U Pogonu Jedinstvo u subotu, 4. rujna, održat će se premijera predstave „Legitimacije“, nastale u suradnji Umjetničke organizacije LOFT i kazališne družine CLOU, a u režiji Morane Dolenc. Riječ je o autorskom projektu zamišljenom kao izvedbeno putovanje koje se bavi osobnim pričama izvođača, njihovim oprostorenjem, taktilnošću i srži glumačkog senzibiliteta. Izvođači su Lidija Kraljić, Valentina Lončarić, Nina Sabo i Deni Sanković, glazbu za predstavu je skladao Mark Mrakovčić, dok je priče sakupila i dramaturgiju predstave napravila Anja Pletikosa, koju smo pitali koliko te priče koje je sakupila i prilagodila za izvedbu zapravo govore o srži glumačkog senzibiliteta i koliko razotkrivaju onu emocionalnu stranu glumačkog poziva.

„To nipošto nije eksplicitno. Ovo nije predstava o glumačkom zvanju i problemima kroz koje glumci i umjetnici općenito prolaze tijekom radnog vijeka. Srž glumačkog senzibiliteta ovdje isijava iz svih dramaturških detalja i malih izraza, svakog odnosa glumca i komada scenografije, kostima ili rekvizita, svakog ophođenja s partnerima na sceni. Kompletan scenski jezik počiva na tome, svaka režijska i dramaturška odluka posljedica je toga! Sam stvaralački proces bavio se glumcima i njihovim emocijama. Izvući iz izvođača njihovo najintimnije stvar je međusobnog povjerenja, ali i povjerenja prema publici. Svaki autorski projekt u čijem stvaranju glumci sudjeluju, govori zapravo o glumačkom senzibilitetu i zapravo prokazuje emocionalnu stranu poziva – samo treba znati čitati te znakove na sceni“, rekla je Ana Pletikosa.

Priča oko predstave „Legitimacije“ počela je sjećanjem. Jednim, pa onda nekoliko njih, ističe Pletikosa i nastavlja: „Djetinjstvo, tinejdžerstvo, studentski dani, pa onda početak nekakve zrelosti. Sjećanja o kojima smo pričali bila su baš svakakva! Neka su nas mučila, neka bismo rado bacili kroz prozor, neka su bila u redu. Svaka priča otvarala je niz sljedećih sjećanja. A mi smo pričali. I pričali. I… tako su nastale ‘Legitimacije’.“

Pitali smo je stoga koliko je dugo skupljala priče i kako je odlučila koje priče treba prezentirati. „Iz ove perspektive čini mi se da sam priče skupljala zadnjih nekoliko godina, no realno se radi o nekoliko intenzivnih i fokusiranih razgovora nalik kolektivnim psihoterapijama. Sjeli smo ukrug i pričali i svaka priča je otvarala asocijativni lanac neke druge priče i one su se gomilale. Imala sam ispisane dvije bilježnice kada mi je sinulo da sve to mogu snimati, pa sam ih počela snimati. Odabir je zapravo bio vrlo jednostavan – ono što sam u moru riječi na probama zapamtila, to sam i odabrala. Prva priča je pomalo na prvu, možda i scenska bomba – priča o istovremeno tipičnoj i atipičnoj tinejdžerskoj fascinaciji slavnom ličnosti. To je otvorilo neku drugu dječju fascinaciju pa sam zapravo skakala iz priče u priču preko nekih lajtmotiva, igrala se sretnim i manje sretnim predznacima, promjenama između duljih monologa i ritmiziranih, stihijskih izmjena. Zapravo je sve bilo dosta intuitivno. Inače mislim da je intuicija, uz sluh i memoriju, najvažnija vještina dramaturginja i dramaturga i dosad me nije iznevjerila ni kao gledateljicu ni kao autoricu.“

Pletikosa smatra da će osobne priče privući publiku na “Legitimacije” jer su najiskrenije i automatski autoironične, što ih čini simpatičnima i lako prihvatljivima, te dodaje: „Dobra osobna priča izvedena u kontekstu određene predstave u pravom trenu i na pravom mjestu postaje i opća; prestaje vrijediti samo za nju ili njega na sceni i u svakom gledatelju budi niz sjećanja i asocijacija na vlastiti život. A svi volimo biti voajeri i istovremeno se iz mraka gledališta poistovjećivati. Treba biti hrabar izvrnuti svoju intimu i treba je znati staviti u kontekst. I zato mislim da će svatko tko zna da politički teatar nije samo mahanje crvenim maramama, u osobnim pričama naših protagonista vidjeti i supstancijalne probleme marginaliziranih društvenih skupina, primjerice, žena.“