Kao da se ništa ne događa: ni tjedan dana nakon što je Nacional u prošlom broju objavio fotografije tisuća kutija s infektivnim otpadom nemarno odloženih na parkiralištu Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević u Zagrebu, potencijalna infektivna bomba i dalje stoji. Nadležni su uklonili tek otprilike deseti dio ukupnog broja tih kutija, njih nekoliko stotina, i to one što su bile složene tik do automobila djelatnika bolnice koji su bili prisiljeni parkirati neposredno uz kutije sa zaraznim otpadom, izlažući se time opasnosti od infekcije materijalom koji najvjerojatnije potječe s covid-odjela Klinike.

Fotoreporter Nacionala Saša Zinaja snimio je 15. ožujka uznemirujući prizor iza zgrade Zarazne, kako građani kolokvijalno zovu zagrebačku Kliniku za zarazne bolesti dr. Fran Mihaljević, čiji je ugled ovim skandalom ozbiljno poljuljan: tisuće žutih kutija od tvrde plastike, predviđenih za privremeno odlaganje infektivnog otpada, nemarno su složene, čak pobacane, na parkiralište koje koriste djelatnici Klinike. Već je na prvi pogled jasno da je takav način odlaganja zaraznog otpada izrazito opasan, a propisi to posve jasno potvrđuju: važeći Pravilnik o gospodarenju medicinskim otpadom propisuje da se on mora skladištiti “u zaključano, natkriveno, privremeno skladište u koje je onemogućen dotok oborinskih voda na otpad, odvojeno od osnovne djelatnosti”. To skladište mora “imati nepropusne i otporne podne površine koje se lako čiste i dezinficiraju” te biti “opremljeno vodom i kanalizacijom”, ali i “zaključano kako bi se onemogućio pristup neovlaštenim osobama”. Mora također biti “nedostupno životinjama, osobito glodavcima, pticama i kukcima”, a takvo skladištenje medicinskog otpada “smije trajati najdulje 15 dana na temperaturi do +8 °C, a na temperaturi od +8 °C do +15 °C najdulje osam dana”. Već je na prvi pogled jasno da nijedan od tih uvjeta nije osiguran na parkiralištu Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević: kutije su mokre od kiše i prekrivene lišćem, a uznemireni djelatnici bolnice Nacionalu su kazali kako su oko kutija viđeni glodavci i štakori.

Jedanaest dana nakon što je snimio prve fotografije, Nacionalov fotoreporter u petak je snimio i nove: one svjedoče kako je s parkirališta u međuvremenu uklonjen samo malen dio, možda desetina ukupnog broja kutija, što problem čak i ne umanjuje, a kamoli da ga rješava. Istina, kutije koje je snimio Nacional predviđene su za odlaganje infektivnog otpada, pa su tu činjenicu u Zaraznoj iskoristili kao argument sebi u prilog kada su, na pitanja Nacionala, 20. ožujka odgovorili kako se “sav nastali infektivni otpad zbrinjava u za to predviđene specijalizirane spremnike (‘žute kante’), u skladu s važećim propisima.” No na žalost, samo je prvi dio te tvrdnje istinit: istina je da se zarazni otpad “zbrinjava u za to predviđene specijalizirane spremnike (‘žute kante’)”, ali sigurno nije istina da se kante na parkiralištu odlažu “u skladu s važećim propisima”.

Štoviše, na svakoj od tih kanti piše upozorenje na engleskom jeziku: “Infektivni materijal – u slučaju oštećenja ili curenja odmah obavijestite zdravstvene vlasti”. No što učiniti ako su te vlasti odgovorne za odlaganje koje može uzrokovati “oštećenje ili curenje”? Nemoguće je, naime, ustanoviti je li koja od kutija odloženih na parkiralište oštećena i curi li iz nje zarazom onečišćena tekućina, premda to uopće ne bi bilo čudno. Jer kako se vidi na Nacionalovim fotografijama, kutije su složene u duge, visoke i usko zbijene redove između kojih nema mjesta da prođe čovjek, pa nitko ne može ni provjeriti je li neka od kutija oštećena. Povrh toga, mnoge su se kutije prevrnule pa se jedan dio tog odlagališta pretvorio u hrpu nabacanih kutija za koje se nikako ne može ustanoviti u kakvom su stanju. Jedini način za to bio bi onaj koji je već davno trebao biti obavljen: da se cijela ta gomila ukloni pažljivim micanjem jedne po jedne kutije i njezinim zbrinjavanjem, uz provjeru je li procurila, u skladištu prilagođenom Pravilniku o gospodarenju medicinskim otpadom, dok ne bude trajno zbrinuta kod tvrtke ovlaštene za takve poslove.

I sada ćemo se, da pokažemo sav apsurd problema, poslužiti izrazom koji je 7. veljače ove godine upotrijebila ravnateljica Zarazne Alemka Markotić: nije li ovo “bioterorizam”? Nije li ovo čemu svjedočimo na parkiralištu Zarazne, da citiramo Alemku Markotić, “neodgovorno ponašanje” koje u pandemiji “ima elemente bioterorizma, iako ta riječ zvuči ružno”? Ne tvrdimo, naravno, da odgovorni u Zaraznoj hotimice odlažu infektivni otpad iz svoje bolnice na nepropisno mjesto, ali njihova odgovornost, kao i odgovornost javnozdravstvenih vlasti, nesumnjiva je: ako ne učine ništa čak ni tjedan dana nakon što je Nacional objavio uznemirujuće snimke otpada koji prijeti zarazom, što da građani zaključe nego da se sustav javnog zdravstva u Zagrebu raspao? I kakav da ih osjećaj obuzme, ako ne onaj da su, usred pandemije, ostavljeni na milost i nemilost nefunkcionalnom sustavu koji nema ni volje ni sposobnosti da zaštiti kolektivno zdravlje?