Objavljeno u Nacionalu br. 563, 2006-08-28

Poljsku potresa afera u kojoj je nekoliko bivših ministara optuženo da su bili agenti komunističkog režima: oni su samo neki od 700 tisuća Poljaka koji bi se mogli naći na cesti ako ne dobiju potvrdu da im je prošlost besprijekorna

Poljsku potresa neugodna afera, a u njenom su središtu bivši ministri vanjskih poslova. Izravno je povezana s kampanjom desne poljske vlade da u Poljskoj što prije počne energična lustracija, kojom bi iz državnih službi bili isključeni svi koji su činili nemoralne stvari u vrijeme komunističke vlasti. Prošlog mjeseca osam bivših ministara vanjskih poslova iz postkomunističke ere u otvorenom je pismu optužilo sadašnju vlast za pogoršanje odnosa Poljske s Europskom unijom. Zatražili su od vlade da promijeni europsku politiku, da Poljska, kao značajna nova članica EU, sudjeluje u radu EU umjesto da se s njom konfrontira. Na to pismo reagirao je u intervjuu poljskoj katoličkoj televiziji Antoni Macierewicz, zamjenik ministra obrane u vladi Jarosława Kaczynskog, zadužen za vojnu obavještajnu službu. Hladno je izjavio da se na pismo ne treba obazirati jer su većinom potpisnici bivši sovjetski špijuni te možda djeluju po nalozima iz inozemstva.

Neki potpisnici pisma zbog toga su najavili da će Macierewicza tužiti zbog klevete. Bivši ministri vanjskih poslova ugledni su ljudi, među njima su i dvojica bivših disidenata iz komunističke ere Bronisław Geremek i Wladysław Bartoszewski, koji su se hrabro konfrontirali s komunističkim režimom 70-ih i 80-ih, zaslužni što je u Poljskoj 1989. demontirana komunistička vlast. Ministar obrane Radosław Sikorski zatražio je od Macierewicza objašnjenje. Potpredsjednik vlade Andrzej Lepper, iz male stranke vladine koalicije, traži da Macierewicz dokaže svoje tvrdnje ili podnese ostavku, jer je nanio štetu Poljskoj budući da će njegova izjava sigurno naškoditi poljsko-ruskim odnosima baš kad je upravo on, Lepper, trebao početi razgovore s ruskom vladom o otvaranju ruskog tržišta poljskim izvoznicima. Lepper je zaprijetio izlaskom iz vlade ako Macierewicz ne da potrebno objašnjenje. Ali Macierewicz očito ne kani dati nikakvo podrobno objašnjenje. Osjeća se dovoljno jakim za kontroverze izjave jer ga podržavaju dva najmoćnija Poljaka, blizanci predsjednik Republike Lech Kaczynski i premijer Jarosław Kaczynski. Upravo je predsjednik Kaczynski potkraj lipnja, ne obavijestivši čak ni ministra Sikorskog, imenovao Macierewicza zamjenikom ministra obrane kako bi raspustio dosadašnju vojnu tajnu službu i osnuje dvije nove. Kad je poljski predsjednik Macierewicza imenovao na taj položaj, poljska javnost bila je začuđena jer ga je smatrala političkim marginalcem i destruktivcem.

Ali očito je Kaczynskom trebao baš takav prgavi čovjek, koji ima besprijekornu antikomunističku prošlost. Macierewicz se isticao antirežimskom djelatnošću. Sudjelovao je u studentskim nemirima 1968., podržao radničke štrajkove 1970., 1976. s disidentima Adamom Michnikom i Jacekom Kuronom osnovao Komitet za pomoć radnicima, prvu disidentsku organizaciju koja je pomagala štrajkašima, a 1980. je organizirao ogranak sindikata Solidarnost u Warszawi. Bio je 80-ih iznimno aktivan antikomunist, izdavao ilegalne novine, pa je, kad je srušen komunizam, bio pozvan u novu vlast. Postao je u prosincu 1991. ministar unutarnjih poslova u vladi Jana Olszewskog, ali je ta vlada nakon nekoliko mjeseci propala upravo zbog njega. Macierewicz je tada dobio na uvid dokumente iz komunističkog doba, na kojima su bila i imena osoba koje su potajno surađivale sa komunističkom tajnom službom. Ta je imena objavio 28. svibnja 1992. Na listi navodnih tajnih agenata komunističkih tajnih službi pod nadimkom “Bolek” bio je i sam vođa “Solidarnosti”, tadašnji predsjednik Lech Walesa. Kako Macierewicz svoje tvrdnje nije uspio dokazati, bio je prisiljen na ostavku, a pala je istodobno i vlada, i to nakon samo šest mjeseci od osnutka. Javnost Macierewiczevu izjavu shvaća i kao najavu ponašanja sadašnje vlade u najavljenoj lustraciji bivših komunističkih kadrova i onih koji su kolaborirali s komunističkim režimom prema prije mjesec dana izmijenjenom lustracijskom zakonu. Očekuje se da će vlast u to ući agresivno i da će se na udaru naći brojni ljudi. Izmjene zakona o lustraciji dinamizirat će provjeru javnih osoba iz doba komunizma. Na tome se dosad u Poljskoj uopće nije ozbiljno radilo, jer se vjerovalo da bi to destabiliziralo državu. Po starom zakonu iz 1997. lustracija se provodila samo među političarima, pa ih je provjereno 27.000, dok se ostale osobe nisu dirale. Ljudi koji su dolazili na političke funkcije morali su izjaviti jesu li surađivali s komunističkom tajnom službom. Čak i ako bi odgovorili potvrdno, to ih nije diskvalificiralo za neku dužnost, nego se prepuštalo javnosti da na izborima ili kroz medije odredi njihovu sudbinu. Kažnjeni su bili samo oni za koje bi se pronašao dokaz da su lagali poričući da su surađivali s tajnom službom. Njima su deset godina bile zabranjene javne funkcije.

Situacija se bitno promijenila kad su na vlast došli blizanci Kaczynski prošle i ove godine. Desno orijentirani blizanci misle da zbog toga što u Poljskoj nije provedena energična lustracija zemlja ima veliki problem, da su komunisti u Poljskoj i 17 godina nakon propasti komunizma velika prijetnja, da i dalje posredno potajno upravljaju zemljom. Prema braći Kaczynski, zakon je trebalo hitno promijeniti kako bi se Poljska oslobodila “široke, mračne utjecajne mreže bivših komunističkih agenata koji i danas truju Poljsku”. Premijer Jarosław Kaczynski nedavno je rekao: “Postoji mreža tajnih veza u politici, poslovima, medijima, koju treba raskrinkati. Utjecaj tih ljudi povezanih s nekadašnjim tajnim službama slabi naše društvo. Te mreže treba uništiti.” Na njihovu inicijativu parlament je donio novi zakon prema kojem će se ispitivati prošlost kudikamo većeg broja ljudi. Po srpanjskom zakonu na udaru će se naći svi Poljaci rođeni prije 1972. koji su danas na položajima. Nitko više neće moći biti na takvom poslu bez državne potvrde da nije surađivao s komunističkom režimom. Provjera će obuhvatiti sve diplomate, dužnosnike na svim razinama vlasti, od vlade do lokalnih službenika, članove nadzornih odbora i uprava javnih i državnih poduzeća, šefove medijskih kuća, ravnatelje obrazovnih ustanova, pravnike i novinare, oko 700.000 od 38 milijuna stanovnika Poljske. Svatko od tih ljudi, želi li zadržati posao, morat će zatražiti potvrdu da nije bio kolaboracionist komunističkog režima. Onaj komu državna ustanova ne izda takvu potvrdu, bit će otpušten. Čak i svaki onaj tko taj certifikat ne zatraži treba biti otpušten. Svi poslodavci dužni su osigurati da svi njihovi zaposlenici zatraže te certifikate, a onaj koji to ne učini također će biti otpušten. Ljudi koji ne dobiju potvrdu, moći će se žaliti sudu. Dosjei tajne službe o osobama koje su u komunizmu bile na javnim funkcijama bit će objavljeni na internetu, uz imena bivših agenata i suradnika tajnih službi. Certifikate će izdavati Institut nacionalnog sjećanja, ustanova osnovana 1998., ovlaštena da provjerava arhive nekadašnje tajne službe.

To državno tijelo proučava zločine iz komunističkog doba i ovlašteno je podizati optužnice protiv počinitelja takvih zločina. Već je i prije nego što je Sejm donio novi zakona Institut provjeravao biografije i objavio imena navodnih kolaboracionista iz sindikata Solidarnost te katoličkih svećenika, a većina njih to je poricala. Oporbeni političari žestoko su prosvjedovali protiv te akcije, a pogotovo protiv novog zakona, tvrdeći da će mnoge karijere biti uništene zbog problematičnih komunističkih dosjea, u koje su i tadašnji agenti, a i oni koji sada njima manipuliraju, mogli štošta ubaciti. Institut je potkraj ožujka podigao optužnicu protiv posljednjeg komunističkog predsjednika Wojciecha Jaruzelskog, koji je 1981. uveo vojno stanje kako bi slomio prodemokratski radnički pokret Solidarnost. Institut nacionalnog sjećanja objavio je da je optužnica dignuta jer je Jeruzelski prekršio ustav kad je 13. prosinca 1981. proglasio vojno stanje i poduzeo represiju protiv demokratskog pokreta pa su tisuće ljudi potrpane u zatočeničke centre. Prema sadašnjim procjenama, tijekom dvogodišnjeg vojnog stanja život je izgubilo stotinjak osoba. Među uhićenima bili su svi vodeći ljudi sindikata Solidarnost, pa i njegov vođa Lech Walesa, koji su godinu dana prije u Gdansku počeli borbu za svoja socijalna prava, ali i za demokratizaciju zemlje. Nekoliko puta nakon rušenja komunističkog režima pokretale su se inicijative kako bi Jaruzelskom zbog njegove represije protiv Solidarnosti trebalo suditi, a on je uvijek tvrdio da je svojim akcijama protiv Solidarnosti spašavao Poljsku, jer da on nije 1981. uveo vojno stanje, koje je bilo relativno blago, sovjetska bi vojska okupirala Poljsku uz golemo krvoproliće.

O Institutu se govorilo i zbog kratkotrajne ministrice financija i potpredsjednice vlade Zyte Gilowske. Nekad je bila članica liberalne stranke Građanska platforma, stekla je ugled u financijskim krugovima i bila prilično popularna. Tu je stranku napustila lani zbog internih svađa. U siječnju je ušla u desničarsku vladu tadašnjeg premijera Kaziemerza Marcinkiewicza kao potpredsjednica i ministrica financija, te je – u skladu s tadašnjim zakonom – morala izjaviti je li surađivala s komunističkom tajnom službom. To je zanijekala, ali ju je nekoliko mjeseci poslije Institut nacionalnog sjećanje optužio da je lagala jer postoje dokazi da je bila suradnica tajne službe. Odbacila je optužbu, ali je podnijela ostavku. Njen zahtjev da se javno razjasni o čemu je riječ pred sudom Institut je odbio uz neobično obrazloženje da se njen slučaj obustavlja jer nakon ostavke ona više nije javna osoba. Ipak, lustracijski sud 2. kolovoza ove godine održao je ročište. Kao svjedok pristupio je bivši agent komunističke tajne službe SB Witold Wieczorek. Informacije koje bi on doznao u neformalnom razgovoru s Zytom Gilowskom, prijateljicom svoje supruge, a činile su mu se obavještajno zanimljivima, stavljao bi u svoje izvještaje, spominjući kao izvor “agenta Beatu”. Nikad je formalno nije zavrbovao, nego joj je u izvještajima dao taj kodni nadimak. Poljski su mediji nakon toga upozoravali da je ipak nužan barem elementarni oprez u tom poslu. Ali čini se da vlada misli da je mnogo važnije, kad je riječ o bivšim suradnicima tajne službe, stvari brzo raščistiti nego se obazirati na takve pojedinosti. Macierewicz reformu tajne službe namjerava završiti za mjesec dana. Reformu vojne tajne službe započeo je tako da je od svakog zaposlenika dosadašnje tajne službe, njih 1700, te od bivših zaposlenika službe zatražio da napišu što znaju o kriminalnim djelima počinjenim u službi, a oni su svi marljivo pristupili tom poslu, o kojem će ovisiti tko će se od njih naći na ulici, a komu će on ipak dopustiti da ostane u tajnoj službi. Dosad je već dobio 3000 takvih izvještaja u kojima se agenti uzajamno optužuju. OKVIR Jaruzelski Godinama po padu komunizma Wojciecha Jaruzelskog više nitko nije dirao, ali se situacija promijenila nakon što je lanjske jeseni za predsjednika izabran Lech Kaczynski. Institut nacionalnog sjećanja dobio je poticaj za energičnije postupanje, a optužnica protiv Jaruzelskog bila je samo prvi korak. U optužnici protiv Jaruzelskog kaže se da je bio “na čelu grupe organiziranog kriminala vojne prirode čiji je cilj bio počinjenje zločina lišavanja slobode kroz zatočenje”. Jaruzelski nije uhićen i zatvoren, niti je obznanjeno kad će se proces održati.

DRAMATIČNI POTEZ PREDSJEDNIKA BASESCUA

Rumunji objavili 1,3 mil. dosjea Securitate

Rumunjski agenti Securitate počeli su se sami javljati u javnost, kako bi preduhitrili mogućnost da netko pronađe njihovo ime u arhivama tajne policije Potez rumunjskog predsjednika Traiana Basescua uzdrmao je rumunjsku političku scenu, ali on tvrdi da je bio nužan kako bi se Rumunjska na putu u Europsku uniju oslobodila tereta svoje povijesti. Kad je 2004. došao na čelo države, koju su od rušenja komunističkog diktatora Nicolaea Ceausescua i njegova smaknuća 1989. dotad manje-više kontrolirali bivši komunisti, Basescu je rekao da javnost treba znati tko je u Ceausescuovo doba sudjelovao u represiji ne samo kao otvoreni član režima nego i kao prikriveni suradnik zloglasne Ceausescuove tajne policije Securitate. Zato je Basescu objavio svih 1,3 milijuna tajnih dosjea Securitatea kako bi i najšira javnost imala uvid u ono što se pod diktaturom događalo, kako su brojni Rumunji bili proganjani, ali i tko je kao doušnik u tome tajnoj policiji pomagao. Tvrdi se da je Securitate imao oko 700.000 doušnika, bez kojih ne bi mogao kontrolirati 23 milijuna stanovnika. Naravno, otvaranje dosjea očekivalo se sa zanimanjem, jer su ljudi strašno stradali pod Ceausescuom, pa su mnogi od njih htjeli doznati tko je pomagao tajnoj policiji. Prije nego što su prvi dosjei otvoreni neki doušnici sami su se javili, a među njima i neke poznate ličnosti. Tako se javila bivša ministrica kulture Mona Musca, poznata kao reformistička političarka, koja je priznala da je kao sveučilišna nastavnica u Temišvaru informirala Securitate o stranim studentima na sveučilištu, jer je to smatrala “pitanjem nacionalne sigurnosti”. I bivši ministar Alin Teodorescu priznao je da je 1988. pod pritiskom pristao informirati tajnu policiju o djelovanju nekih intelektualaca. Istaknuti novinar Carol Sebastian, dugogodišnji suradnik rumunjske redakcije BBC-ja, koji se također snažno zalagao za reforme i kritizirao prethodne vlade, ispričao je kako ga je potkraj 80-ih, dok je bio na drugoj godini studija književnosti, ucijenila tajna policija, nakon što je doznala da je jedna kolegica s njim zatrudnjela, ali je odbio s njom se vjenčati, te mu je zaprijetila da će napraviti skandal ne bude li policiju obavještavao o prijatelju pjesniku Andreiju Bodiuu. Bodiu je vidio svoj dosje i ustanovio da je Sebastian o njemu pisao neutralne izvještaje pa mu je to oprostio, Sebastian je toliko posramljen, također zbog toga što to nije prije priznao, da je sada dao ostavku na rumunjskoj nacionalnoj televiziji. Novinar Valentin Hossu-Longin priznao je da je tajnu policiju obavještavao o djelovanju rumunjskih iseljenika u Kanadi. Njegova bivša supruga, redateljica dokumentarnih filmova, objavila je da su i ona i njihova dvojica sinova, također novinari, šokirani, posebno stoga što je otac Hossu-Longina bio žrtva komunističkog režima i politički zatvorenik. Čini se da će takvih dobrovoljnih otkrića biti još mnogo, već i stoga što neki mediji i nevladine organizacije pozivaju ljude koji su surađivali s tajnom službom da sami otkriju svoje grijehe i tako se iskupe. Dnevnik Ziua pozvao je novinare koji su surađivali s tajnom službom da prvi to učine, jer “čišćenje treba početi među onima koji najglasnije pozivaju na čišćenje”. Iako Basescuov potez ima široku javnu podršku, prigovara se da je sve dosjee trebalo odjednom staviti na uvid, a ne selektivno i postupno. Sumnja se da na kraju svi dosjei neće dospjeti u javnost, da će neki moćnici svoje dosjee prikriti ili iz njih izvući kompromitantne dokumente. Sumnja se i u autentičnost dosjea, jer je u njima bilo moguće plasirati i laži, pa će biti kompromitirani i ljudi koji nisu bili doušnici. Nastala je i afera u vezi sa samim predsjednikom Basescuom. Otkad je izabran, prati ga glas da je morao raditi za tajnu službu ili biti njena povjerljiva osoba jer je godinama bio kapetan najvećeg broda rumunjske trgovačke mornarice kojim je putovao diljem svijeta. Takve optužbe prvi su se put pojavile u predizbornoj kampanji. Na takvom položaju u doba diktatora Ceausecua, kad je Rumunjska bila prema inozemstvu potpuno zatvorena, mogao je biti samo netko koga je tajna služba provjerila, koji je za nju bio spreman raditi. Basescu je to uvijek energično demantirao, tvrdeći da nikada nije imao nikakvih kontakata s agentima Securitatea, te da su jedini izvještaji koje je kao kapetan pisao na povratku s plovidbe bili redoviti poslovni izvještaji. Ali kad su mediji zatražili da vide što piše u njegovu dosjeu, objavljeno je da to nije moguće jer se ne zna gdje se nalazi. To je samo povećalo sumnju pa je Basescu, koji je ponovno zanijekao bilo kakvu suradnju s tajnom službom, izjavio: “Otkad sam došao na ovaj položaj, tražim da mi se pokaže moj dosje, ali u tome dosada nisam usio. Pozivam onog tko ima moj dosje da mi ga da, a ja ću ga smjesta objaviti.”