Poštovanjem tradicije vinari bi mogli biti primjer i uzor mnogim gospodarskim granama, ali i drugim djelatnostima, od kulture i politike do arhitekture i sporta. Očevo ili djedovo ime na etiketi vina nije samo simbolična gesta, nego dalekosežna poruka onima koji je znaju prepoznati

Nazvati vino imenom oca ili djeda nije samo emotivno-simbolična gesta ponosnih potomaka, nego i dalekosežna poruka utemeljena na krilatici nomen est omen kojom se ističe važnost tradicije, neopravdano zanemarene u mnogim djelatnostima. U nas se naslijeđe češće smatra teretom nego prilikom za stvaralački kontinuitet, a pojam revolucije desetljećima je bio mnogo omiljeniji od pojma evolucije. Neki naši danas ugledni vinari, osobito u najrazvijenijoj vinskoj regiji Istri, navrijeme su shvatili da bi oslonac na tradiciju mogao biti polazište za uspješan razvoj vinarstva u suvremenim okolnostima.

Očevi i sinovi

Moreno Coronica, veliki istarski vinar iz mjesta Koreniki nedaleko od Umaga, malvaziju Ottaviano – u ožujku predstavljenu u Zagrebu – posvetio je ocu Ottavianu. Etiketa sve govori – da nije bilo Ottavianove ljubavi prema vinogradarstvu i vinarstvu, njegov sin Moreno ne bi danas bio jedan od vodećih istarskih vinara. Moreno je, doduše, u mladenačkim godinama pokušavao pobjeći od težačkog posla u susjednu Italiju, gdje se bavio različitim poslovima, ali se naposljetku, kad su mu bile 33 godine, vratio na obiteljsko imanje i nastavio očev posao. Među Coronicinim vinima malvazija Ottaviano ima posebno mjesto jer je Moreno itekako svjestan da je vinarstvo duboko ukorijenjeno u obiteljskoj tradiciji, jednako kao i loza u istarskoj zemlji.

Albert i Nikola Benvenuti iz istarskog mjestašca Kaldir svoju su novu liniju vina nazvali Livio, posvetivši je ocu Liviju, utemeljitelju danas prestižne obiteljske vinarije (o Vinariji Benvenuti više u reportaži u ovom prilogu).

Težak je život težaka. Opstaju samo najsposobniji i najmarljiviji, ali je njihov rad danas isplativ, poticajan i tržišno cijenjen. Mnogi od njih postali su – gospoda težaci

Gianfranco Kozlović, četvrti naraštaj vinarske obitelji i još jedan velikan istarskog vinarstva iz Momjana, vlasnik najljepše vinarije u Istri, od početka buteljiranja vina ima etiketu sa stiliziranom fotografijom svojih vinskih predaka. Kozlović je vlasnik moderne vinarije, koju vodi sa suprugom Antonellom, ali se često poziva na iskustva svojih predaka s dugogodišnjom vinogradarskom tradicijom.

Vinogradarstvo bez granica

Nimalo slučajno, mnogi istarski vinari svoju uspješnost temelje na obiteljskoj tradiciji, ali i na onoj baštinjenoj u najbližem susjedstvu. Na području na kojem administrativne državne granice nikad nisu sprečavale prožimanje kulturoloških, gospodarskih i ljudskih odnosa, Istra, Italija i Slovenija doimale su se kao srodne vinogradarske regije bez granica, sa snažnim međusobnim utjecajima. Postignuća u jednoj regiji, neovisno o njezinu razvojnom stupnju, nikad nisu mimoilazila susjednu regiju istovrsne gospodarske orijentacije.

Bez Livija Benvenutija, Ottavija Coronice i Armanda Kozlovića ne bi bilo ni Alberta, Nikole, Morena i Gianfranca ni mnogih drugih, danas afirmiranih imena istarskog vinarstva izraslih iz obiteljske tradicije.

Istra i Slovenija nisu se u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata u vinogradarstvu mogle mjeriti s Italijom jer je socijalistički sustav obezvređivao poljoprivredu i poljoprivrednike na seoskim imanjima, prisiljavajući ih na rad u tvornicama, željezarama, koksarama i drugim simbolima teške industrije.

Poljoprivredna proizvodnja većim je dijelom bila svedena na kombinate i zadruge, a na malim seoskim imanjima, agrarnom reformom ograničenim na skromne poljoprivredne površine, ostajali su samo najmarljiviji i najuporniji težaci. Tek nakon uspostave hrvatske države započeo je dugotrajan i mukotrpan proces obnove sela i poljoprivredne proizvodnje. Oni koji su u tržišnom gospodarstvu prepoznali „nove vjetrove“, osobito u vinogradarstvu i vinarstvu, danas su nositelji brzorastuće vinske proizvodnje.

Coronicin poučak

„Želi li opstati, seljak danas mora razmišljati kao industrijalac/poduzetnik, ali i dalje raditi kao seljak, na talijanskom contadino, na lokalnom narječju kontadin. Pretvori li se u industrijalca/poduzetnika bit će izgubljen, jednako kao i ostane li seljak 19. stoljeća. Tradicija se mora održati, ali ne smiju se izbjegavati moderne tehnologije i dostignuća novog doba koje zemljoradniku omogućuju da bude signor contadino ili gospodin težak“, kaže Moreno Coronica.

Na ostacima kamene ploče u dvorištu obiteljskog imanja Coronica uklesana je 1764. godina. Toliko traje i vinogradarska tradicija zemljoradničke obitelji koja je 1933. buteljirala prvih 1300 boca malvazije s etiketom Coronica. Kad se Moreno 1995. vratio iz Italije, preuzeo je vođenje vinograda i vinarije. Poučen talijanskim iskustvima i vinarskim obrazovanjem stečenim u toj zemlji donekle je modernizirao vinsku proizvodnju, ali se kao uvjereni tradicionalist u kultiviranju tla i tretiranju vinograda vratio metodama od prije stotinjak godina, osobito kad je riječ o smanjenju prinosa po trsu kako bi se postigla veća kvaliteta grožđa.

„Vinogradarstvo razvijam postupno, bez ikakva pretjerivanja i radikalnih zahvata, slijedom novostečenih iskustava. Gusta sadnja trsova, mali prinosi i minimum dohranjivanja bila je vjekovna vinogradarska filozofija ovog kraja. Proteklo je mnogo vremena dok su ljudi, uključujući mog oca, shvatili i prihvatili teoriju ‘manje je više’. Osluškujem prirodu i poštujem njezine ritmove. Priroda ima pravo na svoje hirove, ali vinogradar nema pravo na pogrešku. Zemlju nismo stvorili, nego naslijedili i moramo je u dobrom ili još boljem stanju ostaviti svome potomstvu. Zato su moji nasadi vinove loze nalik na one mojih predaka“, kaže Moreno koji za sebe ponosno kaže da je čovjek „od zemlje i loze“.

Primjer i uzor

Poštovanjem tradicije vinari bi mogli biti primjer i uzor mnogim gospodarskim granama, ali i drugim djelatnostima, od kulture i politike do arhitekture i sporta. Svjesni da se vinova loza na ovim područjima uzgajala još u antičko doba, nikad nisu ni pomišljali da vinogradarstvo i vinarstvo počinje izlaskom njihova naraštaja na vinsku scenu. Upijajući znanja i vještine očeva i djedova, tradiciju su obogaćivali dostignućima novog doba, održavajući kontinuitet i respektirajući iskustva svojih prethodnika.

Težak je život težaka. Takav je bio u prošlosti, u siromašnim težačkim uvjetima, takav je i danas u suvremenim prilikama. Opstaju samo najsposobniji i najmarljiviji, ali je njihov rad danas isplativ, poticajan i tržišno cijenjen. Mnogi od njih postali su – u dobrom smislu tog pojma – gospoda težaci, signori contadini koji su kvalitetu vina podigli na najvišu razinu. I s pravom se ponose što etikete obiteljskih vinarija nose nazive njihovih očeva. Jer bez Livija Benvenutija, Ottavija Coronice i Armanda Kozlovića ne bi bilo ni Alberta, Nikole, Morena i Gianfranca, ni mnogih drugih, danas afirmiranih imena istarskog vinarstva, izraslih iz obiteljske tradicije.