Objavljeno u Nacionalu br. 505, 2005-07-18

Najpoznatija talijanska novinarka Oriana Fallaci nedavno se oglasila povodom bombaških napada u Londonu: na više od dvije stranice dnevnika Corriere della sera žestoko je napala Islam i uzbudila talijansku javnost te navukla na sebe niz tužbi za klevetu

Najslavnija talijanska novinarka, 76-godišnja Oriana Fallaci, koja se sedamdesetih godina proslavila serijom senzacionalnih intervjua s ondašnjim svjetskim ličnostima, a poslije i vrlo kontroverznim komentarima o svjetskim događajima – posljednjih godina, oboljela od raka, živi u New Yorku – ponovno je izazvala golemo uzbuđenje u domovini jednim svojim velikim člankom u najnakladnijem talijanskom dnevnom listu Corriere della sera. Članak koji počinje na naslovnici a potom pokriva cijelu osmu i devetu stranicu velikog formata tog milanskog dnevnika nosi naslov “Il Nemico che Trattiamo da Amico” – “Neprijatelj prema kojem se ponašamo kao prema prijatelju”. To je najnoviji u seriji njenih žestokih napada na islam, toliko žestokih da su zbog nekih njenih prijašnjih sličnih napisa protiv nje već podnijete optužnice u nekoliko europskih zemalja, pa i u Italiji, gdje bi joj se trebalo početi suditi sljedeće godine. Sudu su se obratile raznovrsne udruge koje štite islam tvrdeći da ona potiče rasnu i vjersku nesnošljivost i kleveće jednu veliku vjeru.

Ona sve to opovrgava te tvrdi da ona samo iznosi istine o islamu te upozorava zapadnu civilizaciju da će zbog svoje popustljivosti prema islamu – nastradati. U tom svojem najnovijem napisu ona kaže: “Već četiri godine tvrdim da se suočavamo s monstrumom koji nas želi uništiti fizički, a zajedno s našim tijelima želi uništiti i naša načela, naše vrijednosti, našu civilizaciju; govorim o islamskom nacizmu, ratu koji on vodi protiv zapadne civilizacije, govorim o samoubojstvu Europe, jedne Europe koja više i nije Europa, nego Eurabija.”

U tom svojem napisu podsjeća da se islam širi u Europi, da više nema niti jednog većeg europskoga grada bez džamije, da su muslimanske zajednice u Europi sve brojnije, velikim dijelom i zato što se muslimani mnogo brže razmnožavaju od Europljana. Ona tvrdi da su to agresivne zajednice koje žele promijeniti prirodu europskog društva, prirodu Europe, te je bilo kojim sredstvima – bilo nasilnim bilo suptilnima – pretvoriti u islamsko područje.

Prema njezinim tvrdnjama, nema razlike između umjerenog i radikalnog islama jer je to sve jedan jedinstveni antieuropski pokret kojem je jedini cilj uništenje i osvajanje Europe. Ona je podsjetila da je tu tvrdnju prvi put iznijela nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. na New York i Washington, ali je tada nitko ozbiljno nije slušao, nego je jedina posljedica bila što su je zbog vrijeđanja islama tužili sudu. Ona je u međuvremenu o tome objavila nekoliko knjiga koje su u političkim i intelektualnim krugovima naišle pretežno na istu negativnu reakciju i izazvale nove kaznene prijave protiv nje.

Ona je prvo objavila knjigu “La Rabbia e l’Orgoglio” – “Bijes i ponos”, koja je u Italiji bila velik bestseler te je u samo mjesec dana prodana u 700.000 primjeraka. Knjiga je potom izašla u Francuskoj, gdje je izazvala pravu buru. Jedna francuska udruga za borbu protiv rasizma smjesta je pokrenula sudsku akciju da se ta knjiga zabrani u Francuskoj. “Pokret protiv rasizma a za prijateljstvo među narodima” ocijenilo je da je njena knjiga “otvoreni islamofobski napad”. Ne samo što je ona u knjizi, tvrdili su francuski kritičari, sve muslimane optužila da su kolektivno odgovorni za terorizam nego je napisala i da se “muslimani množe poput štakora” te da “Alahova djeca provode svoje vrijeme sa stražnjicama u zraku moleći se pet puta dnevno”. Oriana Fallaci, bijesna zbog tih optužbi za rasizam, ostavila je tada mogućnost da ona tuži francusku udrugu za klevetu. U intervjuu francuskom dnevnom listu “Le Figaro” otkrila je tada da je počela dobivati prijetnje smrću.

Iako Oriani Fallaci kontroverze nikada nisu bile strane, ta gužva oko nje ipak je na početku izazivala iznenađenje jer je ona u posljednjih dvadesetak godina živjela vrlo povučeno, nije bila aktivna, a jedan njen pokušaj da se reaktivira tijekom Zaljevskog rata 1991. završio je neuspjehom. Oriana Fallaci slavu je stekla ponajviše sedamdesetih godina svojim izvanrednim intervjuima koje je radila s tada najslavnijim svjetskim ličnostima. Njih je prvo objavljivala u listu gdje je tada radila, talijanskom tjedniku “L’Europeo”, a potom skupila i u knjigama, od kojih je jedna nosila pomalo pretenciozan ali uvelike točan naziv “Intervista con la Storia” – “Razgovor s poviješću”.
Oriana Fallaci rodila se 29. lipnja 1930. u Firenzi. Otac joj je bio stolar i lokalni političar. Kao djevojčica sudjelovala je u talijanskom pokretu otpora; nakon rata, kao 16-godišnjakinja, počela je raditi kao reporterka u dnevnom listu “Il Mattino”, poslije prešla u tjednik “Epoca”, a potkraj pedesetih u “L’Europeo”, gdje je radila kao reporterka za posebne zadatke. Uz novinarstvo, bavila se i književnošću: vrlo rano počela je pisati i romane, a prvi je objavila još 1962. Kao novinarka bavila se uvelike vanjskom politikom, pa je počela dolaziti u dodir sa slavnim ličnostima. Bila je jako spretna i uporna – uspjelo joj je intervjuirati i mnoge slavne ljude koje je sretala. Lista osoba koje je intervjuirala sedamdesetih godina, kada je bila na vrhuncu slave, stvarno je impresivna: na njoj su i palestinski vođa Yasser Arafat, američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger, zapadnonjemački kancelar Willy Brandt, libijski vođa Moamer el Gadafi, indijska premijerka Indira Gandhi, izraelska premijerka Golda Meir, a čak je došla i do vođe iranske revolucije ajatolaha Ruholaha Homeinija, koji je malo kome davao intervjue, a posebno ne ženama.

Njeni su intervjui bili iznimno zanimljivi, dramatični, jer je ona svoje sugovornike pitala svašta, ne libeći se i vrlo neugodnih činjenica, te vrlo često dobivala senzacionalne odgovore o kojima se mnogo govorilo. Neki su bili oduševljeni njenim stilom, a posebno, na primjer, intervjuom s Henryjem Kissingerom, u kojem je ona navela tog enigmatičnog američkog političara da se razotkrije više nego ikad. Bilo je i mnogo oponašanja njenog načina intervjuiranja, ali je bilo i kritika da je odveć agresivna, neobjektivna, nepravedna prema svojim sugovornicima, pristrana, da nameće svoje stavove, da ima predrasude prema sugovornicima, da ih više sama portretira nego što ih sluša. Bilo je čak i primjedbi da odviše ljevičari. Na te je kritike odgovarala da ona stvarno portretira a ne ispituje svoje sugovornike, a “svaki slikar ima pravo u portret druge osobe staviti i svoj odnos prema njemu”.
Nakon te političke faze svojeg novinarstva, sredinom sedamdesetih krenula je u novu fazu pisanja koja je bila krajnje osobna. Prvo je 1975.  napisala knjigu “Pismo nerođenom djetetu” o neudanoj ženi koja se nađe pred dvojbom što da radi kada ostane u drugom stanju. Njena je knjiga izazvala velike rasprave, a optuživali su je da se zauzima za pobačaj. Ona je u to vrijeme ušla u romantičnu vezu s grčkim borcem za ljudska prava Alexandrosom Panagoulisom, borcem protiv ondašnje vojne hunte, koji je zbog pokušaja atentata na jednog od vođa grčke vojne hunte bio uhićen i mučen u zatvoru. Nakon što je Panagoulis ubijen u namještenoj prometnoj nesreći, napisala je roman “Jedan čovjek”, posvećen njemu.

To je bila prekretnica u njenom djelovanju jer su njeni tekstovi i knjige postali potpuno osobno intonirani, isključivi, krajnje politički angažirani. Stoga je i napustila novinarstvo kojim se do tada bavila jer ju je ono previše ograničavalo. Pokušala se reaktivirati za Zaljevskog rata, radeći intervjue na način koji ju je proslavio, ali više ni do koje važne osobe nije mogla doći kao sedamdesetih godina pa je od toga odustala. Punih deset godina uglavnom je šutjela, a potom se javila nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. na New York i Washington s kontroverznom antimuslimanskom knjigom.
Kritizirali su je da je ponovno preosobna, da je knjigu napisala pod šokom onoga što se 11. rujna 2001. dogodilo gradu u koji se preselila te da pretjeruje u svojim emocijama. Neki njeni raniji poštovatelji, napose oni koji su je cijenili zbog njezina koketiranja s ljevicom, pomalo su sada bili i razočarani kakve je ocjene počela davati, jer najnovija knjiga Oriane Fallaci prema njihovu mišljenju politički potpuno odudara od njenih ranijih tekstova. I prije je bila oštra, ali sa sasvim drugih pozicija nego sada.

Zato su je nakon nekog vremena počeli kritizirati i u Italiji: protiv nje ustali su neki liberalni i lijevi talijanski intelektualci koji se zauzimaju za međuvjersku toleranciju i suradnju, ali i talijanski muslimani.

Osobito je oštro protiv nje ustao vođa najpoznatije njihove organizacije u Italiji, Adel Smith, koji je napisao i knjigu protiv nje. Potaknuta tim kritikama na svoj račun, posebno Smithovom knjigom, napisala je još jednu knjigu pod naslovom “La Forza della Ragione” – “Snaga razuma”, u kojoj je razradila svoju tezu kako islam osvaja Europu pretvarajući je u svoju provinciju, svoju koloniju.
I ta je knjiga polučila golem uspjeh – tiskana je u 18 izdanja. No također je naišla i na negativne reakcije, a Smith je Orianu Fallaci optužio da se “služi istom vrstom defamacije kakvom su se prije Drugog svjetskog rata služili nacisti protiv Židova”. On ju je tužio sudu zbog rasizma i klevete, a sudac u Bergamu prihvatio je njegovu kaznenu prijavu te protiv nje podnio optužnicu zbog 18 slučajeva klevete. Ona je pak njega optužila da je u svojoj knjizi zazivao njezinu smrt, pozivao neizravno da ju se likvidira.

Ona je s vremena na vrijeme nastavila objavljivati članke o toj temi, prije svega u Corriere della sera. Obično bi se javila nakon nekog velikog terorističkog napada radikalnih islamista, pa se stoga moglo i očekivati da će se ona javiti u Corriere della sera i nakon napada na London. Prema njezinim riječima, ono što se sada događa u Europi samo dokazuje njene tvrdnje, pa je to ponovila i u svojem najnovijem napisu, objavljenom u Corriere della sera točno sedam dana nakon bombaškog napada na London koji ju je, uostalom, i potaknuo da to napiše.

Taj je njen napis također izazvao brojne reakcije, gotovo redom negativne. Javila se talijanska književnica Dacia Mariani, koja je rekla da je “jako rastužena” onim što je napisala Oriana Fallaci, te dodala: “Ono što Oriana Fallaci ponavlja već godinama o islamu vrlo je opasno. Griješi jer analizirajući jednu travku daje ocjene za cijeli travnjak. Ne želi priznati da u islamskom svijetu postoje razlike, ne želi ih razlikovati.” Javila se smjesta i talijanska Liga protiv vrijeđanja islama, koja je u svojem priopćenju napisala: “Nikada nismo osjetili toliku odbojnost prema rasizmu kao kada smo pročitali stranice što ih je napisala Oriana Fallaci u Corriere della sera. Uzbuđenje zbog tragedija koje su donijele rat u samo srce Zapada ne daje pravo nikome da iznosi i potiče rasističke osjećaje na taj način.”

Iz te su organizacije najavili da će zbog tog članka u Corriere della sera podnijeti nove kaznene prijave protiv Oriane Fallaci. No njen članak izazvao je i neke sasvim suprotne iako rjeđe pozitivne reakcije. Član talijanske vlade iz sjeverne separatističke stranke Lega nord, ministar za reforme Roberto Calderoli, poznat svojim oštrim stavovima protiv dolaska stranaca u Italiju, izjavio je da se on “90 posto slaže s onim što je Oriana Fallaci napisala”, a takva su se mišljenja pojavila i na nekim internetskim stranicama, gdje se najavljuje osnivanje raznovrsnih skupina koje će braniti Orianu Fallaci od napada.

Calderolijev kolega u vladi, ministar pravosuđa Roberto Castelli, također član Lege nord, najavio je pak da će parlamentu predložiti amandman na talijanski kazneni zakon, kojim će se dekriminalizirati neke vrste objeda u tiska, a time bi otpale i sadašnje krivične prijave protiv Oriane Fallaci zbog prijašnjih sličnih članaka, ali i one buduće.

Oriana Fallaci obznanila je da se neće odazvati na sudski proces u Bergamu te će nastaviti svoju kampanju upozoravanja na opasnost što ga za Europu predstavlja širenje islama na njenom tlu. Ono što ona govori izaziva dosta neugode u Italiji, gdje prevladava sasvim drukčije viđenje stvari. U Italiji je svojedobno bila pokrenuta inicijativa da se nju, zbog njenih velikih zasluga u novinarstvu, proglasi doživotnom senatoricom, što je najveće državno priznanje. Sada je objelodanjeno da je gradsko vijeće njene rodne Firenze, koje je tu inicijativu pokrenulo, od toga odustalo.

Nastavlja se s laži da je islam vjera mira, da Kuran propovijeda samilost i ljubav. Kao da je Muhamed na ovaj svijet došao noseći maslinovu grančicu u ustima i kao da je umro sapet na križu zajedno s Kristom. Kao da nije i on bio jedan glavosjek kao i valovi njegovih vojnika naoružanih sabljama. Širi se dalje i laž da je islam žrtva Zapada. Kao da muslimani u proteklih 14 stoljeća nisu nikome skinuli las s glave, a kao da su Španjolska, Sicilija, sjeverna Afrika, Grčka, Balkan, istočna Europa sve tamo do Ukrajine i Rusije bili okupirani od moje prabake. Kao da su pod Beč stigle i stavile ga pod opsadu časne sestre Svetog Abrozija i monahinje benediktinke.   Nastavlja se i velika iluzionistička prijevara o umjerenom islamu. S tim nas pokušavaju uvjeriti kako naš neprijatelj čini tek manjinu te živi u udaljenim zemljama. A on je to kod nas već u našim kućama. Bio je u našem domu 11. rujna 2001. kada je napao New York i Washington; bio je u našem domu 11. ožujka 2004. kada je napao Madrid. Imali smo ga u našem domu 2. i 3. rujna iste te godine u Beslanu, gdje su se zabavljali gađajući kao na streljani djecu koja su bježala u strahu iz škole, a te djece ubili su ondje 150. Bili su u našem domu i sada, 7. srpnja u Londonu u Engleskoj, gdje su se te kamikaze rodile i gdje su odrasli. Ondje su nešto studirali, ondje su živjeli u civiliziranoj sredini, ondje su se zabavljali igrajući nogomet i kriket…
Oni su, zaboga, u našoj vlastitoj kući već trideset godina. A to je neprijatelj koji na prvi pogled ne izgleda kao neprijatelj. Ne nosi bradu, odijeva se zapadnjački i potpuno se uklopio u naš društveni sustav. Ima pravo boravka. I nitko ga ne dira ako u njegovoj obitelji postoje dvije ili tri žene, ako on svoju ženu, ili žene, mlati, ako ubije kćer zato što nosi traperice… pa ni  kada neki od njegovih sinova siluje neku petnaestogodišnjakinju iz Bologne koja se sa zaručnikom šeće po parku.
To je jedan neprijatelj prema kojem se ponašamo kao prema prijatelju. A on nas ipak mrzi i neizmjerno prezire. Toliko neizmjerno da moramo postaviti pitanje: Ako nas toliko mrzi, ako smo tako grozni, ružni, prokleti, zašto nas jednostavno ne pusti na moru i ne vrati se vlastitoj kući? Zašto ostaje tu? Zato da nam odreže grkljan i digne nas u zrak? To je neprijatelj kojeg u ime humanosti i političkog azila primamo na tisuće. To je neprijatelj kojeg samog pozivamo da nam dođe. To je neprijatelj koji da bi se množio ne treba umjetnu oplodnju ili matične ćelije. Njegov prirodni prirast je toliki da će se do kraja godine muslimansko stanovništvo Eurabije udvostručiti.
To je neprijatelj koji džamije pretvara u vojarne, u logore za uvježbavanje, u logore za novačenje terorista koji slijepo slušaju imama. To je neprijatelj koji zloupotrebljava našu slobodu kretanja pa može putovati od Londona do Marseillea, od Kolna do Milana bez da pokaže bilo kakav dokument. Možda je terorist koji priprema teroristički napad, možda nosi eksploziv, a nitko ga nigdje neće zaustaviti, nitko ga neće dirnuti. To je neprijatelj koji se već smjestio u našim gradovima, u našim selima. Sve smo mu to dali da se on uopće nije ni trebao potruditi da to dobije.
Oriana Fallaci: “Il Nemico che Trattiamo da Amico”, Corriere della sera, 16. srpnja 2005.