Olivera Stonea, 60-godišnjeg američkog redatelja, najčešće su opisivali kako kontroverznog jer se u svojim filmovima bavio mračnim stranama američke povijesti, bilo da je riječ o vijetnamskom ratu u filmovima “Platoon” i “Rođen 4. srpnja”, ubojstvu Kennedyja u filmu “JFK”, životu američkog predsjednika Richarda Nixona u “Nixonu” ili životu Jima Morrisona u filmu “The Doors”. Zato nikoga nije začudilo kada se baš on odlučio na snimanje filma “World Trade Center” koji govori o događajima od 11. rujna, ali, na opće iznenađenje, film ne donosi nikakvu kontroverzu nego emocionalnu priču o dvojici policajaca, Johnu McLoughlinu (Nicolas Cage) i Willu Jimenu (Michael Pena), koji su se našli zatrpani pod ruševinama World Trade Centra. Film je prikazan prošlog tjedna na filmskom festivalu u Veneciji, u Hrvatskoj će se početi prikazivati za mjesec dana, i tim smo povodom razgovarali s Oliverom Stoneom. Stone je za svoja dva filma “Rođen 4. srpnja” 1990. i “Platoon” 1987. osvojio Oscara za režiju a 1979. istu nagradu dobio je za scenarij filma “Ponoćni express”. Bio je nominiran još dva puta, za režiju filma “JFK” i scenarij filma “Nixon”. Vijetnamski rat mu je i te kako poznat jer se borio kao marinac i dva puta je bio ranjen. Po povratku iz Vijetnama završio je 1971. filmsku akademiju u New Yorku. Teorije urote U osamdesetima se pokazao vrlo ambicioznim redateljem, te je osim spomenutih režirao i filmove “Salvador” i “Wall Street”. Za gotovo sve svoje filmove koje je režirao ujedno je pisao scenarije, ali se istaknuo i kao scenarist za druge redatelje, napisao je scenarij za “Lice s ožiljkom” s Al Pacinom, “Conana Barbarina” s Arnoldom Schwarzeneggerom i “Godinu zmaja” s Mickeyjem Rourkeom. U devedesetima je njegova ambicioznost i grandioznost počela publici ići na živce tako da filmovi “Rođeni ubojice”, “Nixon” i sasvim solidno “Pogrešno skretanje” nisu postigli uspjeh, a zbog “Aleksandra Velikog”, snimljenog prije dvije godine s Colinom Farrellom, bio je gotovo ismijan. Neuspjesi u novijoj povijesti kao da uopće ne smetaju Stoneu. Takav se pojavio na razgovoru za Nacional, pun sebe, tako da je s jedne strane bio pričljiv, ali s druge strane, morali smo se na trenutke zapitati je li taj čovjek svjestan što priča.

NACIONAL: U posljednje vrijeme objavljeno je jako mnogo novinskih tekstova, knjiga, pa i filmova o događajima od 11. rujna, prepunih teorije urote. Zašto ste vi, skloni teorijama urote u prethodnim filmovima, odlučili da film “World Trade Center” u sebi ne sadržava ni trunku zavjere?
– Precizno govoreći, u mom filmu “JFK” postoji hipoteza o uroti. Nakon tog filma stvorila se slika o meni kao o redatelju koji je zainteresiran samo za teoriju urote. Ona postoji i u “Nixonu” i u “Aleksandru Velikom”. No teorije urote nisu jedino što me brine u životu. U filmovima “Platoon”, “Rođen 4. srpnja”, “Nebo i zemlja” te u nekim dokumentarcima posvećen sam sudbini pojedinca kao što sam to napravio u filmu “World Trade Center”. Dakle, ovaj film dio je te tradicije, baziran je na istinitom događaju, ono što sam prikazao u filmu doista se dogodilo dvojici policajaca. To je nevjerojatna priča, pravo je čudo kako su uspjeli preživjeti. Samo je 20 osoba preživjelo pod ruševinama WTC-a a oni su među njima. Priča te dvojice mora se poslušati, ona nas podsjeća na dobre stvari koje su ljudi spremni napraviti. Nekih od tih stvari trebamo se katkad prisjetiti, osobito kad smo pesimistični. Ne moraju svi filmovi prikazivati negativnosti, neki trebaju prikazati i pozitivne događaje. Znam da vam sada zvučim čudno, ali u svome srcu ja se tako osjećam. Možda je to zato što starim. Što se tiče teorija urote oko događaja od 11. rujna, one su netočne, barem koliko ja znam, ali ja uopće nisam zainteresiran za njih. Svijet se danas, u odnosu na 11. rujna 2001., promijenio. ‘Ne tražim lažne neprijatelje’ Više je ratova, terora, straha, više je kršenja ustava, više mrtvih. Da sam htio napraviti politički film, onda bih pričao o tome kako smo jebeno došli u ovu situaciju i što da sada radimo. To bi mi bilo zanimljivije od teorija zavjere. Mislim da postoje vrlo snažni dokazi da je 19 terorista napravilo ono što se dogodilo 11. rujna.

NACIONAL: Čini se da vaš film ne govori o ratu i teroru nego o kataklizmi koja je mogla biti prouzročena bilo čime, potresom, ne samo terorističkim napadom.
– Ne tražim lažne neprijatelje. U ovom slučaju neprijatelj postoji, to je tih 19 osoba, ali dvojica policajaca koji su se našli pod zemljom nisu to u tom trenutku znali. Oni su željeli preživjeti ne znajući tko je kriv za rušenje WTC-a, a takva se priča mogla dogoditi i u podzemnoj željeznici Londona i Madrida. Dakle, ova priča ide dalje od samih događaja od 11. rujna. Postoje drugi filmovi koji govore o tome. Primjerice, snimljeno je pet ili sedam filmova o ratu u Vijetnamu. “Platoon” je nastao nakon Coppoline “Apokalipse sada”, ali je bio utemeljen na stvarnim događajima i prikazivao je kako su preživjeli vidjeli rat. Zato filmovi nastali nakon njih nisu morali prikazivati iste stvari, mogli su se baviti Vijetnamom na drukčiji način. Zato sam se u “World Trade Centru” odlučio posvetiti onima koji su se borili kako bi preživjeli. To je istinita priča i bitna je kao i istinite priče onih koji su preživjeti holokaust. Sreća je da su preživjeli, kako bih inače napravio film? Priče pričamo zato što su akteri filma živi. Kada bi svi sutra umrli, više ne bi bilo priča.

Kulturološka policija

NACIONAL: Kada ste odlučili snimiti “World Trade Center”? Je li to bilo odmah nakon napada 11. rujna?
– Ne, nije. Zanimalo me preživljavanje, što je to što je tu dvojicu policajaca održalo na životu. U “Platoonu” pri kraju filma možete čuti čuvenu rečenicu “Borili smo se protiv neprijatelja, ali neprijatelj je bio u nama”. Sada je situacija gotovo ista, američka vojska se bori protiv same sebe. Slično je i u “Aleksandru Velikom”, on zapravo nije imao neprijatelja. Neprijatelj je u pravilu u nama, barem ja to tako prikazujem u svojim filmovima. Postoji iluzija o neprijatelju. Sami stvaramo one druge, strah, teror. Bin Laden postoji, nema sumnje, kao što postoji Al Qaeda. To je neprijatelj. To je ograničena grupa ljudi. Da smo pametno iskoristili svoje snage kako bismo ih se brzo riješili, svijet bi sada bio u mnogo boljem položaju nego što jest.

NACIONAL: Mislite li da će se događaji od 11. rujna odraziti na živote generacija ljudi u Americi onako kako je na njih utjecao rat u Vijetnamu?
– Mislim da rat u Iraku možemo poistovjetiti s ratom u Vijetnamu. Povijest se ponavlja, ali na drukčiji način. Ja sam vijetnamski veteran i bilo je to vrlo depresivno vrijeme kada sam snimio tri filma o ratu u Vijetnamu nadajući se da će to nešto promijeniti. Nije se promijenilo, vidio sam kako devedesete godine prošlog stoljeća postaju sve više militantne. Ljudi zaboravljaju. “Pad Crnog jastreba”, “Pearl Harbor”, vojno naoružavanje, sve to u kombinaciji sa šokantnim ratom u Iraku. Najuspješnija američka vojna akcija iz novijeg vremena bila je ona u Afganistanu. Obavljen je odličan posao s vrlo malo ljudi i vrlo malo novca.

NACIONAL: Je li vam smetalo što se u javnosti unaprijed stvorila loša slika o filmu samo zato što ga režira Oliver Stone, poznat po filmovima koji se bave događajima koji su obilježili američku povijest?
– Čini se da postoji neka kulturološka policija koja se odmah pitala što će taj Stone napraviti. Objavljeno je užasno mnogo novinskih tekstova s tom temom i za mene je bilo ponižavajuće čitati ih. Da sam ih čitao, u meni bi stvorili neku vrstu cenzure. No mene je priča o toj dvojici policajaca odmah dirnula u srce i znao sam da ta priča funkcionira na toj emocionalnoj razini. U kinima su neki ljudi plakali, nema ništa loše u tome, to je vrsta katarze. Vidio sam publiku koja se smijala dok je gledala scenu u kojoj dva zatrpana policajca nasmijavaju jedan drugoga. Zašto drame postoje osim da nasmiju i rasplaču publiku? Ako želite političku priču o 11. rujnu, morat ćete snimiti neki drugi film.

NACIONAL: Kako ocjenjujete političku situaciju u Americi nakon 11. rujna, kao i situaciju oko Iraka?
– Mislim da je Amerika pretjerala u reakciji nakon 11. rujna. Koristila se kriva terminologija. Ne postoji “rat protiv terora”, nego samo protiv neke osobe ili zemlje. Meni je to zvučalo kao policijska akcija protiv ozbiljnih kriminalaca. Podržavao sam rat u Afganistanu. Bio je to kratkotrajni rat koji je korektno obavljen. Riješili smo se tada talibanskog režima i mislim da je to bilo dobro. Mislim da smo trebali ubiti Osamu bin Ladena, ali da nismo uspjeli do kraja završiti operaciju. Rat u Iraku je otišao u jebeni krivi smjer. Nakon pet godina sve je više terora, straha, mrtvih i kršenja ustava. Možda kršenje ustava za vas nije bitno, ali je jako važno za nas u Americi. Sada mi se čini kao da idemo prema svjetskom ratu, situacija me podsjeća na početak Prvog svjetskog rata. Kada govorimo o džihadu, mislim da smo trebali podržati umjereni režim, umjerene Arape, ljude koji nas ne mrze. Međutim, sada nas i takvi mrze. ‘

Što je Jeruzalem?’

NACIONAL: Prije tri godine snimili ste dokumentarni film “Persona non grata” o Izraelu i ratu protiv Palestine. Kako sada gledate na te događaje?
– Ako se za 100 godina svijet raspadne i ako kažemo da se to dogodilo zbog sukoba Palestine i Izraela, onda ću biti jako depresivan. Budimo iskreni, što je Jeruzalem? Je li vrijedno umirati za Jeruzalem? Nije, osim ako ste ludi. To je komad zemlje, sve ostalo su gluposti. To jest simbol, ali simbol ima i Pariz, imaju ga i drugi gradovi i zemlje. Ludi smo ako umiremo u ime religije. Budisti se ne bore u ime budizma kao što se katolici bore u ime svoje religije.

NACIONAL: Koje ste vi religije?
– Odgajan sam kao protestant, ali prakticiram budizam. Pokatkad nisam uspješan u tome, ali pokušavam. Moj otac je židov a majka katolkinja, pa su me u ime američkog kompromisa odgajali kao protestanta.

Vjera u duhovni život

NACIONAL: Očito je da vam je Bog važan.
– Da, važan je, ali kada sam ratovao u Vijetnamu i vidio sve one mrtve ljude, pomislio sam kako Bog nije na našoj strani. Nikada nisam vjerovao u kršćansku verziju Boga niti vjerujem u Boga onako kako kršćani vjeruju u njega. Ja ne vjerujem u Boga, nego u duhovni život. Vjerujem u dobro i u to da za života moramo raditi dobre stvari. Ako kažete da ste vjernik, onda, zaboga, to i budite. Pokazujte ljubav, tu i tamo okrenite i drugi obraz. I nemojte pričati da ste pacifisti. Ja nisam pacifist, ja bih ubio Bin Ladena. Kada bih mogao, ubio bih i njega i cijelu njegovu grupu pomagača. S druge strane, morate prakticirati toleranciju. No ja nemam milosti za one koji su ubili nevine ljude. Oni su kukavice. Bijesan sam, kao što je cijela Amerika bijesna. Bili smo u Afganistanu, obavili posao, zašto se nismo time zadovoljili?

NACIONAL: U “World Trade Centru” se ne primjećuje taj bijes.
– U filmu se vidi bijes kada progovara marinac koji je spasio policajce, ali oprost dolazi od policajaca Johna McLoughlina i Willa Jimena. Dok su razgovarali, jeste li primijetili da su puni bijesa? Niste. Pa kako da onda napravim film pun bijesa ako oni nisu bijesni? Oni su zahvalni jer su preživjeli. Ovaj film govori u njihovo ime, ali je napravljen u mom stilu. NACIONAL: U filmu se ipak vidi bijesna reakcija američkog predsjednika Georgea W. Busha koji kaže da će proganjati teroriste ma gdje bili. – Slažem se s tadašnjom Bushovom izjavom kao što su se složili mnogi drugi. Kada bi grupa ljudi u vašoj zemlji pobila nekoliko stotina osoba, i vi biste rekli da ih treba pronaći i uhititi. To nije osveta. Slažem se, Bush govori poput kauboja. Nekoliko dana poslije rekao je “ili ste s nama ili ste protiv nas”. To je već nešto drugo, to je traženje da se odabere strana. Ne možete zabraniti ljudima da budu u sivoj zoni, da sve bude crno-bijelo.

NACIONAL: Vidite li kraj ratu u Iraku?
– Vidim građanski rat u Iraku. Ne vidim kako će Kurdistan ikada više biti dio Iraka, kako će se povezati sa sjebanom iračkom vladom. Najbolji potez američke politike bio bi da se odmah povučemo iz Iraka i pustimo sunite i šiite da se međusobno bore. Suniti i šiiti Iskreno, Arapi će se uvijek boriti protiv Arapa, meni se to čini neizbježnim. To je povijesno točno, pa pustimo ih onda. Ujedno, pronađimo alternativu njihovim izvorima nafte, što je moguće. Neka drugi, Rusi, Europljani, pokušaju stabilizirati situaciju u Iraku koliko god bude moguće. To neće biti moguće u potpunosti jer suniti i šiiti nikada neće funkcionirati zajedno. Koga briga ako se Irak raspadne? To ionako ništa ne znači. U mom je interesu da Arapi međusobno ratuju, neka ratuju do smrti. To bi bilo sjajno. Oni prave probleme, organiziraju terorističke napade, stoga bi bilo bolje da se međusobno pobiju. Ne potičem na ubojstvo, ali ako ti ljudi vole ubijati, neka se pobiju međusobno.

Represivan kapitalistički sustav

NACIONAL: Svojedobno ste rekli kako ste u svojim filmovima o ratu u Vijetnamu pokušali shvatiti Vijetnamce. Jeste li pokušali shvatiti Arape?
– Mislim da jesam. Problem je u američkom sustavu koji su stvorili Europljani a koji smo mi preuzeli nakon Drugog svjetskog rata. To je kapitalistički sustav koji je za mnoge represivan. U kapitalizmu uvijek postoji borba između kapitalizma i, nazovimo to tako, demokracije. Bilo je trenutaka kada je tržište dominiralo nad slobodom. No taj sustav nije odredio ubijanje nevinih ljudi kao što su oni napravili. Bila je to brutalna akcija u kojoj su ubijeni mnogi ljudi. Prema mom razmišljanju, ako ubiješ nekoga, odmah nakon toga trebaš ubiti sebe. Ja bih ih ubio na isti način na koji su oni ubili sve one ljude. Oni su brutalni, oni su teroristi, skinuli su rukavice. Ne kažem da je svijet savršen, ali oni uništavaju civilizaciju. Mislim da je film “München” pokazao kako treba odgovoriti na terorističke napade. Samo ne mislim da bi za to trebalo angažirati Erica Banu nego mnogo opasnije ljude. Kada bih trebao, ja bih to učinio.

NACIONAL: Za svaki svoj film rekli ste da ga je bilo užasno teško snimiti. Je li tako bilo i s filmom “World Trade Center”?
– Bila je to još jedna noćna mora. Prvo, morao sam razgovarati sa spasiocima, vatrogascima, policajcima i preživjelima kako bih dobio sve potrebne podatke. Drugi problem se krio u stvaranju lokacije za snimanje jer je trebalo stvoriti mračnu, klaustrofobičnu, zadimljenu scenu. OKVIRI Marinac je spasio policajce U filmu Stone priča istinitu priču o dvojici policajaca, Willu Jimenu i Johnu McLoughlinu, koji su bili zatrpani u ruševinama i koje je spasio jedan marinac.

NACIONAL: U filmu vidimo marinca koji spašava policajce koji su pod zemljom. Opravdava li se pojavom marinca rat u Iraku?
– Nadam se da ne. Marinac je jedan od petero likova koji se temelje na stvarnim osobama i pogriješio bih da sam promijenio išta od onog što je on napravio. Marinac je otišao u crkvu, ošišao se, odjenuo uniformu, došao na mjesto nesreće, susreo još jednog marinca i pronašli su policajce. Nakon toga je ratovao u Iraku. Ne sudim o liku, to se dogodilo.

Biografija

Rođen 15. rujna 1946. u New Yorku Studirao filmsku režiju na Yaleu i sveučilištu u New Yorku, sudjelovao je i u ratu u Vijetnamu, za što je odlikovan najvećim američkim medaljama za hrabrost 1979. osvojio je Oscara za scenarij filma ‘Ponoćni express’ 1987. za film ‘Platoon’ dobio je Oscara za režiju 1990. osvojio je Oscara za film ‘Rođen 4. srpnja’ 1992. nominiran je za Oscara za režiju filma ‘JFK’ 1996. nominiran za scenarij za film ‘Nixon‘.