Osječka glazbenica Mia Dimšić prošle nedjelje treći put je rasprodala Veliku dvoranu Vatroslava Lisinskog, a koncert „Cesta do sna“ naziv je dobio po jednoj od skladbi s upravo objavljenog autorskog albuma te 27-godišnjakinje.

NACIONAL: Ovaj koncert, kojim ste treći put rasprodali Lisinski, ujedno je bio prilika za predstavljanje novog albuma?

Album se zove „Sretan put“, a od prvog autorskog prošle su već tri godine i vrijeme je za nove pjesme. Stil je sličan, pop s primjesama countryja, ali ipak malo drugačiji jer ima više elektronike i struje. Ista je ekipa sa mnom i to funkcionira odlično. Moraš vjerovati ljudima oko sebe i da nema bezrezervnog povjerenja, ne znam kako bih se snalazila u ovom poslu u kojem svi gledaju kako će te prevariti.

NACIONAL: Niste baš planirali baviti se glazbom, ali je ipak glazba postala vaš put, kako to? Nema vas baš po medijima, a onda rasprodate Lisinski?

Pa ja samo tako znam raditi i samo tako mi se sviđa. Znam da je mnogima neobično to što sam štura na društvenim mrežama ili što ne govorim o privatnom životu, ali to sam ja i voljela bih takva ostati. S prvim spotom i prvom pjesmom jasno mi je bilo da je to ono čime se želim baviti. A onda kad radiš ono što voliš, onda sve ima smisla. U početku je, naravno, bilo financijski neodrživo, ali imala sam puno sreće, a i dali smo zaista u to puno ljubavi.

NACIONAL: Zašto vam je važno nastupati u Lisinskom, intimnom a opet velikom prostoru?

E baš ste to dobro rekli, zato mi i jest tako drag. A i s ekipom iz Lisinskog imam od početka karijere odličan odnos. Čak postoji anegdota, kada mi je Dražen Siriščević jednom prilikom, a često sam nastupala u Lisinskom kao gošća kolegama, na salvetu jer nije imao papir uz sebe, napisao „ja sam Mia i nagodinu ću nastupiti na samostalnom koncertu u Velikoj dvorani“, a na salvetu smo se i potpisali.

I od toga je prošlo tek osam mjeseci i dogodio se taj moj prvi samostalni koncert. Pet minuta prije izlaska na binu Dražen je dotrčao i dao mi salvetu. To je bila odlična motivacija.

NACIONAL: Iz rodnog Osijeka preselili ste se u Zagreb.Kako vidite Osijek danas?

Osjeti se emigracija, neusporedivo je manje ljudi nego u vremenu mojih prvih izlazaka. Još studenti izvlače situaciju, ali kad oni odu kućama, grad je doslovce pust. Zbog toga mi je jako žao jer je Osijek predivno mjesto za život, grad koji izgleda kao s razglednice, u kojem je puno zelenila i mjesta za izlaske, točno prometa koliko treba. Žao mi je što je Osijek postao sinonim za nešto raseljeno, tužno, mrtvo. Nadam se da će se to promijeniti.

NACIONAL: Diplomirali ste engleski i njemački jezik, ali ne planirate se time baviti?

Ne razmišljam o tome trenutačno, ali ne mogu znati što me čeka u budućnosti, sigurno ću puno puta promijeniti mišljenje. Pjevati sam počela kad sam upisala diplomski, dakle, dosta kasno. A s obzirom na to da sam paralelno pjevala i studirala, na fakultetu sam bila demotivirana i bezvoljna jer nisam više pripadala tom svijetu.

NACIONAL: Kakav je osjećaj shvatiti da studiraš nešto čime se nećeš baviti?

Jako čudan, iznenadila sam se samoj sebi jer sam ja to oduvijek željela. Samo je to dolazilo u obzir i jako sam željela upravo prevoditeljski smjer. Razočaralo me to što sam kreativan tip i željela sam književno prevođenje, a nisam razmišljala o tome da treba proći dosta vremena da s tim kreneš. Kolege koji su završili isti smjer rade uglavnom kao sudski tumači, a da moram negdje sjediti i prevoditi ugovore koji su po špranci, pa to bi meni bila smrt.