Najcjenjenije i najvažnije hrvatsko vino s jedinstvenog pelješkog terroira na svjetska se tržišta probija samo naporima entuzijastičkih pojedinaca, poput vinarije Bura-Mrgudić koja u SAD izvozi 40 posto svoje proizvodnje. Državne institucije ne prepoznaju potencijale koji bi nas lansirali na vinsku kartu svijeta

Ove godine obilježavamo 60. obljetnicu prve međunarodne zaštite jednog hrvatskog vina kojim smo, na simboličkoj razini, upisani na vinsku kartu svijeta. Zaštitu je u Ženevi 13. svibnja 1964. proglasio United International Bureaux for the Protection of Intellectual Property (BIRPI). Vrhunska kvaliteta vina Dingač, proizvedena od sorte plavac mali na položajima Dingač na Pelješcu, bila je osnova za zaštitu tog vinogradarskog položaja prema francuskom sustavu zaštite (Appellation) koji je stupio na snagu 19. rujna 1961. godine.

Iste godine kad je zaštićen položaj Chianti u Toskani, potkraj 1967., zaštićen je i zemljopisni vinogradarski položaj Postupa na južnim padinama Pelješca, a jednako tako i položaj na području Čara – Smokvica na Korčuli, s autohtonim sortama pošip i maraština. Zaštita vinogradarskog položaja dobiva se tek kad su ispunjeni svi uvjeti za propisanu vinogradarsku proizvodnju, od rezidbe i prinosa po trsu do fermentacije i odležavanja vina u podrumu. Zaštita je poboljšala odnos proizvođača i potrošača i pridonijela razvoju kulture vina.

Nacionalno blago

Prepoznavanje iznimne kvalitete vina s položaja Dingač ima dugu povijest. Na vinskom natjecanju u Parizu (Paris International Fair) 1930. godine Dingač obitelji Miličić iz Trstenika dobio je najviše priznanje „Grand Prize with Gold Medal” za izuzetnu kvalitetu.

Cjenovno se Dingač uvijek znatno razlikovao od ostalih plavaca. Oko 1900. godine cijena mu je u Austro-Ugarskoj Monarhiji bila 7 forinta, dok su se ostali plavci prodavali po dvije forinte. U bivšoj državi Dingač je koštao oko 25 000 dinara, dok je prosječna cijena plavaca bila oko 7 500 dinara. Tovar ili magarčić na staroj etiketi vina simbolizirao je mukotrpnost i težinu berbe grožđa na strmim padinama južne strane poluotoka Pelješca, koja se mogla obavljati samo uz pomoć te izdržljive tegleće životinje nerazdvojne od dalmatinskog težaka.

Dingač je najvažnije i najcjenjenije hrvatsko vino. Njegovom smo zaštitom stekli ulaznicu za pristup afirmiranom vinskom svijetu i utrli put drugim autohtonim sortama – graševini, malvaziji, teranu, pošipu, grku, tramincu itd. – kojima smo se trebali pridružiti krugu prepoznatljivih i cijenjenih vinskih zemalja. Jesmo li?

Mnogo i nedovoljno

Da se ne bavimo davnom prošlošću, vinskim zadrugama i kombinatima u kojima se u doba socijalizma proizvodilo loše vino, nemjerljivo s kvalitetom vina u poznatim vinskim zemljama, moramo se zapitati što smo tijekom tridesetak godina u samostalnoj Hrvatskoj postigli u razvoju vinogradarstva i vinarstva.

I mnogo i nedovoljno. Malvazijom, graševinom, plavcem malim, teranom, pošipom i drugim vinima napravili smo velik iskorak prema sustavnom povećavanju kvalitete. Zasađeno je mnogo vinograda, izgrađeni su mnogi reprezentativni vinski podrumi, osobito u Istri i Slavoniji, postojeći su osuvremenjeni i obnovljeni do razine europskih standarda, ali izostalo je ono najvažnije: snažnija institucionalna potpora države kojom bi se privatnim vinarima pomoglo u mukotrpnom probijanju na svjetsko tržište.

Najveći je propust institucija, zaduženih za prepoznavanje hrvatskih vina u svijetu, neshvatljivo ignoriranje stvaralaštva nedavno preminulog vinara Miljenka Grgića

Najveći je propust hrvatskih institucija, zaduženih za prepoznavanje hrvatskih vina u svijetu neshvatljivo ignoriranje stvaralaštva i osobnosti nedavno preminulog Miljenka Grgića, najvećeg hrvatskog vinara u svijetu, proslavljenog na globalnoj razini. Na vinskom natjecanju u Parizu 1976., koje je organizirao engleski vinski stručnjak Steven Spurrier, a na kojem su sudjelovali najveći francuski vinari – odlukom francuskih sudaca na slijepom kušanju – pobijedio je Grgićev Montelena Chardonnay iz 1973. Bio je to trijumf do tada nezamisliv u vinskom svijetu. Pobijediti favorizirane Francuze na domaćem terenu bila je svjetska senzacija o čemu je napisana knjiga „Pariška presuda“ Georgea M. Tabera.

Grgićev Montelena Chardonnay postao je vino Bijele kuće, a nova percepcija kalifornijskih vina – zaslugom jednog Hrvata – pridonijela je ubrzanu razvoju „novog vinskog svijeta“, od SAD-a, Australije i Novog Zelanda do Južne Amerike i Južnoafričke Republike.

Udruzi vinarstva, osnovanoj pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, u pokušajima plasmana hrvatskih vina u svijet, bilo je dovoljno pozivati se na Miljenka Grgića i promovirati ga kao ambasadora hrvatskog vinarstva. U mnogim medijskim pokušajima da se ukaže na isticanje Grgića kao „brand name“ hrvatskog vinarstva prednjačio je časopis Iće&piće, ali hrvatsko gospodarstvo olako je prepustilo „institucijama da rade svoj posao“. Znamo i kako i s kakvim rezultatima.

Pouka s Pelješca

Na samo jednom primjeru, a mnogo je sličnih, može se pokazati kako je probijanje hrvatskih vina na svjetsko tržište u rukama upornih pojedinaca, uvjerenih da kvalitetom svojih proizvoda – iako ne i količinama – mogu konkurirati najprestižnijim svjetskim vinima.

Obiteljska vinarija Bura-Mrgudić u Potomju na Pelješcu, jedna od najcjenjenijih na hrvatskom vinskom tržištu, još je 2000. godine izvezla u SAD prvih 800 boca Dingača i Postupa – vina svoje premium linije – iz berbe 1996. i 1997. Ukupna proizvodnja vinarije tada je bila oko 10 000 boca. Uvoznik je bio Marko Podkubovšek, vlasnik distributerske tvrtke Vinum koji je entuzijastički vjerovao u mogućnost plasmana dotad sasvim nepoznatih hrvatskih i slovenskih vina na američko tržište.

Svoju je misiju započeo u New Yorku, a tržište je postupno prepoznavalo vrhunski proizvod i potražnja se neprestano povećavala. Usporedno s povećanom potražnjom na domaćem i američkom tržištu povećavala se i proizvodnja u vinariji Bura-Mrgudić. Kad je Marko Podkubovšek američku adresu zamijenio slovenskom i u Štajerskoj osnovao vinariju Sanctum, njegovo je mjesto preuzeo mladi i agilni Ilya Shchukin i nastavio uspješan posao.

Tovar s prve etikete Dingača trebao bi ih podsjeti da je hrvatsko vinarstvo izraslo iz težačke muke, a žalosno je što to prije prepoznaju u svijetu nego u matičnoj zemlji

Vina premium linije vinarije Bura-Mrgudić – Dingač Bura i Postup Mare – afirmirana su i tražena na specijaliziranom američkom tržištu. Proizvodnja je povećana na 50 000 boca, a ponuda je proširena i na drugu liniju, laganija i svježija vina Plavac i Rukatac, prilagođena suvremenim potrebama američkog tržišta. Vinogradi sorata plavac i rukatac pozicionirani su u kraškim dolinama unutrašnjosti Pelješca. Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da vinarija Bura-Mrgudić na američko tržište izvozi oko 40 posto svoje proizvodnje, čime se – gledano u postocima – svrstava u najuspješnije hrvatske izvoznike vina, sada već s 24-godišnjim iskustvom na jednom od najzahtjevnijih svjetskih tržišta.

Vrh hrvatskog vinarstva

Unatoč povećanoj proizvodnji, obiteljska vinarija Bura-Mrgudić ne raspolaže količinama kojima bi mogla zadovoljiti potrebe trgovačkih lanaca golemog američkog tržišta pa je u dogovoru s distributerom usredotočena na restorane i vinoteke, što je potvrda ekskluzivnosti i prestižnosti njihovih vina. Hrvatski vinski stručnjaci odavno su proizvode vinarije Bura-Mrgudić svrstali u vrh hrvatskog vinarstva.

U vrijeme festivalskog predstavljanja hrvatskih vina u New Yorku 2018. godine (Vina Croatia) i marketinških akcija kojima je popraćeno, nitko se od organizatora iz Hrvatske gospodarske komore nije dosjetio da bi se trebalo posavjetovati s američkim distributerom vina vinarije Bura-Mrgudić i drugih hrvatskih i slovenskih vinara.

I dok „institucije rade svoj posao“, pojedinci se snalaze kako najbolje znaju i grade vlastiti put proboja hrvatskih vina na inozemna tržišta. Sami osmišljavaju i plaćaju marketinške akcije, obilaze kupce u SAD-u i organiziraju njihov posjet u hrvatske vinarije i vinograde od Istre i Slavonije do Pelješca. Takve marketinške akcije plaćaju proizvođači, uvoznik i partneri.

Pelješac je neotkriveno blago iznimnih prirodnih potencijala, ali se vinogradarske površine i proizvodnja vina smanjuju, unatoč velikim naporima entuzijastičkih pojedinaca da svojim vrhunskim proizvodima zadovolje potrebe domaćeg tržišta i probijaju se na svjetska. Pelješac je poluotok velikih vinara, od legendarnog Frane Miloša u Ponikvama do Vedrana Kiridžije i Nikole Bure u Potomju, ali i ostalih velikana tog iznimnog vinogradarskog podneblja i proizvodnje vrhunskih vina. Otvorenje Pelješkog mosta zasigurno će pridonijeti bržem razvoju turizma, a time i vinskoj afirmaciji poluotoka koji tek treba biti otkriven u svojoj neiscrpnoj raskoši. Pritom najmanje treba računati na „Institucije koje (ne)rade svoj posao“, ali znaju kako se može lagodno živjeti od proračunskog novca.

Tovar s prve etikete Dingača trebao bi ih podsjeti da je hrvatsko vinarstvo izraslo iz težačke muke, a žalosno je što to prije prepoznaju u svijetu nego u matičnoj zemlji.