Kad gotovo cijeli život provedeš pod jedrima, a vitrine se neprestano pune medaljama, pokalima i odličjima svih vrsta, onda je to priča koju vrijedi zabilježiti. Zadrani Šime i Mihovil Fantela, u jedriličarskim krugovima dobro poznati kao dobitna kombinacija braće koja skupljaju medalje kao od šale, ispričali su nam zanimljivu priču o jedriličarskoj karijeri koja je sve prije nego obična i dosadna. Stariji od dvojice braće, Šime, danas je 36-godišnjak, što je za vrhunskog sportaša olimpijske klase zrela dob, no njemu sportska mirovina nije ni na kraj pameti. Uostalom, i ulovili smo ga u kratkom predahu između upravo dovršenog Europskog jedriličarskog prvenstva koje je prije desetak dana završeno u danskom Aarhusu i leta za Novu Škotsku (Kanada) na Svjetsko prvenstvo u klasi 49er koje počinje već 31. kolovoza. „Još imam planova. I ove nam je godine regatni kalendar pun“, kazao nam je Šime. A mlađi Mihovil tek je omirisao slast pobjede i pred njim je još niz, vjerujemo, uspješnih godina i brojnih odličja.

No vratimo se na početak, u rane devedesete godine prošlog stoljeća u kojima su prve jedriličarske korake obojica napravili u „kadicama“ klase Optimist. Tada je Šime kao šestogodišnjak krenuo u školu jedrenja koju je organizirao zadarski jedriličarski klub Uskok. „Kao klinac sam bio vrlo radoznao i željan nadmetanja s vršnjacima. Obožavao sam sportove pa sam te ratne 1992. godine zatražio od oca da me upiše u školu jedrenja. Krenuo sam, kao i svi klinci te dobi, u klasi Optimist, u onim malim kadicama u kojima početnici uče osnove jedrenja. Nije trebalo puno da se zaljubim u jedra i more i već 1996. godine krenula su prva ozbiljna natjecanja. U klasi Optimist jedrio sam do 15. godine. Već s 12 godina ušao sam u reprezentaciju Optimista i u Portugalu te 1998. između 250 jedriličara osvojio sam brončano odličje. Do 15. godine uspio sam osvojiti srebrnu i zlatnu medalju na južnoameričkom prvenstvu, a onda i zlato na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 2000. godine“, pripovijeda nam Šime svoje početke pod jedrima.

Nakon četvrtog mjesta na Europskom prvenstvu u Aarhusu, braća Fantela intenzivno treniraju za svjetsko prvenstvo u zaljevu St. Margarets u Kanadi. FOTO: Tomislav Može

No kako s navršenih 15 godina jedriličari napuštaju klasu Optimist, valjalo je naći klasu u kojoj će Šime nastaviti s nizanjem dobrih rezultata. „I našli smo je. U to sam vrijeme bio dobar prijatelj s Igorom Marenićem. Zajedno smo trenirali u Uskoku u klasi Optimist pa je bilo prirodno da se zajedno zaputimo u novi izazov – klasu 470, odnosno jedrenje u tandemu. 470 je vrlo zahtjevna klasa, jedrenje u dvojcu je tehnički kompleksno i traži dobru uigranost jedriličara. Ma nismo mi odmah na početku ni shvatili u što smo se uvalili. Tek s vremenom i s prvim europskim i svjetskim regatama shvatili smo da se borimo s dobro organiziranim sustavima i s konkurentskim jedriličarima iza kojih stoje i odlični dizajneri i stručni, iskusni jedriličari i dobro uigrane ekipe organizatora koji prate ekipe i pružaju im i financijsku i logističku potporu“, tumači Šime. Zanimljivo je, kaže, kako klasa 470, iako ima zadane gabarite za jedrilice koji se moraju poštovati, ipak pruža i mogućnosti za svojevrsnu nadogradnju brodova i tehnička poboljšanja koja mogu donijeti i veće brzine i bolju upravljivost jedrilica. „Zato je znanje i iskustvo stručnjaka koji se brinu o brodovima u svakoj ekipi od ključne važnosti za uspjeh i dobar rezultat. A mi smo jednostavno improvizirali i učili u hodu. Ali ipak smo pokazali zube i Marenić i ja vrlo brzo smo krenuli u proboj prema samom vrhu najboljih i lov na medalje“, priča dalje Šime. A taj lov je doista bio uspješan te se Šime i Igor mogu pohvaliti sa čak 13 medalja s velikih međunarodnih regata i jednom olimpijskom medaljom, onom najsjajnijom. Osvajali su zlata na svjetskim prvenstvima 2009. i 2016., europskim prvenstvima 2009., 2011. i 2012. godine, srebra sa svjetskih prvenstava 2014. i 2015. te europskog prvenstva 2016., brončane medalje na svjetskim prvenstvima 2010, 2011. i 2012. te europske bronce 2013. i 2014. I kao kruna višegodišnje zajedničke karijere stigla je i zlatna medalja u klasi 470 s Olimpijskih igara u Rio de Janeiru 2016. godine.

‘Tek s vremenom i s prvim europskim i svjetskim regatama shvatili smo da se borimo s dobro organiziranim sustavima’, kaže Šime Fantela

Mlađeg brata Mihovila put je odveo u posve drugom smjeru. I Mihovil je, danas 32-godišnjak, sredinom devedesetih također učio prve jedriličarske korake u klasi Optimist. Nakon navršenih 15 godina i Mihovil je sjeo u jedrilicu klase 470, no ta karijera nije dugo trajala jer je njegov jedriličarski partner odlučio napustiti jedrenje. Mihovil je nakon, kako sam kaže, osrednjih uspjeha u jedrenju odlučio stati na dasku i krenuti u windsurfing, odnosno jedrenje na dasci u klasi RS:X. „U toj sam disciplini ostvario određeni napredak, iako ne mogu reći da sam osvajao medalje, jer sam od samih početaka praktički sve odrađivao sam. U to vrijeme u Hrvatskoj nije bilo jake windsurf scene, ili bar ne u klasi za koju sam se ja opredijelio i nisam imao dovoljnu logističku podršku za daljnje napredovanje i postizanje boljih rezultata. Ja sam ipak bio zadovoljan postignutim, u dva navrata sam bio viceprvak na prvenstvima Hrvatske u klasi RS:X, a na svjetskoj mi je sceni najbolji rezultat bio 26. mjesto na jednom europskom prvenstvu. Iako se to na prvi pogled ne čini kao veliki uspjeh, s obzirom na uvjete u kojima sam trenirao i na logističku podršku kakvu sam imao to je zapravo bio vrlo solidan rezultat“, ispričao nam je Mihovil. A 2016. godine, nakon što se brat Šime razišao s Igorom Marenićem, vratio se klasičnom jedrenju i nastavio karijeru u klasi 49er. Iako ponešto škrtiji na riječima od starijeg brata, Mihovil itekako ima što reći kad ulovi škote jedara u ruke i zajedno sa Šimom krene plesati po jedrilici u lovu na vjetar i najbolju regatnu rutu.

Zlatni olimpijac Šime Fantela, koji je prvo mjesto na OI u Rio de Janeiru 2016. osvojio s Igorom Marenićem, za OI 2024. u Parizu priprema se s bratom Mihovilom, a trener im je otac Edo Fantela. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

No prije nego što otkrijemo kako je dalje tekla uspješna bratska karijera Šime i Mihovila, i to u posve novoj i zahtjevnijoj klasi – onoj pod imenom 49er – vrijedi ispričati zanimljivu priču o razlazu Šime Fantele i Igora Marenića te okončanju dugogodišnje uspješne jedriličarske karijere u klasi 470 nakon Olimpijskih igara u Riju. „U klasi 470, u kojoj smo prije dvadesetak godina krenuli zajedno Igor i ja, uobičajeno je da je kormilar malen i lagan, a flokist (jedriličar odgovoran za trimanje jedara, op. N.) visok. Idealne tjelesne proporcije kormilara su do 170 centimetra visine i do 64 kilograma težine, dok flokist može biti visok i do 185 centimetara i može težiti do 73 kilograma. Nas dvojica smo, u trenutku kada smo kao 15-godišnjaci krenuli zajedno jedriti, zaista ulazili u te idealne gabarite posade za klasu 470. Ja sam kao kormilar sa 16 godina bio vrlo sitan i lagan, bio sam visok oko 168 centimetra, a Igor je već gotovo dostigao svoju punu visinu od 173 centimetra. Zajedno smo već tada osvajali juniorske i seniorske medalje i karijera nam je išla naprijed. No pubertet je poremetio te odnose. Ja sam u pubertetu naglo krenuo rasti i na kraju dosegao visinu od 183, a Igor je ostao na 173 centimetra. I tako smo postali neobična i posve izvanserijska posada sačinjena od visokog kormilara i niskog flokista“, sa smijehom tumači Šime.

Klasa 49er tehnički je složenija i fizički zahtjevnija od klase 470 i tražila je dodatnu prilagodbu braće Fantela. FOTO: Tomislav Može

No ta obrnuta razlika u visini Šimi i Igoru nimalo nije smetala jer je i takav izvanserijski tandem nemilice pobjeđivao sve ostale „obične“ posade na regatnim poljima širom svijeta. Ipak, taj je uspjeh imao i drugu, manje sjajnu stranu. „Da bih se koliko-toliko držao zadanih gabarita za kormilara, ja sam neprestano morao biti na dijeti. Drugim riječima, sa 183 centimetra visine morao sam držati kilažu od maksimalno 65 kilograma. U strogom režimu prehrane živio sam punih osam godina. To je doista bilo vrijeme patnje i već sam se počeo brinuti za svoje zdravlje. I nakon zlata osvojenog 2016. u Riju bilo mi je dosta. Nisam mogao zamisliti da s takvim asketskim režimom života nastavim još četiri godine dok se pripremamo za iduće Olimpijske igre. I tako smo se Igor i ja sporazumno razišli“, priča dalje Šime. Igor Marenić je nakon razlaza krenuo u drugačije vode i s novim se partnerom natječe u klasi Nacra, odnosno u jedrenju na katamaranima.

‘Da bih se koliko-toliko držao zadanih gabarita za kormilara, neprestano sam morao biti na dijeti. Sa 183 centimetra visine morao sam držati kilažu od 65’

Šime je nakon razlaza s Igorom povukao posve neuobičajen potez: nakon dvadesetak godina vrhunske jedriličarske karijere u klasi 470 i nebrojenih osvojenih medalja odlučio je promijeniti klasu i prijeći u 49ere. „Nije to baš uobičajeno u svijetu. Znam za najviše pet jedriličara u svijetu koji su promijenili klasu. No meni je to bio izazov i, pokazalo se, dobro smo odlučili. Pridružio mi se brat Mihovil, krenuli smo zajedno trenirati i već nakon nešto manje od dvije godine krenuli su prvi uspjesi. Osvojili smo zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u danskom Aarhusu 2018. godine“, pripovijeda dalje Šime i dodaje kako mu je ta klasa omogućila da održava svoju normalnu tjelesnu težinu. Klasa 49er tehnički je složenija i fizički zahtjevnija od klase 470 i tražila je dodatnu prilagodbu.

I Mihovilu je ulazak u klasu 49er predstavljao veliku promjenu. „U jednom trenutku sam shvatio da mi je karijera u windsurfingu nakon osam godina na zalasku i da bi nastavak zahtijevao puno veće organizacijske promjene i daleko izdašniju financijsku potporu, što tada nije bilo moguće ostvariti. A Šime se baš razišao s Igorom i to je bila prilika da se okušam u nečem novom. I tako sam se vratio klasičnom jedrenju“, tumači nam Mihovil. Ostaviti windsurf dasku, na kojoj jedro držiš u rukama, a plovilom upravljaš nogama, i prebaciti se u čamac u kojem si dio tandema i u kojem vladaju sasvim drugačija pravila jedrenja i ponašanja u brodu, nije bio lak posao. „Pomoglo mi je što sam kao dijete, prvo u Optimistu, a onda i u klasi 470, jedrio u čamcu. Zapravo mi je prelazak na windsurf dasku bio puno zahtjevniji zadatak. No ipak je trebalo savladati neka pravila i naviknuti se na promjene u jedrilici. Nije bilo previše vremena za razmišljanje i filozofiranje jer je prvo natjecanje uslijedilo već nekih osam ili devet mjeseci nakon našeg početka treniranja u 49eru. Nakon godinu i pol dana već smo sudjelovali na natjecanju na kojem smo se borili za norme za olimpijske igre u Tokiju, što smo uspješno odradili“, priča dalje Mihovil.

‘Znam za najviše pet jedriličara u svijetu koji su promijenili klasu. No meni je to bio izazov i, pokazalo se, dobro smo odlučili. Pridružio mi se i brat’

Nakon osvojenog zlata 2018. godine u Aarhusu nije bilo novih medalja, no braća su na svakom od natjecanja bila u samom vrhu, redovno plasirana među prvih 10 jedriličara u klasi. „Vidjelo se da itekako možemo do dobrih rezultata, samo nam je nedostajalo uigranosti po svim vremenskim uvjetima, posebno po težem moru i po vjetrovima jačim od petnaestak čvorova, što nije nimalo iznenađujuće za posade koje su relativno nove u klasi“, objasnio je Mihovil. A Šime uskače rekavši da je Mihovil, koji je uskočio na poziciju flokista, prije svega trebao savladati upravljanje s dva jedra, što je za njega bila velika promjena i veliki korak, a isto je trebao savladati i on sam. „I Mihovil i ja smo bili novi u toj klasi, stoga je taj potez promjene klase koji smo učinili vrlo rijedak i vrlo zahtjevan. Ja nisam došao u čamac u kojem je već postojao gotov, iskusan flokist kojemu sam se trebao prilagoditi i koji mi je mogao olakšati navikavanje na novu klasu. Mi smo obojica trebali tek naučiti svoje nove funkcije i prilagoditi se novom brodu, novim tehnikama plovidbe. 49er je brži i zahtjevniji brod od klase 470, treba razmišljati i djelovati vrlo brzo i vrlo uigrano. Mi smo na tom brodu gotovo kao akrobati jer se moramo kretati brzo i usklađeno, pogotovo po jakom vjetru. Ako nema te usklađenosti i dobre fizičke pripremljenosti jedriličara, i mogućnost ozljeda je puno veća“, tumači Šime. I doista, promatrati jedriličare kako vješto skaču s trapeza na trapez (trapezi – bočne izbočine na jedrilici na kojima jedriličari leže kako bi održali ravnotežu broda prilikom plovidbe) prilikom promjene smjera broda te njihova kroćenja jedara i vjetra u njima znači promatrati fascinantnu poeziju pokreta.

Braća Fantela su na svakom od natjecanja bila u samom vrhu, redovno plasirana među prvih 10 jedriličara u klasi, a 2018. godine u Aarhusu osvojili su zlatnu medalju. FOTO: Hrvoje Duvancic/www.regate.com.hr

Zanimalo nas je kako braća funkcioniraju na brodu, tijekom treninga i natjecanja, i koliko su njihovi potezi i manevri stvar dogovora i komunikacije tijekom plova, ili pak rutinskog odrađivanja zadataka. „Komunikacija je vrlo važan dio jedrenja i ona je stalno prisutna. Obojica u svakom trenutku moramo znati što radi onaj drugi i što namjerava učiniti. Ja kao kormilar odlučujem kojim smjerom idemo i koju ćemo rutu odabrati na regati i pritom moram Mihovilu dati do znanja što želim napraviti i koji nam je smjer kretanja. A njegov je zadatak da jedra natrima (trimanje: namještanje i zatezanje jedara kako bi se što bolje ulovio vjetar, op. N.) tako da smo što brži i da što prije dosegnemo željeni cilj. Tako da neprestano komuniciramo“, tumači Šime. Drugim riječima, braća na moru treniraju jedrenje, ali i međusobnu komunikaciju koja im omogućuje da budu uigrani i da maksimalno iskoriste vlastite snage, brod i uvjete na stazi. „Nakon pet ili šest godina zajedničkog jedrenja sve je manje riječi jer svatko od nas zna što mu je zadatak i što u određenom trenutku treba napraviti. A na samim počecima nije bilo tako. Ispočetka se svaki potez najavljivao i dogovarao, svaki je potez trebalo objasniti. Naprosto nam je trebalo vremena da se uigramo i da se izvježbamo zajednički funkcionirati. To je posve normalan proces u gotovo svakom sportu, pa tako i u jedrenju“, kaže Mihovil.

‘Obojica u svakom trenutku moramo znati što radi onaj drugi i što namjerava učiniti. Ja kao kormilar odlučujem kojim smjerom idemo i moram dati Mihovilu do znanja’, kaže Šime Fantela. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Braći Fantela trener je njihov otac Edo Fantela, koji osim trenerskog posla odrađuje i onaj organizacijski, marketinški, menadžerski, pa i logistički. S njima je od Šimine 13. i Mihovilove devete godine, kada je osnovan jedriličarski klub Sveti Krševan, pod čijom zastavom braća jedre i danas. Je li onda Edo Fantela više otac ili više trener i menadžer, pitamo. „To često ovisi o danima. Ponekad, kad su uvjeti na moru složeniji, otac preuzima više trenersku funkciju, iako brat i ja već dosta toga odrađujemo sami ili s trenerom Petrom Cupaćem koji s nama više radi na moru. No često je i više otac. Ma mi smo vam jedna uigrana obitelj koja se dobro slaže i tu nema većih problema“, smije se Mihovil. A Šime će: „Otac je danas više menadžer i organizator, a manje trener. Bez njega naš uspjeh ne bi ni bio moguć. Naš odnos i danas odlično funkcionira, bez nekih trzavica i sukoba.“

Kao i u mnogim drugim sportovima, covid-pandemija uzela je danak i u jedrenju. Otkazane regate i nedostatak natjecanja ostavili su traga na formi jedriličara u cijelom svijetu. „Najgore je bilo 2020. Mi smo prilično rano počeli trenirati nakon potpunog lockdowna, no zbog otkazanih regata nismo imali priliku odmjeriti snage s konkurentima kako bismo procijenili stvarnu razinu forme. Problem je bila i motivacija. Treniraš, a na vidiku nema regata za koje se pripremaš i nema onog pozitivnog motivacijskog naboja. Taj manjak regata osjetio se na formi za Olimpijske igre u Tokiju, kada smo bili osmi u ukupnom plasmanu. Formu smo značajno popravili ove godine i zadovoljni smo nastupom u Aarhusu. U svakom slučaju na dobroj smo putanji i nadamo se dobrim rezultatima u Kanadi“, uvjeren je Šime. A planovi za budućnost? Njih ne nedostaje. Nakon četvrtog mjesta na Europskom prvenstvu u Aarhusu početkom srpnja braća ovih dana intenzivno treniraju za Svjetsko prvenstvo koje 31. kolovoza počinje u zaljevu St. Margarets u kanadskoj pokrajini Nova Škotska. Slijede regate u listopadu i studenome u Japanu, Brazilu i Velikoj Britaniji, a nakon zimske stanke već u siječnju se redaju regate u Australiji i na Mallorci, potom u travnju u Francuskoj, Njemačkoj… A paralelno se valja pripremati i ostvariti normu za ljetne Olimpijske igre u Parizu 2024.

‘Monotonija nam je nepoznat pojam, svaka je regata drugačija, svako je regatno polje drugačije jer su vjetrovi drugi i na poseban način zahtjevni’. FOTO: Marjan Radović

A na kraju našeg razgovora s trofejnom braćom Fantela nismo mogli izbjeći pitanje koje se samo po sebi nameće nakon Šiminih tridesetak ili Mihovilovih 25 godina provedenih na moru: Što je to što čovjeka tako privlači pod jedra i kakvom se to jedriličar zarazi bolešću koja mu ne dopušta da moru okrene leđa? „Sloboda i sjedinjenost s prirodom. Taj osjećaj se teško može opisati i nema mu zamjene u bilo čemu drugome. To je nešto najljepše što imamo i u čemu uživamo“, kratko je objasnio Mihovil. Šimin je odgovor gotovo identičan: „Ja i dalje uživam na moru. Jedrenje je naš posao i naš život. Nama je monotonija nepoznat pojam, svaka je regata drugačija, svako je regatno polje drugačije jer su vjetrovi drugi i na poseban način zahtjevni“, kaže Šime. Pa ako netko kaže da se jedriličari bore s morem i vjetrom, Šime se neće složiti s takvom konstatacijom. „Ne, mi se borimo protiv konkurentskih jedriličara. A s morem i vjetrom surađujemo i poštujemo ih, želimo ih pročitati i izvući iz njih maksimum. Kad smo bili djeca, u našoj školi jedrenja na zidu je visio plakat na kojem je pisalo ‘Jedrenje je poezija kretanja’. I doista jest tako. Kad tu poeziju kretanja broda na moru i vjetru i kretanja jedriličara ukomponiraš u jednu cjelinu, onda je i rezultat na kraju regate odličan“, objasnio je na kraju našeg razgovora Šime Fantela, čovjek koji i nakon tri desetljeća jednakom strašću grize more. I ne misli ga ostaviti.