Olivera Balašević izvest će 20. lipnja u Kastvu i 23. lipnja u Puli svoju predstavu ‘Prezime ruže’

Olivera Balašević izvest će ove ljetne sezone svoju predstavu „Prezime ruže“ na ljetnim pozornicama na Crekvini u Kastvu 20. lipnja te na Kaštelu u Puli 23. lipnja. U toj predstavi publika kroz oči djevojčice koja je odrastala uz obalu Begeja, ulazi u emocionalno putovanje od djetinjstva ispunjenog ljubavlju preko studentskih dana u Novom Sadu do ljubavi, poezije i obitelji kao ključnih elemenata njenog života. Asistentica režije je Jelena Balašević, a dizajner svjetla Branislav Agarski. Olivera Balašević dala je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Predstavom „Prezime ruže“ dolazite, nakon Varaždina, i u Pulu i Kastav, kad je predstava ili, kako je nazivate, monobajka nastala i što je bila inspiracija?

Od samog starta u život koji nije obilovao preduvjetima da bude bajkovit, uz pomoć mašte, moje majke, brata i onih čestitih ljudi koji su mi svi bili inspiracija, stvarala sam vlastitu bajku – monobajku. Ime joj je „Prezime ruže“, a sličnost s ružom je i u tome što ona ima i trnje.

NACIONAL: Jeste li tom predstavom napravili neki presjek života, saželi dojmove, sagledali kroz nju neke stvari drugim očima?

Ne bavim se presjecima, ne svodim račune. To neka rade stručnjaci za to, računovođe. Mene zanima poetičnija strana života, ja sam „old fashion“ djevojčica, idem za idealom starogrčkog obrazovanja i filozofije koji je težio skladu lijepog i dobrog. Jesam li neke stvari sagledala drugim očima kroz ovu predstavu? Sasvim sigurno, jer ako je nešto konstanta u našim životima, onda je to promjena – i to su znali stari Grci – a čovjeka sve čini čovjekom, sve ga mijenja, nešto prije, nešto kasnije, nešto snažnije, nešto jedva primjetno. Ako ne vjerujete meni, provjerite kod Saramaga. U „Godini smrti Richarda Reisa“ svojom preciznom, senzibilnom rečenicom objašnjava: „Neka nelagoda, ma koliko prolazna bila, neka glavobolja, čak i podnošljiva, na mah poremeti putanju zvijezda, naruši pravilnost smjenjivanja plime i oseke, odgodi izlazak mjeseca i, prije svega, ispretura zračne struje, oblake, dovoljno je da nedostaje jedan jedini groš i hrpa para skupljenih za isplatu mjenice posljednjeg dana i odmah se podignu vjetrovi, nebo se provali, cijela priroda suosjeća sa zlosretnikom dužnikom.“

NACIONAL: Priča prati djevojčicu, odraslu uz obalu rijeke Begej, kroz djetinjstvo sve do fakulteta i odlaska u Novi Sad. Drugim riječima, prati vaš život. Kakvo je za vas to emotivno putovanje?

Takvo da ga usprkos iskušenjima, udarcima i ožiljcima na duši ne bih mijenjala ni za što na svijetu, jer bila je privilegija odrastati u tome svemu, osim materijalnim stvarima, mirisu jorgovana u dvorištu, među onim jednostavnim, časnim, suosjećajnim ljudima, pobjednicima u disciplini utrka na duge staze nepoznatih propozicija, i to bez ceremonije dodjele medalja. Gledano u kategoriji vječnosti, nikada nije kasno da im knjigom i svakom predstavom vješam oko vrata te davno zaslužene medalje, sve redom zlatne. Samo me takvo emotivno putovanje i moglo tu dovesti, privući u moj život poeziju, njega, naše dvije kćeri i sina, naše tri unuke, ona dva kosa u našem vrtu…

NACIONAL: Kako se osjećate na pozornici dok pričate svoju životnu priču? Koliko je to zapravo teško?

Dok s pozornice pričam, igram i svjedočim svoju životnu priču, koja nije samo moja već i svih spomenutih dragih ljudi, junaka mog odrastanja, usredotočena sam na proces, idem korak po korak, da ih ne iznevjerim, da budem najbolja što znam kada izađem na scenu. Ništa me u tome ne može spriječiti, čak ni onaj trenutak kada mi glas zastane, zadrhti. Idem polako kroz predstavu s poštovanjem i željom da taj mali planet dostojno „dokotrljam“ i da sa svakim tko mi je dao povjerenje i došao na predstavu, proslavim živote svojih junaka, jer život je da se slavi i u pobjedi i u porazu.

NACIONAL: Napisali ste i knjigu „Planet dvorište“ pa mi je zanimljivo kako kažete na svojoj službenoj stranici: „Uhvati te panika kad shvatiš da ti je šezdeseta, a da nisi prestala biti djevojčica.“ Osjećate li se tako još uvijek, kao da vam je 60, a puno toga niste napravili i kao da ste na početku?

Sada mi je 65. Davno sam ja odlučila da kad odrastem, postanem samo odrasla djevojčica i ništa drugo. A što se tiče početaka… Svaki udah je novi početak, nova šansa… Ne znate ni vi, a ne znamo ni ja ni on „zašto se sve to dešava, da l’ čovek išta rešava…“ Ali uvjerena sam da svako posijano sjeme dobrote nikne kad-tad, a kada tako osjećaš i misliš, strah je suvišan.

NACIONAL: Otkud energija za sve što radite, je li posao to što vas pokreće?

Sve što je zanimljivo me pokreće, a meni je toliko toga zanimljivo, radoznala sam osoba i ustrajna. Da, uživam u radu, u cjelokupnom procesu stvaranja. Učila sam od najboljih. Od svoje majke, od pedagoga u školi i u sportu, od njega, sada učim od naše djece i unuka…

NACIONAL: Koji su vam planovi s predstavom? Planirate li neki sličan projekt?

Predstava je tek počela živjeti svoj život na scenama koje su sve jedna ljepša od druge. A planovi… Svatko od nas zna da može planirati što god poželi, ali što će se s planom dogoditi, to ne zna nitko. Usprkos tom saznanju o neznanju, osoba sam koja će sve što može pažljivo isplanirati, uvijek se nadam dobrom, a za ono u što vjerujem dajem sve od sebe. Nadam se da moja poštovana publika može to osjetiti.

UVJETI PRENOŠENJA ČLANAKA: Svi članci objavljeni u izdanjima Nacional News Corporationa njegovo su vlasništvo. Nacional News Corporation dopušta ograničeno i povremeno prenošenje članaka iz svojih izdanja u drugim medijima. Drugi mediji smiju prenijeti informacije iz pojedinih članaka isključivo kao kratku vijest od najviše deset redaka (300 znakova) uz obavezno navođenje izvora. Nacional News Corporation tužit će prekršitelje pred sudom u Zagrebu.