Iako su ratni uvjeti sve samo ne idealni za nove kulturne i obrazovne inicijative, ponekad nedaće daju dodatan polet i želju da se unaprijedi sredina u kojoj se živi. Takav primjer je otvaranje Slikarskog odjela u sklopu Umjetničke škole Luke Sorkočevića u ratnom Dubrovniku 1993. Krajem prosinca otvorena je u Lazaretima izložba kojom se obilježilo 30 godina tog odjela, a promocija prateće monografije, u kojoj je više od 200 radova bivših učenika od kojih su mnogi profesionalni umjetnici, bit će također u Lazaretima 26. siječnja, na Noć muzeja. Prema saznanjima osnivača Odjela, profesora Davora Lucianovića koji je inicijator i organizator ovog projekta, riječ je o jedinoj srednjoj školi u Hrvatskoj koja ima tri umjetnička smjera. Škola ima programe osnovne i srednje glazbene škole, osnovne i srednje baletne škole i srednjoškolski program slikarskog odjela. Općeobrazovne predmete srednje škole pohađaju učenici svih odjela skupa te čine jedan razred, a omjer jednih prema drugima varira, trenutno je u razredima najviše slikara. Mnogi učenici glazbenici pohađaju općeobrazovne programe u drugim školama, najčešće gimnazijama. Odjel je nekoliko puta mijenjao lokaciju, a od 2011. je u zgradi bivšeg zaraznog odjela stare bolnice u Dubrovniku. Zgrada je u vlasništvu Županije, koja je i osnivač škole, a profesorima i drugim zaposlenicima najveća je želja da nakon 12 godina „podstanarstva“ Županija dodijeli tu zgradu Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića.

Davor Lucianović ovako se prisjetio ratne 1993. i osnivanja Odjela:

„Otvaranje Slikarskog odjela u ratnoj 1993. bio je svojevrstan izraz optimizma jer se unatoč ratnim strahotama otvorio prostor za nove mogućnosti kvalitetnog života i stvaranja. Za tu sam se ideju zalagao i kao gradski vijećnik. Na koncu je Gradsko vijeće 1992. godine dotadašnju Muzičku školu preimenovalo u Umjetničku školu, s glazbenim, baletnim i programom primijenjene umjetnosti. Slijedom te inicijative novi je ravnatelj Frano Matušić ishodio dozvolu za otvaranje Slikarskog odjela 1993. godine kad smo i počeli s radom. U povjerenstvu na prvom prijemnom ispitu bili smo Pino Trostmann, Slaven Tolj i ja. Upisano je 14 učenica i 1 učenik. Počeli smo s radom u omanjoj učionici koja je dijelila vrata s dvoranom u kojoj se počela održavati nastava baleta. Bilo je prilično bučno, neprekidno se čuo klavir, a i balerine su prolazile kroz našu učionicu. Rat još nije bio završio, ali mi smo se ponašali kao da ga nikad i nije bilo, radili smo s puno entuzijazma.“

Luko Piplica, profesor savjetnik, Davor Lucianović, profesor savjetnik i osnivač Slikarskog odjela, Maro Krile, profesor mentor, Ivana Selmani, profesorica savjetnica, i Viktor Daldon, profesor. FOTO: Grgo Jelavic/PIXSELL

Osobno je to razdoblje doživljavao kao vrijeme velike transformacije popraćene patnjama, naglom fizičkom i mentalnom propašću njemu najbližih osoba i razdvajanjima.

„Kuća mi je bila značajno oštećena, s dvije velike rupe u krovu od minobacačkih granata i polomljenim pregradnim zidovima. Unatoč tome radovao sam se što ću u tako polomljenom potkrovlju napraviti atelje i posvetiti se umjetnosti. U školi sam počeo raditi nakon što sam proveo 8 mjeseci u vojsci i počeo intenzivno popravljati kuću. I moji kolege su prošli traumatska iskustva. Tako je profesor Luko Piplica doživio paljenje i pljačkanje obiteljske kuće u Močićima i živio u izbjeglištvu, a profesor Maro Krile je bio prekinuo studije u Zagrebu i aktivno se uključio u obranu Grada. Za vrijeme ljetnih praznika 1995. godine smo još i mobilizirani zbog akcije ‘Oluja’. Rad u školi u to vrijeme predstavljao mi je veliku radost i značio početak novog života“, ispričao je Lucianović.

Njihovu je viziju obrazovanja na Slikarskom odjelu, kako kaže, nužno definirao nastavni plan i program po kojem se izvodi nastava, a on se od osnutka u osnovi nije mijenjao nego su se mijenjale okolnosti u kojima žive i oni sami. U početku su smatrali da bi škola dijelu učenika trebala pružiti osnovu za bavljenje umjetničkim obrtima i raznim vidovima prožimanja umjetnosti i zanatstva. Za druge učenike je ona trebala biti priprema za nastavak studija na umjetničkim akademijama. Kako se škola nije razvijala kroz otvaranje novih odjela, prvi dio vizije nisu mogli realizirati, ali su zato imali puno uspjeha u ovom drugom.

„U posljednje vrijeme pak, učenici sve više nastavljaju studije u oblastima koje se rubno dotiču likovnosti ili su potpuno izvan nje. Mislim da se ipak kroz kreativne, umjetničke, procese može doprinijeti razvoju osjećajnosti i kreativnosti. To podrazumijeva razvoj divergentnog i kritičkog mišljenja, istraživanja i imaginacije. Prilično sam siguran da su to kompetencije koje će u digitalnom vremenu biti sve važnije. Ne treba podcijeniti niti stvaralački rad u konkretnim materijalima koji podrazumijeva integraciju oka, mozga i ruke te predstavljaju nužnu korekciju pretjeranoj konceptualizaciji i racionalizaciji čija prenaglašenost i isključivost prema mišljenju brojnih neuroznanstvenika predstavlja prijetnju zdravom razvoju čovjeka. Živimo u vremenu fascinacije mogućnostima digitalnih tehnologija, ali i rastuće svijesti o mogućim negativnim posljedicama pa čak i opasnostima koju one nose po čovjeka. Tako se u pojedinim školama, u razvijenim sredinama, sve više ograničava korištenje mobitela ili se ponovno uvodi pisanje pisanim slovima koje je bilo posve napušteno. Mislim da se slični procesi odvijaju i na umjetničkom planu gdje se isključivost primjene digitalnih tehnologija sve više pomiruje ili nadopunjava izričajima iz pred-digitalnog vremena“, rekao je.

Neki od radova na izložbi: Davor Lucianović, Josip Trostmann i Maja Kovačević. FOTO: Privatna arhiva

Davor Lucianović uvjerenja je da umjetnička edukacija pruža najbolju mogućnost za integrirani razvoj čovjeka jer obuhvaća misaonu, osjećajnu i voljnu sferu.

„Danas se o toj vrsti problema najčešće govori kroz uravnoteženi razvoj lijeve i desne strane mozga odnosno sfere razuma, intelekta i sfere osjećaja, intuicije. Upravo se umjetničkim procesima na najbolji način mogu balansirati različite komponente ljudskog bića te odgajati, a i obrazovati ne samo umjetnici, već i slobodne i svestrane osobe. Aktualni umjetnički programi već pružaju tu mogućnost, ali samo ako se pravilno shvate i provode, odnosno ako se i sam odgoj tretira kao svojevrsna umjetnost. Kao pedagog sam pokušavao prenositi znanja i vještine i pritom stalno osluškivati kakvom se mladom biću ona prenose, kakav je njegov ili njezin karakter i predispozicije. Trudio sam se unutar savladavana temeljnog métiera navesti učenike da otkriju koje su njihovi stvarni afiniteti i što žele dalje razvijati. Naravno, to zahtijeva individualizaciju pristupa pri čemu se proces više ne usmjerava na usvajanje vanjskih sadržaja, već na traženje odgovora u osobnosti i nutrini mlade osobe“, rekao je naš sugovornik.

Ivana Selmani, aktualna pročelnica Odjela, rekla je da kada se uzme u obzir višestoljetna simbioza umjetnosti i Dubrovnika te neprocjenjiva vrijednost baštine koju nosi Dubrovnik, čini se posve logičnim da upravo Dubrovnik bude mjesto na kojem je mladim ljudima omogućena ovakva vrsta naobrazbe. Tridesetu obljetnicu kontinuirane djelatnosti Slikarskog odjela smatra važnom najprije jer se pokazalo da umjetničko obrazovanje, osobito u području vizualnih umjetnosti, može otvoriti pristup različitim usmjerenjima te biti solidna osnova za stjecanje višeg obrazovnog stupnja.

„Veliki je broj naših učenika upisivao i uspješno dovršavao umjetničke studije u Hrvatskoj i u inozemstvu. Osim toga, u Dubrovniku, osuđenom na sveopću turistifikaciju koja negira tradicionalnu funkcionalnu raznolikost grada, postojanje jedne ovakve institucije predstavlja kvalitetnu alternativu. No meni i mojim kolegama ova je obljetnica bila osobito važna i zbog toga što nam je pružila odgovore na neka naša pitanja i dvojbe glede našeg dugogodišnjeg pedagoškog rada. Moram reći, u svoje i njihovo ime, da smo bili nemalo iznenađeni te iznimno sretni kad smo vidjeli na koliki je ogroman odaziv naišao projekt obilježavanja tridesete obljetnice našeg odjela. Preko 210 naših bivših učenika sudjelovalo je sa svojim radovima u realizaciji izložbe te izradi monografije. Na samoj se izložbi doista mogao osjetiti duh koji je povezao sve generacije učenika i to je bilo vrlo dirljivo. Što se tiče monografije, ona nam daje jedan vrlo lijepi uvid u postojanje našeg odjela“, rekla je Ivana Selmani.

Kazala je da će sljedećih trideset godina zasigurno biti period izazova jer trendovi pokazuju da se obrazovanje sve više vezuje uz potrebe tržišta rada, što posljedično vodi k tome da se ubrzano razvijaju alternativne verzije edukacije prilagođenije fluktuacijama ovog tržišta, poput online tečajeva i sl. Primjetna je i sve veća prisutnosti umjetne inteligencije čijim se neprimjerenim korištenjem može vrlo lako narušiti integritet obrazovnog procesa. Trenutna vizija Odjela, ističe naša sugovornica, predviđa osnivanje jednog novog smjera ili više smjerova programa obrazovanja u likovno umjetničkom području koji se oslanjaju na Nastavni plan i okvirni program za srednje umjetničke škole likovne i primijenjene umjetnosti i dizajna.

„No to će u našem slučaju biti moguće jedino uz prethodno stjecanje prostornih uvjeta za daljnje djelovanje našeg odjela. U tom kontekstu treba gledati i naše napore oko realizacije ove obljetnice jer smo htjeli ukazati na važnost našeg postojanja i daljnjeg razvoja. Posljednjih trinaest godina boravimo u županijskom prostoru, zgradi bivšeg zaraznog odjela dubrovačke bolnice u neposrednoj blizini Sveučilišta u Dubrovniku. Od matične smo škole udaljeni svega petnaest minuta hoda i učenicima to ne predstavlja veliki napor. Tu smo se doista lijepo smjestili, premda, moram priznati, zbog povećanog broja učenika u novim generacijama ponekad oskudijevamo prostorom. Sama zgrada nije u potpunosti iskorištena u nastavne svrhe, no uz određena financijska izdvajanja i taj bi se problem mogao riješiti. Jedna od važnih stavki kojom opravdavamo zahtjev za trajnim smještajnim rješenjem je iznimna zainteresiranost i želja mnogih osmaša i njihovih roditelja da pohađaju naš odjel. Pokazalo se u posljednjih nekoliko godina da je broj prijavljenih na provjeru perceptivnih sposobnosti u odnosu na zakonom predviđeni broj upisanih bio barem dvostruko veći. Usudila bih se reći da je u našoj županiji interes za upisom na Slikarski odjel bio najveći u odnosu na sve ostale srednje škole. Vjerujem da će naš osnivač Dubrovačko-neretvanska županija stoga iznaći trajno rješenje u svrhu daljnjeg razvoja i djelovanja našeg odjela“, rekla je.

Istaknula je da je iz razgovora s bivšim učenicima koji se danas profesionalno bave vizualnim umjetnostima vidjela da im je njihova škola značajno obilježila život u emocionalnom i obrazovnom smislu. S mnogima od njih je u prijateljskom, ali i profesionalnom odnosu.

Gdje učenici nalaze poslove nakon završetka školovanja ako ne upisuju fakultete?

„Dubrovnik ima jednu vrlo specifičnu situaciju u kojoj se reducirao na turizam i ugostiteljsku ponudu. Često razgovaram s bivšim učenicima koji su odlučili ostati u Dubrovniku i ovdje biraju neki od lokalnih studija ili naprosto odustaju od daljnjeg školovanja. Od dubrovačkih studija najčešće biraju restauraciju jer im je taj studij po umjetničkom senzibilitetu najbliži, ponekad je to i Rochester Institute of Technology koji u skladu s američkim standardima nudi one programe koji osiguravaju posao nakon završetka obrazovanja. Od onih koji nisu nastavili studij neke susrećem zaposlene u tiskarama gdje rade na grafičkim poslovima pripreme za tisak, neki se nastave educirati preko online tečajeva, a neki samostalno izrađuju suvenire te ih nude na tržištu. Neki su i vrlo duhoviti i zanimljivi! Mislim da je ovdje presudan osobni interes, motiv i želja da se nastaviš baviti nečim iz područja likovnosti. No ima i onih koji potpuno napuste područje likovnog i bave se turizmom ili nekom drugom djelatnosti. Osobno nikad nisam svrstavala moje učenike u kategorije uspješnosti jer se interesi razvijaju čitav život“, odgovorila je Ivana Selmani.

Povjesničarka umjetnosti Iva Körbler napisala je u svom tekstu za monografiju da je smanjenje broja sati nastave likovne kulture u osnovnim i srednjim školama u zadnja dva desetljeća već napravilo osjetne pomake u tomu kako mlade generacije vide i percipiraju umjetnost, što se trajno odrazilo i na njihov kreativan razvoj i specifične kognitivne sposobnosti kada su u pitanju djela umjetničke baštine. Kako je objasnila, početkom i u prvoj polovici 20. stoljeća u domaćim su gimnazijama likovni odgoj i crtanje učenicima predavali istaknuti likovni umjetnici, najznačajnija slikarska i grafičarska imena hrvatske likovne umjetnosti do danas. Nije se išlo samo za specijalističkim likovnim obrazovanjem, a mnoga su od tih imena ostala trajno vezana uz srednjoškolsku pedagošku aktivnost te nisu kasnije radi napredovanja i karijere automatski prelazili na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti. Rezultat takve sustavne pedagoške politike bile su, navodi u nastavku svog priloga, generacije i generacije likovno pismenih odraslih ljudi, koji su kasnije upisivali druge studije, ali su često tijekom cijeloga života iz hobija crtali i slikali mrtve prirode, pejzaž, vedute, aktove i portrete na zanatski vrlo visokoj razini, što je nama danas nedostupno pa i gotovo neshvatljivo.

„Takvim se pedagoškim smjernicama stvarala statistički relevantna masa likovno educiranih ljudi, koji su u desetljećima nakon gimnazijskog školovanja postajali jezgra likovne publike koja je s razumijevanjem pohodila umjetničke izložbe, promocije likovnih monografija i kolekcionirala umjetnička djela za svoje manje ili veće zbirke. Sklona sam tezi da se i radi takvih temelja likovnog odgoja ranijih generacija već oko sredine 20. stoljeća u Hrvatskoj tako brzo oformila publika koja je mogla razumjeti i percipirati djela apstraktne umjetnosti; od apstraktnog ekspresionizma, lirske i geometrijske apstrakcije te gestualnog slikarstva pa sve do minimalizma i slike kao asamblaža i objekta. Likovni odgoj u školama danas je u velikoj mjeri sveden na izdvojene rezervate likovne aktivnosti, ovisno o tome ima li srednja škola status gimnazije ili umjetničke škole. Jednim malim dijelom postoji mogućnost ‘outsourcing’ nastave likovnog odgoja, ili pohađanja privatnih tečajeva i škola gdje mladi uče crtanje, slikanje, modeliranje ili dizajniranje. Taj elitistički pristup likovnom obrazovanju, gdje se u jednadžbu uključuju i financijske mogućnosti roditelja ili staratelja, pokazuje već svoje ozbiljne nedostatke. Na onoj prvoj, najvidljivijoj razini, po grafitima i šaranju povijesnih arhitektonskih spomenika, zgrada značajnih arhitekata, djela javne plastike po parkovima i trgovima, nelegalnim nadogradnjama i zatvaranju balkona i terasa, pa sve do rušenja stilskih zgrada i vila s početka 20. stoljeća, kako bi se sagradile još ljepše, bolje i ‘raskošnije’ vile i kuće. Na manje vidljivoj razini, to se reflektira kroz nedostatak likovne publike u galerijama i muzejima, ali i rastućoj, vrlo opasnoj tezi kako su umjetnici teret društva u svakom kontekstu, koja se u zadnjih desetak godina iznimno dobro ‘primila’ u pore našeg društva“, zaključila je Iva Körbler.