Većina Hrvata jede nezdravu i nekvalitetnu hranu, s posve neuravnoteženim unosom i trošenjem kalorija, što je glavni uzrok prekomjerne težine koja ugrožava zdravlje. Nedostaju suvisli, zdravstveno utemeljeni programi prehrane kojima bismo spriječili nekontrolirano tovljenje stanovništva koje čvrsto drži položaj najvećih debeljuca u Europi

Među područjima kojima se Hrvatska pridružila vodećim zemljama u Europi našla se – prema najnovijim statističkim pokazateljima – i pretilost. Rastućom korupcijom nadmašili smo većinu europskih zemalja. Jednom od najlošijih željezničkih mreža u Europi, posve odcijepljenom od europskih željezničkih koridora, u samom smo vrhu prometne zaostalosti u najisplativijem obliku prijevoza. Naposljetku smo europske vrhove osvojili i – pretilošću. Siti i sretni, pomislit će mnogi, ali stvarnost je posve drukčija. Gotovo tragična.

Čak trećina djece u Hrvatskoj, na samom početku života, opterećena je prekomjernom težinom. Kamo to vodi pokazuje podatak da se odrastanjem i starenjem pretilost vrtoglavo povećava pa čak 65 posto odrasla stanovništva živi s viškom kilograma, opasno ugrožavajući svoje zdravlje. Znajući da nam je zdravstveni sustav na respiratoru i da se jedva nosi s bolestima koje u manjem ili većem opsegu ugrožavaju svaku ljudsku zajednicu, s pravom se pitamo zašto sebi i hrvatskom zdravstvu ne pomognemo u sprečavanju barem onih tegoba koje ovise o kulturi življenja svakog pojedinca i razlučivanju dobre od loše prehrane? Zašto smo punašni, pretili i najdeblji u Europi?

Obiteljski doručak

U doba kad sam pohađao osnovnu školu – u razdoblju skromnog standarda neusporediva s današnjim – bilo je nezamislivo krenuti u školu bez doručka, dijelom obvezatna jutarnjeg rituala, jednakog pranju zuba. Šnita kruha premazana domaćim pekmezom i šalica mlijeka djeci su označavali početak radnog dana prije odlaska u školu. Danas većina školaraca jutro započinje zurenjem u mobitel, a potom – uvijek u silnoj žurbi – izlijeće iz kuće brzinom ugroženih i progonjenih, znajući da će doručkovati na putu do škole, kupnjom nekog pekarskog proizvoda u jednoj od mnogih usputnih pekarnica.

Zašto sebi i hrvatskom zdravstvu ne pomognemo u sprečavanju bar onih tegoba koje ovise o kulturi življenja svakog pojedinca i razlučivanju dobre od loše prehrane?

U ranijim jutarnjim satima, prolazeći kroz gužvu u zagrebačkom Importanne centru, popularnom Pothodniku na Starčevićevu trgu kojim se slijevaju tisuće mladih na putu iz Novog Zagreba u povijesni dio grada, gotovo je nemoguće vidjeti nekog adolescenta bez vrećice iz koje doručkuje svoj omiljeni pekarski proizvod. Stariji se čudom čude kako novi naraštaji jedu „iz škrnicla“, u hodu i na javnoj površini, što je u njihovo doba bilo nezamislivo i nepristojno.

Naša pekarska industrija posljednjih se desetljeća razvija iznimno uspješno. Negdašnja oskudna ponuda, svedena na crni i bijeli kruh, razgranala se na stotine primamljivih pekarskih proizvoda, nalik na njemačke ili austrijske bekeraje, što je za svaku pohvalu i primjer uspješnog poduzetništva. Dobro poslovanje potvrđuje broj i položaj pekarnica na najelitnijim mjestima u gradu. Jedini je problem što prekomjerno konzumiranje najjeftinijih prehrambenih proizvoda, mladima cjenovno najdostupnijih i izgledom najprivlačnijih, pogubno utječe na njihovu kvalitetu prehrane.

Glavni uzročnik debljine

Unos golemih količina ugljikohidrata, masnoća i šećera u organizam jedan je od glavnih uzročnika prekomjerne težine, a pospješuje je najvećim dijelom jednako tako nekvalitetna obiteljska prehrana. Posljedice su uznemirujuće. Većina Hrvata jede lošu i nezdravu hranu, s posve neuravnoteženim unosom i trošenjem kalorija, što je glavni uzrok prekomjerne težine koja ugrožava zdravlje. Pretrpan tanjur smatra se blagostanjem, a pretjerane količine mesa s mnogo masnoće vrhunskim užitkom. Kultura prehrane srozala se na vrlo nisku razinu, čemu pogoduje i kupnja znatnim dijelom nekvalitetne hrane u supermarketima, popularizirane marketinško-akcijskom trgovačkom agresijom. Tradicionalni plac gubi bitku sa supermarketima, a opegeovski proizvodi zdrave hrane prava su rijetkost na našim tržnicama. Iako mediteranska zemlja, po potrošnji morskih plodova među posljednjima smo u Europi. Sve što je iz mora jednostavno je preskupo i nedostupno većini stanovništva.

Plodovi mora, vrhunsko maslinovo ulje, proljetne šparoge, kvalitetno voće i druge poželjne namirnice cjenovno su nedostupni većini stanovništva. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

U suvremenim obiteljima zaposleni su i žena i muž, pojam tradicionalne domaćice posve se izgubio u urbanim sredinama, a donekle još zadržao samo u ruralnim područjima. Obitelji se za stolom okupljaju uglavnom vikendom, a restorane postojane i provjerene kvalitete mogu si priuštiti samo imućniji stanovnici.

Hrana iz stiropora

Tijekom tjedna zaposleni članovi obitelji uglavnom improviziraju s prehranom svedenom na utaživanje gladi. U novije doba najčešće dostavom hrane. Obroci u posudama od stiropora ili plastike postali su naša urbana svakidašnjica, a kvalitetu i kaloričnost hrane gotovo više nitko ne procjenjuje i ne analizira. Svrha prehrane postala je sitost, a ne uživanje u kvalitetnom i kalorijski odmjerenom obroku. Prehrana djece u vrtićima i školama oscilira između nutricionistički provjerene kvalitete i one što se nudi u pučkim kuhinjama.

Kultura prehrane, općenito, opasno se srozava. Vlada se trijumfalistički obraća narodu izjavama da zamrzava cijene suncokretova ulja i carskog mesa, zašto ne i oglodanih kosti?! Nevjerojatno je da se ozbiljna Vlada bavi takvim trivijalnim političkim marketingom, nevješto izigravajući empatiju.

Plodovi mora, vrhunsko maslinovo ulje, proljetne šparoge, kvalitetno voće i druge poželjne namirnice iz repertoara zdrave prehrane cjenovno su nedostupni većini osiromašena stanovništva. Kupuje se i jede nezdrava hrana koja deblja i dugoročno ugrožava zdravlje. Nedostaju znanstveno obrađeni nutricionistički programi poželjne prehrane kojima bismo spriječili nekontrolirano tovljenje stanovništva koje čvrsto drži položaj najvećih debeljuca u Europi. Mediji su prepuni oglasa za mršavljenje u tri dana ili tri tjedna, u kojima debeljko – navodno – izgubi pola suvišne težine. Fotografija pokazuje da se siroti tovljenac pravim tretmanom pretvara u manekena, što će naposljetku skupo platiti, ali – kao što znamo – dobar izgled nema cijenu.

Debeli i sretni? Sumnjam. Slabo pokretni, prenajedeni i sretni? Sumnjam. Prvi u Europi po debljini? Ne bi li za sreću naroda bilo bolje izabrati neku drugu natjecateljsku disciplinu?