Bilo je podne i kao i uvijek, nebo je bilo nisko i sivo. Ja sam zadnji izišao. Zapravo sam ja zatvorio vrata užasa.“ Napisao je to u jednoj od svojih knjiga danas 90-godišnji Oleg Mandić, posljednji zatvorenik koji je živ napustio najveći i najzloglasniji nacistički koncentracijski logor Auschwitz, u kojem je do ruskog oslobađanja 27. siječnja 1945. ubijeno oko milijun i pol ljudi, ponajviše Židova. Mandić je vrata Auschwitza zatvorio 2. ožujka 1945. kao 11-godišnji dječak koji je u osam mjeseci nepovratno izgubio djetinjstvo. Njegove brojne intervjue, govore, članke iz novina i časopisa, razmišljanja i zapise uredio je Neven Šantić, a Fraktura objavila u knjizi „Život obilježen Auschwitzom“.

Oleg Mandić rođen je 1933. na Sušaku. U djetinjstvu je govorio tri jezika: kod kuće hrvatski i ruski, a u školi talijanski. Nešto kasnije, u logoru, njemački i poljski. U životu je imao tri državljanstva – talijansko, jugoslavensko i hrvatsko. I školu je pohađao na tri jezika: talijanskom, srpskom i hrvatskom. Pravnik s odvjetničkim ispitom, deset godina djelovao je u vanjskoj trgovini da bi nakon toga puna četiri desetljeća radio u novinsko-izdavačkoj branši, u Informatoru i Privrednom vjesniku Zagreb. U tom razdoblju izdao je sam ili u suautorstvu pet stručnih knjiga i mnoštvo članaka. Izdao je 11 knjiga, autor je dvaju kratkometražnih dokumentaraca te suautor jednog dugometražnog. Autor je i triju izložbi. Boravak u zloglasnom Auschwitzu obilježio mu je život, a diči se lijepim životom jer sve tegobe s time uspoređuje. Nositelj je brojnih priznanja za istaknuti društveni rad, osobito s mladima, na promicanju društvenih, etičkih i moralnih vrijednosti. Posljednjih deset godina aktivan je na govornicama po Italiji, Hrvatskoj i Sloveniji, gdje izazvan društvenim kretanjima poziva na otpor protiv svakog zla i svakog nasilja. Taj otpor i tu borbu naziva antifašizmom. U intervjuu za Nacional prisjetio se Auschwitza, nakaradnih životnih pravila koja su vladala u logoru, ali i dr. Josefa Mengelea, jednog od najzloglasnijih nacističkih zločinaca koji je na zatvorenicima u Auschwitzu, i to djeci blizancima, obavljao ekstremne medicinske postupke. Na Mandića, koji je kao 11-godišnji dječak upravo na Mengeleovu odjelu proveo četiri mjeseca, „anđeo smrti“, kako su zloglasnog doktora kasnije prozvali, ostavio je duboko pozitivan dojam zato što, kako je rekao Nacionalu, jedini na njega nije vikao. Danas kao 90-godišnjak Mandić je ponosan na sebe, na tog dječaka koji zbog strašnih trauma deset godina od izlaska iz Auschwitza nije želio progovoriti njemački jezik, ali i dječaka koji je s 14 godina donio odraslu odluku – ne dozvoliti da mu mržnja zavlada duhom.

NACIONAL: Vaša nova knjiga „Život obilježen Auschwitzom“ zapravo je zbirka vaših zapisa, intervjua, govora. Zašto ste to odlučili objaviti?

Imam 90 godina i shvatio sam da sam dao većinu toga što mislim da je vrijedno. Pomislio sam, kvragu, kolumnisti nakon nekog vremena sve te kolumne objave u zbirku, pa zašto ja ne bih napravio slično. Skupilo se puno materijala, od toga čak 130 intervjuaž. Budući da sam već nekoliko godina član Savjeta za Jasenovac pri Ministarstvu kulture i medija, na jednom od sastanaka u Zagrebu upoznao sam Seida Serdarevića iz Frakture. Njemu se svidio materijal koji sam mu pokazao i objavio je knjigu.

Oleg Mandić s majkom i bakom na dan oslobođenja iz nacističkog logora Auschwitz. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Posljednji ste zatvorenik koji je živ izišao iz nacističkog koncentracijskog logora Auschwitz, kao 11-godišnji dječak. Danas, 80 godina kasnije, što osjećate kad čujete riječ Auschwitz? Kakve emocije se probude u vama?

Čujte, meni je jasno da za prekrasan život koji sam imao moram zahvaliti iskustvu iz Auschwitza. To sam shvatio s 13 godina, kad sam pokušao zamisliti što bi bilo strašnije od Auschwitza. Da se razumijemo, Auschwitz nije užasan zbog toga što se netko sadistički i psihotično iživljavao na zatvorenicima. Vi kao logoraš, ako ste se u Auschwitzu „držali reda“, ne bi vas nitko dirao nego je stvar bila tako organizirana da svaki zatvorenik umre u roku od šest mjeseci, sve drugo je trebalo biti čudo. Dakle, umiralo se zbog uvjeta života, ljudi su bili izmučeni od gladi, bolesti, umora, rada. Cilj je bio ubiti što više ljudi. Kad su Nijemci 20. siječnja 1942. u Wannsseeu konačno riješili „židovsko pitanje“ u Europi, bilo je samo pitanje kako će se Židovi istrijebiti. Najprije su identificirali da ih je oko 12 milijuna pa su zatim osmislili da je za to najbolji i najbrži način – plin i kremiranje. Postojala je preporuka da se istovremeno u jednu peć stavlja jedno žensko truplo s dva muška, jer da tako najbolje i najbrže izgara. Bila je to industrija smrti.

NACIONAL: Tražite li vi i danas objašnjenje tog bezumlja?

Ne, to je čovjek. Čovjek je čudna zvjerka. Od 1920-ih u Njemačkoj se stvarala ekipa koja je bila zadojena razmišljanjima nedoličnima ljudskom rodu. A ostali su im povjerovali.

NACIONAL: Kad govorite o tome, sjetim se da pišete da vas je, nakon izlaska iz Auschwitza, u jednom trenutku obuzela mržnja prema Nijemcima i da ste se tom osjećaju jedva uspjeli oduprijeti. Kako ste uspjeli?

U tom procesu jedino je bila važna spoznaja da je mržnja moj vlastiti proizvod. Nisam išao na plac i tamo kupio kilogram mržnje, stvorio sam je sam. Rodila se u mom tijelu i mojoj glavi, a kad si je ti rodio, onda je moraš biti u stanju i maknuti od sebe.

NACIONAL: Kako ste vi uspjeli?

Neću vam sad govoriti kakve sam nepodopštine radio prema Nijemcima kad sam bio tinejdžer, bile su to svinjarije. Ali ja tim svojim ponašanjem nisam bio zadovoljan i jednostavno sam snagom volje to uspio iščupati iz sebe. Šest mjeseci nakon toga Nijemci su za mene bili ljudi kao i svi drugi.

NACIONAL: Ali ipak, njemački jezik niste željeli govoriti deset godina od izlaska iz Auschwitza.

Tako je. Čak 60 posto ljudi s ratnim traumama o njima ne želi govoriti. Ja sam prvih deset godina bio u toj kategoriji, a tek nakon sukoba u redakciji Plavog Vjesnika, gdje sam radio, prešao sam u onu drugu, u 40 posto onih koji žele pričati o svojim ružnim iskustvima. Glavni urednik Mladen Bjažić me, naime, bio izgrdio na pasja kola, jer da šutnjom vrijeđam sjećanje na one koji nisu imali moju sreću da prežive zlo. „Kuhao“ sam u sebi tri dana i shvatio konačno kako sam doista u moralnoj obavezi prema društvu da govorim o razlozima svoje traume kako bih pridonio tome da se oni u budućnosti što rjeđe ponove. Nakon toga sam objavio svoj prvi članak na temu Auschwitza „Bez krivice krivi“.

Mandić je u Auschwitzu pisao dnevnik; Kamen iz logorskog krematorija; s vojnicima Crvene armije, osloboditeljima Suschwitza, 1945. godine. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Rekli ste da ste zbog iskustva u Auschwitzu imali lijep život. Kako je došlo do te spoznaje?

Spoznao sam rano da mi se ono najgore u životu već desilo. Znači, sve ono dalje nije moglo a da ne bude samo lijepo. Značajnu ulogu u tome imao je i moj otac sa svojim načinom ponašanja prema meni. Ne znam što bih ja da sam bio u njegovoj situaciji, da imaš sina tinejdžera koji je proživio to što je proživio. On mi nikada nije pristupao tako da mi kaže „moraš to i to“, nego „ja bih to uradio tako i tako, a ti odluči sam kako ćeš“.

NACIONAL: Pretpostavljam da ste kao dječak, a sigurno se to nije promijenilo, imali osjećaj da ste izgubili djetinjstvo?

Apsolutno! Znam to i danas, meni nedostaje tih nekoliko godina tijekom kojih sam naglo odrastao. Nakon Auschwitza sam najprije otišao u Beograd u školu, a onda i u Zagreb. Bio sam ljutit na sve svoje kolege iz razreda zato što oni nisu proživjeli to što sam ja proživio. Kasnije sam shvatio da je i njih rat pogodio, kao i sve, samo na drugi način. Trebalo mi je tri godine da to sve složim u glavi. I tad sam, s 13, 14 godina, došao do spoznaje da nema ničega strašnijeg od Auschwitza i da će budućnost biti lijepa.

NACIONAL: To zvuči lijepo, ali taj proces sigurno nije bio nimalo lak.

Naravno da nije. Imao sam 14 godina, bio sam dijete koje je razmišljalo kao odrastao čovjek. Prerano sam odrastao. Kad me pitaju kako sam preživio, kažem da je to 80 posto sreća, a 15 posto majčina ljubav, jer iako sam bio odvojen od nje u logoru, znao sam da je blizu mene. A ovih preostalih pet posto pripisujem sebi. Spretnosti i promućurnosti klinca od 11 godina.

NACIONAL: Nevjerojatno je, pišete, da ste Auschwitz posjećivali mnogo puta, i to u lošim životnim razdobljima. Tamo ste pronalazili utjehu i spokoj. Kakvi su to osjećaji kad se vratite u Auschwitz?

Posljednji, 13. put, u Auschwitzu sam bio prošle jeseni, kad sam snimao neki dokumentarac. To je bilo službeno, sa zadatkom. Ali pet puta sam u Auschwitzu bio zbog osobnih razloga, zato što sam privatno za tim osjećao potrebu. Kad me pitaju zašto sam išao, kažem da je to bilo iz terapeutskih razloga. Zato što je, unatoč lijepom životu, bilo trenutaka kad nije išlo sve kako treba. Znao sam da će se sve, kad odem tamo, poravnati. Sjeo bih u auto ujutro i navečer bio u Birkenauu. Javim se čuvaru, pokažem svoj tetovirani broj na podlaktici i uđem. Nisam ja posjetitelj tamo, čekam da svi posjetitelji odu i onda ulazim na željezničku rampu. Volim ondje biti sam sa svojim sjećanjima. Sjedim na šinama i komuniciram satima s dušama umrlih.

NACIONAL: Kakva su to sjećanja, kakav je to osjećaj kad se vratite na mjesto svoje najveće traume?

Dosta sam uredan i sve svoje stvari i situacije u životu kvalificiram kao dobre ili loše. Među deset najljepših dana u životu ubrajam i tih pet puta kad sam posjetio Auschwitz. Da sam vjernik, smatrao bih to Božjim darom.

NACIONAL: Kakav je danas vaš odnos prema religiji?

U logor sam došao kao vjernik, a izišao kao nevjernik. Jer da Bog postoji, on u svojoj svemogućnosti ne bi dozvolio da se dogodi – Auschwitz!

NACIONAL: Kad ste spomenuli vjeru, pišete da u Auschwitzu nikoga od logoraša niste vidjeli da se moli te kako ste shvatili da je Bog zapravo nada.

Stvari su vam u Auschwitzu išle ovim redom: najprije bi nakon nekog vremena nastupila apatija, nakon toga preostale bi ti nada i vjera pa bi izgubio i vjeru kad bi vidio što se sve oko tebe događa. Nada će te posljednja napustiti. Tada će ti ostati još samo nagon za održanje vrste, a to je ono najgore. Kad do toga dođe, nema više društvenih pravila, nema prijateljstva. Na mojim nastupima znali su me pitati jesam li imao prijatelja. Nije to bilo uobičajeno, čak ni upoznati se s nekim, a kamoli imati prijatelja. Zašto? Pa, primjerice, oko 17 sati mogao si se malo prošetati. I sad, idem s nekim u šetnju i vidimo nekoga tko je loše, tko umire. Malo kasnije ga više nema. A kad ga pogledaš kako leži, iz džepa mu viri korica kruha. Ti si gladan, ali sam i ja gladan. Obojica želimo taj komad kruha. Nema tu više prijateljstva, preživljavanje je jače i od čega. U istoj kategoriji toga nakaradnog, ali životnog, primjer je žene koja je zakasnila na apel, na prozivku. Pred svima su je nasmrt pretukli. U tom trenutku svaki od nas logoraša isto bi je tako pretukao zato što smo zbog nje, jer su je tražili, na apelu bili šest sati na kiši i blatu, a ne uobičajenih 45 minuta.

NACIONAL: Da, čudne emocije se jave u takvim situacijama…

A i način govora među logorašima bio je nakaradan. Primjerice, glagol organizirati služio je kao odlična zamjena za riječ ukrasti, nabaviti, prisvojiti. Primjerice, negdje ste si pribavili zgodnu obuću. Umjesto da si je pred spavanje stavite pod glavu, ujutro vam je tu obuću netko maznuo. Nitko vas neće oplakivati, već će vam reći „budalo jedna, što nisi razmišljao“. Shvaćate razliku?

NACIONAL: Kako danas, kad vam je 90, gledate na sebe kao 11-godišnjeg dječaka u Auschwitzu?

Ponosan sam na njega. Ne stidim se ničega, čak ni toga što sam želio ubiti ženu koja je zakasnila na apel. To je bio samo drugačiji način razmišljanja. Ako promijeniš ulog na životnom stolu, ako se mijenjaju pravila koja društvo postavlja, onda se evidentno mijenjaju i reakcije na to.

NACIONAL: Danas ste jedan od onih preživjelih koji često govore o Auschwitzu, svom iskustvu, strahotama koje su vidjeli, toleranciji. Koliko vam je važno govoriti o takvim stvarima, posebno mladima?

Za prenošenje istine o holokaustu i Auschwitzu odlikovan sam i u Poljskoj i u Italiji, pa i u Hrvatskoj. Ali nisam u fazi da me to opija. Dozvolite mi, međutim, dvije digresije.

Prva: Auschwitz je bio najveći od šest njemačkih vernichtungslagera, logora za istrebljivanje. Kapacitet 100.000 uznika plus pet krematorija. Ja nisam Židov, pa sam ipak bio u takvom logoru. Valja stoga zapamtiti da holokaust nije bio pogrom samo Židova, već i svih drugih oponenata nacizmu kao i Roma, invalida, homoseksualaca. Židova je, međutim, najviše stradalo, pa odatle i poneka zabuna. Druga: Od trenutka kad sam izašao iz Auschwitza nisam nijednom sanjao logor. Nijednom!

NACIONAL: To je neobično, mnogi preživjeli imali su noćne more.

Ja nikada. Očito sam mentalno strašno jak. Sjećam se da su me „na zub“ uzeli neki novinari zato što sam izjavio da mi je kao 11-godišnjem dječaku dr. Mengele bio prihvatljiva faca.

NACIONAL: Upoznali ste ga?

Kako da ne. Četiri mjeseca sam boravio u njegovom odjelu blizanaca.

NACIONAL: Kakav je dojam ostavio na vas kao dječaka?

Apsolutno OK. Ali morate uzeti u obzir situaciju u kojoj sam se nalazio. Nijemci su odvajali djecu od majki, a kad je na mene došao red, dobio sam visoku temperaturu. Njemačka organiziranost nije predvidjela mogućnost da dijete od 11, 12 godina u takvom stanju ne prođe neku ambulantu. I kako nisu znali kamo sa mnom, prijedlog je bio da me prebace na odjel za blizance kod dr. Mengelea, tamo je bilo mjesta. Oni su riješili problem, a meni je bilo dobro. Nije trebalo ustajati u 4 izjutra, nije trebalo raditi, a i hrana je bila donekle pristojnija.

NACIONAL: Niste mu bili zanimljivi, eksperimentirao je samo s blizancima?

Tako je, ja mu nisam bio zanimljiv. Kad sam imao blizak susret s njim, gotovo pa mogu reći da mi se sviđao. Zašto? Zato što kad god bi mi se netko obratio, od umirućih do zapovjednika, svi su vikali, svi su urlali, nitko nije normalno govorio. A Mengele u ta četiri mjeseca nije nijednom ton povisio. To je bila ogromna promjena!

NACIONAL: Kad ste izišli i spoznali tko je on zapravo bio, kakve je to osjećaje u vama budilo?

Malo čudnovate, moram priznati. Jasno mi je bilo da je bio jedan od vodećih Nijemaca u logoru, ali nisam znao do koje mjere i tko je zapravo bio. A o nastranim eksperimentima što ih je upravo na blizancima vršio nije se ništa znalo.

NACIONAL: Pišete da ste 10. srpnja 1944. u stočnim vagonima odvezeni u Auschwitz. Kako se jedno dijete osjeća u takvoj situaciji, kad vidi sve te ljude oko sebe, kad ne zna što se događa?

Već je bilo teških situacija, bio je rat. Dva mjeseca bio sam već po zatvorima…

NACIONAL: Svakako, ali logor je sigurno bio posebna trauma.

Putovali smo tri dana i dvije noći. Kompozicija vlaka se povećavala. Nismo znali kamo idemo. Nas je u vagonu bilo 70-ak, dvaput su otvorili vagone. Kad su drugi put otvorili, vidio sam da na vagonu kredom piše Auschwitz. Ali nama to ime tada ništa nije značilo. Kad su nas iskrcali u Birkenauu, samo se sjećam da su vikali „raus, raus, schnell, schnell!“ Uvijek je nekog vikanja bilo, neka brzina. Sjećam se da sam se čvrsto držao mame. Ona je zapravo u prva dva mjeseca, dok nas još nisu bili odvojili, mislila i za mene. Transporti sa Židovima imali su drugi tretman, odvezli bi ih direktno u krematorij.

Mandić na kraju rampe u Birkenauu, kamo je često odlazio i pronalazio utjehu. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prema strahu, bojite li se ičega?

Zatekli ste me pitanjem. Smrti se ne bojim. Zapravo, ne bojim se ničega. Većina ljudi, primjerice, preplašila bi se kad bi vidjeli leševe kako plutaju po rijeci, ali meni je to, nažalost, dok sam bio u Beogradu, a rat još nije bio gotov, bilo normalno. Kao dječak sam u Auschwitzu neko vrijeme „čistio“ mrtvace svakoga dana. Dakle, od odlaska Nijemaca do dolaska Crvene armije prošlo je nekih desetak dana, a kako su Nijemci uništili peći, a ljudi su i dalje umirali, morali su se ti leševi sklanjati. Ja sam u tome pomagao: bio sam visok i začudo još uvijek prilično čvrst. Bio je konac siječnja, bio je konstantno minus 10, leševi su bili smrznuti pa smo ih slagali kao cjepanice. Danas 11-godišnji klinci slažu Lego kockice, a ja sam slagao mrtvace.

NACIONAL: Kako danas gledate na sve to?

Primjerice, ne idem na sprovode, nije baš odgovor na pitanje, ali želim to reći. Možda je to povezano s mojim iskustvom iz Auschwitza. Dosta mi je vjerojatno smrti i mrtvaca.

NACIONAL: Kad u Hrvatskoj slušate rasprave o ustaškom pozdravu ZDS, simbolima fašizma i nacizma, i treba li se to kažnjavati prema prekršajnom ili kaznenom zakonu, kako se osjećate? Vi biste svim tim ljudima koji oko toga polemiziraju svašta mogli reći?

Apsolutno bih, ali radije šutim jer sam ponekad ekstreman pa onda shvatim da ne treba sve reći. Koliko je puta moj prijatelj Ognjen Kraus kao nositelj abolicije i strožeg kažnjavanja, a ima za to moju podršku, govorio o tome. Drago mi je što je ove godine još strože nastupio, ali i što se pridružio komemoraciji u Jasenovcu. Polemizirati o tome je li to bio hrvatski pozdrav, nema smisla. Rasprava o tome je bespredmetna. A povijest? Nismo joj ni omogućili da učini svoje. Školski programi modificirani su prema mišljenjima onih na vlasti.

NACIONAL: Dakle, razočarani ste po tom pitanju?

Ne toliko razočaran koliko ljutit.

NACIONAL: Kad gledate cijeli svoj život, jeste li naučili nešto iz iskustva Auschwitza?

Apsolutno da. Parola vodilja je da u svakom zlu, ako se potrudiš, možeš naći iskru dobrog. I onda se trebaš koncentrirati na to da iz te iskre, iz te mrvice, iznjedriš cvijet, ljubav, muziku. To ja činim cijeloga života. Zlo u svom iskonskom obliku sam iskusio i ekspertno ga mogu dočarati, ali ne iz ekshibicionizma, nego zato da se upoznate s njim i da onda usporedivši svoja razmišljanja s takvim nečim, iznjedrite zrno, sjeme dobroga.