Objavljeno u Nacionalu br. 818, 2011-07-19

Bestseleri u misery književnosti nastaju po jednostranom receptu što gori životopis, to unosnija zarada, jer čitatelji vole priče o muci i patnjama

Prije nekoliko dana Julian Assange, kontroverzni osnivač WikiLeaksa, odbio je potpisati ugovor na milijun funti za svoje memoare, koje je izdavačka kuća Alfred A. Knopf već bila najavila u rubrici misery lit i prodala prava u 35 zemalja. Assangeu je već bio dodijeljen i ghostwritter, pisac Andrew O’Hagan. Navodno je Assange povukao potpis zbog straha od daljnjih sudskih tužbi. Loša je to vijest za industriju misery lita koja je izgubila još jedan potencijalni svjetski hit. Ti hitovi nastaju prema prilično jednostavnom receptu − što gori životopis, to unosnija zarada. Zlostavljanje, silovanje, premlaćivanje, incest, prostitucija, pedofilija, zanemarivanje, tjelesno i psihičko maltretiranje, bolest, ludilo, ovisnosti, krajnja bijeda, prijevare, patnja u raznim pojavnostima − to su sadržaji koji se zadnjih godina najviše traže kao teme knjiga na čijim se naslovnicama često nalaze i fotografije prestrašenog djeteta velikih očiju, dok je naslov ispisan fontom, nalik na rukopis.

To je obrazac za većinu knjiga iz žanra tzv. misery lita, odnosno misery memoara, koje zadnjih godina postižu milijunske naklade, opsjedaju vrhove lista najprodavanijih knjiga i svojim izdavačima donose ogroman profit. Na tom žanru posljednjih godina zapadni nakladnici zarađivali su više od trećine ukupnog profita nakladničke industrije. Prema podacima Booksellera, samo britanski sektor misery lita “težak” je oko 24 milijuna funti.

ŽANR MISERY LITA, prema nekima, počinje objavljivanjem ispovijesti Davea Pelzera “Dijete zvano ‘Ono’” 1995. godine. Pelzer podrobno opisuje kako ga je strašno zlostavljala majka alkoholičarka: izgladnjivala ga, tjerala da povraća i onda to jede, nanosila mu razne tjelesne ozljede, od uboda do opeklina i slično. Prema drugima, rodonačelnici žanra su Frank McCourt s pričom o svom bijednom irskom djetinjstvu “Anđelin prah” (1996) i Jung Chang s “Divljim labudovima” (1992), prevedenima i u nas. Kako god bilo, nekoliko godina poslije skovan je termin misery lit, a naslovi tog žanra harali su ljestvicama bestselera proteklog desetljeća. U to je doba chic lit iscrpio mogućnosti žanra i zasitio publiku, dok su podžanrovi o pustolovinama šopingholičarki, zaposlenih majki koje sve stignu ili smotanih adolescenata koji otkrivaju svijet izišli iz mode. Iznimna popularnost misery lita, navodno, proizlazi iz toga što ljudima trebaju takve emocijama nabijene priče, u kojima protagonist prolazi vlastitu kalvariju da bi nadišao sve nevolje i postao realizirana osoba. U tom terapeutskom pisanju dio publike pronalazi identifikaciju, dio empatijsko uživljavanje, a, istini za volju, vjerojatno je jednako mnogo i voajera ili strvinara. Žanru misery lita pripisuju zaslugu što je sve više žrtava spremno progovoriti o grozotama koje su preživjele, što se više ljudi lakše nosi s vlastitim traumama i nada se izlječenju − znajući da ih je još netko drugi proživio.

MEĐUTIM, dio psihologa to osporava tvrdeći da od ispovijedanja zlopaćenja žrtva nema koristi (jer te knjige u većini slučajeva nastaju tako da žrtva profesionalnim ghostwriterima priča svoje doživljaje, a ovi ih poslije oblikuju u tekst za objavljivanje), a još manje publika − koja tako samo zadovoljava niske porive što su ih razvili tabloidi i kultura “big brothera” sa svojom politikom posvemašnjeg uništavanja privatnosti; kažu, to je samo Schadenfreude – njemački termin koji znači zluradost, veseliti se tuđoj nesreći. Pusta je želja misliti da će podrobno opisivanje spolnog zlostavljanja zaustaviti zlostavljače. Usto, ne krije li se iza posvemašnje iskrenosti pasivna agresija, narcizam, želja za pozornošću po svaku cijenu? Psihologinja s dugim terapeutskim iskustvom Barbara McKay, direktorica Instituta za obiteljsku terapiju u Londonu, o tome kaže: “Niz godina radim sa žrtvama zlostavljanja i nikad nisam imala pacijenta koji je poželio napisati knjigu o svome iskustvu zato da bi se nosio s tim naslijeđem. Budućnost vas određuje koliko i prošlost, ali ako pišete o svojim patnjama zato da bi to čitala publika, postoji opasnost da budete određeni isključivo vlastitom prošlošću. Kako ćete prevladati vlastitu prošlost ako se ona prodaje na polici u svakom supermarketu?”

ZANIMLJIVO: kad je žanr iz SAD-a prešao u Britaniju, urednici u nakladničkim kućama govorili su da se misery lit nikad neće ukorijeniti u zatvorenom, suzdržanom, diskretnom engleskom društvu: “Mi nismo takvi. Neke stvari se ne govore cijelom svijetu.” No Pelzer je samo svoj prvi naslov ondje prodao u tri i pol milijuna primjeraka! Za drugu je knjigu primio predujam od osamsto tisuća dolara, a koliko je zaradio, ne iznosi se u javnosti. Potom je krenula prava pomama za “inspirational lit”, kako su žanr nazvali britanski nakladnici, a najomiljenije su bile knjige o nesretnom irskom djetinjstvu s obveznim mračnim katoličkim klerom koje izrabljuje, porobljava i uništava bespomoćan puk. Knjižarski lanci otvorili su posebni odjeljak pod nazivom “painful lives” (mučni životi), ali dvije trećine naklade tih naslova prodaje se u supermarketima, gdje ih najviše kupuju žene zajedno sa ‘špecerajem’. Uostalom, žene čine 80−90 posto čitatelja misery lita jer one posegnu za naslovima poput “Kathyina priča: pakleno djetinjstvo u sirotištu Magdalena”, “Ne smiješ nikome reći”, “Nemoj, tata, molim te”, “Ljubav i posljedice”, “Tuđa djeca: problem koji su svi odbacivali”, “Tatina mala curica”, “Ne smiješ reći majci: istinita priča o krajnjoj izdaji” te “Naša mala tajna”.

AMERIČKI NAKLADNICI otkrili su zlatnu koku u onome što je jedan kritičar poslije nazvao autopatografijom i izbacivali pet do deset naslova mjesečno. Pohlepa je naposljetku dovela žanr do apsurda: misery porna − pornografskog tranširanja nečijeg mizernog života, ali i parodiranja tih srcedrapateljnih naslova. Puklo je i nekoliko velikih skandala kad se pokazalo da su tragične sudbine bile obične izmišljotine. Belgijska autorica je pod pseudonimom Misha Defonseca objavila “memoare” “Preživjeti s vukovima” o tome kako se kao šestogodišnja židovska djevojčica zlopatila diljem ratom poharane Europe u potrazi za roditeljima, pripadnicima Pokreta otpora. Kad je priznala da je sve izmislila, Monique De Wael, kako je pravo ime prevarantice, koja nije čak ni Židovka, opravdavala se da joj je bilo lakše u djetinjstvu kad je maštala o pustolovinama. U Americi se pak ispostavilo da Margaret B. Jones uopće nije živjela s uličnim bandama i prodavala drogu s osam godina, o čemu je pisala u bestseleru “Ljubav i posljedice”, nego da je to priča neke njezine znanice. Djeca slavnih u SAD-u izdaju svoje roditelje u podžanru: celebrity misery memoir. U Engleskoj su razvili i podžanr tužnog života nogometaša! Pisci uvijek nekog izdaju, kažu oni sami. Tako se i autori misery lita suočavaju, u boljem slučaju, s demantijima članova obitelji, a u gorem sa sudskim tužbama. Najgore od najgoreg jest ne dospjeti na ljestvice bestselera. Na kraju je žanr ipak došao do klimaksa i kolapsa. Prošle godine podigla se silna prašina kad je Daisy Goodwin, članica žirija nagrade Orange, izjavila da joj je puna kapa misery lita te da se tijekom čitanja knjiga za žiriranje osjećala više kao socijalna radnica nego kao kritičarka. Stvar je u tome što su to mahom knjige nikakve ili jako slabašne književne vrijednosti. No ima slučajeva kakav je bio onaj Natasche Kampusch – mediji su toliko mnogo strvinarili njezinu tragediju da knjiga nije postigla fantastične naklade kojima su se svi nadali. U međuvremenu je nakladnička industrija pokušala s novim trendom − misery fiction − spasiti sebi obraz zbog banalizacije žanra, ali osigurati i zaradu. U ime svih čitatelja koji se ne žele osjećati kao socijalni radnici, od srca im želim uspjeh! Naposljetku, i Oliver Twist i Ivica Kičmanović bi danas spadali u žanr misery fiction, zar ne? A gdje smo mi u svemu tome? Na žalost, naša nakladnička branša nikad nije bila dovoljno jaka da bi tržištu nametnula trendove, eventualno tu i tamo poguraju nekog autora ili naslov. Nakladnici, u pravilu, nemaju uz naslove planiran budžet za ikakav marketing, a nekmoli promišljen i agresivan. Oni vode bitku s državom za potpore, a posljednjih godina jedva preživljavaju. S druge strane, tržište je premalo i presiromašno za kritičnu količinu kupaca koja bi kontinuirano kupovala jedan žanr. Pa iako se to u nas nije tako zvalo, čini se da bismo mogli ipak detektirati knjige iz žanra misery lita, štoviše, neke i književno vrijedne. Usto smo dobili i ponešto ukoričenih celebrity misery lita – pretežito trivijalne, književno bezvrijedne i jednosezonske uratke (npr. Bjondić, Drpić, Veljača, Pokos, Asanović), s podžanrom političkih ispovijesti.

JEDAN OD ČISTIH žanrovskih radova bila je potresna ispovijest Jasne Šurine “Polupani lončići”, objavljena 2003. godine, o borbi s bulimijom, dok bismo pionirskim radom misery lita u Hrvatskoj mogli smatrati “Mramornu kožu” Slavenke Drakulić iz 1989. godine, ali poslije i većinu njezinih proznih naslova. Knjiga “Zašto sam vam lagala” Julijane Matanović iz 1997. zacijelo je bio prvi naš pravi bestseler tog žanra. Najnoviji pak je “Hotel Zagorje” Ivane Simić Bodrožić. To su ipak djela neprijepornih književnih vrlina. Mi smo imali svoje razdoblje svojevrsnog ratnog i poslijeratnog mizernog misery lita – kad je tiskano mnogo naslova svakog tko je želio svjedočiti o stradanju, borbi za slobodu domovine, pravednoj osveti i sličnim temama. Potom smo imali modu autobiografija i biografija, iz koje je proizišlo nekoliko nedvojbeno važnih i književno vrijednih naslova poput onih Igora Mandića, Mani Gotovac, Irene Vrkljan, Rade Šerbedžije. Daisy Goodwin zamjerila je autorima misery lita nedostatak duhovitosti i radosti, odveć turobnosti i bijede, neinventivnost – jer svi znamo da su neki ljudi monstrumi, a neki životi očajni. Vrijedi podsjetiti i što je rekao Antun Šoljan: “I životopis može biti istinit – ako je dobro izmišljen. Životopisi se čitaju da vidimo kako će stručnjak za izmišljanje izmisliti svoj život.”