Više gotovo i nema informativne emisije ili tiskanih medija koji se svakodnevno ne bave poskupljenjem prehrambenih proizvoda. Shema je uvijek ista: da bi se čuo glas naroda, u trgovinama i na tržnicama intervjuiraju se ljudi zgroženi cijenama, katkad i dvostruko višim nego prije pola godine. Uvijek varljive statistike upozoravaju da je potrošačka košarica poskupjela 18 posto, sindikalni čelnici tvrde barem 10 posto više, a potrošači – osobito se to vidi na tržnicama – prisiljeni su da umjesto onog potrebnog kupuju samo ono najnužnije. Novac potrošača, s obzirom na galopirajuću inflaciju od 7,8 posto, s kojom smo odmah poslije Slovačke na poražavajućem drugom mjestu u EU-u, a s prosječnim plaćama pri europskom dnu, iz dana u vrijedi sve manje.

U zemlji u kojoj se od mjesečnih prihoda stanovništva najmanje 30-ak posto novca odvaja za hranu (sindikalni predstavnici tvrde i do 40-ak posto), što je među najvećim izdacima za prehranu u EU-u, hrana je opet tema dana. Tridesetak godina nakon osnutka države ljudi strahuju hoće li im skromni prihodi omogućavati praćenje ubrzanog porasta cijena hrane. Trgovci imaju svoja obrazloženja povišenja cijena potrebnih za opstanak na tržištu. Jer – ističu – najskuplja je ona roba koje nema.

Povratak u poraće

Budući da pripadam naraštaju rođenom odmah poslije Drugoga svjetskog rata, u doba oskudice, neimaštine pa i gladi znatnog dijela stanovništva, mogu osobno svjedočiti o tome što u kolektivnoj psihozi znači katkad i paranoičan strah od toga hoće li se i što sutradan stavljati u lonac, s frustrirajućim pogledom roditelja na djecu koja ne znaju što je čokolada, južno voće ili žvakaće gume. Mlađe bih naraštaje samo ukratko podsjetio na povijest u kojem je hrana – jednako kao i danas – bila tema dana.

U SAD-u je 1943. osnovana organizacija za pružanje pomoći u ratu nastradalim narodima (United Nations Relief and Rehabilitation Administration – UNRRA). Jugoslavija je bila jedna od zemalja koja je glad stanovništva premostila zahvaljujući američkoj humanitarnoj pomoći. Iako je nakon završetka rata bila država s gotovo 80 posto poljoprivrednog stanovništva, nije se mogla nositi s glađu stanovništva. Protjerivanjem Folksdojčera iz Slavonije, Srijema, Baranje i Vojvodine te Talijana iz Istre, nositelja napredne međuratne poljoprivredne proizvodnje, a potom razvlašćivanjem veleposjednika („kulaka“), proglašenih klasnim neprijateljima, komunistički sustav sustavno je uništavao poljoprivredu.

Antifašistički borci koji su pjevušili da će „Amerika i Engleska biti zemlja proleterska“ rado su primali američku humanitarnu pomoć. Ne znam sjeća li se tih vremena Franjo Habulin, predsjednik udruge Antifašističkih boraca Hrvatske, rođen 12 godina poslije rata? Američku pomoć u hrani i higijenskim potrepštinama u poratno doba oskudice i gladi nikad ne bismo smjeli zaboraviti. Mnogi su stanovnici Jugoslavije tada prvi put vidjeli instant kavu, čokoladu, jaja i mlijeko u prahu i sireve, higijenske potrepštine, šuškavce, najlonske čarape…

Osobito su bila popularna tzv. Trumanova jaja, nazvana po 33. američkom predsjedniku Harryju Trumanu. Jaja u prahu, pomiješana s vodom, bila su prehrambeni hit tog razdoblja, kad se stvaralo najbolje društveno uređenje na svijetu, kako su bili uvjereni Habulinovi prethodnici, barem oni koji nisu završili na Golom otoku.

Neki se stariji ljudi još i danas sjećaju okusa Unrinog sira i mirisa sapuna poslanog iz Amerike, proizvoda koji su razorenu Europu i Jugoslaviju spašavali od poslijeratne gladi i nedostatka higijene. Amerikanci su slali doslovce sve, od igle do lokomotive s natpisom UNRRA, u nas pojednostavljeno zvano UNRA. Dostavljanje hrane nastavljeno je i u sklopu tzv. Marshallova plana (1947.– 1951.). Današnja bi vrijednost te američke humanitarne pomoći iznosila više od 100 milijardi dolara. Amerika je Jugoslaviji slala žitarice, sjeme i naftu. Nakon raskida Jugoslavije sa Staljinom, SAD je podržao ideju da Jugoslavija postane članica Vijeća sigurnosti UN-a.

„Humano preseljenje“

Gospodarska strategija Jugoslavije bila je usredotočena na „humano preseljenje“ poljoprivrednog stanovništva u heavy metal industriju visokih dimnjaka, željezare, visoke peći i koksare, po uzoru na Staljinov model industrijalizacije. „Vlakovima bez voznog reda“ (o čemu je 1959. Veljko Bulajić snimio film) najsiromašnije stanovništvo Dalmatinske zagore, umješno samo u sadnji, berbi i preradi maslina i vinove loze i u bavljenju ovčarstvom, državnim je dekretom preseljeno na slavonska polja za uzgoj žitarica i uljarica.

Nakon Drugoga svjetskog rata, u ondašnjoj pretvorbi privatnog u društveno vlasništvo – a znamo da sve „pretvorbe“ graniče s lopovlukom i otimačinom – znatan dio poljoprivrednog stanovništva ostao je bez svojih posjeda. Agrarnom reformom (skupom mjera kojima se mijenjaju vlasnički odnosi i pravo vlasništva na zemlju) – ozakonjenom 24. studenoga 1945. – seljak je bio ograničen na površine nedovoljne za ambiciozniju poljoprivrednu proizvodnju. Konfiskacijom (oduzimanjem) i eksproprijacijom (izvlaštenjem) i usitnjavanjem seoskih posjeda dokinute su mogućnosti poljoprivrednog razvoja. Najbolja zemlja dodijeljena je najzaslužnijim antifašističkim braniteljima.

Divim se marljivim i poštenim poljoprivrednicima koji su uspjeh u današnjoj Hrvatskoj ostvarili hrabrim vizioniranjem budućnosti i kvalitetom proizvoda

Umjesto „kulaka“ stvorene su seljačke radne zadruge, od čijih se posljedica nismo oporavili sve do osnutka samostalne hrvatske države i prelaska na tržišno gospodarstvo. Spretni i marljivi poduzetnici, od Istre i Slavonije do doline Neretve i Dalmacije ubrzo su pokazali kako se u poljoprivredi mogu postići dobri rezultati, osobito u vinarstvu i maslinarstvu, ali i voćarstvu, povrtlarstvu i drugim kulturama. Oporavilo se i stočarstvo, unatoč zastranjenjima nove državne vlasti koja je poticaje u poljoprivredi dodjeljivala uglavnom odanim stranačkim glasačima.

Turizam i poljoprivreda

Gdje smo danas, u samostalnoj Republici Hrvatskoj, sedamdesetak godina poslije kriznog poraća? Poljoprivreda bi, uz turizam – što su komplementarne djelatnosti – trebala biti vodeća gospodarska grana.

Divim se marljivim i poštenim poljoprivrednicima koji su uspjeh u današnjoj Hrvatskoj ostvarili poljodjelstvom, voćarstvom i stočarstvom, hrabrim vizioniranjem budućnosti i kvalitetom onoga što proizvode. O njima nešto možete doznati u izvrsnom televizijskom serijalu „Dulum zemlje“. Poljoprivrednici nisu glavni likovi sudnica i kaznionica ni protagonisti posvađane političke ili estradne scene. Nisu svakodnevno pred buketima mikrofona i ne obmanjuju naciju svojim otrcanim frazama. U potpunoj anonimnosti, daleko od javnosti, marljivo rade svoj posao. Oni su tiha i – nažalost – manjinska Hrvatska. Snažno razvijena instinkta za preživljavanje, uvjereni su da je za njih najbolje kad ih državne institucije ostave na miru.

U doba prijeteće inflacije, saniranja posljedica pandemije i još nepredvidivih tegoba uzrokovanih ruskom invazijom na Ukrajinu, hrana je opet tema dana, a usta političara opet su „puna zemlje“. Prehrana nacije ovisi o poljoprivrednicima, možda najranjivijoj skupini poduzetnika, s povijesnim naslijeđem koje ne bi preživjeli ni reptili. Njihovi su prirodni neprijatelji, osim sve češćih elementarnih katastrofa, dobro umreženi uvozni lobiji.

Nakon osnutka hrvatske države poljoprivrednici su se – barem oni koji nisu završili u gastarbajterstvu – ponadali procvatu poljoprivrede. Nažalost, plodni potencijali kontinentalne Hrvatske većim su dijelom pretvoreni u „pustu zemlju“ na kojoj su opstali samo najhrabriji ili oni bez drugih egzistencijalnih mogućnosti. Koncept poljoprivrednih poticaja sveden je na dodjelu državnog novca stranačkim miljenicima, a mnogo rjeđe poljoprivrednicima i stočarima koji su novac poreznih obveznika trošili namjenski i za opću dobrobit. Unatoč tome što Republika Hrvatska u tridesetak godina nije ponudila suvisli koncept razvoja poljoprivrede, kupci na tržnicama i u trgovinama vape za zdravim „domaćim proizvodom“, makar i skupljim od uvoznog.

Pojam OPG (obiteljsko-poljoprivredno gospodarstvo) postao je brend. Život na zemlji više nije mukotrpna djelatnost kao u vrijeme pluga i motike, kad je simbolizirala „krv, znoj i suze“. Stoga nema razloga da je kao isplativu djelatnost ne prihvate mladi ljudi, svjesni nužnosti uporabe suvremene tehnologije i informatizacije djelatnosti. Uz mnogo više poslovne spretnosti i političke potpore, vrhunski proizvodi Made in Croatia imali bi šansu i na globalnom tržištu.

Često razgovaram s prodavačicama na Trešnjevačkom placu, zanimajući se za njihove probleme. Gospođa Sanja iz Podravine, koja u posljednjem redu zapadnog dijela placa nudi najbolje mahune, grah i drugo sezonsko povrće, a u sezoni peče i izvrnu orahnjaču i makovnjaču, pribojava se proljetnih nestašica hrane. Njezino veliko imanje, na kojem marljivo radi cijela obitelj, poharano je nevremenom, a štete se mjere u tisućama eura. Osiguravateljska kuća – neovisno o visini police osiguranja – od ove godine više ne želi osiguravati štete prouzročene elementarnim nepogodama. Njezina obitelj – koja se htjela pravodobno osigurati u doba sadnje usjeva – prepuštena je sama sebi.

Jaja su poskupjela 100 posto, Lika je ostala bez šljiva, elementarne nepogode nanijele su goleme štete hrvatskoj poljoprivredi, za mnoge je godina izgubljena. Smanjen je urod pšenice, ali i njezina kvaliteta. Bit će je dovoljno za domaće potrebe, ali ne i za izvoz. Proizvođači krušnih proizvoda digli su cijene u nebo. Voće je skupo i problematične kvalitete. A novca u novčanicima prosječnih potrošača sve je manje. Legendarni zagrebački ugostitelj Pero Miladin svojedobno je izrekao ključnu misao o prehrani: „Neovisno o okolnostima i ma kakva kriza bila, ljudi moraju jesti. Da bi preživjeli i osjećali se ljudima.“

Nadajmo se samo da nam ne prijeti situacija u kojoj ćemo opet trebati pomoć u hrani kao u poraću, ovaj put pod nazivom „Bidenova jaja“.