OGNJEN KRAUS, PREDSJEDNIK ŽIDOVSKE OPĆINE ZAGREB, urednik je i inicijator knjižice ‘Zagreb – Židovski vodič’ koja je upravo izašla iz tiska. Vodič tiskan na hebrejskom, hrvatskom i engleskom jeziku predstavlja sve povezano sa židovskom zajednicom, njenom kulturom i nasljeđem u Zagrebu

Ovih dana iz tiska je izašla knjižica “Zagreb – Židovski vodič” u nakladi Židovske općine Zagreb. Urednik i inicijator ovog izdanja je Ognjen Kraus, dugogodišnji predsjednik Židovske općine Zagreb, poznati liječnik urolog, kao i predsjednik Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj. Autorica koncepta i tekstova je povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević, a autor oblikovanja Srećko Škrinjarić. Vodič je opremljen fotografijama Danila Balabana, Marka Čolića, Nenada Fabijanića, Siniše Jurice, Aleksandra Lasla, Ines Novković, Vjekoslava Skledara i Gorana Vranića, kao i građom iz arhiva Židovske općine Zagreb, Vjerske zajednice Bet Izrael, Židovske organizacije Menora-Chabad Lubavitch Croatia, Festivala tolerancije te Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na Holokaust.

Uoči promocije vodiča, koja je bila odgođena zbog pandemije covida-19, Ognjen Kraus dao je intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Kako je došlo do ideje o “Vodiču”? 

Do ideje je došlo nakon knjige “Židovski Zagreb” objavljene 2010. na hrvatskom i engleskom jeziku, koja je zbog velikog interesa doživjela i drugo izdanje. Kao što je poznato, već više od deset godina, u organizaciji Židovske općine u Zagrebu, prve nedjelje u rujnu održava se i Tjedan europske židovske kulture, a jedan od motiva je bio i međunarodni projekt koji uključuje različite turističke putove, među kojima je i Jewish Heritage – dakle, židovska baština. Kad je Židovska općina ušla u taj projekt, počeli smo razmišljati i o “Židovskom vodiču”, budući da je Zagreb u posljednje vrijeme doživio turistički bum i posjećuje ga dosta Izraelaca i Židova iz svijeta. Tako smo se na kraju dogovorili da ga objavimo na hebrejskom, engleskom i hrvatskom, što je poduprla i Turistička zajednica grada Zagreba na čelu s Martinom Bienenfeld. U “Vodiču” smo nastojali predstaviti sve u vezi sa židovskom zajednicom, njenom kulturom i nasljeđem u Zagrebu. Nažalost, dio onoga što smo predstavili teško je oštećen potresom, osobito židovsko groblje na Mirogoju, kao i židovske arkade u kojima su pokopani značajni članovi židovske zajednice između dvaju ratova. Planirali smo promovirati “Vodič” ovog proljeća, no nažalost sve je kasnilo zbog epidemije koronavirusa, kada je stao i turizam. Nakana je bila da bude predstavljen u Izraelu, na jednom velikom turističkom sajmu. No pandemija je i to odgodila. Ipak, siguran sam da će izraelski turisti i dalje dolaziti, osobito oni čije obitelji vuku porijeklo iz Hrvatske. Čak postoji plan uvođenja direktnih avionskih linija, no sad će sve to malo pričekati.

NACIONAL: Tekst počinje dosta gorko, rečenicom: “Ovaj vodič svodi se na tek nekoliko židovskih adresa. Razlog je tome teško stradanje zagrebačkog i hrvatskog židovstva u zločinačkom nacističkom projektu uništenja svih Židova koji je prihvatila ustaška Nezavisna država Hrvatska (1941.-1945.) i time dala svoj udio u Holokaustu.”

Da, to je nepobitna i tragična povijesna istina jer je do 1941. i donošenja rasnih zakona u ustaškoj NDH, židovska zajednica brojila gotovo 12 tisuća pripadnika, dok ih je nakon Holokausta ostalo tek 2400, od kojih se gotovo polovica 1950-ih iselila u Izrael. Upravo je centar Zagreba većinom bio naseljen Židovima, koji su predstavljali oko sedam posto zagrebačkog stanovništva. Nažalost, ono što je ostalo su uspomene i neke od najznačajnijih građevina koje čine prepoznatljivu vizuru Zagreba. U pripremi je zato i knjiga “Arhitekti Židovi u Zagrebu” kako bi se osvijestila njihova uloga u izgradnji grada. Radi se o dvjestotinjak značajnih kuća u centru grada, koje su ili bile u vlasništvu Židova ili su ih Židovi gradili. To uključuje gotovo cijeli Jelačić-plac, gdje je većina kuća bila u vlasništvu Židova, uključujući i Gradski podrum. To je privatno vlasništvo obitelji koja dan danas živi u Zagrebu, ali naravno, ne može ga dobiti u povrat. Mnogi ne znaju ni da je meteorološki stup na Zrinjevcu dar židovskog vojnog liječnika i amatera meteorologa Adolfa Holzera, dok je glazbeni paviljon u centru parka Zrinjevac 1891. Zagrebu poklonio uspješni poslovni čovjek, Židov Eduard Prister. Svakako treba spomenuti i današnju zgradu Državnog arhiva, a i nekadašnju Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku koja je djelo židovskog arhitekta Rudolfa Lubynskog. Sve su to znamenitosti koje obilježavaju grad Zagreb.

NACIONAL: Međutim, status židovske imovine, osobito u centru Zagreba, i danas je bolno i neriješeno pitanje iako je Katoličkoj crkvi, na primjer, puno toga vraćeno?

Ne bih sada o tome razgovarao jer to je posebno poglavlje. Žalosno je kako sam neki dan slušao priču o Muzeju arhitekture, za koji se zaboravlja da je bio u vlasništvu židovske obitelji Ehrlich, izgrađen na periferiji grada Zagreba kao restoran u kojem je svirala glazba i gdje su uživali izletnici. Kasnije je vlasnik vile bio Artur Marić, pripadnik vrlo uspješne veletrgovačke židovske obitelji Marić/Mayer. U njegovu vlasništvu bila je i zgrada poznata po tzv. Marićevom prolazu, koja je ostala intaktna nakon potresa jer je kvalitetno izgrađena. Nasljednici obitelji Marić i dan danas žive u gradu Zagrebu i nisu obeštećeni, iako je glava obitelji Marić bio prva žrtva ustaškog terora, ubijen je na dan proglašenja Nezavisne države Hrvatske. Stotine je takvih primjera po cijelom gradu.

‘NI S JEDNOM VLADOM nismo ništa postigli iako smo dobivali obećanja i unatoč tome što potpisujemo europske rezolucije o povratu imovine stradalih u Holokaustu’

NACIONAL: Židovska općina osnovana je 1806. godine. U “Židovskom vodiču” objašnjava se kako je otada okupljala i institucionalno predstavljala židovsku zajednicu…

Treba napomenuti da su Židovi u Hrvatskoj stekli građansku ravnopravnost 1873., a do tada su se uspješno integrirali u sva područja života grada Zagreba. Između dvaju ratova postojale su zapravo tri židovske zajednice – Židovska općina Zagreb koju su činili Aškenazi i dvije male općine, Sefardska i Ortodoksna. No Židovska općina Zagreb od početka je bila nositelj židovskog života u gradu. Od 1945. Židovska općina Zagreb vratila se u svoju zgradu i otada je središte židovskog života Zagreba i Hrvatske. U njoj se nalaze općinski uredi, sinagoga, Dječji vrtić Mirjam Weiller, Služba za socijalnu skrb, Ženska sekcija s Klubom seniora i Čitateljskim klubom, Omladinski klub, Sportski klub Makabi, Nedjeljna škola i Mini omladinski klub, Galerija Milan i Ivo Steiner, knjižnica i Židovski muzej. U zgradi imaju sjedište Koordinacija židovskih općina u Hrvatskoj, Istraživački i dokumentacijski centar za žrtve i preživjele Holokausta – CENDO, Udruga preživjelih Holokausta u Hrvatskoj, CEDEK – udruga za povrat židovske imovine, B’nai B’rith Hrvatska loža Gavro Schwarz, Mješoviti pjevački zbor Lira, Klezmer sastav Jewsers, Šoa Akademija s programom edukacije o Holokaustu i Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”. Košer kuhinja priprema hranu za potrebe Općine i druge, uz prethodnu najavu rabinu i uredu ŽOZ-a. Možda treba podsjetiti i na to da je cijeli taj kvart – Amruševa, Petrinjska, Palmotićeva – bio u vlasništvu Židova. Danas su u vlasništvu Židovske općine dvije zgrade – zgrada Nadrabinata na uglu Petrinjske i Amruševe, kao i zgrada Židovske općine u Palmotićevoj.

NACIONAL: Kako su prošle u potresu? 

Nažalost, u potresu su obje stradale. Zgrada u Palmotićevoj nešto manje, zahvaljujući dobroj rekonstrukciji nakon što je stradala u eksploziji 1991. Najveću štetu je napravio dimnjak koji se srušio i upao u muzej na posljednjem katu zgrade. Teško je stradao i starački dom Zaklade Lavoslav Schwarz, u kojem upravo poduzimamo nužne mjere sanacije kako bismo mogli održati funkcioniranje doma. Za sada nas nitko ni iz Države niti iz Grada nije ništa pitao niti ponudio pomoć. S druge strane, na crkvi Sv. Srca Isusovog u Palmotićevoj već su sljedećeg dana bile dizalice i započela je sanacija.

NACIONAL: Od te eksplozije 1991. Židovsku općinu Zagreb posebno čuvaju. Iako u “Židovskom vodiču” nema politike, ipak – kako ste vi riješili status te zgrade, kao i ostalih nekretnina koje su bile u vlasništvu Židovske općine Zagreb s tada novom hrvatskom državom?

Da, čuvaju nas jer ni jedna vlada ne želi da joj se dogodi neka slična međunarodna sramota. Uz potporu RH zgrada Židovske općine obnovljena je i adaptirana prema projektu zagrebačkog arhitekta Dražena Juračića te svečano otvorena ujesen 1992. Adaptacijom je dobila više mogućnosti za djelatnosti koje su se umnožile. Što se nekretnina Općine tiče, u povrat smo dobili samo sitniš. Osim spomenutih dviju zgrada tu je i zemljište u Praškoj, na mjestu srušene sinagoge, a umjesto zgrade Hevra kadiše u Amruševoj ulici dali su nam jednu zgradu u Dežmanovoj. I taj je cijeli kvart, uključujući i zgradu u kojoj je današnje Ministarstvo državne imovine, bilo u vlasništvu židovske obitelji koja je 1943. odvedena u Auschwitz. Što se tiče ljetovališta i zimovališta, nismo ništa dobili u povrat. Treba reći i da su se u obiteljske vile uselili prvo ustaše pa visoko pozicionirani političari i na kraju nouveau riche i da nikada nisu vraćene svojim vlasnicima. Zapravo, mučno mi je o tome uopće razgovarati. Ni s jednom vladom nismo uspjeli ništa postići iako smo dobivali različita obećanja i usprkos tome što potpisujemo različite europske rezolucije i deklaracije o povratu imovine stradalih u Holokaustu… A kada se nešto eventualno vraća, onda se to ne vraća, nego “poklanja”. Dakle, mi dobivamo na poklon ono što je naše. Jer Zakon za oduzetu imovinu nakon Drugog svjetskog rata ne obuhvaća razdoblje NDH, koje po mom mišljenju ima elemente antisemitizma.

NACIONAL: Židovska općina je 1992. počela okupljati sve židovske općine u Hrvatskoj?

Tada smo počeli, a Koordinacija židovskih općina osnovana je 1995. Ostalo je tek 10 židovskih općina u cijeloj Hrvatskoj, dok ih je prije Drugog svjetskog rata bilo četrdesetak. One koje su danas zakonski općine – dakle, po vjerskim zakonima imaju deset muškaraca – samo su Split, Dubrovnik, Rijeka, Osijek i Zagreb.

NACIONAL. U “Židovskom vodiču” objavljena je i fotografija sinagoge koju je srušio ustaški režim. Bilo je puno rasprava, pa i polemika o izgradnji nove sinagoge, no taj prostor i dalje stoji prazan. Što je s tim planovima? 

Ti planovi postoje dugo, no oni su se vremenom i mijenjali. Sada su se zbog potresa ponovno promijenili. U svijetu, na primjer, u Austriji ili Njemačkoj, takve su sinagoge ili obnovljene ili su na njihovomu mjestu podignuti memorijali. Poznato je zašto je srušena zagrebačka sinagoga – srušila ju je Nezavisna država Hrvatska, a Ivan Werner, novoinaugurirani gradonačelnik Zagreba u listopadu 1941., objavio je dekret o rušenju sinagoge, uz objašnjenje da se nije uklapala u glavni urbanistički plan. Židovska općina Zagreb imala je gotovo kompletan program obnove 2005., koji je uključivao i sinagogu i kulturne i memorijalne sadržaje, no nažalost, došlo je do odvajanja manje grupe članova od Općine i grubog uplitanja politike i to je tada sve palo u vodu. Posljednjih deset godina nisam imao priliku o tome ni s kim razgovarati i ne mogu reći ima li političke volje za takav projekt. S novim predsjednikom još nismo imali priliku o tome raspravljati.

NACIONAL: U “Židovskom vodiču” opisan je i Spomen park Dotrščina, na mjestu gdje su ustaše ubijali antifašiste, Židove, Srbe, intelektualce… Za razliku od stotina spomenika antifašizmu, ondje ni jedan spomenik nije srušen…

Da, nekim čudom nisu srušeni i održavaju se zahvaljujući entuzijazmu Documente i nekolicine nevladinih udruga i Grada Zagreba. Park je uređen iako, dakako, povremeno ima pokušaja skrnavljenja spomenika, no uprava grada uvijek se do sada trudila da se takvi neprimjereni natpisi uklone. Park – šuma Dotrščina bila je najveće gubilište u Zagrebu u doba Nezavisne države Hrvatske (1941.-1945). Tu su ustaše danju i noću dovodile žrtve i okrutno ih ubijale. Prema istraživanjima provedenima 1967. – 1985. tu je pogubljeno nekoliko tisuća građana Zagreba i okolice, ali i drugih osoba koje su ustaše proglasile neprijateljima režima: antifašista, intelektualaca, komunista, među njima Židova. Kao memorijalno područje šuma je uređena prema idejnom projektu arhitekta Josipa Seissela, kipara Vojina Bakića i književnika Jure Kaštelana od 1963. do 1968. Sastoji se od Puta mučeništva sa središnjim spomenikom Vojina Bakića, Doline grobova strijeljanih 1941.-1945. s više spomen-obilježja kristalinične forme Vojina Bakića te nekoliko spomenika hrvatskih kipara: Branka Ružića, Stevana Luketića i Koste Angeli-Radovanija. Od 1963. ima status spomenika kulture.

NACIONAL: Iako ste izričito rekli da nećete sudjelovati u zajedničkoj komemoraciji žrtvama Jasenovca s predstavnicima vlasti dok se ne uklone ustaški pozdrav i znakovlje iz javnog prostora, nakon pet godina ovog ste travnja bili tamo s predsjednicima Republike, Vlade i Sabora. Nedugo nakon toga Visoki prekršajni sud presudio je u korist Thompsona koji može uzvikivati “za dom spremni” na početku pjesme “Čavoglave” iako je to protuustavno. Kako to tumačite? 

Bio sam u Jasenovcu pod određenim uvjetima, pružio ruku, koja mi je odrezana. Što se tiče presude Visokog prekršajnog suda, ja je ne mogu shvatiti. Ona je sramotna i žalosna. Koliko mi je poznato, Ustav je iznad svakog zakona, a kod nas je očito drugačije. Iskreno, mene više ništa ne čudi. Kod nas se zakoni ne poštuju, postoji samo interes. Uostalom, zna se kako je nastalo naše pravosuđe devedesetih godina. Da za nekoga “za dom spremni” nije ustaški pozdrav, koji je protuustavan, meni je to potpuno neshvatljivo. Jedan od najvećih problema svakako je obrazovni sustav, a onda i Katolička crkva koja stoji iza toga. Problem je i nesposobnost donošenja jasnih odluka, u želji da se nikome ne zamjerite. Konkretno, mislim na onu ploču poginulim HOS-ovcima s natpisom “za dom spremni” koja je dugo stajala na ulasku u Jasenovac, a sada je premještena u Novsku. Sanader je u takvim situacijama bio puno odlučniji i jasniji. Ta ploča u njegovo vrijeme ne bi tamo stajala ni 24 sata. Osnivanjem Povjerenstva za prošlost i kalkuliranjem samo se podgrijavao revizionizam. Sada to Thompson može slobodno izvikivati, a uskoro ćemo valjda potpuno legalizirati ustaške simbole.

‘DA ZA NEKOGA ‘ZA DOM SPREMNI’ nije ustaški pozdrav, koji je protuustavan, meni je neshvatljivo. Jedan od najvećih problema je obrazovni sustav, a onda i Katolička Crkva koja stoji iza toga’

NACIONAL: U Vodiču je spomenut i Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na Holokaust. Gdje bi on, po vama, trebao biti? Koliko je poznato, zgrada stare Uljare trebala je biti prenamijenjena u te svrhe, ali se Židovska općina protivila.

Nismo se protivili toj ideji, već smo se protivili planu da se u Zagrebu otvori Muzej Holokausta, kao i da se podigne spomenik Žrtvama Holokausta. U prvom redu, smatram da se Židovi u Hrvatskoj kao žrtve ne mogu izdvajati od drugih žrtava. Po mojem mišljenju, taj bi se spomenik trebao zvati Spomenik žrtvama ustaškog terora Nezavisne države Hrvatske, jer je prema njezinim rasnim zakonima genocid izvršen i nad Srbima, Romima, antifašistima i svima koji su bili proglašeni neprijateljima režima. Što se tiče Centra tolerancije, zgrada bivše Uljare bi za takvu svrhu bila prihvatljiva, a što se tiče Muzeja Holokausta, mislim da bi bilo mnogo primjerenije da se konačno napravi adekvatan postav Muzeja u Jasenovcu. Jer ovaj sadašnji ne prikazuje veličinu žrtve i sve strahote ustaškog režima. To je sramota! To je također pitanje edukacije jer nove generacije, nažalost, nemaju pojma što se tamo događalo, a ne znaju ni značenje pozdrava “za dom spremni!”.

NACIONAL: Ipak, jedan je HDZ-ov ministar obrazovanja, Dragan Primorac, prvi uveo učenje o Holokaustu i obilježavanje Međunarodnog dana Holokausta u škole. Kako ga je Hrvatska ove godine komemorirala?

Na 75. obljetnicu oslobođenja Auschwitza, odnosno prigodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, postavljena je odlična, povijesno točna i doista potresna izložba “Holokaust u Hrvatskoj”. I to upravo u Francuskom paviljonu današnjeg Studentskog centra, koji je bio sabirni centar, odakle su Židove vlakovima slali u Jasenovac ili Auschwitz. Na otvorenju je premijer Plenković održao odličan govor. No ubrzo nakon toga krenulo je po starom pa ga upotreba “za dom spremni” u javnom prostoru opet više ne smeta.

NACIONAL: Jeste li razmišljali o tome da na neki način označite židovske zgrade i baštinu u Zagrebu? 

Postoji međunarodni projekt Kamen spoticanja, koji je pokrenuo njemački umjetnik Gunter Demnig, a provodi se postavljanjem ploča ispred kuća iz kojih su Židovi odvođeni u nacističke koncentracijske logore. Takvih ploča ima na tisuće u cijeloj Europi, pa i kod nas, u Rijeci. I mi želimo da se takve ploče postave ispred kuća odakle su Židovi Zagreba odvođeni u ustaške i nacističke logore. O tome smo se dogovarali s Turističkom zajednicom i Gradom Zagrebom, koji je na to pristao, no sve je zastalo zbog covida-19 i potresa.

NACIONAL: U “Vodiču” je spomenut i Festival židovskog filma, koji je postao Festival tolerancije. Branko Lustig je umro – što će biti s time?

Festival židovskog filma, koji je prerastao u Festival tolerancije, rođen je u Židovskoj općini Zagreb. Ne mogu vam reći što će dalje biti s njim, ali vjerujem da će se nastaviti. Branko Lustig bio je član Židovske općine Zagreb i jedan od onih koji su preživjeli Holokaust. Mene i kao liječnika, a i kao Židova fascinira činjenica da među tim ljudima, koji su proživjeli neizrecive strahote koncentracijskih logora Drugog svjetskog rata – ustaških i njemačkih, nitko nije patio od PTSP-a. Oni su se radovali životu i bili zahvalni na tome što su preživjeli. To je doista interesantno i počelo me kopkati zašto je tako. Ja tvrdim da je to najsjajnija generacija koja postoji. Oni su danas devedesetogodišnjaci, pa čak i stogodišnjaci. Uvjeren sam da su oni na životu zato što su odabrani. To su genetski odabrani ljudi – ima nešto u njihovu fizičkom i mentalnom sastavu što im je dalo snage i održalo ih na životu. I omogućilo im da svjedoče o zlu koje su preživjeli.