Odluka Arbitražnog suda u Den Haagu o granici u Savudrijskoj vali između Hrvatske i Slovenije za službeni će Zagreb biti mrtvo slovo na papiru, stav je svih vlada i parlamentarnih stranaka od kada je Hrvatska zbog slovenskog “postupanja bez presedana koje je nepopravljivo kontaminiralo arbitražni proces” iz njega istupila 2015.

Arbitražni sud u četvrtak je objavio da je postupak završen i da će odluku o graničnom spor između Hrvatske i Slovenije objaviti za nekoliko mjeseci.

Hrvatski sabor je krajem srpnja 2015. donio odluku o povlačenju iz arbitražnog sporazuma koji su dvije zemlje potpisale 2009., a Sloveniji predložio da počnu pregovori o alternativnom rješavanju spora.

Zagreb je tada ocijenio da je arbitražni proces nepovratno kompromitiran nakon što je otkriveno da su se slovenski predstavnik u arbitražnom sudu Jernej Sekolec i djelatnica slovenskog ministarstva vanjskih poslova Simona Drenik dogovarali o iznošenju slovenskih argumenata i lobiranju kod drugih arbitražnih sudaca. I Sekolec i Drenik nakon toga su odstupili.

Hrvatska je izašla iz arbitraže pozivajući se na članak 60. Bečke konvencije koji dopušta razvrgnuće sporazuma u slučaju njegove “teške povrede”, te je izrazila razočaranje kada je sud ocijenio da takve povrede nije bilo i zatim u novom sastavu nastavio s radom.

Hrvatska strana je za žaljenjem ustvrdila da je arbitražni sud propustio priliku sam sebe raspustiti i okončati rad nakon što je cijeli postupak izgubio svaki legitimitet.

Službeni Zagreb je tada priopćio da je, kada je postalo jasno da je Slovenija svjesno i ‘mala fide’ prekršila Sporazum o arbitraži u tolikoj mjeri da njegovi svrha i predmet više ne mogu biti ostvareni, Hrvatska donijela odluke u skladu s raspoloživim instrumentima međunarodnog prava o pokretanju postupka za prestanak Sporazuma o arbitraži i, istovremeno, o prestanku njegove primjene.

“Kakva god odluka bila ona se Hrvatske zaista neće ticati, ona je za nas mrtvo slovo na papiru”, kažu izvori upućeni u taj slučaj. Po njihovim riječima, skandal koji je izbio ponašanjem Sekolca i Drenik iznio je na vidjelo slovensko “postupanje bez presedana koje je nepopravljivo kontaminiralo arbitražni proces”.

Istupanjem iz arbitraže Hrvatska je posegnula za legitimnom mjerom zaštite vlastitih interesa, a sama odluka za Hrvatsku nema nikakav pravni učinak, tvrde izvori i pojašnjavaju da je specifičnost međunarodnog prava da ne postoji mehanizam prinudne provedbe odluke.

Za arbitražne odluke nema mehanizma prisile, a čak i prijetnja silom, a kamoli upotreba sile, bila bi neprihvatljiva i predstavljala bi “najtežu povredu međunarodnog prava” (…). Stranama u postupku se prepušta dobrovoljna provedba odluke suda “, tvrde pravni stručnjaci i podsjećaju da je arbitražni sud niže gradacije od međunarodnog suda. U međunarodnom pravu, dodaju stručnjaci, nema elementa sile i državi se ne može oduzeti teritorij ako ona na to ne pristane.

Po njima, objavom odluke ništa se neće dogoditi – niti će Slovenija išta dobiti, niti Hrvatska izgubiti, i obrnuto.

Život ide dalje

“Brodovi će i dalje ploviti po režimu neškodljivog prolaska, a kao i do sada, u tim se vodama ne smije loviti i zagađivati”, slažu se stručnjaci i ističu kako u međuvremenu Sporazum o malograničnom prometu i suradnji između Hrvatske i Slovenije sjajno funkcionira i uspješno regulira režim na granici.

“Život će se nastaviti kao i do sada, a Hrvatska će nastaviti nadzirati i štititi svoj teritorij kao što je to činila i dosad”, dodali su. Također vjeruju da pritisak koji Slovenija vrši na Hrvatsku “nije recept koji će im pomoći”.

Ističu i da Ugovor o pristupanju Hrvatske u EU također ne obvezuje Hrvatsku na provedbu odluke arbitražnog suda, iako je Slovenija pokušala progurati tezu da je to dio pravne stečevine.

No, podsjećaju pravni stručnjaci, Slovenija je u Europsku uniju, a potom i u Schengen, ušla sa sadašnjim granicama iz 1991., kao što je i Hrvatska u ovim granicama ušla u EU 2013.

Badinterova komisija, nazvana po predsjedavajućem francuskom pravniku Robertu Badinteru, zaključila je u studnome 1991. da se SFRJ raspala, a granice između bivših federativnih jedinica uzete su kao državne granice novonastalih zemalja, koje se silom ne mogu mijenjati.

“Badinterov izvještaj poslužio je kao neka vrsta olakšanja, pravnog i diplomatskog za EU da prizna neovisnost država nastalih raspadom nekadašnje Jugoslavije. Izvještaj je u najvećoj mjeri zasnovan na već uspostavljenim međunarodno-pravnim osnovama, na prvom mjestu na Konvenciji iz Montevidea iz 1933. godine koja je položila principe za definiranje država“, kazao je 2011. u povodu 20-godišnjice službenog raspada bivše Jugoslavije Michael Emerson iz Centra za europsku politiku.

Slovenija je, međutim, ustrajala u arbitraži, a nakon hrvatskog aktiviranja članka 60. Bečke konvencije, postupak se dalje može voditi prema odredbama povelje UN-a koja nalaže da stranke trebaju rješenje tražiti putem pregovora ili nekim drugim mirnim načinom, a ako se u roku od godinu dana ne dogovore oko načina rješavanja spora – bilo bilateralnim dogovorom, novom arbitražom ili na međunarodnom sudu – postoji i “mirenje” pod pokroviteljstvom UN-a.

No, kako se doznaje, to bi za Hrvatsku predstavljalo nepotrebno gubljenje vremena koje opet “ne dovodi nužno do konačne i obvezujuće odluke”.

“Uvjeti za to su postignuti, ali to još nije aktivirano jer mora postojati suglasnost obje države, ali i nakon toga je dvjema zemljama prepušteno hoće li prihvatiti rezultate postupka”, pojasnili su stručnjaci.

Europska komisija je u ožujku objavila da općenito podržava arbitražne procese zbog pravne sigurnosti, ali da je granični spor bilateralno pitanje i da je spremna podržati bilateralno rješenje ako se o tome dvije strane dogovore.

Iz diplomatskih izvora se doznaje da po pitanju arbitraže Zagreb raspolaže potporom nekih zemalja unutar EU-a, poput Litve i Poljske koje smatraju da je riječ o bilateralnom pitanju, te SAD-a koji je dva puta intervenirao kako bi spriječio ustrajno slovensko blokiranje pregovora Zagreba i Bruxellesa, kao i slovenski pokušaj blokade ulaska Hrvatske u NATO.

Hrvatska je do izlaska iz arbitražnog postupka 2015. na troškove suda potrošila 850.000 eura te za troškove zastupanja 3,05 milijuna eura.