Kada je Olga Carević, višestruko nagrađivana znanstvenica, humanistkinja i publicistkinja kojoj je dodijeljen i počasni naziv laureata Akademije medicinskih znanosti Hrvatske, svojedobno otišla u mirovinu, mislila je da će se baviti isključivo znanošću. No povijesno-političke okolnosti nisu išle na ruku njezinoj želji da nastavi izučavati stanične tvorbe lizosome koji su bili njezina uža specijalnost. Prije dvadeset i osam godina, točnije 17. kolovoza 1990., čula je na radiju da su u okolici Knina postavljene barikade, što je bio početak oružane pobune Srba u Hrvatskoj. Kao Srpkinja u Hrvatskoj imala je potrebu reagirati:

“Istoga dana sjela sam i napisala svoj prvi tekst, odnosno javni apel za mir. Potom sam se sredila i rekla suprugu “Idem ja ovo predati u Vjesnik”. Tekst sam nekoliko puta studiozno pročitala i otišla u redakciju Vjesnika gdje je radio novinar Ivica Majerić koji je imao popodnevnu smjenu. Rekla sam mu: “Molim vas objavite mi ovaj tekst.” Naslov je bio “Prijateljstvo Hrvata i Srba”, a on je samo rekao da bi dodao još dvije riječi: “I obrnuto.” Pitala sam ga kada će to objaviti. Rekao je da će tekst ujutro biti u novinama. I zaista je bilo tako. Samo dan nakon početka onoga što se kasnije nazivalo Balvan revolucijom, moj tekst bio je u novinama kao prvi protest tog tipa.”

Olga Carević rođena je 1925. u Novom Sadu, a od 1945. živi u Zagrebu. Počela se baviti publicističkim radom 1990. a od tada do danas objavila je knjige “Moj srpski rod, moja hrvatska domovina”, “Glas srca i razuma”, “Dodirnimo zvijezdu prijateljstva”, “Snaga prijateljstva” i dvije knjige u suradnji s Draženom Vikićem-Topićem: “Želja za znanjem” i “Znanost, humanost i ekologija”. Za društveni rad primila je nagradu Europski krug i Nagradu Grada Zagreba. Iako se javnim apelom čije su dijelove kasnije nebrojeno puta citirali angažirala odmah, početak rata zatekao ju je jer nije osjećala da će se Jugoslavija raspasti:

“Također sam odlučila poslati pismo tadašnjem predsjedniku SANU-a Dušanu Kanaziru jer smo se družili kao gimnazijalci. Napisala sam ga sa srcem, ali nikad mi nije odgovorio. Ipak, puno mi znače zahvale ljudi koji su me podržali i čija su pisma na 140 stranica objavljena u integralnom obliku u knjizi “Glas srca i razuma”. Između ostalog, pisali su mi Christian de Duve, nobelovac koji je otkrio lizosome, i tadašnja engleska premijerka Margaret Thatcher, poznata po tome što je u ratu podržala Hrvatsku. Ta mi je podrška bila važnija od političkih funkcija. Naime, tadašnji predsjednik Vlade Franjo Gregurić osobno me nazvao i ponudio mi 1991. mjesto ministrice bez portfelja u njegovoj vladi, dok mi je Franjo Tuđman ponudio mjesto savjetnice. Odbila sam obje ponude jer smatram da bih imala više štete nego koristi da sam to prihvatila. Gregoriću sam odgovorila da ljudi vjeruju u mene i u to da pišem iskreno te da ne mogu to prihvatiti jer bi izgubili to povjerenje.”

‘Nije potrebno neprestano isticati da je netko Srbin ili Hrvat, svatko je na kraju građanin ili stanovnik ove zemlje i svi jednako odgovaraju za svoje postupke’

Njezin stav o ratu, s kojim je često javno istupala, nije se promijenio od devedesetih do danas:

“Postavljanje barikada oko Knina i drugih gradova nije bilo mitingaško ludilo, kako su pogrešno moje riječi citirali neki novinari, nego okupacija dijelova hrvatskog teritorija, odnosno nelegalno prekrajanje teritorijalno-administrativnog ustroja Hrvatske. Mitingaško ludilo nije prikladan izraz jer je to nešto što bude jednom i gotovo, dok je ovo bila duža agresija Srbije na Hrvatsku. Kao što sam napisala i u prvom apelu, smatrala sam i smatram da bi bilo puno manje nesporazuma da su čelnici SDS-a legalno u Saboru iznijeli svoja mišljenja i primjedbe na Ustav Republike Hrvatske, umjesto što su prisustvovali saboru Srba u Srbu.”

Olga Carević diplomirala je 1951. na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, a 1961. doktorirala je iz područja medicinske biokemije. Za svoj znanstveni rad, između ostalog, primila je Međunarodno priznanje društva za proučavanje lizosoma i odličje reda Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića. Opisala je kako je provela svoj radni vijek:

“Godinu dana bila sam na stažu u laboratorijima u Vinogradskoj bolnici. Poslije toga natjecala sam se za mjesto asistentice na Veterinarskom fakultetu. Odmah sam dobila radno mjesto na farmakologiji Veterinarskog fakulteta i tamo sam provela deset godina. Tijekom boravka bavila sam se učinkom toksičnih supstanci na organizme pokusnih životinja, kao i na organizme onih koje su primale insekticide, radila sam eksperimente. Otišla sam u Englesku 1967. na godinu dana, a nakon toga u Institut Ruđera Boškovića. Već sam imala radno iskustvo na području istraživanja lizosoma jer sam se time bavila u Engleskoj. Zaposlila sam se u Institutu Ruđera Boškovića 1968. godina i postala voditeljica Odjela za medicinsku biokemiju. Tijekom karijere u Institutu imala sam tri asistentice koje sam maksimalno naučila onome što sam znala. Surađivala sam s Plivom, a najpoznatiji rezultat toga je međunarodni patent-antibiotik Sumamed.”

Prisjetila se najupečatljivijih trenutaka znanstvene karijere:

“Ostala mi je u sjećanju obrana doktorata kada sam se, prema tadašnjem protokolu, zaklela da ću kao znanstvenica uvijek govoriti istinu. Kada sam održala habilitacijsko predavanje, a to je stupanj nakon doktorata koji danas ne postoji, morala sam održati govor ispred cijelog fakulteta. Moja habilitacija 1965. bila je prva i posljednja na tom fakultetu. Poslušala sam sugestiju iskusnog profesora Slavka Krvavice koji mi je rekao da idealno predavanje traje dvadeset minuta. Neću zaboraviti ni kada me Christian de Duve, nakon međunarodne konferencije o lizosomima 1970., pozvao da se usavršavam kod njega u laboratoriju. Ostala sam par mjeseci, bilo mi je zanimljivo upoznati nove metode rada koje sam uvela u Institut Ruđera Boškovića. Kada sam završila jedan eksperiment, došla sam kod de Duvea, on je pogledao rezultate i rekao da je to izvrsno, ali je dodao da bi rezultati bili bolji kada bi se ponovila najmanje tri mjerenja. S obzirom na to da mi je puno vremena i truda trebalo za prvi eksperiment, mislila sam da ću se srušiti u nesvijest kada je to rekao.”

Bila je u prijateljskim odnosima s pokojnim akademikom, fizičarem, filozofom, humanistom i piscem Ivanom Supekom, koji je bio osnivač i prvi ravnatelj Instituta Ruđera Boškovića:

“Supek je uvijek bio vrlo ljubazan i prijateljski raspoložen. Neki od nas radili su po cijele dane jer nisi mogao predvidjeti kad će završiti eksperiment pa je Supek znao pozvati ljude koji su ostali nakon radnog vremena da u njegovoj kući s njim nastave zanimljive diskusije. Posebno smo puno razgovarali kada je došlo do rata. Zamolio me kao Srpkinju da napišem pismo tadašnjem francuskom predsjedniku Françoisu Mitterrandu. Francuska je bila prilično suzdržana kada je riječ o našim problemima pa ne čudi što nisam dobila odgovor. Supek je poticao sve suradnike da ne budu samo znanstvenici nego i humanisti, i on je to bio. Christian de Duve, s kojim sam puno komunicirala, podržao je moj društveni rad i dao podršku Hrvatskoj za vrijeme rata, a na to njegovo pismo potpisalo se još jedanaest nobelovaca.”

‘Proslava Oluje oslobođenje je hrvatskog teritorija, to treba proslaviti, ali se moramo sjetiti i srpskih izbjeglica koji su napustili svoje domove i otišli u nepoznato’

Zašto je odlučila doći na studij baš u Zagreb?

“Kao djevojčica s roditeljima sam putovala na razna mjesta pa tako i u Zagreb. Odsjeli smo u hotelu na Trgu bana Jelačića koji se nalazio na mjestu današnjeg hotela Dubrovnik. Mene je Zagreb odmah oduševio i rekla sam tada: “Kada budem velika, Zagreb će biti moj.” Što se konkretnijeg razloga za moj odlazak na studij u Zagreb tiče, u tom se gradu nalazio jedini farmaceutski fakultet na prostoru Jugoslavije. Mama nije bila oduševljena time da idem studirati u, za nju daleki, Zagreb, tata je bio tolerantan, bilo mu je svejedno gdje studiram. Tada su već bili rastavljeni, on je živio u Beogradu. Uvijek sam voljela Zagreb, i danas ga volim. To je ljubav koja je možda i jača od one prema Novom Sadu, uz Zagreb me vežu uspomene na supruga i sina. Živjela sam u internatu kada su mi se roditelji rastali i pohađala novosadsku gimnaziju. Nakon oslobođenja 1944. radila sam kao abiturijent i u apoteci za potrebe Srijemskog fronta, a kasnije i na samom frontu sve do 1945. kada sam se upisala na studij.”

Olgi Carević majka je preminula godinu dana nakon što je došla na studij u Zagreb, a otac 1947. Bila je bez sredstava, ali silno je željela nastaviti studij. Zahvaljujući dobrim ocjenama na prvoj godini studija dobila je stipendiju, pravo na smještaj u studentskom domu koji se tada nalazio na Trgu žrtava fašizma i pravo na prehranu u studentskoj menzi. Kako je rekla, da toga nije bilo, ne bi bila to što je danas. Ona i mnogi drugi mladi u to su vrijeme smatrali da se trebaju uključiti u poslijeratnu obnovu zemlje, a dobar način za to bile su studentske radne akcije:

“Bila sam na pruzi Brčko-Banovići, gradila sam prugu Šamac-Sarajevo, kao i autocestu Zagreb-Beograd. Bili smo u Bosni, mislim da se mjesto zvalo Zavidovići, kada smo gradili prugu Šamac-Sarajevo i pjevali “Šamac-Sarajevo – to je naša meta – izgraditi prugu još ovoga ljeta”. Na završnoj godini studija na moru sam skupljala ljekovito bilje. Najviše smo skupljali žalfiju koja je bila gorka, pa su mi i ruke bile gorke od žalfije. Jugoslavija je bila dio moje mladosti, ne mogu reći da nisam uživala na tim radnim akcijama, a to je nešto što je baš bilo dio socijalističke kulture. Rano smo se dizali i kretali na posao, a navečer smo pjevali, družili se i plesali. Tamo nitko nije znao tko je koje nacionalnosti. Nisam imala roditelje, što bih radila preko ljeta da nije bilo tih radnih akcija? U studentskom domu živjela sam s tri studentice različitih nacionalnosti, nas četiri živjele smo u jednoj sobi, sve četiri pjevale smo u zboru Ivan Goran Kovačić. Novi Sad je ravnica pa mi je Sljeme bilo otkriće, penjala sam se često na Sljeme s kolegicama iz doma. To su bili prekrasni dani, živjela sam u društvu s prijateljima, što je bilo dobro jer sam ostala bez obitelji. U studentski dom dolazili su paketi koje su drugima slali roditelji, to je putovalo tko zna kako i odakle, ali nešto od toga ostalo je čitavo i moglo se jesti. Ja sam rjeđe dobivala pakete jer su mi roditelji preminuli, ponekad mi ih je slao stariji brat.”

‘Franjo Gregurić ponudio mi je 1991. mjesto ministrice u Vladi, a Tuđman mjesto savjetnice. Odbila sam jer bih imala više štete nego koristi da sam prihvatila te ponude’

Kako je bilo održavati dvojni identitet i doslovce živjeti geslo “moj srpski rod i hrvatska domovina”?

“To zaista nije bilo teško, posebice imajući u vidu da sam bila udata za Hrvata i da mi je sin bio hrvatski branitelj. Kako u Novom Sadu, tako i u Zagrebu, bila sam uvijek okružena ljudima različitih nacionalnosti. Iz jednog takvog braka između Srpkinje i Hrvata rodio se moj sin Hrvat. Nadalje, smatram da nije potrebno da se neprestano ističe da je netko Srbin ili Hrvat, svatko je na kraju građanin ili stanovnik ove zemlje i svi jednako odgovaraju za sve svoje postupke. Ja nisam asimilirana, a bila sam udata za Hrvata 55 godina. Ostala sam Srpkinja, a on je ostao Hrvat. Uvijek sam čitala srpske i hrvatske knjige. Volim poeziju, posebno srpskog pjesnika Jovu Jovanovića Zmaja, većinu njegovih pjesama znam napamet. Čuvam svoj identitet tako što citiram njegove stihove u svojim knjigama, kao i one Miroslava Antića. Ne vjerujem u asimilaciju jer mislim da svatko u sebi nosi svoj rod.”

Kako je rekla, mogla je i može slobodno reći da je Srpkinja bez da zbog toga ima problema:

“Knjigu naslovim “Moj srpski rod i Hrvatska domovina” i sve je u redu. Kada je riječ o hrvatsko-srpskim odnosima, ne treba više govoriti o ustašama i četnicima, krajnje je vrijeme da se to ostavi u povijesti, a da mi idemo naprijed s konkretnim rješavanjem ekonomskih problema. Što se tiče proslave Oluje, oko čega postoje različita mišljenja s hrvatske i srpske strane, to je oslobođenje hrvatskog teritorija, treba proslaviti, ali se moramo sjetiti i srpskih izbjeglica koji su napustili svoje domove i otišli u nepoznato. Također, općenito se po Hrvatskoj jako puno slavi. Slave se i crkvene stvari koje se prije nisu slavile. Slave i Srbi i Pravoslavna Crkva, primjerice, slave ustanak u Srbu. Korisno je kada se radi, a ne kada se toliko slavi. Kada bismo toliko radili koliko slavimo, sve bi bilo bolje.”

Olga Carević istaknula je da se znanstvenici koji eksperimentalno rade, obično teško nose s odlaskom u mirovinu jer moraju ultracentrifugu i elektronski mikroskop zamijeniti papirom i olovkom. To je vrlo težak prijelaz za većinu znanstvenika, ali ona se počela baviti i pisanjem i to najintenzivnije kada joj je sin jedinac Mislav otišao u Domovinski rat. Iako je strepila svakoga dana dok je bio u ratu, puno joj je teže bilo suočiti se s njegovom bolešću. Umro je 1993. od tumora na mozgu. Olga Carević proživjela je puno toga što bi bilo ljekovito zaboraviti. Možda baš zato kao odgovor na pitanje zašto piše, citira misao Yiyun Li, kineske književnice koja piše na engleskom:

“Pisati znači zaboraviti sebe.”