njima nećete ništa doznati u većini hrvatskih medija. Oni nisu glavni likovi sudnica i kaznionica ni protagonisti posvađane političke ili estradne scene. Nisu nikoga prevarili, nisu skloni nasilju, nisu svakodnevno pred buketima mikrofona i ne obmanjuju naciju svojim otrcanim mislima i lažnim obećanjima. Ne ispovijedaju svoju intimu i ne zadiru u tuđu, ne prijeti im stečaj, ne kukaju i ne prosvjeduju. U potpunoj anonimnosti, daleko od očiju javnosti, marljivo rade svoj posao. Oni su tiha i – nažalost – manjinska Hrvatska.

Gotovo su nezamjetljivi u bespućima kolektivne depresije, masovnih frustracija i općeg beznađa, ali za to odviše ne mare. Ipak, vrijedi se probijati do njih, u potrazi za protagonistima formule življenja kojoj su skloni najhrabriji, najuporniji i najmarljiviji. Jer to su ljudi snažno razvijena instinkta za preživljavanje u najtežim uvjetima i čvrsta uvjerenja da od države niti išta mogu dobiti niti od nje trebaju išta očekivati. Njima je, zapravo, najvažnije da institucije NE rade svoj posao i da ih ostave na miru.

Rijetka vrsta

Oni su marljivi i uspješni hrvatski poduzetnici, duhom i tijelom odmaknuti od socijalizma, rijetka vrsta koja bi trebala biti zaštićena, a zapravo je najizloženija svim nedaćama traljavog gospodarstva vođenog još traljavijom politikom. Za njih bi živjeti u Hrvatskoj, Obali Bjelokosti ili na Kajmanskom otočju, zapravo, bilo svejedno: razlika bi bila samo u visini poreznih stopa koje bi trebali plaćati.

Ne krijem divljenje prema ljudima koji su u današnjoj Hrvatskoj – za većinu njezinih stanovnika zemlji iznevjerenih nada i promašenih očekivanja – uspjeh ostvarili poštenim i marljivim radom, hrabrim vizioniranjem budućnosti i kvalitetom onoga što proizvode.

U doba prijeteće inflacije, saniranja posljedica pandemije i još nepredvidivih tegoba uzrokovanih ruskom invazijom na Ukrajinu, postali su „tema dana“, a usta političara opet su „puna zemlje“. Riječ je o poljoprivrednicima, možda najranjivijoj skupini poduzetnika, s povijesnim naslijeđem koje ne bi preživjeli ni reptili.

Prva pretvorba

Nakon Drugoga svjetskog rata, u ondašnjoj pretvorbi privatnog u društveno vlasništvo – a znamo da sve „pretvorbe“ graniče s lopovlukom i otimačinom – znatan dio poljoprivrednog stanovništva ostao je bez svojih posjeda ili je bio ograničen na površine nedovoljne za ambiciozniju poljoprivrednu proizvodnju. Ondašnja je država najbolju zemlju dodijelila najzaslužnijim braniteljima, a iskusne poljoprivrednike preselila u Staljinu toliko omiljenu „heavy metal“ industriju čeličana, koksara, cementara i sličnih djelatnosti. Oponašanje staljinističkog gospodarskog modela izazvalo je propast sela u zemlji u kojoj je gotovo 80 posto stanovništvo bilo poljoprivredno.

‘Budući da poljoprivreda više nije ‘motika i plug’, nema razloga da je kao isplativu djelatnost ne prihvate mladi ljudi, uz suvremene tehnologije’

Na području Hrvatske Zakon o provođenju agrarne reforme stupio je na snagu 24. studenoga 1945., a sadržavao je sve odredbe saveznog zakona, odredivši maksimalnu površinu zemljišnog posjeda. Agrarnom reformom ukinuti su veleposjedi i „onemogućeno bogaćenje seljaka“.

Konfiskacijom (oduzimanjem) i eksproprijacijom (izvlaštenjem), agrarnom reformom (skup mjera kojima se mijenjaju vlasnički odnosi i pravo vlasništva na zemlju), usitnjavanjem seoskih posjeda i kolonizacijom stanovništva iz razvojno zaostalih područja dokinute su mogućnosti sustavnog poljoprivrednog razvoja. Konfiscirani su posjedi nositelja vrhunske poljoprivredne proizvodnje, a eksproprirana je zemlja banaka, velikih zemljoposjednika i Crkve. Mnogi od tih posjeda – najviše u Slavoniji, Baranji, Srijemu i Vojvodini – bili su u vlasništvu Volksdeutschera, pripadnika njemačke narodnosti naseljenih na ta područja za vrijeme Drugoga svjetskog rata i predvodnika napredne poljoprivrede.

Njihovim protjerivanjem ili premještanjem u „tešku industriju“ (začetak ideje tzv. humanog preseljavanja) započeo je egzodus tog najplodnijeg područja bivše države, danas najvećim dijelom teritorija Republike Hrvatske. Isto se dogodilo i s mađarskim posjedima na istoku Hrvatske i u Vojvodini, ali i s talijanskim posjedima u Istri. S područja Like, Korduna i Dalmacije stanovništvo je preseljeno pretežno u Slavoniju, Baranju i Vojvodinu. U filmu Veljka Bulajića „Vlak bez voznog reda“ iz 1959. zorno je prikazan proces kolonizacije iz dalmatinskog zaleđa prema Slavoniji i drugim ravničarskim krajevima bivše države.

Poticaji za podobne

Nakon osnutka samostalne hrvatske države mnogi su se poljoprivrednici – barem oni koji u međuvremenu nisu završili u gastarbajterstvu – ponadali da će poljoprivreda u Hrvatskoj procvjetati. Nažalost, kontinentalna Hrvatska, s poljoprivrednim potencijalima usporedivima s turističkim na jadranskom području – pretvorena je u „pustu zemlju“ na kojoj su opstali samo najhrabriji ili oni bez ikakve druge egzistencijalne mogućnosti. Najveća je inovativnost u razvoju poljoprivrede bila „koncept poljoprivrednih poticaja“, svedena na dodjelu državnog novca stranačkim miljenicima, spekulantima i prevarantima, a mnogo rjeđe poštenim poljoprivrednicima i stočarima koji su dobiveni novac poreznih obveznika trošili namjenski i za opću dobrobit.

Unatoč tome što Republika Hrvatska u tridesetak godina nije ponudila suvisli koncept razvoja poljoprivrede, najžilavija sorta poduzetnika – poljoprivrednici – pronašla je svoj put u vinogradarstvu, maslinarstvu, povrtlarstvu i voćarstvu, a na tržnicama i u trgovinama kupci vape za zdravim „domaćim proizvodom“, makar i skupljim od uvoznog. Pojam OPG (obiteljsko-poljoprivredno gospodarstvo) postao je brend, a u razdoblju kad se strahuje od nestašice pojedinih vrsta prehrambenih proizvoda, opet je omiljena tema političara.

Hatt Brenner, ugledni njemački konzultant, gostujući svojedobno u Hrvatskoj gospodarskoj komori na seminaru „Kako poslovati s Njemačkom“, upozorio je da je za svaki proizvod najvažnija njegova kvaliteta, a za cijenu je – makar i visoku – jedino suvislo obrazloženje – value for money.

‘Zna se zašto su BMW, Mercedes i Audi skupi – kaže Brenner – a ipak ih svi žele kupiti. Isto bi pravilo trebalo vrijediti i za maslinova ulja Belića, Chiavalona… dingač Nikole Bure, paške sireve, slavonski kulen…’

Ako se zna zašto su BMW, Mercedes i Audi skupi – kaže Brenner – a ipak ih svi žele kupiti, onda bi isto pravilo – logičan je zaključak – trebalo vrijediti i za maslinova ulja Belića, Chiavalona, Meneghettija i Ipše, Dingač Nikole Bure, paške sireve, slavonske kulene, dalmatinske i istarske pršute, stonske kamenice te mnoge druge izvorne hrvatske proizvode: skupi su, ali njihova je cijena opravdana jer su jedinstveni u svijetu. Uz malo samosvijesti i mnogo više poslovne spretnosti, vrhunski proizvodi Made in Croatia imali bi šansu i na globalnom tržištu.

Inženjer kulena

Ohrabruje i prekvalifikacija ili dopunska kvalifikacija ljudi obrazovanih za posve druge poslove. Hrvoju Matijeviću, inženjeru aeronautike, nije promaknulo kako njegovi prijatelji u Zagrebu obožavaju kulen njegovih roditelja, proizveden za obiteljske potrebe u mjestu Suza u Baranji. Kao pripadnik naraštaja poduzetničkog duha, odlučio je u Suzi pokrenuti proizvodnju kulena po tradicionalnoj recepturi i u vrhunskim proizvodnim uvjetima pa danas Matijevići proizvode certificirani kulen namijenjen ekskluzivnim prodajnim mjestima i biranim restoranima.

Slavko Kalazić, inženjer elektrostrojarstva, odlučio se na iskorak u vinogradarstvo i vinarstvo i danas je jedan od najcjenjenijih baranjskih vinara. Nekad dominantna elektronika postala je Kalazićevo usputno zanimanje, a vinarstvo strast kojoj se predaje s nepokolebljivom vjerom u perspektivu svoje vinske pustolovine.

Damir Josić iz Zmajevaca u Baranji, mjesta u kojem je između dvaju svjetskih ratova bilo tristotinjak vinskih podruma, bio je u Osijeku krojač muških odijela, a potom je „skrojio“ svoj put u vinarstvo. Danas je vlasnik poznatog vinskog brenda Ciconia Nigra, jednog od najuzornijih vinskih podruma u Baranji i vrlo popularnog restorana Josić.

Inženjer Mladen Rožanić svoja je kozmopolitska menadžerska iskustva „oplodio“ u Istri, prometnuvši se u vrhunskog vinara i hotelijera. „Život na zemlji“ nije više zastrašujuća djelatnost kao u vrijeme pluga i motike, kad je simbolizirao samo „krv, znoj i suze“.

Budući da poljoprivreda više nije „motika i plug“, nema razloga da je kao isplativu djelatnost ne prihvate mladi ljudi, svjesni nužnosti uporabe suvremene tehnologije i informatizacije te djelatnosti. U tom slučaju poljoprivreda može biti „gospodski“ posao, a kako ljudi – da bi preživjeli – moraju jesti (i piti), kao što je uvijek isticao legendarni ugostitelj, pokojni Pero Miladin, onda je i isplativost te djelatnosti vrlo izgledna. Pod pretpostavkom da prevlada opegeovski, a ne birokratsko-institucionalni oblik razmišljanja.