Predsjednik Nicolás Maduro odbija dati ostavku iako je zemlja od 30 milijuna stanovnika suočena s nestašicama hrane, manjkom električne energije, najvećom inflacijom i najvećom stopom ubojstava na svijetu

Nekada jedna od najbogatijih južnoameričkih država, Venezuela je na rubu potpunog društvenog, političkog i ekonomskog kolapsa. Zemlja od 30 milijuna stanovnika suočena je s nestašicama hrane i lijekova, čestim iskapčanjem cjelokupne mreže opskrbe električnom energijom, najvećom inflacijom i najvećom stopom ubojstava na svijetu. Sve to uzrokovalo je i ozbiljnu političku krizu, masovne prosvjede i objavu izvanrednog stanja predsjednika Nicolása Madura. Ukratko, ta zemlja je od smrti Huga Cháveza i dolaskom Madura na vlast krenula prema dolje i trenutno na svijetu nema države koja je u tako lošoj situaciji kao što je Venezuela.

Ne tako davno Venezuela je bila simbol svima onima koji su smatrali da je na početku 21. stoljeća moguće stvoriti socijalističku državu, a Chávez je bio idol mnogim radikalnim ljevičarima diljem svijeta. Ali samo tri godine nakon njegove smrti Venezuela se raspala, a stanovnici te zemlje postali su taoci suludog režima Chávezova nasljednika Madura. Iako mu je zemlja u potpunom kolapsu, a građani doslovno gladuju, predsjednik Venezuele u svojim se govorima i javnim nastupima pravi kao da je sve uredu i kao da sve ima pod kontrolom. Međutim, koliko god se Maduro trudio prikazati optimističnu sliku svoje države, situacija je već odavno izmakla njegovoj kontroli i slike bolničkih hodnika koji izgledaju poput katakombi i zatvori koji izgledaju poput luksuznih hotela iz kojih državom vladaju moćni kriminalci postali su svakodnevica Venezuele. Kada se tome dodaju i nestašice nekih osnovnih namirnica kao što su toaletni papir ili sapun te redovite redukcije električne energije, ne treba čuditi što su stanovnici Venezuele na rubu snage. Ali možda bi preko svega toga i prešli da nije došlo i do masovne nestašice hrane i nekoliko milijuna stanovnika ove države doslovno gladuje već nekoliko tjedana.

DJECA KOJA IMAJU NAJVIŠE JEDAN OBROK dnevno i koja ne idu u škole jer nema električne energije te četveročlane obitelji koji dijele obroke za jednu osobu, samo su neke od šokantnih priča koje su postale normalne u venezuelanskom životu. Te priče postale su normalne na društvenim mrežama, kao što je postalo normalno i to da se na njima organiziraju skupine koje traže najosnovnije lijekove za oboljele i u kojima se od međunarodnih institucija moli da pomognu Venezueli i hitno dostave lijekove i hranu.

I dok mu stanovništvo umire od gladi i nestašice lijekova, Maduro ne čini apsolutno ništa kako bi im barem malo pomogao. Njegova je vlada potpuno paralizirana i Maduro mirno gleda kako njegova zemlja ide prema ogromnoj santi leda, dok on ne čini ništa kako bi promijenio kurs. Jedino čime se Maduro bavi je čuvanje vlastite pozicije i sprečavanje političkih oponenata u pokušaju da ga maknu s predsjedničke pozicije.

• NA IZBORIMA U PROSINCU prošle godine oporba je uvjerljivo osvojila većinu u parlamentu, a nakon toga pokrenut je i postupak raspisivanja referenduma na kojem bi se glasovalo o opozivu predsjednika

I dok Maduro čuva svoju fotelju i ne čini ništa kako bi spasio 30 milijuna stanovnika Venezuele, oporba je krenula u posljednju bitku protiv Chávezova nasljednika. Na izborima u prosincu prošle godine oporba je uvjerljivo osvojila većinu u parlamentu, a ubrzo nakon toga pokrenut je i postupak raspisivanja referenduma na kojem bi se glasovalo o opozivu predsjednika. Raspisivanje referenduma posljednja je slamka spasa za državu koja je već odavno bankrotirala i već dvije godine ruši sve negativne ekonomske i društvene rekorde. Nakon što je predsjednik Maduro naslijedio Cháveza, situacija u Venezueli se naglo počela pogoršavati. Godine 2013. počela je nestašica električne energije, a između veljače 2013. i veljače 2014. proizvodnja željeza pala je 49,8 posto, pa je državnoj čeličani Sidor 2014. proizvodnja pala čak 33,5 posto. Situacija se još više pogoršala i više nije bilo novca ni za zdravstvo, a liječnici u Sveučilišnoj bolnici u Caracasu nisu mogli operirati pacijente. Godinu 2015. Venezuela je dočekala praznih polica s hranom, inflacija je bila 68 posto, a manjak u proračunu narasato je za 11 posto. U tom kaosu jedino se razvijao kriminal i Venezuela je postala jedna od najnesigurnijih država na svijetu. Godine 2014. ubijeno je 268 policajca. U glavnom gradu Caracasu stopa ubojstava iznosi 122 ubijene osobe na 100.000 stanovnika, a suočena s crnim brojkama vlada je prestala objavljivati službenu statistiku. Ali neki analitičari su primijetili da je 2013. u Venezueli ubijeno više ljudi nego u ratom pogođenom Iraku. U Iraku je ubijeno 9492 ljudi, a u Venezueli čak 24.763. Posljednjih 15 godina ubijen je cijeli grad, gotovo 200.000 ljudi i ova je država postala jedno od najopasnijih mjesta na svijetu. Nedavno je AP izvijestio kako je 42-godišnji muškarac iz Venezuele, Roberto Bernal, zapaljen živ zbog pet dolara, ali “zbog općeg nasilja, njegovo ubojstvo nije bilo dovoljno važno da bude glavna vijest u medijima ili izazove reakciju političara”.

KRAJEM 2015. MADUROVA STRANKA izgubila je na parlamentarnim izborima i većinu je osvojila oporbena koalicija Demokratskog jedinstva. Osvojila je 99 zastupničkih mandata u parlamentu koji broji 167 zastupnika, dok je Socijalistička stranka osvojila samo 46 mandata. Međutim, po ustavu, sva vlast je u rukama predsjednika. U prvoj polovici 2016. stvari se nisu nimalo popravile pa je Maduro zbog užasnih gospodarskih prilika uveo 60-dnevno izvanredno stanje.

Ukazom se omogućuje korištenje usluga privatnih tvrtki kako bi se “zajamčio pristup” hrani, lijekovima i drugim najvažnijim potrepštinama, kao i kontrola valutnog tečaja. Parlament tu odluku nije htio potvrditi, ali Vrhovni sud je pod jakim utjecajem predsjednika i potvrdio je njegovo pravo na uvođenje izvanrednog stanja i novih mjera.

NAKON TOGA OPORBA JE POKUŠALA raspisati referendum i u samo dva tjedna sakupljeno je oko 1,85 milijuna potpisa. Iako razloga za referendum ima nekoliko stotina, sve je ubrzala procjena MMF-a koji je nakon inflacije od 180,9 posto u 2015., što je trenutačno najveća inflacija na svijetu, ove godine prognozirao Venezueli inflaciju od 700 posto, a Svjetska banka pad BDP-a za 8 posto. Ali velik broj potpisa i katastrofalna ekonomska situacija članovima Vrhovnog suda i vrhovnim zapovjednicima vojske očito nisu dovoljan razlog za opoziv predsjednika, pa na sve moguće načine pokušavaju spriječiti održavanje referenduma, a Vrhovni sud je otišao toliko daleko da je pokrenut i postupak kojim bi se rad cijelog paramenta proglasio nezakonitim. Sprega sa sudom i vojskom pokazuje da su vladajuće elite spremne žrtvovati vlastit narod kako bi zadržale vlast, iako bi se lako moglo dogoditi da uskoro više neće biti naroda kojim bi mogli vladati. U napadu panike zbog lošeg imidža u javnosti, Maduro je uveo i mjere kontrole koje podsjećaju na one u diktatorskim režimima. Tako je u sklopu ‘’ekonomskog rata’’ zapovjedio upotrebu uređaja koji će preko otisaka prstiju kontrolirati koliko građani troše u trgovinama i koje proizvode kupuju. Maduro se također okomio i na trgovce jer smatra da manipuliraju cijenama, pa su mnogi završili u zatvoru, dok su onima s nešto više sreće ili političkih veza ‘’samo’’ zatvoreni dućani. Paranoično ponašanje venezuelanskog predsjednika kulminiralo je zapovjedi da se zatvore granice s Kolumbijom jer je Maduro procijenio da se 25 posto nafte proizvedene u Venezueli ‘’prošverca’’ u tu susjednu državu.

• U VENEZUELI JE 2013. ubijeno više ljudi nego u ratom pogođenom Iraku. U Iraku je ubijeno 9492 ljudi, a u Venezueli čak 24.763. Tijekom posljednjih 15 godina ubijen je cijeli grad, gotovo 200.000 ljudi

KOLUMBIJCI SU TAKO POSTALI jedni od dežurnih krivaca za stanje u Venezueli. Prije nekoliko godina Kolumbijci su masovno ilegalno prelazili granicu i tražili posao u Venezueli, ali danas se situacija potpuno okrenula. Sada tisuće stanovnika Venezuele odlazi u Kolumbiju, a da stvar bude još gora, u Kolumbiju ne odlaze siromašni i neobrazovani radnici, nego znanstvenici i stručnjaci koji su donedavno bili pripadnici srednje klase u Venezueli. Oni svoju ušteđevinu koriste da bi otvorili male tvrtke u Bogoti i Medellínu. Oni siromašniji i slabije obrazovani posao su potražili u najvećem pograničnom kolumbijskom gradu Cúcuti. Taj grad donedavno je imao najveću stopu nezaposlenosti u Kolumbiji, ali se situacija proteklih godina promijenila. To se događa i u cijeloj Kolumbiji koja, za razliku od Venezuele, bilježi ekonomski rast. Kolumbija i Venezuela donedavno su bile glavni trgovinski partneri, ali kolumbijske tvrtke više ne žele surađivati s venezuelanskim partnerima te je uvoz iz Kolumbije lani pao za 19 posto. Glavni razlog za tu promjenu je taj da tvrtke iz Venezuele duguju kolumbijskim trgovinskim partnerima oko 800 milijuna dolara.

Osim u Kolumbiji, Maduro glavnog krivca za stanje u Venezueli vidi u SAD-u i Baracku Obami, kojeg je optužio da namjerno ruši cijene nafte kako bi srušio socijalistički režim u Venezueli. Međutim, pravi razlozi za gospodarski krah u Venezueli je državna kasta koja je tijekom proteklih nekoliko godina opljačkala zemlju. Pokojni Chávez držao je pod kontrolom veći dio državnog aparata i nije dopuštao da svatko radi ono što želi. Maduro od početka vladavine nije pokazao da ima snagu i karizmu koju je imao njegov politički uzor te je dopustio da državna kasta koja upravlja zemljom izvlači milijune i milijarde. Čak su i neki ministri u bivšoj Chávezovoj vladi prozvali Madura da nije učinio ništa kako bi spriječio pljačku od oko 300 milijardi američkih dolara, koliko je navodno pronevjereno. Hector Navarro je bio na čelu pet ministarstava tijekom Chavezove vladavine i jedan je od utemeljitelja Socijalističke stranke, iz koje je izbačen 2014., a nedavno je razočarano zaključio: “Lopovi nemaju ideologiju!”.

U slučaju Venezuele čini se da je malo toga povezano s ideologijom, a puno više sa željom za ostankom na vlasti pod svaku cijenu. Maduro je dosad pokazao da mu vlast znači puno više od dobrobiti vlastita naroda, a zbog takvog stava uskoro bi se moglo dogoditi da mu narod izađe na ulice jer ionako više nemaju puno toga izgubiti.