Josipa Galić već godinama volontira u Africi, gdje misionarkama i misionarima pomaže u njihovim nastojanjima da malim Afrikancima donesu nadu u bolji život. Josipa je trenutačno osmi put u Beninu, zapadnoafričkoj državi s oko osam i pol milijuna stanovnika, jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu. S njom je ovaj put krajem srpnja put Benina otišla i ekipa HRT-a jer se snima dokumentarni film „Auto za Afriku“ o Josipi Galić i družbi Marijinih sestara čudotvorne medaljice, koje su u Beninu već gotovo 40 godina. Dokumentarni film emitirat će se u dva dijela, 11. i 18. prosinca na HRT-u. Scenaristica i redateljica je Maja Fišter, a Nacional donosi detalje ovog dalekog putovanja.

Maja Fišter kaže da je povod za ovaj film bila Josipina ideja da se sestrama nabavi novi auto kako bi lakše obilazile ljude u udaljenim selima, obavljale nabavku i prevozile djecu u zemlji u kojoj se 40-ak kilometara prelazi satima:

„Ali ‘Auto za Afriku’ nije priča o autu, već je to priča o ljudima koji su, svatko na svoj način, posvetili život pomaganju drugima. One su različite, imaju različite motive, ali se njihovi životi isprepliću u Africi, gdje Josipa volontira, a misionarke žive i rade. To sam mogla samo na način da im se približim. Okupila sam ekipu i odlučili smo ih pratiti u njihovim svakodnevnim poslovima. Nadam se da ćemo uspjeti dočarati atmosferu života koji je ovdje i surov i oskudan i skroman, a opet začudan. Gledatelji će moći vidjeti kako izgleda svakodnevica sestara, što rade, kako rade, što ih muči, a što veseli. Sve to iz perspektive osobe koja i sama sudjeluje u toj svakodnevici jer Josipa je – s obzirom na vrijeme koje je dosad ovdje provela, odnosno koliko ih je puta posjetila – mnogo više od volontera.“

Hrvatske sestre misionarke u Beninu su otvorile dva sirotišta i tri dispanzera. FOTO: Privatna arhiva

Maja Fišter s ekipom će u Beninu biti do 11. kolovoza i sveukupno će odraditi 21 dan snimanja. Kaže da oni, iako se bave jednim uskim segmentom života u Beninu, prateći sestre u sirotištu ili po selima prikazuju kako se ovdje teško živi:

„Gledajući to ovako izbliza, još više razmišljam o neravnomjernoj podjeli svjetskog bogatstva, o tome što je kolonijalizam oduzeo Africi, o eksploataciji velikih nacija, o tome da niti jedan čovjek ne bi trebao živjeti na način na koji smo vidjeli da neki ljudi ovdje žive. I to ne mali postotak. Naravno da se čovjek zapita o sebi, svojim potrebama, načinu života koji zasad ne poznaje problem pitke vode, nedostatka struje ili nestašicu hrane. Važno je upoznavati druge i drukčije. To nam širi vidike, otklanja strahove, uči nas da budemo bolji, da razumijemo i da prihvatimo činjenicu da su svi ljudi na svijetu zapravo isti, čak i kad žive u drugačijim okolnostima ili drugačije izgledaju. Ljudi koji žive u teškim uvjetima podsjete nas na naše bogatstvo kojeg često nismo svjesni. Ne zagovaramo minimalizam, ali čini mi se da danas svega ima previše i više ne znamo što nam zapravo treba.“

Pojasnila je i kako je došlo do ideje da snima baš u Beninu, baš o ovim ljudima. Projekt je, kaže, mora dotaknuti i motivirati i onda to iskustvo poželi podijeliti s drugima. Uvijek radi na taj način:

„U serijalu ‘Udomi me’ praktički smo živjeli u azilu, u serijalu ‘Divlja zoona’, koji će se emitirati najesen, boravili smo mjesecima u zoološkom vrtu s timariteljima ne bismo li dobili priče kakve se doista događaju, a sad smo evo došli i do života u samostanu, čemu se zbilja nisam nadala. Ali to je bio jedini način da budemo blizu i dobijemo na autentičnosti. Ukratko, naši su tereni uglavnom teški i zato je ekipa manje-više ista, naviknuta na takve uvjete. Producentica Sanja Knez drži sve konce iz Zagreba, na terenu je direktor fotografije Viktor Nenadić, a ovaj put nam se pridružio i Martin Jug, zadužen za rasvjetu i ton. Moj je zadatak približiti taj svijet gledateljima HRT-a, Josipina misija je pronaći financijska sredstva koja će pomoći sestrama čija je misija pomoći ljudima. Svatko ima svoju zadaću. Mi smo u film krenuli potaknuti Josipinom željom da sestrama nabavi auto kako bi se mogle kretati zemljom, u čemu je i uspjela – otud i naslov filma ‘Auto za Afriku’. Teško je objasniti, ali dat ću samo jedan primjer. Išli smo u selo u kojem djeca masovno obolijevaju od malarije, pa su sestre uvidjevši potrebu otvorile dispanzer. Radi se o samo 40 kilometara udaljenosti, a mi smo do tamo putovali tri sata i drugi dan se probudili u bolovima od silnih rupa i vožnje koja nas je doslovce bacala po autu.“

Josipa Galić i ekipa HRT-a: direktor fotografije Viktor Nenadić i redateljica Maja Fišter. FOTO: Privatna arhiva

To je jedna od situacija o kojima Europljani ne razmišljaju – kako je biti bez izgrađenih cesta, bez vode, bez struje, hodati a ne voziti se automobilom ili javnim prijevozom. Kako kaže Maja Fišter, u Beninu sve strašno dugo traje:

„Nešto što biste obavili za 15 minuta ovdje traje satima. Ništa nije nadohvat ruke. Ponekad mi se čini da je lakše reći sam sebi da ti nešto ne treba nego otići po to. Razmaženi smo trgovinama u kojima možete sve kupiti, benzinskim crpkama na kojima ima dizela, Wi-Fijem na svakom koraku. Ovdje nije tako. Prošli smo cijelu zemlju od juga prema sjeveru. Razlike postoje u klimi, u onome što se uzgaja, kažu i u standardu, ali ja vidim da je teško i gore i dolje. Siromaštvo je sveprisutno. Čim se maknete od nekoliko glavnih ulica Cotonoua i Porto-Nova, nađete se među ljudima koji žive u nehumanim uvjetima. Teško je to zamisliti. To su problemi oko kojih se mi u Europi ne zamaramo. Mi smo sad ovdje imali period bez struje, ali imali smo baterije, a sestre za nuždu imaju i generator. Voda se vadi iz arteških bunara, pa se još mora filtrirati. Sve je komplicirano i sve traje, a i lakše je kad znaš da je to privremeno i da ćeš se vratiti doma, ali teško je zamisliti da je to standard.“

Kad je Benin u pitanju, u toj siromašnoj zemlji još manje šanse za uspjeh i bolji život imaju djevojčice, kasnije žene. Formalno žene imaju i pravo glasa i pravo na školovanje, a čak je i zamjenica predsjednika žena, navodi Maja Fišter. No život žena, djevojaka i djevojčica je nešto sasvim drugo:

„Školovanje je jako skupo i djevojčice najčešće neće doći na red. Također, ženska djeca lakše se odbacuju, čemu smo svjedočili u sirotištu. Od njih stotinjak, više od polovine ima živog barem jednog roditelja koji se prestao brinuti o svom djetetu, neki zbog nekih vjerovanja, drugi zbog siromaštva. Iako se njihovo odrastanje i način života razlikuje od njihovih vršnjaka u selima iz kojih dolaze, sestre smatraju da trebaju održavati veze sa svojima kako bi im jednog dana obrazovanje moglo pomoći u promjenama koje su nužne za razvoj. Tijekom boravka u Beninu učimo iz svakog novog odnosa i situacije. Ovdje gledam, slušam, razmišljam, družim se s djevojčicama koje su sličnog uzrasta kao moja kći, a žive potpuno drugačije. Ovdje djeca imaju igračke koje su naša djeca imala u 19. stoljeću, nemaju svoj mobitel, to je možda i jedino pozitivno, pa me traže moj. Uzvikujući ‘Croatie, Croatie!’ gledaju fotografije u mom mobitelu, promatrajući naš život, kao što i mi njih promatramo.“

Sestre na obali Atlantika na spomeniku ‘Vrata bez povratka’, mjestu gdje su robovi iz Afrike odlazili u Ameriku; Josipa i Maja sa sestrom Ivančicom Fulir. FOTO: Privatna arhiva

Maja Fišter rekla je da se svaki dan njoj ili članovima ekipe dogodi nešto, neko novo iskustvo, neka sitnica, neki stisak ruke, osmijeh. Ali prisjetila se nečeg što smatra najdirljivijim trenutkom:

„Jako je dirljivo bilo kad je do nas stigla vijest da je snimatelju Viktoru preminuo otac. Bilo je to potresno i teško čuti na drugom kraju svijeta. Čuvši razlog njegove tuge, Felicite, djevojčica u sirotištu stara sedam godina, zagrlila ga je i rekla mu da ona nema ni jednog roditelja i da se može i tako živjeti i da će sve biti dobro.“

Josipa Galić, volonterka kojoj je ovo osmi put da je u Beninu, kaže da joj je volontiranje postalo stil života te da ju je odvelo do Afrike. Ističe da je Afrika izabrala nju, a i ona Afriku:

„Upoznavši velečasnog Odilona Singboa, prvog afričkog misionara u Hrvatskoj, put me odveo do Benina, točnije u njegovo rodno selo. Tijekom svog prvog boravka u Beninu razboljela sam se te sam kroz tu bolest saznala da u Beninu, već gotovo 36 punih godina, djeluju Marijine sestre od čudotvorne medaljice. Upoznavši ih na licu mjesta u svim uvjetima koji ih okružuju, shvatila sam da čine uistinu čudesne stvari. Prateći ih u njihovom radu, shvatila sam da im na neki način moram pomoći, kroz senzibilizaciju i informiranje. Da sve ono što one čine u ovom djelu svijeta dođe do onih koji mogu pomoći. Sestre u ponekad gotovo nemogućim uvjetima čine čuda. Došavši u Afriku, suživjele su se s lokalnim stanovništvom, kroz brigu, skrb, odgoj i obrazovanje. Misija i postulat tih sestara je briga za bolesne, nemoćne i odbačene. Malo po malo gradile su svoju mrežu mjesta gdje lokalno stanovništvo može doći u potrebi, bilo da se radi o hrani, lijeku ili spasu od svakodnevnih životnih situacija. Shvativši da žene u Beninu nemaju istu šansu kao i muškarci, otvorili su sirotište. Prvo na jugu u selu Affame, a poslije i na sjeveru u mjestu Biro, gdje danas sestre svakodnevno skrbe za oko 80 do 100 curica bez odgovarajuće skrbi ili jednostavno za djecu čiji roditelji nemaju financijskih sredstava. U sirotištu ostaju do punoljetnosti, a ako se školuju, ostaju do kraja školovanja. Benin je jedna od najsiromašnijih afričkih zemalja, školovanje nije besplatno i većina si ga ne može priuštiti. Uz sve to, one obrađuju puno hektara zemlje. Za svoje osnovne potrebe, ali i za potrebe prodaje.“

Ono u čemu Josipa Galić nastoji pomoći za vrijeme svojih boravaka jest uključiti se što više u sve ono što one čine i rade. Bilo da se radi s djecom ili da se radi u polju. O svemu tome piše na društvenim mrežama te tako senzibilizira ljude da se uključe kroz donaciju, za neki organizirani cilj:

„Potrebe su velike i uvijek ima nešto što im treba. Sebe u tom trenutku vidim kao svojevrsni medij, koji priču o njima širi dalje. Uz sve to, sestre danas djeluju u tri dispanzera, koji primaju sve pacijente bez obzira na spol, dob, vjeru ili rasu. Rekla bih da su to dispanzeri spasa. Svojevrsna bolnica gdje ne moraš imati novac, a dobiješ lijek, brigu i spas. Baveći se ovom vrstom društveno korisnog rada, postaješ vidljiv i prepoznatljiv. Poznajući novinarku i scenaristicu Maju Fišter još iz studentskih dana, u razgovoru, rekla bih slučajnom susretu na otoku Šolti, rodila se ideja o filmu koji se upravo snima. Još prije pandemije, boraveći sa sestrama uvidjela sam da im je potreban auto, koji svugdje znači brzinu i komfor. Samo ovdje doslovno znači život. Dobila sam onaj neki znak da im moram pomoći doći do novog auta. Malo avanturističkog duha u meni potaknulo je ideju da im taj auto i dovezemo do Benina te tako na konkretan način zaokružimo priču. Kako sve to nije idealno i lagano tako smo u samim pripremama shvatili da bi taj put iziskivao prolazak kroz nekoliko ratnih zona. Auto smo dobrotom ljudi iz Hrvatske, a najviše zahvaljujući Goranu Krizmaniću i Josipu Kovačiću, uspjeli nabaviti u samom Beninu. Ne moram ni reći koja je to radost za sve nas, ponajviše za sestre. Tako sada ekipa HRT-a prati mene, kao protagonisticu, kroz sve ono što sestre čine i rade, kao i što mogu činiti volonteri, ako odluče doći ovdje. Gledatelji će moći vidjeti ljubav i humanost na djelu. Neponovljivu emociju, koja prožima svakoga onoga tko dođe ovdje. Svu težinu i radost života na afričkom kontinentu. Kako u nemogućim uvjetima funkcioniraju žene, koje su ostavile sve u domovini da bi s gladnima, žednima i bolesnima dijelile sudbinu.“

Josipa Galić kaže da život u Africi nikako nije lagan. No svakako nije nemoguć. To itekako pokazuju sestre Doroteja Dundjer, koja je tu posljednjih 36 godina, kao i sestra Ivančica Fulir, koja je tu posljednje dvije godine:

„Živjeti i raditi na ovim temperaturama, u lošoj infrastrukturi, svakako je izazov za svakoga onoga tko ovdje dolazi. Za sve je to upravo potrebna ogromna ljubav. Jer najdivnije stvari upravo dolaze iz te ljubavi. Graditi, školovati i odgajati nigdje nije lagano. Međutim, u Africi to ima jednu cijelu novu dimenziju. Ponekad se boriš s vjetrenjačama jer imaš malo novca, lošu cestu, manjak lijekova ili kiša nije padala, pa nema usjeva. Manjak vode i hrane je ono što mi u Europi često čujemo. No šira je to slika od toga. Ponekad je potrebno samo malo zajedništva da nam svima bude dobro. Ponekad stvari uzimamo zdravo za gotovo, pa mislimo da nešto moramo imati. Ponekad ne cijenimo ono što imamo. Pa nam priče ovog tipa mogu otvoriti oči. Da zahvalnost podignemo na višu razinu. Da cijenimo vodu i hranu. Da se ne razbacujemo. Da dijelimo. Afrikanci su bez obzira na manjak obrazovanja mudar narod. Narod koji svoj život itekako živi. Postoji Ubuntu filozofija. O njoj bi se puno moglo govoriti a da ništa ne kažemo. Ona kaže da je lako slomiti jednu slamku, dok je već teže slomiti snop slamki. Samo zajedno možemo graditi bolji svijet. Afrika nam je svima kontinent za razmišljanje i djelovanje. Stoga je nužno da se o svemu tome i snimi barem maleni djelić, djelić afričkog svijeta. Nažalost, Benin je jedna od najsiromašnijih zemalja u Africi. Nekada francuska kolonija, danas Republika Benin. Ljudi žive teško. I gotovo je nemoguće ostati imun na sve te silne probleme. Biti u prilici pomoći iznimno je bogatstvo. Doprinijeti tome da netko ide u školu ili da ima vodu. Omogućiti djeci da imaju struju i vodu čista je radost. Tu na Zemlji, na kojoj smo samo putnici prolaznici, moramo jače gurati zajedno. Ako u tome imam samo malenu rolu, ne postoji veća sreća.“

Josipa Galić i sestra Doroteja Dundjer ispred automobila koji je za Benin stigao iz Hrvatske. FOTO: Privatna arhiva

Boraveći u Beninu sada već četvrti put, Josipa Galić kaže da je upoznala tu državu. Ona svakako na prvu šokira svojim siromaštvom, ali i kupuje svojom ljepotom: „To je zemlja palmi, kikirikija i indijskog oraščića. Prijestolnica vudu religije, mnogobrojnih plemenskih jezika i tužne povijesti vezane za robove. Benin su jedna od sedam vrata bez povrataka. Mjesto iz kojeg su robovi odvoženi na služenje u prekooceanske države. Taj put robova je za mene možda bio najveće iznenađenje. Taj neki sram da je ne tako davno netko tukao, ubijao i porobljavao ljude zbog boje kože. S obzirom na to da sam odgojno-obrazovni djelatnik, tako sam u prigodi često govoriti o svojim volonterskim aktivnostima. Ukazati drugima na to da je život bez struje i vode danas nemoguć i nezamisliv. Kada živiš u komforu i sa spoznajom da vode ima svugdje oko tebe, nezamislivo je da postoji suprotno od toga. Postoji, itekako. Kada postoje načini da struju dovedemo tu, onda se čovjek svakako pita zašto to nije tako. Zašto polovina čovječanstva živi u nemogućim uvjetima?“

Josipa Galić pojasnila je zašto je Afrika toliko privlači, zašto joj se uporno vraća i pokušava pomoći. Kaže da je u Africi baš sve dirljivo – ljudi, priroda, životinje, situacije, snalažljivost, domišljatost, kreativnost:

„Afrika je nevjerojatan kontinent o kojem misliš da znaš sve, a zapravo ne znaš ništa. Svaki susret, svako to dijete koje susretneš, čista je emocija. Kaže afrička poslovica da je ljubav poput kiše, ne bira tlo na koje će pasti. Meni se Afrika jednostavno dogodila. I ne prestajem joj se vraćati. Možda su najdirljiviji trenuci pohranjeni u srcu. I kao takvi su pravo bogatstvo. Kada me ljudi pitaju što je to što me vuče iznova, rekla bih da je susret najdirljiviji. Susret u kojem ja donosim svoj svijet u njihov i oni u moj. Usuđujem se reći da svijet u kojem živimo njeguje i gotivi neke druge vrijednosti. A ja na temelju rada u odgoju i obrazovanju, temeljem životnih vrijednosti koje sam primila od svih onih koji su me oblikovali i aktivnog volontiranja, mogu reći da nema moćnije stvari. Ako dijete danas naučiš tu vrijednost, da bude humano, da bude čovjek prema drugome, stvorio si mu zdrave temelje za život. Kroz volontiranje sam dobila mnogo divnih ljudi u svom životu. Danas ih zovem prijateljima. Proputovala sam svijetom. Naučila mnoge vještine i ponešto od jezika. Shvatila sam važnost različitosti. Gdje možeš sve to dobiti, za malo svojeg vremena i volje. Kada bi ljudi znali koliko je volontiranje dobro za zdravlje, češće bi se u to upuštali.“