Nacional je proteklog tjedna razgovarao s nekoliko relevantnih sugovornika iz područja politike, gospodarstva i povijesti koji su upozorili kako su hrvatski premijer i predsjednik pogriješili preblago reagirajući na to što je mađarski premijer Viktor Orban na nogometnoj utakmici pretprošlog vikenda u Budimpešti nosio navijački šal s kartom Velike Mađarske. Neki od tih sugovornika smatraju kako je Zagreb taj novi Orbanov izgred minimizirao iz taktičkih razloga, ne želeći se zamjerati Orbanu uoči važnih odluka o primitku Hrvatske u Schengen, o kojima bi Vlada u Budimpešti uskoro trebala odlučivati. No bila mlaka reakcija premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića taktički osmišljena ili ne, ona ne može umanjiti neugodnu činjenicu, o kojoj se slažu svi sugovornici Nacionala: da moćni desničarski mađarski premijer Viktor Orban, svojim sve učestalijim velikomađarskim provokacijama, u europsku politiku vraća zloduh velikodržavlja koji podsjeća na politiku Slobodana Miloševića s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Mađarski premijer Viktor Orbán na nogometnoj utakmici Mađarske i Grčke pretprošlog vikenda u Budimpešti nosio je navijački šal s kartom Velike Mađarske. FOTO: Screnshot/Instagram

U nedjelju, 20. studenog, na prijateljskoj nogometnoj utakmici Mađarske i Grčke u Budimpešti, Orban je nosio navijački šal s bojama mađarske zastave, s kartom Velike Mađarske, odnosno Ugarske, izvezenom na oba kraja šala. I da ne bi bilo dvojbi oko namjera, sam je Orban na svom Instagram profilu objavio kratki video s tim šalom oko vrata i čestitkom mađarskim nogometašima. Vijest o tome, dakako, odmah je prostrujala Europom, pa su novinari dan kasnije, u ponedjeljak, 21. studenoga, komentar zatražili od hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. “Što se tiče šala, nisam to vidio, ne stignem se baviti tuđim šalovima…”, lakonski je odgovorio premijer, dodajući ipak rečenicu iz koje je jasno kako itekako dobro razumije kakvu je sugestiju Orban svojim šalom poslao: “Što se tiče teritorijalnih pretenzija na Hrvatsku od bilo koga, uključujući Mađarsku, apsolutno su neprihvatljive, za nas to nije opcija”. Predsjednik Zoran Milanović, koji u prošlosti nije štedio žestokih kritika na Orbanov račun, reagirao je još blaže nego Plenković. “Ja ću se na to nasmijati”, rekao je. “Njegove aspiracije prema Hrvatskoj se svode na to da mjesec dana krstari Jadranom u osmom mjesecu i nađemo se na večeri”, rekao je Milanović, dodajući da Orbanovoj velikomađarskoj šali ne bi pridavao ozbiljnu pozornost. “Kakve susjede imamo, Mađarska je još najbolja”, dodao je na kraju.

No da je problem očito mnogo dublji nego što su svojim banaliziranjima sugerirali Plenković i Milanović, svjedoče ljutite reakcije iz Slovačke, Rumunjske i, naročito, Ukrajine, koja je zatražila ispriku. Ministarstvo vanjskih poslova Ukrajine, u čijim zapadnim dijelovima živi oko 150 tisuća Mađara, pozvalo je mađarskog veleposlanika na razgovor kako bi mu, prema izjavi glasnogovornika ministarstva Olega Nikolenka, izrazilo “neprihvatljivost Orbanova čina.” “Promocija revizionističkih ideja u Mađarskoj ne pridonosi razvitku ukrajinsko-mađarskih odnosa i ne odražava načela europske politike”, objavio je Nikolenko na Facebooku. Ministarstvo vanjskih poslova Rumunjske, u kojoj živi više od milijun Mađara, također je nedvosmisleno prosvjedovalo protiv Orbanove navodno navijačke geste, nazvavši “neprihvatljivom” svaku “manifestaciju revizionizma”. “Bilo koja manifestacija revizionizma, neovisno o formi u kojoj se pojavi, neprihvatljiva je i suprotna današnjem realitetu i obvezama koje su zajedno preuzele Rumunjska i Mađarska”, objavilo je rumunjsko Ministarstvo vanjskih poslova. Orbanov je izgred postao i temom na summitu čelnika Višegradske skupine – Mađarske, Češke, Poljske i Slovačke – proteklog četvrtka u Košicama u Slovačkoj, gdje su čelnici srednjoeuropskih država, četiri dana nakon izgreda, pokušali smiriti naglo porasle tenzije: Orban i slovački premijer Eduard Heger zajedno su se fotografirali sa slovačkim navijačkim šalom oko vrata, a sam je Orban, odgovarajući na pitanja novinara, parafrazirao rečenicu kojom je u ponedjeljak, 21. studenoga, pokušao umanjiti svoj čin: “Opustite se. Utakmica je utakmica, a politika politika: ne treba to miješati.”

‘Što se tiče šala, nisam to vidio, ne stignem se baviti tuđim šalovima…’, lakonski je na provokaciju Viktora Orbána odgovorio hrvatski premijer Andrej Plenković. FOTO: Dubravka Petric/PIXSELL

Ali Hrvatska je posljednja u kojoj bi takvo objašnjenje moglo zazvučati uvjerljivo. Sjetimo li se da su otvorena neprijateljstva Hrvatske i Srbije počela baš na nogometnoj utakmici Dinama i Crvene zvezde u Zagrebu 13. svibnja 1990. – samo tri mjeseca prije nego što su srpski pobunjenici oko Knina podigli prve barikade – te ako imamo na umu tradicionalnu prepletenost utjecaja navijačkih skupina sa šovinističkom desničarskom politikom, naročito u Srbiji, postaje jasnije koliko miješanje političkog velikodržavlja s navijanjem – naročito ako to radi premijer jedne države – može izgledati zloslutno. U slučaju Viktora Orbana cijela stvar postaje još ozbiljnija, kada se prisjetimo da je izgred sa šalom tek jedna u nizu sličnih provokacija što ih je desničarski mađarski premijer, promotor koncepta “neliberalne demokracije” u Europi, izveo proteklih godina. Jedan od prvih Orban je izveo prije četiri i pol godine, 6. travnja 2018., kada je na svom Facebook profilu objavio fotografiju na kojoj poljskom premijeru Jakubu Morawieckom pokazuje kartu Ugarske, Velike Mađarske. Godinu kasnije, u lipnju 2019. Ured za međunarodnu komunikaciju mađarske vlade, koji djeluje u sastavu kabineta premijera Orbana, objavio je na Twitteru karikaturu iz mađarskih novina iz 1921., na kojoj je prikazana tobožnja otimačina mađarskog teritorija koju su navodno počinili mađarski susjedi, iz koje bi se dalo zaključiti kako je današnja Hrvatska Mađarskoj otela – 41.059 četvornih kilometara teritorija. Potkraj te godine, 2019., sam se Orban opet aktivirao na društvenim mrežama: na Twitteru je objavio fotografiju dvorane u kojoj njegova vladajuća stranka Fidesz održava sastanke stranačkog vodstva s kartom Ugarske – “Velike Mađarske” – na zidu. Pola godine kasnije, u svibnju 2020., Orban je i na Facebooku objavio istu tu kartu, poželjevši sve najbolje mađarskim maturantima koji pišu ispit iz povijesti, da samo mjesec poslije toga, u lipnju pretprošle godine, u mjestu Sátoraljaújhely Orban osobna otkrije spomenik “Mađarske kalvarije” u povodu 100. godišnjice potpisivanja Trianonskog sporazuma iz 1918., kojim je Ugarska transformirana u današnju Mađarsku; povijesni je to poslijeratni ugovor za koji mađarski nacionalisti tvrde da je Mađarskoj oteo njezine teritorije u današnjoj Ukrajini, Slovačkoj, Rumunjskoj, Austriji, Sloveniji, Srbiji i Hrvatskoj, premda na velikom dijelu tih prostora Mađari nisu bili većinsko stanovništvo – u današnjem hrvatskom Međimurju, primjerice, gotovo ih uopće nije bilo. Kako bilo, na spomeniku koji je otkrio Orban ugraviran je i natpis ‘‘Fiume – Tengerre magyar’’, što znači ‘‘Rijeka – mađarsko more’’. Nakon prosvjeda u hrvatskoj javnosti, mađarsko veleposlanstvo u Zagrebu ustvrdilo je da je riječ tek o lošem prijevodu, tj. da natpis zapravo glasi “Rijeka – na more Mađari”, a da je autor tog poetskog retka vođa mađarske revolucije Lajos Kossuth, koji je njime navodno zagovarao izgradnju željezničke pruge do Rijeke. Ali da to objašnjenje nije bilo drugo doli neuspio pokušaj popravljanja štete, pokazalo se dvije godine kasnije, u svibnju ove godine, kada je Orban, u razgovoru za mađarski državni radio, komentirao prijedlog Europske komisije dodatnih sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, o zabrani uvoza ruske nafte, te moguće načine alternativnog dobavljanja nafte za europske zemlje. “Oni koji imaju more i luke mogu donijeti naftu na tankerima”, kazao je tada Orban, i dodao ovako: “Da ga (more) nisu uzeli od nas, i mi bismo imali luku”, što je bila posve jasna aluzija na Rijeku i njezin nekadašnji povijesni status mađarske luke.

‘Njegove aspiracije prema Hrvatskoj se svode na to da mjesec dana krstari Jadranom u osmom mjesecu i nađemo se na večeri’, rekao je Milanović, dodajući da Orbánovoj šali ne bi pridavao ozbiljnu pozornost

Kada se svi ti izgredi promotre u vremenskom nizu, postaje jasno da mađarski premijer već najmanje četiri godine, ritmom od jednog izgreda otprilike svakih pola godine, ne propušta pronaći način da, ovako ili onako, izrazi svoju osobnu političku nostalgiju za Velikom Mađarskom, odnosno Ugarskom, koja je, u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, postojala do kraja Prvoga svjetskog rata, a nestala je 4. lipnja 1920. u dvorcu Veliki Trianon u sklopu Versaillesa, gdje je potpisan Trianonski mirovni ugovor Mađarske i zemalja Antante. O tom ugovoru Hrvatska enciklopedija navodi: “Trianonskim ugovorom Mađarska je od 282 000 km2, koliko su obuhvaćale zemlje krune sv. Stjepana, dobila 93 000 km2, a od 19 mil. st. njoj je ostavljeno 7 i pol mil. st. U člancima od 41. do 44. Trianonskoga ugovora Mađarska se odrekla svih prava na teritorije koji su joj pripadali u Austro-Ugarskoj Monarhiji, a tada su bili u sastavu Kraljevine SHS.” Ali eto: stotinu godina kasnije, usprkos poslijeratnoj politici mira u Europi, usprkos načelu nepovredivosti granica i suradnje unutar EU-a te usprkos tome što je velikodržavna politika baš u mađarskome susjedstvu, na Balkanu, devedesetih godina prošlog stoljeća izazvala razoran rat, u današnjoj Mađarskoj njezin vlastiti premijer obnavlja zloslutne sentimente velikodržavnih snova o davno zaboravljenim carstvima.

O štetnosti takvih, navodno bezazlenih gesta, slažu se svi sugovornici s kojima je razgovarao Nacional. “Nema sumnje da je Orbanov šal bila isplanirana politička provokacija”, ne sumnja bivši ministar vanjskih poslova i zastupnik SDP-a u Europskom parlamentu Tonino Picula. “Nositi šal s amblemom koji dovodi u pitanje teritorijalni integritet nekoliko susjednih zemalja i negira sporazum potpisan prije 102 godine je čista manifestacija povijesnog revizionizma. Taj potez usput sadrži i poruku glede krize broj jedan danas u Europi, budući da je Orban usput uvrijedio i Ukrajinu, koja se danas protiv ruskog agresora oružjem bori za svoju suverenost.” Picula podsjeća kako “ovo nije prvi put da Orban iskazuje žaljenje za tuđim teritorijima niti da provocira”, a to, prema Piculi, “potvrđuje da Hrvatska s njim ne može imati prijateljski i srdačan odnos, već mora nastupati odlučnije.” Picula drži da bi “Hrvatska trebala ozbiljnije shvatiti Orbanove pretenzije, ma kako izgledale karikaturalno”. “Njegova politika nikad nije bila previše naklonjena Hrvatskoj. Pogotovo situacija s MOL-om i energetskim sektorom dodatno stvara probleme. Gospodarska su pitanja često prodornija od onih ideoloških, a upravo su otvoreni problemi s Inom i MOL-om bolna točka za Hrvatsku”, ocjenjuje Picula i dodaje kako “dio našeg političkog establišmenta gaji snishodljiv odnos prema Orbanovoj politici, što potvrđuje i izostanak kritike predsjednika i premijera na njegovu posljednju provokaciju. Ukrajina i Rumunjska ispravno su postupile s oštrim reakcijama. I Hrvatska je trebala zauzeti puno odrješitiji stav. Politička opcija koja se boji kritizirati takvo ponašanje gubi uvjerljivost u svim drugim temama za koje se zalaže. Zamislite samo da je Vučić napravio nešto slično. Smatram da je banaliziranje ili minimiziranje takvih opasnih poruka štetno za naš nacionalni interes i otvara prostor da provokatori ponavljaju takve ispade. U ovom slučaju, oni najodgovorniji za obranu hrvatske povijesne baštine, nepobitnih činjenica i sentimenata hrvatskog naroda, propustili su jasno i glasno reći da Hrvatska nije ničiji vazal, a očito je bilo potrebno naglasiti kako smo spremni zaštiti teritorijalnu cjelovitost.” Picula drži da je Hrvatska “definitivno trebala artikulirati jasnu i snažnu osudu Orbanova revizionizma” te, “u najmanju ruku”, reagirati diplomatskim putem i izraziti negodovanje kroz diplomatsku notu, tj. protest mađarskom veleposlaniku. “Ako smo to radili ranije na ovakve povrede i provokacije, onda ne vidim razloga zašto Hrvatska nije reagirala onako kako je trebala, štiteći svoj integritet. Podsjećam i da je prošlo svega par mjeseci od one njegove posljednje izjave o ‘mađarskom moru’. Upravo zato trebamo biti puno oprezniji i surađivati s Orbanom samo na pitanjima koje nas se zajednički tiču pazeći pri tome na održavanje političke distance”, uvjeren je Picula.

Predsjednik države Zoran Milanović pridružio se premijeru Andreju Plenkoviću u mlakim reakcijama na istupe viktora Orbána. FOTO: Dino Stanin/PIXSELL

Orbanov je postupak za Nacional komentirala i potpredsjednica Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora, donedavna zastupnica SDP-a, a sada nezavisna zastupnica u Klubu socijaldemokrata Sanja Udović. Ona smatra kako je “nedopustivo da čelnik jedne države članice Europske unije izražava teritorijalne pretenzije na drugu članicu”. “To zaslužuje svaku osudu, a i nije mu prvi put”. Udović ipak ne smatra da su takvi Orbanovi postupci naročito opasni: njezin je dojam da Orban “svako toliko ‘ispali’ takve izjave da bi malo uzburkao političke vode i eventualno skupio koji politički poen na planu unutarnje politike i pozicionirao se unutar svoje stranke.” Ona također ne misli da takve geste mogu uvelike naštetiti političkim i gospodarskim odnosima Hrvatske i Mađarske. “Odnosi Hrvatske i Mađarske su isprepleteni nizom interesa, a po meni ponajviše opterećeni zamršenim odnosom Ine i MOL-a. Pretpostavljam da su premijer i predsjednik kroz šalu to komentirali ne želeći ‘igrati’ Orbanovu političku utakmicu. Hrvatska ima svoj stav i svoje interese koje mora štititi i jasno komunicirati. Ovakve neprimjerene izjave Viktora Orbana zaslužuju osudu. Međutim, ne vjerujem da će takve izjave u većoj mjeri naštetiti političkim i gospodarskim odnosima dviju država”, kazala je Sanja Udović za Nacional.

Tonino Picula drži da je Hrvatska ‘definitivno trebala artikulirati jasnu i snažnu osudu Orbánova revizionizma’. FOTO: Boris Scitar/PIXSELL

Od Vlade, predsjednika Republike i Ministarstva vanjskih i europskih poslova Nacional nije dobio objašnjenje mlakih reakcija kojima su premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović – a svojedobno, na slične takve provokacije, i ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman – upadljivo nezainteresirano komentirali Orbanovu gestu. U srijedu, 23. studenoga, glasnogovorniku Ureda predsjednika Republike Nikoli Jeliću poslali smo tri pitanja: zanimalo nas je zašto je predsjednik izjavio da službeni Zagreb ne bi trebao reagirati na taj potez premijera Orbana; brinu li ga opetovani signali da mađarska vlast, predvođena premijerom Orbanom, počinje sve češće koketirati s velikomađarskim sentimentima, a zanimalo nas je i na koga je Milanović mislio kada je izjavio: “Kakve susjede imamo, Mađarska je još najbolji.”. Istog dana, glasnogovornika Vlade Marka Milića i glasnogovornicu Ministarstva vanjskih i europskih poslova (MVEP) Lovorku Šimičević zamolili smo da nam pošalju komentar Vlade i MVEP-a na to što se Orban svojim šalom iznova javno referirao na Veliku Mađarsku. Zanimalo nas je zašto Vlada i Ministarstvo prešućuju takve neugodne aluzije, kako takvi izgredi mogu utjecati na gospodarske odnose Hrvatske i Mađarske, naročito s obzirom na ozbiljne sporove oko Ine, te smatraju li Vlada i MVEP da bi o takvim postupcima Mađarske trebalo raspraviti na razini EU-a, i kane li potaknuti takvu inicijativu. Do zaključenja ovog broja Nacionala, ni od koga nismo dobili odgovore.

Sanja Udović smatra kako je ‘nedopustivo da čelnik jedne države članice EU-a izražava teritorijalne pretenzije na drugu članicu’. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Bivši ministar gospodarstva i profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Ljubo Jurčić drži kako je Orbanova gesta “u najmanju ruku provokacija”. “Politika jasno definira svoje nacionalne ciljeve, slagali se susjedi s njima ili ne. Ovo što se događa prešlo je mjeru korektnog susjedskog odnosa, diplomacije i međunarodne politike. Obični navijač možda može oko vrata nositi šal s kartom koja pretendira na teritorije susjednih država, ali nijedan dužnosnik, a pogotovo premijer, ne bi to smio”, ne dvoji Jurčić. Takvi potezi, dodaje, “kvare dobro poslovno okruženje Hrvatske i Mađarske”, naročito kada se zna da su “Mađari i u ratu i poslije rata bili vrlo suradnički naklonjeni Hrvatskoj, i pomagali joj na različite načine. “Nismo imali nikakvih otvorenih pitanja ni nesporazuma. Nije mi jasno s kakvim je interesom Orban provocirao noseći tu kartu”, kaže Jurčić i dodaje kako je “šira priča razbuktavaju li se to u Europi opet ideje o nekim carstvima: ruskom, ugarskom, otomanskom… Ali da premijer dobrosusjedske države širi takve ideje, to zasigurno nije u redu”, zaključuje Jurčić, naročito zato što je “Mađarska i kroz povijest uvijek htjela održati nadzor i patronat nad Hrvatskom”. Jurčić međutim ocjenjuje kako je manji problem u politikama susjednih država, a veći u tome što hrvatska politika “improvizira i nema jasne ciljeve”. “Kad bismo ih imali, svatko bi mogao planirati što hoće, ali Hrvatska bi dopuštala što se u njoj može, a što ne može raditi. Mi bismo trebali definirati što je Hrvatskoj u interesu, a ne da se događa da mađarska država daje potvrdu da MOL kupi Inu, a hrvatska država daje potvrda da sama proda Inu”. Jurčić se prisjetio događaja iz vremena kada je bio ministar gospodarstva: jedna je utjecajna mađarska kompanija ponudila odlične uvjete da kupi Belje, ali je jedna od najvećih njiva Belja, pritom jedna od najvećih u Hrvatskoj, graničila s Mađarskom. “Nisam tu ponudu proslijedio na odlučivanje ni vladi ni Fondu za privatizaciju. Kad smo došli u službeni posjet Mađarskoj, utjecajni dioničar te tvrtke pitao me zašto nisam, a ja sam mu odgovorio kako nije politički korektno da hrvatska strana prihvati tu ponudu. ‘Da ste htjeli kupiti nešto u Istri, proslijedio bih’, odgovorio sam mu. Isto se dogodilo i kada je vlasnik srpske Delte Miroslav Mišković u Hrvatskoj htio kupiti golemo zemljište uz granicu sa Srbijom. Nemam ništa ni protiv Srba ni protiv inozemnih ulaganja, ali neka kupe zemljište u Zagrebu ili u Karlovcu, a ne uz granicu sa svojom državom”, opisao nam je Jurčić svoj stav. “Protiv stranih investicija nemam ništa, ali država mora čuvati i povećavati svoj kapital. Infrastrukturne, strateške i energetske tvrtke ne treba prodavati. Još 2000. godine bio sam u grupi koja je pisala projekt da se takva poduzeća ne prodaju, kao što sam i 2012. bio najglasniji protivnik prodaje autocesta. Takve se stvari naprosto ne rade. Amerikanci su najotvorenija ekonomija, pa to ne prodaju, a Francuska ima transparentan popis firmi koje neće prodati ni Europljaninu, kamoli Arapinu”, objašnjava Ljubo Jurčić.

U svojoj knjizi „Hrvatska 1990-2020. – godine velikih nada i gorkih razočaranja”, objavljenoj prošle godine, povjesničar Ivo Goldstein pisao je o mađarsko-hrvatskim odnosima. “Posljednjih godina postalo je očito da mađarski ekonomski procesi imaju iza sebe i politički projekt. Premijer Orban počeo je provoditi nametljivu ‘nacionalnu politiku’, kojoj je cilj jedinstvo Mađara na navodno čitavom njihovu etničkom prostoru – dovoljno je pogledati što se događa i u drugim Mađarskoj susjednim zemljama”, napisao je Goldstein, i naveo primjere: “Stadion što ga mađarski investitor gradi u Osijeku (prvi veći stadion u Hrvatskoj koji se gradi nakon splitskog Poljuda, dovršenog 1979.) samo je jedan u nizu. Mađarski investitori izgradili su stadion u slovenskoj Lendavi, u vojvođanskoj Bačkoj Topoli (s većinskim mađarskim stanovništvom), u slovačkom Komarnom (s većinskim mađarskim stanovništvom). Mađarske institucije pomažu i dvama klubovima u rumunjskoj Transilvaniji (mađarski: Erdelj), u sredinama s većinski mađarskim stanovništvom.” Takvu je politiku Goldstein zapazio i u Hrvatskoj: “Mađari su već nakon kupnje 25 posto dionica INA-e došli u sam vrh zemalja ulagača u Hrvatsku”, napisao je, navodeći primjere, među kojima je i transakcija u kojoj je najveća mađarska banka, OTP, 2017. kupila Splitsku banku, najavljujući da će “zadržati svoj vodeći položaj i tržišni udio u nekim tržišnim segmentima i regijama, posebno u priobalju”. “Kako su se mađarske investicije u Hrvatskoj povećavale, Mađarska je s vremenom izbila na prvo mjesto među stranima ulagačima. Iz nje je npr. u prvom polugodištu 2017. došlo najviše stranih ulaganja (460 milijuna eura), slijede austrijski investitori s 239,8 i nizozemski s 89,5 milijuna eura. Taj se trend nastavio”, napisao je Goldstein u svojoj knjizi. U izjavi za Nacional proteklog tjedna, kazao je kako je jedno od mogućih objašnjenja za to što hrvatski čelnici nisu žustrije reagirali na incident s Orbanovim šalom njihova nevoljkost da se svađaju s Mađarskom uoči njezine odluke o ulasku Hrvatske u Schengen.

“Svakako treba reagirati, možda ne baš u ovom trenutku, ali ovakvo Orbanovo ponašanje svakako nije dobro. Naročito nije dobro u trenutku kada iz Moskve dolaze priče da Ukrajina kao država ne postoji, i da bi je trebalo podijeliti na istočnu i zapadnu, pa da bi zapadna Ukrajina trebala pripasti nekim drugim zemljama, a istočna Ukrajina Rusiji. To, dakako, nije realno, ali loše je već i to što se o tome uopće govori. Mi u Hrvatskoj najbolje znamo što znači na takav način zagađivati atmosferu, jer Hrvatska ima itekakva iskustva s politikom teritorijalnog širenja. Zato ne treba dopustiti da to pokvari odnose među ljudima, Hrvatima i Mađarima, koji su dobri susjedi duže od stoljeća. Za dobru atmosferu treba imati vođe koji pridonose da se takva atmosfera stvara, a Orbanovi postupci poput provokacije sa šalom svakako nisu takvi”, zaključio je Ivo Goldstein.