Objavljeno u Nacionalu br. 831, 2011-10-18

Dobitnik nagrade Kossuth i oštri društveni kritičar boravio je mjesec dana u Kući za pisce u Pazinu

‘Nije me režim natjerao da budem kritičan, sam sam izabrao svoj put”, kaže najpoznatiji vojvođanski pisac László Végel, dobitnik najveće mađarske književne nagrade Kossuth, koji je upravo boravio mjesec dana u Kući za pisce u Pazinu. U prijeratno je doba objavio, među ostalim, “Memoare jednog makroa”, prvi bitnički roman na mađarskom jeziku, na kojem i inače piše. Proteklih je dvadeset godina u Novom Sadu proživio dramatične trenutke. Za vrijeme dvoipolmjesečnog NATO-ova bombardiranja promijenio je ukupno 18 skrovišta. Kao predsjednik novosadske filijale Soroseve fondacije bio je smatran kolaboracionistom, a na srpskoj državnoj televiziji uz njegovu je fotografiju objavljen natpis “čovjek koji podriva temelje srpske države”. Kad se 1995. iz ureda vraćao kući, na pločniku ga je udario automobil kojim je upravljao “nepoznati počinitelj”.

“Liječnik me pitao mislim li je li to bilo namjerno ili slučajno. Rekao sam da je vjerojatno slučajno. Liječnik je rekao da bi ipak bilo bolje da se kući ne vraćam uvijek istom ulicom. Želim vjerovati da je automobil na mene naletio slučajno, kao i da je prometna nesreća moje supruge bila slučajna. Ne podnosim autoviktimizaciju. U posljednjim decenijima u nas se često pretjerivalo sa samopohvalama otporu i disidenstvu. Kad su me otpustili s posla dramaturga na televiziji, donekle sam to razumio. Očekivano je bilo da me odstrane. To prisiljava čovjeka da više radi. Više inspirira kada vas kritiziraju i marginaliziraju, nego kada vas hvale.”

“Iza nas je stoljeće straha. Nisu se mogle povući točne državne granice koje bi se poklapale s nacionalnima, što je izazvalo duboke traume svih nacija na ovom prostoru, koje se jedna boje druge. Manjine su još više izložene strahu. Najveći je problem što to nitko ne priznaje, nego se želimo prikazati pobjednicima, a nemamo realan, dubok uvid u svoje strahove”, govori Végel.

U svojim esejima manjine naziva “kentaurima”, “bezdomnima”, “kopiladi Europe”. “Biti manjina je nešto u čemu želim vidjeti vrlinu, vrstu posebnosti. Ali ipak je to ponekad kao biti na ničijoj zemlji. Moja kultura je ukorijenjena u mađarsku, a stvarnost u drugu sredinu, ponekad dolazi do napetosti između jezika i stvarnosti. To je ta velika ambivalencija kulturne manjine. Istra, Transilvanija i Vojvodina imaju svijest o ‘kulturi granice’ kakvu nalazimo u Berlinu, Londonu, Parizu. Građani tih megalopolisa znaju da žive u dodiru s drugim kulturama, da ih one dotiču i da su na neki način njihove. Naprotiv, srednjoeuropski i istočnoeuropski gradovi i dalje su jednoobrazni, tako da nešto što je na Zapadu moda kod nas izaziva sumnje, kvari nacionalnu čistoću.”

Opisuje kako je Vojvodina danas izložena ekonomskoj diskriminaciji. Prije 90-ih imala je najveći bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika iza Slovenije, a danas je iza Srbije. Vojvođani su plaćali Miloševićeve ratove. Broj manjinskih stanovnika od 50-ih neprekidno se smanjuje. Najprije su protjerani Nijemci, 90-ih je broj Mađara opao za 20 posto, Hrvati su se prepolovili. Novi popis stanovništva, tvrdi, srušit će idiličnu sliku u političkom diskursu o Vojvodini.

“Manjine neće biti sasvim iskorijenjene, nego svedene na simbolične brojke. Kažu da su manjine ‘dobre’ ako je njihov broj manji od pet posto. Većina ponekad, kako bi dokazala svoju samobitnost, mora mrziti manjine. Devedesetih sam mislio da će to eliminirati jedinstvena Europa, ali događaji unutar Europske unije pokazuju da će za to biti potrebno duže razdoblje. Europa favorizira regije, lijepa je to gesta, ali nema politički ekvivalent. Lijep bruxelleski izlog, koji sa stvarnošću nema veze. Nacionalne države to prihvaćaju dvolično i htjele bi da to nema političku artikulaciju, da nema veze sa zakonodavnom vlašću ili ubiranjem poreza. Teorija koju smo preuzeli od Zapada kod nas nije primjenjiva. Tako da nitko zapravo ne zna što su to manjinska prava, trebaju li školski programi manjine i većine biti identični, da se i ne postavlja pitanje treba li većina znati više o manjini nego što trenutačno zna..”

U eseju “Ispaštanje” Végel spominje svoje putovanje osamdesetih s grupom jugoslavenskih književnika u Moskvu, gdje u Institutu za književnost čuvaju podatke o svim svjetskim piscima, čak ako su objavili i samo jednu knjigu. Jedini pisci iz grupe koji nisu postojali u kartoteci bili su on i Ibrahim Rugova. To nepostojanje prikladne “ladice” pokazalo se simboličnim za kasnija događanja u Vojvodini, a pogotovo za kosovsku dramu.

“Srbija Albance nije uspjela integrirati sto godina. Istraživanje je pokazalo da Srbi prema njima još uvijek osjećaju najveću averziju. Ta averzija je posljednjih dvadesetak godina tinjala, a s terorom nad Albancima 90-ih dosegnula je ogromne razmjere, tako da ne vidim kako bi se više mogla premostiti. Jedan od razloga što je situacija u Vojvodini bolja jest to što su tamo Srbi i Mađari živjeli zajedno pod Austro-Ugarskom do kraja I. svjetskog rata, tako da su neka pravila izgrađena, stvorile su se zajedničke navike. Utvrdilo se, na primjer, da najsavjesnije plaćaju račune i poreze građani Vojvodine, dok su u južnoj Srbiji izrazito neuredni platiše. To da se obaveze moraju podmirivati izvjestan je kulturni standard.

Srbi s Albancima imaju i vjerski problem. U Srbiji je borba za nacionalnu emancipaciju trajala više stotina godina i ostavila trag u privatnoj, obiteljskoj povijesti. Nakon što je Srbija dobila svoju malu državu, 1912. je osvojila Kosovo, a potom se našla u Jugoslaviji, tako da je doživjela više multikulturalnih šokova nego što je mogla podnijeti. Najveći od njih bilo je upravo Kosovo, za koje mnogi povjesničari tvrde da ga je izgubila već u trenutku kad ga je osvojila.”

U dnevničkim esejima “Exterritorium” opisuje psihozu nastalu u Novom Sadu tijekom NATO-ova bombardiranja, atmosferu revolta “kolektivno kažnjenog” stanovništva koje odbija povezati zračne napade i stanje na Kosovu, te prije toga Bosni i Hrvatskoj. Oslikava licemjerje u kojemu nikomu nije smetalo što su svi Nijemci nakon II. svjetskog rata protjerani kao “kolektivno krivi”, a za vlastitu naciju se koriste drukčija mjerila i inzistira se na kolektivnoj nevinosti.

“Ljudi u prodavaonicama nisu imali što kupovati, a vjerovali su da nisu u ratu. Poslije Kumanovskog sporazuma slavili su jer su pobijedili NATO. Za dvadeset godina će to djelovati kao književna fantazija. Na Zapadu često kažu da mi patimo od viška povijesti, ali zapravo patimo od viška mitske povijesti. Sve je koncentrirano oko tri mita. Jedan je mit o velikim pobjedama. Drugi je mit o nedovoljnoj jedinstvenosti određene nacije. Treći je mit o posljednjoj obrani pred Turcima.”

Krivnja je svakako individualna, kaže, ali moralna odgovornost je nešto drugo. “Ako se netko ponosi vrijednostima svoje nacije, onda bi se trebao sramiti i njezinih zlodjela. Ali građani ne osjećaju nikakvu odgovornost, ne samo što se tiče povijesnih grijeha, nego i u svakodnevici. Nakon euforičnih izbora ne osjećaju se odgovornima za ono što su izabrali, nego se jednostavno razočaraju. Mi u cjelini nemamo tu kulturu odgovornosti kolektiva, republikansku vrlinu. Imamo osjećaj nekakve apstraktne nacionalne odgovornosti, ali nema svakodnevne solidarnosti, prema “gubitnicima tranzicije”, na primjer, ili invalidima. U Srbiji se događalo dosta ekstremnih etničkih incidenata i svatko misli da se time treba baviti policija. Ali građani bi trebali osuđivati takve ljude, izolirati ih i postidjeti. Društvo je nevjerojatno pasivno. U socijalističko doba postojala je državno delegirana solidarnost, a onda smo nepripremljeni ušli u divlji kapitalizam, gdje je svatko svakom neprijatelj. U istočnoj Europi jedva da postoji neki ozbiljniji sindikalni ili građanski pokret. Živimo u hladnoratovskoj kulturi međuljudskih odnosa, s velikim napetostima unutar društva.”

Premda za sebe tvrdi da je “plebejac” i čovjek provincijskog porijekla, a jednom je napisao kako, da nije odrastao u socijalizmu, ne bi imao novca za školovanje i vjerojatno bi zajedno s ocem razvozio ugljen, danas je jedan od rijetkih intelektualaca koji aktivno pokušavaju vratiti izgubljene građanske vrijednosti svojoj sredini.

“Nama nedostaje jedan dio prošlosti, tu je nastao vakuum. Nismo išli u smjeru liberalnih država jer nam je trebala nacionalna emancipacija. Razvoj nam je pun proturječnosti. Stvaramo građansko društvo, a nemamo građanski sloj. U ime ljudskih prava zapostavljaju se kolektivna prava manjina, a u ime kolektivnih prava unutar manjina guše se ljudska prava. Socijalizam nam je došao prerano. Društvo nije bilo spremno za to, imalo je autokratske reflekse još od feudalnog sistema. Socijalizam nije izdržao autokraciju, izvršio je suicid koji neki nazivaju “baršunastom revolucijom”. Kapitalizam je pak zakasnio sto godina. Započeo je velikom pljačkom, što će imati duboke moralne i političke posljedice. Građani će imati permanentno nepovjerenje prema društvu zasnovanom na pljački. To im daje moralni alibi da i oni varaju, tako da se sve svodi na to da građani pokušavaju prevariti državu, a država građane.” U “Pričama iz donjih predjela” Vegel piše o intenzivnom osjećaju inferiornosti koji osjeća na Zapadu. Vodi imaginarni razgovor s Claudiom Magrisom u njegovoj omiljenoj tršćanskoj kavani San Marco, koja odiše srednjoeuropskom atmosferom. Na takvo mjesto Srednjoeuropljanin Végel dolazi s prepunim jeftinim vrećicama s Ponte Rossa.

“Istočnoeuropske zemlje razočarane su Europskom unijom. Euroskeptici postoje i na Zapadu, ali oni se brinu zbog racionalnih stvari, ne mobiliziraju emocije. Kod nas Unija pokušava nadvladati nacionalne države stvorene Versailleskim sporazumom i utvrđene Jaltom. Na žalost, to je prisiljena činiti na versailleskim temeljima. Osim toga, Europa se odnosi podcjenjivački prema svojim marginama. Ovdje cvjetaju njihove trgovine, banke i telefonija. Nema ozbiljnih ulaganja. Ljudi gube iluzije o Zapadu i stvara se antieuropska klima. To iskorištavaju nacionalne partije, to više što tranzicijom vlada strah od lijevog mišljenja, kao mogućeg zametka restauracije socijalizma. Zato posvuda u srednjoj i istočnoj Europi, u Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Rusiji, jača desnica.” Végel je dobio najprestižnije mađarske nagrade, uključujući nagrade Kossuth i Jelenkor te Zlatnu povelju predsjednika Republike Mađarske za cjelokupni književni rad. Najdraža mu je ipak novosadska Februarska nagrada. Posljednjih godina se od romana okrenuo esejima i dnevnicima.

“U 90-ima prošlost se raspala i treba je dostojanstveno pokopati. Romaneskna forma iziskuje izvjesnu smirenost i unutarnju stabilnost, koju nemamo. Ostali su prihvatljivi jedino eseji i dnevnici. U njima se može voditi dijalog sa samim sobom. Osim toga, sama je fikcija devalvirala: cijeli svijet počeo je više sličiti na fikciju. U 80-ima literatura srednje i istočne Europe imala je velik uspjeh na Zapadu, kroz fikciju se moglo autentično govoriti o totalitarizmu. Danas književnost ne može razriješiti vlastiti konflikt: našla se u balzacovskom vremenu, ali u digitalnom se dobu ne može pisati na Balzacov način. Nove pak generacije, kojima je sloboda pala s neba, u književnosti se okreću eskapizmima. Nemaju neprijatelja, sve im je samo igra. Naravno, to je privid. Nisam optimističan u pogledu sljedećih 10 ili 20 godina, bit će tu velikih iskušenja, posebno za nas na periferiji.”