Dostava gotove hrane, od pizza i hamburgera do kompletnijih i sofisticiranijih obroka, stubokom mijenja životne navike gradskog stanovništva i prilagođena je suvremenim uvjetima na poslu i u privatnom životu

Dostava hrane na kućni ili uredski prag, do prije nekoliko godina nezamisliva ili sasvim sporadična, nezaustavljivo mijenja način prehrane urbanog stanovništva. Danas je tako rasprostranjena, logistički usavršena i koncepcijski perfekcionirana da snažno potiskuje tradicionalni način dnevnog prehranjivanja, od nabave namirnica i pripremanja hrane do njezina konzumiranja.

Put od restoranske kuhinje do praga naručitelja skraćen je na minimum, a dostavljači na biciklima, romobilima, skuterima i katkad u dostavnim vozilima, opremljeni „pametnim“ telefonima, u najkraćem mogućem roku stižu na naznačenu adresu. S posebnim termo-naprtnjačama na leđima probijaju se svojim vozilima kroz gradski prometni kaos i slijedeći Google map putokaz, brzo i spretno stižu na adresu naručitelja.

Nove životne navike

Mogućnost dostave gotove hrane, od pizza i hamburgera do kompletnijih i sofisticiranijih obroka, stubokom mijenja životne navike gradskog stanovništva i prilagođena je suvremenim uvjetima na poslu i u privatnom životu. Utječe i na raznovrsnije organiziranje slobodnog vremena. U dnevnu prehranu uveden je pojam „kliznog vremena“, jedenja u bilo koje doba dana, tako različitog od, primjerice, tradicionalnog mediteranskog posluženja objeda točno u podne. Dostava hrane znatno rasterećuje prezaposlene žene, po nepisanu pravilu desetljećima chefove obiteljskih kuhinja, zadužene da brižljivo pripremljenim obrokom dočekuju svoje umorne „heroje rada“ koji se iscrpljeni i gladni vraćaju s posla, a zauzvrat očekuju krepku juhu i druga omiljena jela.

Te se navike i običaji sele u prošlost ili zadržavaju još samo u ruralnim sredinama. Žene danas rade jednako važne i zahtjevne poslove kao i muškarci, a samo su rijetke zadržale status domaćica koje hranom redovito poslužuju vječito umorne „glave obitelji“ i razmaženu djecu. Suvremena obitelj, izjednačena u pravima i obvezama, funkcionira po kriteriju „snađi se – u sklopu svojih obveza – kako najbolje znaš“. Tradicionalni kućni servis nestao je u vrtlogu turbulentnih društvenih promjena, a žena je oslobođena štednjaka kao svoje mitske obveze. Muškarac u kuhinji više nije zalutala pojava, a i djeca se postupno navikavaju da sebi pripremaju jednostavnije obroke.

Uvozni trend

Dostava hrane u kuću nije izvorni hrvatski izum, nego jedan od mnogih uvoznih trendova, pospješen pandemijom covida-19 i omogućen uznapredovalom digitalnom tehnologijom. U doba strogih izolacijskih mjera zbog ubrzana širenja virusa i masovnih oboljenja, koje su otežavale nabavu prehrambenih namirnica i gotovo ispraznile restorane, grozničavo se tragalo za rješenjima kojima bi se prebrodila kriza.

Ugostiteljstvo je bilo na koljenima i tada su poduzetniji ugostitelji shvatili da je nužno promijeniti uobičajeni smjer kretanja: umjesto dočekivanja gostiju u restoranima trebalo im je krenuti ususret, odnosno dostavljati hranu u njihov dom ili na radno mjesto. S iskustvima cateringa, prapočetkom dostave hrane za posebne prilike, počela je individualizirana dostava odabrane hrane na adresu naručitelja.

Restorani nisu samo mjesto za prehranu i zadovoljavanje gladnih usta, nego važan dio društvenog života, kao i odlazak na koncert

Zaposleno je mnogo dostavljača, među njima i imigranata, a restoranske kuhinje ponovno su proradile punim kapacitetom. Jelovnici restorana, dostupni na web stranicama, pružali su sve širi izbor hrane pakirane u odgovarajuću ambalažu, a potrošači su ubrzo izračunali da se dostavljena hrana cjenovno ne razlikuje mnogo od kućne pripreme, u koju je uključena i cijena nabave namirnica i potrošnje energije. Postupno je sazrijevalo shvaćanje da su svi na dobitku: i restorani, i potrošači i dostavljači.

Društveni ritual

Dostava hrane na kućni ili uredski prag nipošto ne znači da je posjet restoranima – ne samo kao gastronomska nego i društvena potreba – u postupnom odumiranju. Odlazak u restoran nezaobilazan je društveni ritual, a uljuđeno posluženje u ugodnom ambijentu neusporedivo je s hranom dostavljenom u plastičnim ili aluminijskim posudicama, koju tek treba prearanžirati u posuđe dostojno rafiniranog ugođaja za obiteljskim stolom. Restorani nisu samo mjesto za prehranu i zadovoljavanje gladnih usta, nego važan dio društvenog života, jednako kao i odlazak na koncert, u kazalište ili na sportsku priredbu. Ne samo u nas, nego u svim razvijenim i civiliziranim zemljama u svijetu.

Dostava hrane, iako se u sustavu prehrane ne bi smjela smatrati „nužnim zlom“, ipak je samo nadopuna višoj razini ugostiteljske ponude – odlasku u restoran, neovisno o njegovu cjenovnom razredu. Mladi će, primjerice, radije pojesti pizzu u svom društvu u pizzeriji, nego uz računalo u svom domu. Ili – još nehumanije – razvlačiti komad pizze kupljene u pekari i jesti je iz papirnate vrećice na ulici.

Želimo li potaknuti dobro raspoloženje, uveličati neki poseban trenutak ili proslaviti važan događaj, pažljivo ćemo odabrati restoran za koji vjerujemo da će zadovoljiti sve uzvanike. Takvih je restorana u nas sve više i sve se više internacionaliziraju, osobito kad je riječ o sve omiljenijoj dalekoistočnoj gastronomskoj ponudi.

Jesti se mora

Inflacijsko razdoblje zacijelo će usporiti ili reducirati posjet restoranima kakve si priželjkuje svaki gastroljubac, ali neće obuzdati iskonsku ljudsku potrebu kušanja hrane koju pripremaju vrsni majstori kuhinje čiji je rad na visokoj cijeni i iznimno tražen.

Ekspanzija dostave hrane na kućni prag neće biti znatnije pogođena inflacijskim tegobama, jer su pažljivi izračuni pokazali da je ne samo praktična, nego i vrlo isplativa.

Legendarni zagrebački ugostitelj Pero Miladin, koji je i u dobi od 90 godina posluživao svoje goste, izrekao je ključnu misao kad je riječ o ugostiteljstvu i prehrani: „Neovisno o okolnostima i ma kakva kriza bila, ljudi – jednostavno – moraju jesti. Da bi preživjeli i osjećali se ljudima.“

Hrani se može krenuti ususret ili je naručiti dostavom. Ali jesti se mora.