Saša Broz, kazališna redateljica i unuka Josipa Broza Tita, kaže da joj je drago što još uvijek može dobro funkcionirati u prostoru slobode i ne misli pritom samo na umjetničku slobodu, smatra da smo frustrirani politikom i ideologijom, a kazalište vidi kao bijeg od stvarnosti
Kazališna redateljica Saša Broz upravo dovršava režiju nove predstave “Indijanska priča”, koja će prema tekstu Zinke Kiseljak biti izvedena u kazalištu Žar ptica. Premijera će se održati 2. ožujka, a legende iz života sjevernoameričkih Indijanaca, ispričane kroz četiri godišnja doba, bit će i prvo takvo uprizorenje na hrvatskoj sceni uopće. U ulozi poglavice pripovjedača nastupit će Ranko Zidarić, kojem je ovo prva predstava u dječjem kazalištu, a ansambl čine Ante Krstulović, Zoran Pribičević, Amanda Prenkaj, Petar Atanasoski, Domagoj Janković i Lucia Stefania Glavich Mandarić, dok je kostime Indijanaca osmislila kostimografkinja Marita Ćopo.
NACIONAL: Kako ste došli na ideju za temu indijanskih priča i bajki i aktualiziranja njihove drevne mudrosti?
U četverogodišnjem programu koji je ponudio ravnatelj Drago Utješanović, naletjela sam na prijedlog da se rade indijanske bajke pa sam pitala ravnatelja što bi to moglo konkretno značiti, s obzirom na to da nisam poznavala niti jednu indijansku bajku koja je poznata u našoj kulturi ili među djecom, poput “Pepeljuge” ili “Trnoružice”. Jednako tako nisam čula da takve priče postoje i u programu školske lektire. Tada mi je on ispričao zanimljivu priču, da je njegov otac, kad se vraćao s jednog američkog putovanja, donio knjigu priča na engleskom i da je uvijek razmišljao o tome kako bi bilo zanimljivo negdje jednog dana postaviti te priče. Donio mi je tu knjigu i pitao me bi li mi to bio zanimljiv predložak. U samom startu mi se svidjela ideja da se bavimo civilizacijama na koje zaboravljamo ili se svode samo na igru kauboja i Indijanaca. Naša predstava je sve samo ne to…
Komentari