Na Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta Antifašistička liga, Židovska općina Zagreb, Documenta i SNV organizirali su skromnu komemoraciju koja je započela na parkiralištu na početku Praške ulice, gdje je nekada bila sinagoga koju je srušio ustaški režim 1941., a zatim položili cvijeće i kamenčiće pokraj spomenika žrtvama Holokausta i ustaškog režima pokraj Glavnog kolodvora u Zagrebu.

Inače, u ožujku 2023. Hrvatska preuzima jednogodišnje predsjedanje IHRA-om – (International Holocaust Remembrance Association) koje je uspostavljeno 1998. radi jačanja i promicanja obrazovanja, sjećanja i istraživanja o Holokaustu. Sastoji se od 35 država članica i 10 država promatrača, a Hrvatska je pristupila Savezu 2005. Iako se za tu činjenicu zna već nekoliko godina, tek je prošloga tjedna Vlada uspostavila Nacionalno koordinacijsko tijelo predsjedanja IHRA-om i Tajništvo predsjedanja IHRA-om, a program predsjedanja još uvijek nije objavljen. Za predsjedavajućeg Nacionalnog koordinacijskog tijela predsjedanja IHRA-om imenovan je potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović.

O tome koliko mlade generacije znaju o Holokaustu, zašto se taj datum prigodničarski obilježava u Saboru i Vladi, dok istovremeno nedostaje političke volje da se ustaški pozdrav i znakovlje zabrane Kaznenim zakonom, o rastućem antisemitizmu u Europi i ostalim aktualnim temama tjednik Nacional razgovarao je s Ognjenom Krausom, dugogodišnjim predsjednikom Židovske općine Zagreb, poznatim liječnikom urologom i predsjednikom Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj.

NACIONAL: Hrvatska u ožujku ove godine preuzima predsjedanje IHRA-om, Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust. Postoji li neki program koji ste vidjeli? Potpredsjednik Vlade Božinović prošlog je tjedna imenovan koordinatorom tog predsjedanja. Što su čekali dvije godine i je li vas itko išta pitao?

Što su čekali, ne znam, to morate pitati nekoga u Vladi. Program nisam vidio, znam jedino da su planirana dva seminara – jedan u Dubrovniku, a drugi u Zagrebu. Bio sam na dva sastanka na koja sam bio pozvan i nakon ta dva sastanka sam shvatio da su me pozvali kako bih glumio fikus, da se može reći da i židovska zajednica u tome sudjeluje. Dao sam na to svoj prigovor koji sam u pisanom obliku dostavio i na adekvatne adrese. Ovo što se dogodilo, a to je da smo pet minuta prije 12 usvojili na razini Vlade tri pravne definicije antisemitizma, možda je i to utjecalo na rezultat toga. Očekujem da se sada ipak nešto učini i po onim našim ranijim zahtjevima. Mene samo zanimaju rezultati.

NACIONAL: Židovska općina sa strankama opozicije inicirala je još 2021. donošenje zakona kojim bi se zabranila upotreba ustaškog pozdrava i znakovlja u javnosti. Iako je održan niz sastanaka na tu temu, do izmjena Kaznenog zakona još uvijek nije došlo. Vi ne skrivate svoje ogorčenje.

Točno, ljut sam jer do dana današnjeg ništa nije učinjeno. Ako već nije došlo do izmjena Kaznenog zakona, moglo se barem povisiti kazne. Poznato je da su ljudi najosjetljiviji kad ih se lupi po džepu. Na žalost, ništa se nije promijenilo, pa i dalje svjedočimo da na sportskim natjecanjima tribine urlaju „za dom spremni!“, a osim što nas FIFA kažnjava, država ne reagira. Kazni nema. Sjetimo se upravo završenog Svjetskog prvenstva u nogometu, ili utakmice Dinama u Milanu, gdje su Bad Blue Boysi marširali s rukama dignutim na ustaški pozdrav i opet nitko iz vlasti nije reagirao. No osnovni problem nije policija – policija često odradi svoj posao, privede prijestupnike, napravi zapisnike, ali tada zakazuje sudstvo. Pravi je problem neujednačena sudska praksa ili izostanak bilo kakvih presuda.

NACIONAL: Već nekoliko godina Koordinacija židovskih zajednica i vi osobno odbijate sudjelovati s Vladom na zajedničkoj komemoraciji u Jasenovcu. Je li se tu nešto promijenilo?

Mene obično nazovu i pitaju za mišljenje otprilike tri jedna prije komemoracije. Negdje krajem ožujka me pozovu na razgovor i nagovaraju da idemo zajedno u Jasenovac. Ja godinama nisam išao, a onda sam prije dvije godine napravio jedan ustupak, zato što sam dobio neke, recimo garancije, da će se nešto učiniti. No kao što znate, ništa se nije učinilo – ne samo na planu kažnjavanja izvikivanja ustaških pozdrava i isticanja ustaških simbola, već niti na planu revizije povijesti. Naime, država čak neke takve „znanstvene radove“ ili knjige financijski podržava. Čovjek se onda zaista pita – zašto da idemo s njima na komemoraciju? Ako se s jedne strane želimo prikazati kao antifašisti koji podržavaju europske i civilizacijske norme, a s druge strane za kućnu upotrebu izjednačavaju se ustaški i partizanski pokret?

NACIONAL: Što kaže Plenković na sve to? Jeste li o tome razgovarali s premijerom?

S premijerom u četiri oka nisam nikada razgovarao. To su uvijek bili sastanci s više ministara i Vladinih dužnosnika i partnera koji bi trebali zajednički raditi na rješavanju tog pitanja. Kada to kažem, ja tu prije svega mislim na predstavnike onih naroda koji su bili zahvaćeni rasnim zakonima, a čiji zastupnici u Saboru podržavaju vladajuću većinu.

NACIONAL: Dakle, mislite da bi predstavnici manjina, srpske i romske mogli izvršiti veći pritisak na Vladu?

Ja sam siguran da se te izmjene Kaznenog zakona stave u proceduru, da bi to prošlo.

NACIONAL: A zašto se ne stavlja u proceduru?

Budući da židovska nacionalna manjina nema svog predstavnika u Saboru već nas, kao i još 12 manjina predstavlja Veljko Kajtazi, pisanim putem sam ga zamolio da to stavi u proceduru, no on to nikada nije učinio, iako je više puta rekao kako on podržava da se taj zakon promijeni. Ne mogu reći zašto to nije do sada učinio, jer znam da podrška toj inicijativi postoji, ne samo kod naših partnera – dakle i predstavnika romske i srpske manjine i Saveza antifašista, pa i mnogih stranaka opozicije, već sam siguran i da među članovima HDZ-a ima onih koji bi to podržali. Sjećam se prvog sastanka u Židovskoj općini Zagreb koji sam organizirao, na koji su pozvani predstavnici svih parlamentarnih stranaka, osim onih krajnje desnih, koji javno zastupaju suprotnu stranu. Predstavnik HDZ-a mi je tada rekao da će oni izmjene Kaznenog zakona podržati, no nakon nekoliko dana tadašnji predsjednik Kluba HDZ-a Branko Bačić je poručio da o tome još treba raspravljati.

NACIONAL: Kaže se da riba smrdi od glave. Glava je Plenković – koliko je licemjerno Plenkovićevo pozivanje na antifašizam i osuđivanje Holokausta i istovremeno izbjegavanje donošenja takvog zakona. Čega ili koga se on boji?

Ne znam kako bih to objasnio. Možda se boji svog biračkog tijela, tko bi znao. Međutim, želim vjerovati da je on po svojim uvjerenjima doista antifašist.

NACIONAL: I vi i ja se sjećamo da je bivši premijer i predsjednik HDZ-a, uza sve svoje grijehe, preodgojio svoju biračku bazu. Tada nije bilo ustašovanja.

Da, on je tada oštro reagirao na sve takve revizionističke pojave. Onaj spomenik Juri Francetiću dao je srušiti za 24 sata. Na žalost, nakon Jadranke Kosor koja se na isti način jasno pozicionirala prema ustaškom režimu i ideologiji, povijesni revizionizam vratio se na velika vrata dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a. Počelo je s onim marševima po Savskoj cesti, kojima su se pridružili i neki saborski zastupnici, šatorom ispred Ministarstva branitelja, plinskim bocama. Tadašnja predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović došla je posjetiti ljude u šatoru, a onda je izjavila kako je „za dom spremni!“ drevni hrvatski pozdrav. Tada su se u javni prostor vratili mržnja i nacionalizam i zagadili ga sve do danas. Do dana današnjeg ga nismo očistili.

‘Ne smatram da je muzej Holokausta nužan. Meni osobno bilo bi puno draže da je muzej pokraj Memorijalnog centra Jasenovac bolje održavan’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Nije li godina u kojoj Hrvatska predsjeda IHRA-om vrijeme kada bi se taj zakon o zabrani ustaških pozdrava i znakovlja konačno trebao donijeti?

Kada sam rekao da očekujem da se nešto učini, mislio sam upravo na to. Kao i na one druge zahtjeve koji i dalje stoje na stolu. Hrvatska je potpisala ne znam koliko međunarodnih deklaracija koje se odnose i na povrat pokretne i nepokretne imovine, ali od toga ništa. U Ministarstvu kulture i medija godinama u ladicama stoje ti papiri. Čini mi se da se čeka da svi nasljednici nestanu i da se onda ta imovina nema kome vratiti.

NACIONAL: Znaju li mlade generacije dovoljno o Holokaustu, koliko je za to kriva politika i obrazovni sustav?

Smatram da je najveći problem upravo u edukaciji. Doista, mladi jako malo znaju o Holokaustu i općenito o povijesti zbivanja Drugog svjetskog rata. Rekao bih da me čak više od mladih brine generacija koja je sada ta koja odgaja tu djecu. Jer oni o tome ne samo što ne znaju, već su na žalost u vremenima devedesetih – a to su danas tridesetpetogodišnjaci, četrdesetogodišnjaci – u školi učili kako je NDH bila ostvarenje hrvatskog sna. O zločinima te ustaške tvorevine, koncentracijskim logorima, rasnim zakonima oni ne znaju ništa. U posljednje vrijeme nešto se počelo mijenjati, ali ne na zadovoljavajući način. Zato smatram da je ključ promjene svega što se događa u društvu upravo obrazovanje.

NACIONAL: Ministar Primorac u Vladi HDZ-a 2003. prvi je uveo učenje o Holokaustu u školama, kao i seminare za profesore i nastavnike. Na žalost, oni ta svoja znanja nemaju gdje primijeniti jer ne postoji prostor za to u kurikulumu.

Prošloga tjedna sam bio u Osijeku na 20. jubilarnom skupu „Podučavanje i učenje o Holokaustu“ u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje. Tu se ne radi samo o Holokaustu, već i o pitanju tolerancije i stvaranju jednog normalnog društva temeljenog na civilizacijskim vrijednostima. Dubravka Brezak Stamać, ravnateljica Agencije, radi odličan posao. Posljednjih godina imamo jako dobru suradnju sa Šoa Akademijom Židovske općine u Zagrebu, koju vodi Sanja Zoričić Tabaković. Preko te suradnje skoro 400 profesora posjetilo je Yad Vashem i naučilo mnogo ne samo o židovskom stradanju, već i židovskoj povijesti i kulturi i kako ta znanja prenositi učenicima. Dalje sve ovisi o njima, jer u obrazovnim programima doista ne postoji poseban prostor predviđen samo za to. Na žalost, današnji su mladi ljudi izloženi agresiji – i po društvenim mrežama i po medijima, a iza te agresije kriju se nacionalizam i mržnja prema svemu što je drugačije. Volio bih da se više ne moramo baviti temama koje su 80 godina iza nas i da se okrenemo budućnosti, no te teme su na žalost i dalje itekako prisutne, osobito u nekim europskim zemljama. Ekonomska kriza, sigurnosna kriza, energetska kriza upravo i dovode do jačanja ekstremnih politika i grupacija i mogu se povući paralele sa sličnim događanjima 30-ih godina 20. stoljeća.

NACIONAL: Prošloga tjedna izraelski predsjednik Isaac Herzog održao je govor u Europskom parlamentu i pozvao eurozastupnike da rade na iskorjenjivanju antisemitizma u Europi, kao i da usvoje definiciju antisemitizma Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust. Jača li antisemitizam u Hrvatskoj?

Ne bih rekao da antisemitizam jača u Hrvatskoj, ja sam trenutačno puno zabrinutiji za situaciju u Europi, osobito u zemljama tranzicije, ali i u zapadnoj Europi primjećuju se takvi trendovi. Treba naglasiti da je opet došlo do velikog iseljenja Židova – preko 20 tisuća Židova se iselilo iz Velike Britanije u posljednje vrijeme, a iseljavaju i iz Francuske. Masovno odlaze u svoju matičnu zemlju – Državu Izrael, gdje sigurnosna situacija isto tako nije baš idealna. Što se tiče ovog govora predsjednika Herzoga, bio sam prije nekoliko tjedana u Izraelu s predstavnicima svih židovskih zajednica Europske unije. Upravo se razgovaralo o problemu porasta antisemitizma u Europi. I to ne samo verbalnog, već i otvorenog koji rezultira fizičkim napadima na ljude i na ustanove poput sinagoga. Dakle, paralele s tridesetim godinama prošlog stoljeća, kada su uslijed ekonomske krize jačali ekstremistički i nacionalistički pokreti, koje sam već spomenuo, na žalost sve su vidljivije i zbog toga postoji velika zabrinutost.

‘Više od mladih brine me generacija koja odgaja tu djecu. Jer oni o tome ne samo što ne znaju, već su na žalost u vremenima devedesetih u školi učili kako je NDH bila ostvarenje hrvatskog sna’

NACIONAL: U Hrvatskoj, kao u rijetko kojoj drugoj državi, podijeljena je i povijesna znanost koja različito tumači povijest Drugog svjetskog rata. Kako se država prema tome odnosi?

Ja se s time na žalost susrećem gotovo na svakodnevnoj bazi, na mnogim mjestima, pa čak i u nekim ministarstvima. Posebno me iznenadilo da u posljednje vrijeme Institut za povijest opet traži neka kopanja po Jasenovcu, kako bi se valjda opet prebrojavalo koliko je žrtava bilo. Mislim da je dosta bilo tih kopanja po jamama i traženja kostura. Poznato je da ljudskih ostataka nema, jer su ih ustaše uništili, spalili, pobacali u Savu. Sjetite se samo onog Sedlarova filma koji je valjda očekivao kosture uzvodno. Zna se da je posljednja brojka, prema podacima znanstvenika iz Memorijalnog centra Jasenovac, 83 tisuće pobijenih Srba, Židova i Roma. Mislim da o tome ne treba više raspravljati. Suočimo se s time da je postojala tzv. Nezavisna Država Hrvatska, da je jedina u Europi osim Njemačke imala svoje rasne zakone, svoje koncentracijske logore, odnosno logore smrti. Na teritoriju NDH stradalo je oko 35 tisuća Židova, a NDH je tada bila i na teritoriju današnje BiH i Srbije. Jedino gdje nije imala svoju nadležnost je jadranska obala i otoci koje je ista ta država prodala Italiji. O antisemitizmu u Hrvatskoj je zato besmisleno govoriti jer Židova danas gotovo da i nema. Što se tiče Zagreba, prije Drugog svjetskog rata tu je živjelo oko 12 tisuća Židova, što je bilo oko 7% zagrebačkog stanovništva. Danas ih ima jedva tisuću, a za pedeset godina više ih neće ni biti.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu komentirate ulogu tzv. javne televizije, odnosno HRT-a, na kojem su se mogle vidjeti dokumentarne serije u kojima se negira prava priroda ustaškog logora smrti, Jasenovca, ili dječjih logora u Jastrebarskom, ili Jasenovac, u ‘’TV Kalendaru’’ slave se pobjede „hrvatske vojske“ u Drugom svjetskom ratu, dakle ustaša. Zar Plenković ne zna što rade na HRT-u?

Ne znam prati li netko te programe, ali ja povremeno pogledam neke od tih emisija. Doista sam često neugodno iznenađen s nekim interpretacijama povijesti. No s druge strane, moram reći da je u tjednu kada se obilježavao Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta prikazano dosta kvalitetnih filmova, između ostalog i onaj o Olegu Mandiću, jednom od rijetkih preživjelih iz Auschwitza. To je jedna fascinantna priča o dječaku koji je s 13 godina preživio pakao logora. Nedavno sam čuo zanimljiv podatak da u Izraelu još uvijek ima preko tisuću preživjelih iz Holokausta, sve su to ljudi visoke dobi, među njima ima preko stotinu stogodišnjaka. To je nevjerojatno, ti ljudi su bili genetski izuzetno jaki i zato su i preživjeli. Godinama sam bio s njima u kontaktu i uvijek me iznova oduševljava ta njihova volja za životom, njihov optimizam. Nikada kod njih nisam primijetio neki PTSP ili neke oblike depresije. Uvijek sam se pitao što je vodilja života kod tih ljudi. Oni su doista bili odabrani.

NACIONAL: Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja nema muzej Holokausta. Milan Bandić čak je za tu namjenu predvidio zgradu Stare uljare koja propada. Što je s tim projektom?

Ne smatram da je muzej Holokausta nužan. Meni osobno bilo bi puno draže da je muzej pokraj Memorijalnog centra Jasenovac bolje održavan, kao i da postav te izložbe doista predstavlja strahote koje su se u tom logoru događale. Jasenovac bi trebao postati edukacijski centar u koji bi, u okviru obrazovnog programa, trebali dolaziti učenici viših razreda osnovne škole i gimnazijalci, kao što je ovo Ministarstvo znanosti i obrazovanja već najavilo. U dvije pandemijske godine to nije bilo moguće, ali sada očekujem ispunjenje tog plana. A ne da tamo ima više posjetitelja iz inozemstva, nego iz Hrvatske. Ako kroz Židovsku općinu Zagreb i Šoa Akademiju prođe oko tri tisuće đaka, dok istovremeno puno manji broj prolazi kroz Jasenovac, to je žalosno. Inače, mi tako i tako namjeravamo konačno ostvariti ono što planiramo već 30 godina – a to je Memorijalni i kulturni centar u Praškoj, u koji bi bili uključeni i muzej i memorijalna sinagoga, na prostoru bivše sinagoge koju je NDH srušila do temelja 1941. Sinagoga nema smisla jer kao što sam rekao, židovska zajednica u Zagrebu svedena je na jedva tisuću ljudi. Za nekoliko desetljeća neće nas više ni biti.