Ove je godine šesti put najprestižnija književna nagrada – Nobelova nagrada za književnost – pripala nekom poljskom piscu
Nobelovu nagradu za književnost prvi je dobio Henryk Sienkiewicz 1905. godine. Međunarodnu slavu donio mu je “Quo vadis” – roman napisan 1896. – koji prikazuje sliku vremena Nerona i kršćanstva u nastajanju. Roman je preveden na 57 jezika i objavljen u 70 zemalja. Nobelova nagrada dodijeljena mu je za životno djelo, tj. „izvanredna spisateljska dostignuća u epskoj književnosti“. H. Sienkiewicz je također autor velikih povijesnih romana: “Ognjem i mačem”, “Potop”, “Gospodin Wołodyjowski” i “Križari” koji su također prevedeni na mnoge jezike. Ništa manju međunarodnu popularnost stekao je njegov roman za djecu i mlade „Kroz pustinju i prašumu“.
Władysław Reymont idući je osvojio Nobelovu nagradu za književnost 1924. godine, odnosno 19 godina kasnije. Nagradu je dobio za roman Seljaci. Opravdavajući svoju odluku, članovi povjerenstva Švedske akademije napisali su: „Ovo je jedinstven roman u najnovijoj literaturi, prava epska proza. Iako se radi o epu nacionalnog karaktera, zahvaljujući bogatstvu i jednostavnosti opisa zemlje i djece najbliže toj zemlji, ona postaje apsolutno univerzalna“. Godina 1978. donosi sljedeće najveće priznanje poljskoj književnosti. Tada je Isaac Bashevis Singer, poljski židovski pisac i novinar koji je uglavnom pisao na jidišu, nagrađen Nobelovom nagradom za književnost. Dok se bavio novinarstvom, često je koristio pseudonim Icchok Warszawski. Ovaj je pisac živio u Poljskoj 33 godine, a zatim emigrirao u SAD – ali je do kraja svog života isticao privrženost Poljskoj. Treba napomenuti da je u svojim djelima opisivao lokalne zajednice, židovske štetle u Poljskoj, nikada se ne osvrćući na židovsko pitanje u SAD-u (gdje je živio) ili bilo kojoj drugoj zemlji. Njegov vjerojatno najpoznatiji roman je “Lublinski čarobnjak”. Nobelovu nagradu dobio je za „vrlo emotivnu proznu umjetnost koja, izrastajući iz poljsko-židovske kulturne tradicije, istodobno otvara vječne probleme“.
Dvije godine kasnije, tj. 1980., švedski su akademici odlučili književnog Nobela dodijeliti Czesławu Miłoszu. Osvojio ga je jer je „beskompromisnom jasnoćom percepcije izrazio uvjete kojima je čovjek izložen u svijetu žestokog sukoba“. Czesław Miłosz je proveo mnogo godina u iseljeništvu (gdje je i saznao za osvajanje Nobelove nagrade) – ali nikada nije raskinuo svoje veze s Poljskom. U svom je govoru u Švedskoj akademiji rekao: „Ja sam djelić poljske književnosti o kojoj se u svijetu relativno malo zna i koja je teška za prevođenje. Okrenuta povijesti, uvijek aluzivna, vjerno je pratila i prati ljude u teškim vremenima“. Jedno od najpoznatijih djela Miłosza je Zasužnjeni um.
Godine 1996. Nobelovu nagradu za književnost dobila je Wisława Szymborska. U obrazloženju je pisalo: „Za poeziju koja s ironičnom preciznošću omogućava da se povijesni i biološki kontekst pojave u fragmentima ljudske stvarnosti“. Szymborska, koja je bila jedna od vodećih poljskih i europskih pjesnikinja od sredine 1950-ih, nije napisala golem broj pjesama – objavila ih je jedva oko 250 – ali gotovo svaka je bila remek-djelo, a mnoge od njih mali filozofski traktati. Pjesnikinja je teško podnosila zbrku, javne nastupe i popularnost koja je došla s Nobelom (često ju je u šali nazivala „stockholmskom tragedijom“).
Ove se godine Nobelova nagrada za književnost ponovo vraća u Poljsku – 10. 12. 2019. Nobelovu nagradu za književnost za 2018.dobit će Olga Tokarczuk, a ista joj je pripala „za narativnu imaginaciju koja s enciklopedijskom strašću predstavlja prelaženje granica kao oblik života“. Jedna je od najistaknutijih, najnagrađivanijih i najčešće prevođenih suvremenih poljskih spisateljica. Prošle godine dodijeljena joj je i jedna od najvažnijih književnih nagrada – Man Booker International Prize. Prošle se godine u Hrvatskoj pojavio roman „Knjige Jakubove“, a u pripremi je i prijevod knjige „Bieguni“. Veliki dio književnog opusa poljskih dobitnika Nobelove nagrade dostupan je i na hrvatskom jeziku. Pozivamo Vas na čitanje!
Komentari