbio je žalbu obitelji Franjić i potvrdio presudu Općinskog suda u Rijeci te, štoviše, obitelji naložio da državi plati 58.800 kuna parničnih troškova. Pravni zastupnik obitelji Franjić, zagrebački odvjetnik Damir Galetović, protiv te presude Županijskog suda u Rijeci Vrhovnom sudu izjavio je reviziju, pa je rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2676/2017 od 18. listopada 2023. stvari konačno postavilo na njihovo pravo mjesto: presuda Županijskog suda u Rijeci ukinuta je, a predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje. Presuda Županijskog suda u Rijeci o kojoj je u ovome tekstu riječ, od 5. lipnja ove godine kojom se obitelji Franjić napokon ipak priznaje pravo na odštetu i dodjeljuje ukupni novčani iznos koji doseže gotovo sto tisuća eura, pravna je primjena presude Vrhovnog suda od 18. listopada 2023., o kojoj je Nacional izvijestio u siječnju ove godine u tekstu pod naslovom “Atentat na Ivu Pukanića i Niku Franjića Vrhovni sud napokon službeno okarakterizirao kao terorizam”.

U presudi je prepričana petnaestogodišnja pravosudna kalvarija obitelji Franjić u kojoj su tužiteljstvo i sudovi uporno odbijali odrediti pravičnu naknadu obitelji zbog gubitka njihova Nike. FOTO: Privatna arhiva

Svojom je presudom, podsjetimo, Vrhovni sud očitao lekciju nižim sudovima – Općinskom i Županijskom sudu u Rijeci – ali i Državnom odvjetništvu koji u ubojstvima Pukanića i Franjića nisu prepoznali teroristički karakter i time su zapravo štitili samu državu: Vrhovni sud u presudi eksplicitno je naglasio da je Republika Hrvatska odgovorna za to i da je, sukladno vlastitim zakonima, dužna nadoknaditi štetu žrtvama. Vrhovni sud taj je stav formulirao ovako: “Za ocjenu ima li neki akt nasilja značenje terorističkoga akta nisu od značaja samo njegova objektivna obilježja – nužno je da je riječ o aktu nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana. Shvaćanje (nižih sudova, op.a) da predmetni događaj ne bi bio čin poduzet s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i osjećajem nesigurnosti građana, prema pravnom shvaćanju revizijskog suda nije jasno. Stoga u tom dijelu pobijana presuda nema jasne razloge, radi čega je u tom dijelu počinjena bitna povreda Zakona o parničnom postupku”. Vrhovni sud potom je opisao zašto su Općinski i Županijski sud u Rijeci grubo pogriješili kada su atentat na Pukanića i Franjića odbili proglasiti terorističkim činom i dodijeliti odštetu obitelji pokojnog Nike Franjića. “Sama činjenica da je cilj bilo ubojstvo jedne osobe, Ive Pukanića, ne znači sama po sebi da zbog toga ne bi bili ispunjeni uvjeti za odgovornost Republike Hrvatske. U konkretnoj situaciji, kada se radilo o ubojstvu javne osobe, novinara, urednika i vlasnika tjednika Nacional, te kada iz iskaza svjedoka proizlazi da se radi o ubojstvu zbog novinarskog rada, tada se radi o obliku nasilja poduzetog s ciljem zastrašivanja i izazivanja osjećaja nesigurnosti i straha prema svakome tko propituje djelovanje određenih skupina ili pojedinaca. Pri tome je potrebno uzeti u obzir i način izvršenja ubojstva, autobombom na javnom mjestu, gdje postoji mogućnost stradavanja većeg broja ljudi, te da je na taj čin reagirala cjelokupna hrvatska javnost”, stoji u odluci Vrhovnog suda.

U pisanom obrazloženju svoje presude od 5. lipnja ove godine, sudsko vijeće Županijskog suda u Rijeci tek suho konstatira činjenicu da donosi presudu suprotnu onoj koju je isti taj sud donio 2017. i uopće ne obrazlaže taj obrat. Vijeće tek implicitno primjenjuje stav Vrhovnog suda te konstatira, među ostalim, kako se u slučaju atentata na Pukanića i Franjića “radi o takvom obliku nasilja koji je poduzet s ciljem zastrašivanja i izazivanja osjećaja nesigurnosti i straha prema svakome tko propituje djelovanje određenih skupina ili pojedinaca. Pritom posebno treba uzeti u obzir da je do izvršenja zločina došlo na javnom parkiralištu kapaciteta oko 150 parkirnih mjesta, pa je uz prednika tužitelja, kao kolateralnih žrtvi moglo doći do stradanja velikog broja osoba, a sve nadalje i s obzirom na to da je akt poduzet autobombom s daljinskim upravljačem. Sve navedene okolnosti potvrđuju da bi u konkretnom slučaju postojala odgovornost Republike Hrvatske za naknadu štete, sukladno i stavu Vrhovnog suda RH (…). Ovakav zaključak slijedi i iz iskaza svjedoka koje je sud prvog stupnja prihvatio, koji su aktivno sudjelovali u tadašnjem političkom i društvenom životu Republike Hrvatske, unatoč tome što nakon toga kao štićene osobe nisu osjećali veću nesigurnost niti im je pojačana osobna zaštita, te nije bilo takvih napada i ubojstava novinara, ali potvrđuju da bi se u konkretnom slučaju radilo o terorističkom činu, te su ga kao takvog okarakterizirali. Naime, akt terora ne mora uvijek biti poduzet iz političkih pobuda, ali da bi imao značaj akta terora u smislu odredbe čl. 1. ZOŠT-a mora biti poduzet s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana, što je cijeneći opisana utvrđenja u konkretnom slučaju ispunjeno.”

Niko Franjić i Berislav Jelinić. FOTO: Privatna arhiva

A koliko su nelogične i nepravedne bile prethodne presude Općinskog i Županijskog suda u Rijeci, koje je osporio Vrhovni sud, kao i stav DORH-a koji su spomenuti sudovi uporno slijedili, svjedoči i sažetak njihovih stajališta koji navodi vijeće Županijskog suda u Rijeci u presudi od 5. lipnja. Navodi ovako: “Sud prvog stupnja iz iskaza svjedoka Stjepana Mesića, tada predsjednika Republike Hrvatske, utvrđuje da mu motivi i pozadina cijelog ubojstva nisu bili osobno poznati ali da se prema njegovom sudu radi o terorističkom činu, da se nije radilo ni o kakvom osobnom obračunu s Ivom Pukanićem i Nikom Franjićem već da su ubijeni isključivo zbog svog novinarskog rada odnosno pisanja u Nacionalu, s time da je ubojstvo bilo usmjereno na Ivu Pukanića a prednik tužitelja bio je tzv. kolateralna žrtva. I prema mišljenju Mate Laušića, koji je do 1. siječnja 2003. obnašao dužnost načelnika Uprave vojne policije u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske kada je umirovljen, a po struci kriminalistu, radilo se o terorističkom činu, s time da je u teoriji prihvaćena definicija terorizma tako što istu ne određuju političke pobude i neki ciljevi, već sredstva i metode izvršenja djela te nebriga o kolateralnim žrtvama. Nadalje, iz iskaza svjedoka Luke Bebića koji je tada obnašao funkciju predsjednika Sabora Republike Hrvatske, utvrđuje i da se prema njegovom mišljenju radi o aktu nasilja i terorizma jer da je taj akt izazvao zgražanje i nezadovoljstvo građana te reakciju medija a da je on osobno tako reagirao. Članovima obitelji ubijenih uputio je telegram sućuti, a predmetni događaj bio je usmjeren na Ivu Pukanića ali je imao za posljedicu destabilizaciju države”.

Sudsko vijeće riječkog suda dalje u obrazloženju sažima iskaz bliskog novinarskog suradnika Ive Pukanića i današnjeg suvlasnika i glavnog urednika tjednika Nacional: “Nadalje iz iskaza svjedoka Berislava Jelinića (prvostupanjski sud, op.a.) utvrđuje da je radio kao novinar u Nacionalu te blizak s Ivom Pukanićem i Nikolom Franjićem s obzirom na to da su dugo godina skupa radili. Prema njegovom uvjerenju Ivo Pukanić je likvidiran zbog pisanja Nacionala, s time da je tadašnji ravnatelj USKOK-a Slobodan Šašić u zastupanju optužnice naglasio da je to najnasilniji čin od osnutka Republike Hrvatske. Međutim, da je zamjenik glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u postupku nagodbe radi obeštećenja žrtava tvrdio da cijeli događaj nema obilježja uznemiravanja većeg broja građana, ali da je u razgovoru s glavnim državnim odvjetnikom Republike Hrvatske Mladenom Bajićem, zaključio da on nema takvo mišljenje. To da je kod više djelatnika Nacionala izazvalo posttraumatski stres, zbog čega su morali dobivati psihološku pomoć, pa i on osobno, s time da je dobio i policijsku zaštitu koja je trajala 4 godine i 11 mjeseci, tako da je on novinar s najdužom policijskom zaštitom u Republici Hrvatskoj. Prema njegovom mišljenju Ivo Pukanić se pisanjem u Nacionalu zamjerio duhanskoj mafiji iz Crne Gore te Ivi Sanaderu koji je u to vrijeme bio premijer, jer je o njemu vrlo kritički pisao. Ivo Pukanić je imao u više navrata policijsku zaštitu, ali mu nije jasno zbog čega mu je ista skinuta i to neposredno prije likvidacije, ali smatra da je bilo propusta tako da su atentatori uspjeli u svom naumu, a pomno su planirali ubojstvo i pratili kretanje Ive Pukanića i to čak 6 mjeseci prije samog atentata, a da Središnja obavještajna agencija (SOA) nije ništa primijetila. I prema njegovom mišljenju cilj atentatora je bio ubojstvo Ive Pukanića, a kao posljedica je došlo do zastrašivanja javnosti.”

Mjesec i pol nakon atentata, 9. prosinca 2008., obitelj Nike Franjića obratila se DORH-u s prijedlogom za nagodbu i mirno rješenje spora, ali je DORH nepravedno prijedlog odbio, pa je obitelj pokrenula spor

Usprkos svim tim izjavama, “sud prvog stupnja iz navedenog zaključuje da su prije i nakon ubojstva Ive Pukanića i Nikole Franjića novinari redovito kritički pisali o različitim političkim temama i da nakon ubojstva novinari nisu od toga odustali niti su uslijedila daljnja ubojstva novinara. Unatoč mišljenjima navedenih svjedoka, pa i mišljenju Mate Laušića kao kriminaliste, zaključuje kako takvo postupanje, analizirajući ga kroz odredbe ZOŠT-a, ne upućuju na zaključak da bi tužitelji ostvarili pravo na naknadu štete. Zaključuje kako se radilo o imućnom i nepoznatom naručitelju ubojstva koji je imao snažan osobni motiv likvidirati novinara Ivu Pukanića, ali da nema dokaza da bi se tim ubojstvom htjela široj javnosti u Hrvatskoj poslati neka politička poruka ili da bi bio cilj teško narušavanje javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana. Posljedice kaznenih djela da su u pravilu zastrašivanje javnosti ali se u konkretnom slučaju ne radi o takvom zastrašivanju kakvo je propisano odredbama citiranog Zakona, pa stoga odbija tužbeni zahtjev”.

A evo kako je vijeće Županijskog suda u Rijeci nakon presude Vrhovnog suda kontekstualiziralo ubojstvo Pukanića i Franjića u primjenu ZOŠT-a: “Prema odredbi čl. 1. st. 2. citiranog Zakona terorističkim aktom smatra se osobito akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana. Prema čl. 2. za štetu iz članka 1. toga Zakona odgovara Republika Hrvatska po načelima društvene solidarnosti, razmjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja, s time da sukladno čl. 3. obveza naknade štete postoji neovisno o tome je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen ili oglašen krivim. (…) Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je s obzirom na citirane odredbe valjalo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva cijeniti kroz utvrđenja o načinu počinjenja kaznenog dijela i ubojstva prednika tužitelja, cilj koji je bio vezan uz te radnje, kao i posljedice koje je taj događaj imao u javnosti. Utoliko je valjalo iskaze saslušanih svjedoka, a prema njihovom mišljenju radilo o terorističkom činu, kod utvrđenja odgovornosti Republike Hrvatske za naknadu štete tužiteljima, cijeniti u smislu i kroz sadržaj citiranih zakonskih odredbi. Neprijeporno je da je taj čin imao veliki odjek u javnosti, da je ubojstvo bilo medijski popraćeno kako u tisku, tako i drugim medijima, ne samo u Republici Hrvatskoj već i u inozemstvu. Vezano uz to ubojstvo svoje izjave dali su političari koji su obnašali vodeće funkcije u Republici Hrvatskoj a odmah nakon toga sastalo se Vijeće za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske. Rezultati dokaznog postupka, osobito utvrđenja iz presude kojom su počinitelji oglašeni krivima, proizlazi da je cilj tog čina bilo naručeno ubojstvo Ive Pukanića, odnosno njegova likvidacija. To proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka, osobito iskaza Stjepana Mesića koji je potvrdio da je i oko mjesec dana prije toga, kada je Ivo Pukanić bio praćen, pokušano njegovo ubojstvo, ali da se stjecajem okolnosti spasio, između ostalog i time što je ‘uletio’ u njegovu kuću gdje su se nalazili policajci koji njega štite. Konačno, da je tome tako potvrđuju i daljnja utvrđenja da su se naprijed navedene osobe udružile kako bi to ubojstvo počinile i to isključivo radi likvidacije Ive Pukanića, ali uz novčanu naknadu, odnosno ukupnog iznosa od 1.500.000,00 EUR. Svaki takav čin u javnosti izaziva osudu i zgražanje, pa i određenu nesigurnost građana, osobito kada se radi o pokušaju ubojstva ili ubojstvu postavljanjem auto-bombe zbog neizvjesnosti hoće li i koliko osoba time biti ozlijeđeno, odnosno usmrćeno. Da bi postojala odgovornost Republike Hrvatske sukladno citiranom Zakonu, potrebno je da se radi o takvom aktu terora i nasilja koji je poduzet s ciljem teškog narušavanja javnog reda, zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti, zgražanja te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja u javnim medijima s time da nije presudna pobuda iz koje je to napravljeno, ali u pravilu je to iz političkih pobuda kako bi se izazvao strah, užas i osjećaj osobne nesigurnosti građana. Cijeneći opisana utvrđenja, cilj ovog čina bio je likvidacija Ive Pukanića, što potvrđuju svi saslušani svjedoci, a prednik tužitelja je bio kolateralna žrtva, što prihvaća sud prvog stupnja.” Pa opet, usprkos tome da je sva “opisana utvrđenja” prvostupanjski sud prihvatio, i taj sud, kao i DORH i sud drugog stupnja, prvotno su odbili priznati pravo na odštetu obitelji ubijenog Nike Franjića. Zašto su to učinili, ostaje važno pitanje na koje hrvatska javnost ima pravo saznati cjelovit, temeljit i obrazložen odgovor.

Ivo Pukanić i Niko Franjić. FOTO: Nacional

Na ovome mjestu, međutim, valja podsjetiti što se dogodilo tog strašnog dana prije nepunih šesnaest godina. Nakon radnog dana, u kojemu je Niko Franjić stjecajem okolnosti iz Rijeke došao poslovno u Zagreb, Pukanić ga je, kada je odlazio iz redakcije, pozvao da pođe s njim. Obojica su krenula prema Pukanićevu automobilu, luksuznom Lexusu, na parkiralištu odmah do zgrade Nacionala. Pukanić se približio vozačevim vratima, a Franjić suvozačevim kada je ubojica daljinskim upravljačem aktivirao eksplozivnu napravu. Eksplozija bombe kojom su ubijeni Pukanić i Franjić bila je toliko silovita da je uništila luksuzni automobil. Na prednjem lijevom dijelu auta lak se istalio, gumeni i plastični dijelovi su izgorjeli, stakla su popucala i izbačena iz ležišta, kao i krovni prozor. Prednja i stražnja lijeva vrata automobila bila su probijena na više mjesta. Eksplozija je pokidala plastične i metalne dijelove karoserije, prednji dio poklopca motora, posve je rastalila prednji branik i uništila motor. U blizini raznesenog automobila u asfaltu su se mogle primijetiti rupe poput onih koje su nastajale tijekom Domovinskog rata, kada bi negdje eksplodirala minobacačka granata. Između zgrada NCL Media grupe i obližnje tvrtke Konfeks, na ulazu koji je vodio s parkirališta prema dvorištu Vlaške 40, bila su ugrađena jednokrilna metalna vrata. Eksplozija je razorila vrata i dva metra odbacila valoviti lim koji je za vrata bio učvršćen metalnim zakovicama. Eksplozija je na rubovima dviju zgrada napravila velika mehanička oštećenja, pokidala salonit ploče i limene okapnice i odbila limeni oluk na zapadnom zidu zgrade u kojoj se nalazila redakcija Nacionala. Eksplozija je bila toliko snažna da su popucale i dvije velike staklene plohe izloga sačinjenog od masivnog stakla na zapadnoj strani trgovine Adela Messe, koja se nalazila na uličnoj strani Vlaške 40, udaljena najmanje 30 metara od izvorišta eksplozije. Silinu eksplozije vjerojatno najzornije ilustrira i činjenica da je prvi podrumski prozor na rubu zgrade u kojoj se nalazila redakcija Nacionala bio posve izbijen iz zida i odletio gotovo tri metra na pod redakcije, u kojoj su se u tom trenutku nalazili zaposlenici Nacionala. Taj prozor nalazio se na mjestu koje je bilo udaljeno nekoliko metara od izvorišta eksplozije koju su ubojice posebnim metalnim pločama usmjerile u posve drugom pravcu od tog prozora, koji je bio u usporednoj ravnini sa skuterom u komu je bila sakrivena eksplozivna naprava.

“Nećemo dozvoliti da Hrvatska postane Beirut”, izjavio je, među ostalim, nedugo nakon atentata tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader. Međutim, redakcija Nacionala te je večeri podsjećala upravo na Beirut iz nasilnih vremena. Podrumski dio redakcije izgledao je kao ratno poprište na kojem su se satima kasnije čuli plač i jecaji šokiranih Pukanićevih članova obitelji, prijatelja, kolega i suradnika koji su nakon eksplozije stigli na mjesto atentata. Policiji je trebalo tjedan dana da otkrije kriminalnu skupinu koja je izvela atentat na Pukanića i Franjića. U akciji kodnog imena Balkan Express, u kojoj su uz hrvatske sudjelovale i srpske službe, uhićeni su Robert Matanić, koji je označen kao organizator skupine, Luka Matanić, Bojan Gudurić, Amir Mafalani, Slobodan Đurović i Željko Milovanović, optužen i osuđen na 40 godina zatvora da je upravo on aktivirao eksploziv. Ukupno su dobili 155 godina zatvora. No ni petnaest godina nakon atentata hrvatski istražitelji nisu uspjeli otkriti tko su nalogodavci ubojstva osnivača tjednika Nacional i njegova bliskog suradnika. Iako su tu sekundu užasa 23. listopada 2008. godine dužnosnici USKOK-a kasnije javno okarakterizirali kao ”najsnažniji nasilni čin u povijesti naše države”, činjenica je da ni 15 godina kasnije istražitelji nisu uspjeli zatvoriti taj slučaj niti su one najodgovornije uhitili i izveli pred sud.

Pukanić je odmah prepoznao Franjićeve specifične poslovne talente, a posebno mu se svidjela njegova izravnost u komunikaciji. Pukanić je volio biti u njegovu društvu, a zajedno su planirali i neke projekte

Bivši crnogorski premijer Dritan Abazović prošle je godine izjavio da bivši crnogorski predsjednik Milo Đukanović “u najmanju ruku ne može izbjeći političku odgovornost za ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića”. Ta je izjava posebno značajna i zato što osim crnogorskog premijera, vrlo vjerojatno i crnogorski predsjednik Jakov Milatić smatra da se upravo u njihovoj zemlji nalaze ključni odgovori na to tko je naručio to ubojstvo. Milatić je, naime, prošle jeseni, prilikom službenog posjeta Hrvatskoj, nakon razgovora s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem, izjavio ovako: “Znate li u čemu je razlika danas između Crne Gore i Hrvatske? U Hrvatskoj je prije desetak ubijen jedan novinar, u Crnoj Gori drugi jer su neovisno istraživali krake duhanske mafije na Balkanu. Hrvatska je razriješila taj slučaj ubojstva Ive Pukanića i imamo pravomoćnu presudu, a Crna Gora nikad do kraja nije rasvijetlila taj slučaj. Ja želim Crnu Goru u kojoj moja djeca mogu živjeti i zemlju u kojoj je zakon isti za sve. Nisu idealne stvari ni u Hrvatskoj, ali znate li gdje je Crna Gora u usporedbi s Hrvatskom u kontekstu pravosuđa?”.

Nacional je zadnje konkretne informacije koje bi mogle voditi prema naručitelju atentata na Ivu Pukanića i Niku Franjića objavio prije nepune tri godine, kada su se neočekivano pojavile nove ozbiljne indicije koje bi mogle trasirati put prema naručiteljima tog atentata. Te su indicije iskrsnule zbog jednog slučaja koji s atentatom na Pukanića i Franjića uopće nije povezan. Radi se o krahu jedne neobične i očito impulzivne ljubavne priče s kojom je, čini se, povezan Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, kojem se u Beogradu sudilo pod optužbom da je organizirao atentat na Pukanića za nagradu od 1,5 milijuna eura. Nakon neobičnog zapleta, hrvatske institucije došle su do nekih sekvenci tonskog zapisa iz kojeg proizlazi da bi među naručiteljima atentata mogao biti crnogorski predsjednik Milo Đukanović.

U obrazloženju svoje presude od 5. lipnja ove godine, sudsko vijeće Županijskog suda u Rijeci tek suho konstatira činjenicu da donosi presudu suprotnu onoj koju je isti taj sud donio 2017. i uopće ne obrazlaže taj obrat

Radi se o snimci telefonskog razgovora Sretena Jocića zvanog Joca Amsterdam, u kojem Jocić konstatira da je dvanaest godina u zatvoru, ali da je mogao biti slobodan čovjek da je progovorio o ulozi crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića i to po svemu sudeći u ubojstvu Ive Pukanića. “Ja sam Joca Amsterdam. Prošlih dvanaest godina sam u zatvoru. Mogao sam da namjestim predsjednika Crne Gore. Nudili su mi da idem živjeti u Kostariku. Je li tako? Ja to nisam uradio. Ovdje sam gdje sam. Neću da me se moji unuci i djeca stide živog. Bolje da se ponose sa mnom mrtvim”, čuje se kako Joca Amsterdam govori na toj snimci.

New York Times je prije dvije godine objavio opsežan članak o pokušajima crnogorske vlasti da zaustavi višegodišnji šverc cigareta iz Crne Gore. “Hrvatski istraživački tjednik Nacional izvijestio je 2001. da je crnogorski predsjednik Milo Đukanović zaradio 65 milijuna dolara od šverca cigareta te ugovarao ubojstva svojih suradnika. Urednik tjednika Ivo Pukanić i njegov marketinški direktor ubijeni su nešto kasnije bombom postavljenom pod njihovo vozilo”, naveli su, između ostalog. Ugledni njujorški dnevnik u tom je članku rekonstruirao ono što su Ivo Pukanić i Nacional tvrdili od početka svojih istraživanja: da je Crna Gora pod Milom Đukanovićem bila strogo kontrolirani raj za krijumčare cigareta. Naručitelji ubojstva Ive Pukanića, pri čemu je smrtno stradao i Niko Franjić, do današnjeg dana nisu službeno pronađeni. U Ministarstvu unutarnjih poslova (MUP), kada ih se povremeno upita o ovom slučaju, redovito odgovaraju da “unatoč proteku vremena te mnogim već istraženim verzijama i smjerovima kriminalističkog istraživanja i dalje provode izvide, odnosno poduzimaju potrebne mjere i radnje u cilju utvrđivanja naručitelja teškog ubojstva”. Bez rezultata, i tako već duže od desetljeća i pol.