Dvodnevna međunarodna konferencija u povodu 400. godišnjice početka Tridesetogodišnjeg rata “Kronike plaćenika, legende i stereotipi”, na kojoj sudjeluje dvadesetak stručnjaka iz Hrvatske i inozemstva, održava se u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu.

Konferenciju je otvorio državni tajnik u Ministarstvu kulture Ivica Poljičak koji je istaknuo kako se sve do danas protežu stereotipi o “opasnim Hrvatima” iz Tridesetogodišnjega rata.

Ravnateljica Hrvatskoga instituta za povijest Jasna Turkalj podsjetila je kako se ratni sukob u Tridesetogodišnjem ratu, bez obzira na motive, vodio za prevlast u srednjoj Europi, a koji je rezultirao katastrofalnim posljedicama.
Ravnateljica Hrvatskoga povijesnoga muzeja mateja Brstilo Rešetar istaknula je postojanje različitih gledišta  o ovom “paneuropskom sukobu”.

Po riječima ravnatelja Hrvatskoga državnog arhiva Dinka Čuture Tridesetogodišnji rat jedan je od prvih višestranih važnih ratova u europskoj povijesti, u kojem su posebnu ulogu igrale hrvatske vojne postrojbe. U tom ratu, podsjetio je voditelj projekta Alexander Buczynski, nastala je stereotipna slika o hrvatskim ratnicima, koju će pokušati rasvijetliti i ovaj znanstveni skup.

Profesor Sveučilišta Oxford Peter H. Wilson govorio je o veličini i sastavu vojski tijekom Tridesetogodišnjeg rata. Opće je poznato da se veličina vojski tijekom Tridesetogodišnjeg rata znatno povećala te da je ta promjena imala dalekosežne posljedice za države, financije, društvo i gospodarstvo, istaknuo je Wilson dodavši kako način na koji je ovo proširenje ostvareno ostaje još nedovoljno razjašnjeno.

Podsjetio je na to kako su se promijenili unutarnja struktura i sastav pojedinih vojski, kao i njihova cjelokupna veličina, načini na koje su te promjene povezane s političkim ustrojstvom zaraćenih strana unutar Svetoga Rimskog Carstva, ponajprije cara, Katoličke lige, Protestantske unije, Danske i Švedske, uzevši u obzir i količinu vojski iz Hrvatske, Poljske, Španjolske i Britanskih otoka.

Robert Rebitsch sa Sveučilišta Innsbruck analizirao je ugovore za novačenje te patente i ratne članke. Vojske u Tridesetogodišnjem ratu bile su vojske plaćenika, napomenuo je dodavši kako su vojskovođa, teritorijalni vladari, car, kraljevi i drugi kneževi povjeravali zadaću vojnom poduzetniku s činom generala da unovači trupe.

U svrhu toga ratnog poslovanja, istaknuo je, generalu je dodijeljen patent. Ti su patenti ustupali poduzetniku i njegovim podugovarateljima – zapovjednicima pukovnija ili satnija vlasništvo nad njezinim trupama, rekao je dodavši kako je prilikom novačenja vojnik morao položiti prisegu prema kojoj se obvezao poštovati ratne odredbe.

Polaganje prisege vojskovođi bila je svečanost koja je, kako tvrdi, pobliže objašnjavala određenu uzajamnost prava i obveza vojnika.

Lars Ericson-Wolke sa Švedskoga sveučilišta za nacionalnu obranu iz Stockholma govorio je o sastavu švedskih vojski tijekom Tridesetogodišnjeg rata. Švedska je ušla u rat u Njemačkoj tijekom ljeta 1630. godine s oko 13.000 ljudi koji su se iskrcali u Peenemünde, rekao je Ericson-Wolke dodavši kako je s ratnim uspjehom vojska neprestano rasla do ljeta 1632. godine kada je dosegnula broj od 140.000 pripadnika.

Broj švedskih vojnika, naglasio je, ostao je oko 13.000, dok su ostatak bili plaćenici ili savezničke njemačke snage. Na kraju rata taj se broj počeo smanjivati, napomenuo je dodavši kako su krajem 1648. oko 63.000 vojnika – 18.000 Šveđana i 45.000 stranih plaćenika – trebali biti raspušteni.

Po Ericson-Wolkeovim riječima švedski vojnici su se novačili tijekom okupljanja novaka koji su se održavali diljem cijele zemlje. Glavninu švedskih vojski činili su plaćenici iz Njemačke, koji su služili u švedskim postrojbama ili savezničkim njemačkim postrojbama, istaknuo je dodavši kako je švedska koristila tijekom rata u Njemačkoj barem 14.000 Škota i 6.000 Iraca iz Ulstera, kao i nekoliko tisuća engleskih vojnika.

Ustvrdio je kako su manji kontingenti plaćenika dolazili iz mnogih drugih dijelova Europe, između ostalog iz Kurlandije i Francuske.

U izlaganju o svecima ili plaćenicima Eduardo De Mesa Gallego iz Zaklade Carlos de Amberes iz Madrida podsjetio je kako je od 1594. do 1603. godine Irsku opustošio Devetogodišnji rat pa su nakon konačnog poraza konfederacijskih irskih velikaša mnogi od njih pobjegli s otoka na prostore Španjolske.

Godine 1605. zbog velikog broja nezaposlenih irskih ratnika u Flandriji, Filip III. i njegovo Državno Vijeće odlučili su podignuti irski Tercio, napomenuo je dodavši kako je posljedica toga bilo to da je Tercio postao utočište za katoličke bjegunce koji su napustili otok zbog protestantskog pritiska.

Oni su korišteni protiv buntovnih Nizozemaca, ostvarujući, smatra, vrlo dobre rezultate. Mnogi vojnici u Terciu borili su se za španjolske interese dok su čekali priliku da se vrate u svoju domovinu kako bi se po drugi put borili protiv engleske vlasti u ime vjere, rekao je dodavši kako su drugi željeli ostvariti vojnu karijeru, zanemarujući prošlost.

Tridesetogodišnji rat trajao je između 1618. i 1648. ponajprije u središnjoj Europi i Svetom Rimskom Carstvu, ali njegovi su glavni sudionici bile skoro sve kontinentalne države. Rat je započeo kao sukob između protestanata i katolika, ali se pretvorio u opći rat koji je zahvatio većinu Europe. Njegova obilježja bile su plaćeničke vojske, gladi i bolesti. U njemu je izginula gotovo polovica tadašnjeg stanovništva Njemačke.

Rat je započeo u Češkoj Praškom defenestracijom 23. svibnja 1618., kada su protestanti izbacili carske namjesnike kroz prozor palače u Pragu gdje su stolovali. Godine 1619. umro je car Matija bez djece, ali prethodno je imenovao Ferdinanda Štajerskog za svog nasljednika. Ferdinand je bio gorljiv katolik kojeg su obrazovali isusovci, a htio je ponovno ojačati katolicizam u tadašnjem carstvu, čemu su se opirali kalvinisti u Češkoj. To je bio povod početku Tridesetogodišnjeg rata.

Rat se najčešće dijeli u četiri razdoblja: Češka pobuna, Danska intervencija, Švedska intervencija i Francuska intervencija.

Hrvatsko konjaništvo pod zapovjedništvom carskog generala Albrechta von Wallensteina zapaženo je kao izvanredno učinkovito i proslavilo se u brojnim bitkama. Posebno presudni bili su hrvatski ratnici u bitkama kod Lützena i kod Nördlingena.