Od premijere ‘Aide’ na Peristilu davne 1954. ta je opera doslovno srasla sa spektakularnom scenografijom. Danas je splitski ljetni festival nezamisliv bez tog Verdijeva djela, a ove sezone izvedena je ponovno, u režiji Dražena Siriščevića

Neke tradicije zaista bi bilo grijeh prekinuti”, zaključili su splitski gradski oci prije desetak godina, u jeku javne polemike o štetnosti održavanja predstava Splitskog ljeta u Dioklecijanovoj palači, spomeniku kulture nulte vrijednosti koji se nalazi pod sve žešćim komercijalnim i turističkim pritiskom. Kazalištarci su preživjeli nalet i uz popriličnu redukciju termina i znatno stroža scenografska ograničenja – što predstavlja logističku poteškoću, ali i logičnu mjeru – zadržali su pravo da tjedan dana održavaju predstave na Peristilu, slavnom carskom trgu i vjerojatno najspektakularnijoj kulisi u državi. Ondje će se ovog tjedna, u svom prirodnom okruženju, ponovno izvesti Verdijeva “Aida”, opera koja je zaštitni znak Splitskog ljeta i djelo koje Splićani potpuno i javno obožavaju.

Radi se o reprizi spektakularne postave otprije dvije godine, u debitantskoj režiji Dražena Siriščevića i pod ravnanjem maestra Nikše Bareze, ali svejedno: svaka “Aida” na mitskom Peristilu, ispred Vestibula i pod okom originalne, tri i pol stoljeća stare egipatske sfinge iz vremena Tutmozisa III., u Splitu se neminovno izrodi u praznik, a posljednjih godina i u mamac za turiste. Ove godine, na 62. izdanju starog i uglednog festivala, na sceni se ipak pojavljuju novi protagonisti – dirigentsku palicu preuzima slavni i nagrađivani Talijan Giuseppe Acquaviva, u naslovnoj ulozi pred splitskom publikom debitira Talijanka Rachele Stanisci, dok će ulogu egipatskog kralja tumačiti čest gost splitskog kazališta, bas Luciano Batinić, najmlađi nacionalni prvak i solist u zagrebačkom HNK, inače rado ugošćavan u milanskoj Scali, venecijanskom Teatru La Fenice i Komische Oper u Berlinu.

Sirišćevićevu “Aidu” mnogi su proglasili najfotogeničnijom splitskom “Aidom” ikada i osvježenja u njenoj najnovijoj postavi sasvim sigurno će biti glavna tema razgovora, jer se kod preostalog dijela radi o “provjerenoj robi”: kritičari su već ispisali laude scenografiji Slavena Raosa koja se idealno stopila s Peristilom, rasvjeti Zorana Mihanovića i, posebno, simfoniji boja raskošnih kostima dizajnera Juraja Zigmana. Baletne točke koreografirao je (sada već izvjesno bivši) ravnatelj baleta HNK Split Dinko Bogdanić, povodeći se prijašnjim plesnim rješenjima Oskara Harmoša.

OTKAKO JE JOŠ DAVNE 1954. GODINE premijerno izvedena upravo na Peristilu, Verdijeva “Aida” vrlo brzo je istisnula “Eru s onoga svijeta” Jakova Gotovca i izrodila se u zaštitni znak Splitskog ljeta: doslovno je srasla sa spektakularnom scenografijom, ali i generacijama Splićana koji je uvijek iznova hitaju gledati svaki put kada je na programu. Prva izvedba ovog djela u Splitu zabilježena je još davne 1897. u izvođenju talijanske družine Landi i na pozornici tadašnjeg Obćinskog kazališta, potom ju je u punom sjaju u pet gostovanja 1910. predstavila zagrebačka Opera koja je u novoj postavi došla u Split i petnaest godina kasnije, a nakon nje nakratko i ljubljanska Opera.

DVADESETIH I TRIDESETIH GODINA prošlog stoljeća na splitskoj pozornici nizali su se najljepši hrvatski operni glasovi svih vremena – od Zdenke Zike i Marija Šimenca, preko Josipa Križaja i Ančice Mitrović, do tadašnje zvijezde u nastajanju Zinke Kunc Milanov. Splitski mediji iz onog doba opisat će da je ona bila dragulj predstave – “temperamentna, kraljevski lijepa i zamamna Aida koja kida srce i mozak”.

Ipak, tek 67 godina od splitske premijere to Verdijevo djelo postavit će “domaće snage” i ono je potpuno ušlo u mainstream. Nakon što je u veljači 1954. izvedena na sceni domaćeg kazališta, “Aida” je iste godine odigrana na Peristilu i upravo je tada počela rasti njena snažna veza s carskim okružjem i publikom. “Kao da su Dioklecijanovi graditelji, zidajući Peristil, mislili na ‘Aidu’. Pozornica i gledalište stapaju se u jedno, a to je najveća vrijednost koju jedan ambijent može dati izvođačima i publici”, napisali su kazališni kritičari iz tog doba, opisujući impozantni operni spektakl u režiji Stanka Gašparovića, pod dirigiranjem Silvija Bombardellija, sa scenografijom Antuna Augustinčića i uz koreografiju legendarnih Ane Roje i Oskara Harmoša. Čast da prvi put pjevaju imali su Andrica Dumanić, Maja Božin, Ilija Žižko i Ante Marušić, a uživo ih je gledalo blizu tisuću posjetitelja koji su – kao i šezdeset godina kasnije – pljeskom i ovacijama gotovo prekinuli izvedbu.

I tako je ona prerasla u tradiciju: bilo je još kvalitetnih opernih premijera i izvedbi na Peristilu, ali samo je “Aida” trajno okupirala repertoar i zadržala se do današnjih dana kao kraljica i simbolični nosivi stup Splitskog ljeta. U preko stotinu izvedbi pozornicom su prodefilirala najveća redateljska, scenografska i dirigentska imena, a samo da se izbroje operne zvijezde i njihov utjecaj bio bi potreban jedan omanji znanstveni rad.

Do logična zaključka nedavno je došao čak i ne odviše logičan splitski gradonačelnik Ivo Baldasar koji je spoznao da grad koji vodi, pored već razvikanih simbola ili novovjeke pojave Ultra festivala, ima itekako profiliran vlastiti brend s golemom tradicijom. Peristilska “Aida” je splitski ponos namijenjen uživanju i pokazivanju, ali i simbol koji grad i državu drži na karti relevantnih kazališnih i opernih destinacija.