Kakvu god odluku predstavnici Srba u Hrvatskoj donesu, naše je da kažemo da je ne možemo podržati, ali u svemu drugom uvijek će imati podršku Beograda”, izjavio je u četvrtak predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, nekoliko sati prije nego što je saopćeno da će potpredsjednik hrvatske vlade Boris Milošević prisustvovati obilježavanju 25. godišnjice akcije Oluja u Kninu.

“Osobno i kao predsjednik Srbije ne mogu podržati prisustvo naših ljudi na proslavi Oluje u Kninu, ali ih neću optužiti da su izdajnici, već ću se truditi razumjeti ako takvu odluku donesu. Pokušat ću razumjeti i nastavit ćemo raditi s njima i na pomirenju s Hrvatima i Hrvatskom. Pomirenje može biti uz obostrano poštovanje žrtava. Razumijem da položite cvijeće na mjestu gdje su ubijeni Hrvati i da to oni učine na mjestu gdje su bila stradanja srpskih civila. Sve to može, ali ovo je nešto drugačije i dalo bi neku vrstu legaliteta etničkog čišćenja. Ali ti ljudi žive tamo i trebaju opstati na ognjištima i zato će uvijek imati podršku Srbije, bez obzira na to što se ne moramo uvijek u svakom stavu suglasiti”, rekao je Vučić, naglašavajući da ne zna kakva će biti odluka Srba iz Hrvatske što se tiče prisustva na proslavi u Kninu.

A onda je zaključio: “Kakvu god odluku da donesu, naše je da kažemo da ne možemo tu gestu podržati, ali u svemu drugom uvijek će imati podršku Srbije.”

Na vijest da će Milošević prisustvovati obilježavanju godišnjice Oluje, od svih tiskanih medija pod Vučićevom kontrolom u Srbiji reagirale su samo Večernje novosti, naslovom “Nečuveno: Srbin ide na proslavu Oluje?!”

Dan kasnije, u subotu, kada su im stigla tumačenja Vučićevih riječi, reagirali su, pored Večernjih novosti, i Politika, Informer, Kurir, porukama na naslovnicama: “Srbin ne smije proslavljati progon Srba”, “Što može Srbin slaviti u Kninu”, “Bruka i sramota! Srbin ide slaviti Oluju”, “Bruka. Sramno je da bilo koji Srbin slavi Oluju”.

Što se poklopilo s inicijativom zamjenika gradonačelnika Beograda Gorana Vesića, u biti prvog čovjeka srpske prijestolnice, o promjeni naziva ulica utemeljenih na geografskim pojmovima iz republika bivše Jugoslavije.

Vesićeva želja je da u Beogradu nestanu ulice Porečka, Hvarska, Hrvatska, Splitska, Podravska, Bjelovarska, Šibenska, Ljubljanska, Bledska, Bosanska, Mariborska, Celjska, Lopudska, Murska, Zenička, Sarajevska, Mostarska…

“Moj stav je da je to pitanje reciprociteta. Red je da pokažemo poštovanje prema onima koji poštuju naš grad i zemlju, a ne da budemo mazohisti i imamo imena ulica iz sredina u kojima se zatire sve što podsjeća na srpstvo. Nastavit ćemo mijenjati imena ulica koja više nemaju veze sa Srbijom, kao i po sredinama gdje bilo što što dolazi iz Srbije nije dobrodošlo”, objasnio je Vesić.

Njegova želja dočekana je ocjenama da se time Beograd, poslije četiri izgubljena rata, zatvara u sebe i postaje zlo mjesto koje prijeti okruženju, da su nazivi ulica dio urbanog sjećanja i povijesti jednog naroda i da se ne mogu izbrisati, da vlast želi nove podjele i etničku i vjersku mržnju, jer se u takvim okolnostima dobro snalazi, uz pitanje treba li se Beograd stidjeti što je bio prijestolnica velike i uspješne Jugoslavije i mora li izbrisati iz sjećanja vrijeme kada je bio simbol kozmopolitskog grada u koji su svi dobrodošli.

Pritom gotovo da nije primijećena mogućnost da se Beograd, poništavanjem naziva ulica vezanih uz Hrvatsku i BiH, svjesno ili nesvjesno, ali diskretno, odrekao projekta “Velike Srbije” i gradova koji su bili planirani u njenom sastavu.

Najveću pažnju privukla je odluka beogradskih lokalnih vlasti da Zagorska ulica nestane i ponese ime Blagoja Jovovića, čovjeka koji je tvrdio da je 10. travnja 1957. u Argentini pucao na bivšeg ustaškog poglavnika Antu Pavelića, pogodio ga s dva metka i tako pridonio njegovoj smrti dvije i pol godine kasnije u Madridu. Jovović je postao poznat kada je 1999. godine, nakon što se poslije pet i pol desetljeće nakratko vratio u domovinu, u Crnoj Gori ispričao mitropolitu Srpske pravoslavne Crkve Amfilohiju Radoviću da je “ubio Pavelića”. Nekoliko mjeseci kasnije Jovović je umro u Argentini, ostavljajući za sobom interesantnu i teško vjerojatnu biografiju.

Prema kojoj je rođen 1922. u Crnoj Gori, u Kosiću, kod Danilovgrada. Tvrdi se da ga je napad nacističke Njemačke na Jugoslaviju u travnju 1941. zatekao u Strumici, u sadašnjoj Sjevernoj Makedoniji, gdje je bio mobiliziran kao rezervni major.

Što je teško povjerovati, jer biti major s 19 godina nije bilo lako postići ni u burmanskoj Božijoj armiji, čiji su komandanti bili dvanaestogodišnji blizanci Johnny i Luther Htoo, a kamoli pet i pol desetljeća ranije u konzervativnoj Jugoslavenskoj vojsci.

Navodno se Jovović pridružio crnogorskim partizanima, a zatim četnicima. Tvrdi se da je 1943. stigao u Italiju, odakle je, preko Velike Britanije, otputovao u Argentinu, gdje se bavio uspješnim poslovima i tragao za Pavelićem kako bi osvetio srpske žrtve ustaškog režima. Osim njega, samo još jedna osoba tvrdi da je Jovović pucao u Pavelića – 94-godišnja Mileva Gaćeša Pićan, navodno sudionica zavjere koja, kako kaže, nije imala veze s jugoslavenskim tajnim i sigurnosnim službama.

Unatoč svemu tome, Beograd je odlučio da Jovović dobije ulicu, ne obazirući se na tvrdnje da ne treba slaviti atentatore, ubojice, nasilnike, uzimanje pravde u svoje ruke i krvnu osvetu.

Naravno da je u tom naletu brisanja beogradske gradske povijesti Vučić iskazao stav o promjeni naziva ulica vezanih uz Hrvatsku, uz novu lekciju prema kojoj je “od 70-ih godina uvijek beogradska čaršija bila vođena zagrebačkom čaršijom”.

Vučić je objasnio da su hrvatski Maspok 1971. godine i tadašnji republički komunistički lideri, “hrvatski liberali” Mika Tripalo i Savka Dapčević Kučar, doveli do toga da se u Beogradu pojave liberali Marko Nikezić “i ostali”.

“Uvijek su u Beogradu imali kompleks i gledali što se tamo zbiva”, rekao je Vučić i ukazao da se takav trend nastavlja i poslije pet desetljeća, s obzirom na to da u Srbiji postoje dvije ili tri škole nazvane po srpskom vojvodi iz Prvog svjetskog rata Živojinu Mišiću, a čak šest škola po jugoslavenskom i hrvatskom književniku Vladimiru Nazoru.

“Kako je moguće da je našu zemlju više zadužio Nazor nego Mišić? Iz kože bih iskočio, volio bih da sam pogriješio u tim podacima”, izjavio je Vučić u četvrtak, kada je rekao i: “Kao što vidite, čak ni ja ne mogu u svakom trenutku svega da se sjetim.”

Bilo je to jedno od čestih Vučićevih obraćanja srpskoj javnosti, tijekom kojeg je podsjetio na svoje briljantno poznavanje politike, diplomacije, ekonomije, građevine, medicine, urbanizma, povijesti, ali i ukazao na mogućnost da i njegova nadnaravna sposobnost pamćenja ponekad zakaže.

Tijekom više od jednog sata Vučić je govorio o tome kako od Srbije samo četiri zemlje u Europi testiraju veći broj ljudi na prisustvo koronavirusa, izrazio je očekivanje da će država na čijem je čelu na kraju godine imati “uvjerljivo najbolji” ekonomski rast na Starom kontinentu, koji “može biti oko nule”, dok će mnoge europske države bilježiti pad od 10 ili 20 posto, najavio je ulaganje više od 3,5 milijardi eura tijekom naredne četiri godine u izgradnju kanalizacijske mreže i postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda.

“Odjednom ćemo ući u 21. stoljeće, u sve što imaju Njemačka, Austrija, Švicarska, što mnoge bogatije zemlje Europske unije nemaju kao riješeno pitanje”, rekao je Vučić, uz podatak da je u Srbiji aktivno više od 61.000 gradilišta.

“Do prosinca ćemo ljudima pokazati tisuće kilometara lokalnih i regionalnih putova koje ćemo graditi. Kroz Srbiju radimo tri autoputa, a uskoro ćemo još više”, izjavio je Vučić, ali i ukazao na mračne posljedice takvih rezultata, jer “nisu svi uvijek radosni kada je Srbija uspješna”.

“Zato će i brojni pritisci biti usmjereni prema Srbiji i zato će nerijetko biti meta oštrih kritika i napada. Mir ćemo čuvati tako što ćemo biti sve jači, prije svega ekonomski. Kada ste snažniji politički i vojno jači, onda će svatko tko razmišlja o eventualnoj prijetnji agresijom, dobro razmisliti prije nego što nešto slično poduzme”, poručio je Vučić, ne ulazeći u detalje o tome odakle Srbiji stiže prijetnja, ali je iskoristio priliku da održi kratko povijesno predavanje o Berlinskom kongresu, održanom 1878. godine.

“Od Berlinskog kongresa postojale su zemlje koje su uvijek radile na rastakanju Srbije i srpskog nacionalnog korpusa i pomagale svim protivnicima Srba. Zašto mislite da bi se netko morao da radovati uspjehu Srbije kada su svi računali da je Srbija onoliko uspješna koliko je mogu podjarmiti ili da svi drugi budu jači od nje? Kada ste vidjeli da je Srbija bila uspješnija od drugih u regionu od Berlinskog kongresa? Nikada! Taj slučaj je danas. Zato će pritisci biti sve jači i žešći”, objasnio je Vučić, koji je, inače, sklon isticanju sjajnih odnosa sa svjetskim i europskim liderima i poštovanje kakvo mu ukazuju predsjednici Rusije, Kine i Francuske – Vladimir Putin, Xi Jinping i Emmanuel Macron – kao i njemačka kancelarka Angela Merkel.

Tvrdnje o savršenoj diplomatskoj vještini, ali i brojnim neprijateljima, osnovna su karakteristika Vučićeve osmogodišnje vladavine, kao i obećanja o nevjerojatnom ekonomskom usponu.

Vučić je 2012. najavio da će njegov projekt Beograd na vodi, vrijedan osam milijardi dolara, uz ulaganje više od tri milijarde iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, u roku od šest do osam godina, s otvaranjem 200.000 novih radnih mjesta, kompletnu privredu Srbije dovesti u vrh Europe i svijeta.

Osam godina je prošlo i ništa od toga nije se dogodilo, kao što nisu izgrađeni ni oblakoder visok 220 metara, tržni centri, opera, više od 2000 apartmana “koje će kupovati najbogatiji ljudi na svijetu”, bulevar širok 40 metara i dug dva kilometra.

Svojevremeno je Vučić govorio i o mogućnosti da Srbija kupi luku Bar u Crnoj Gori, a obećao je i da će Srbija u ožujku 2017. imati više kilometara autoputa od Hrvatske. Gotovo tri i pol godine kasnije, to se još nije desilo, a teško je vjerovati da ikada i hoće.

Kao što se nije ostvarilo ni Vučićevo obećanje da će se 2018. godine vlakovima na pruzi Beograd – Budimpešta putovati brzinom od 180 kilometara na sat. Novi rok je 2024. godina, zbog “bezbroj problema” u infrastrukturnim projektima, na pruzi kroz savršenu vojvođansku ravnicu.

Najave ekonomskih uspjeha i beskrajne priče o ugroženosti Srbije godinama su način da Vučić skrene pažnju javnosti s osnovnih problema s kojima se suočava, a sada je to epidemija koronavirusa iako je početkom svibnja predsjednik Srbije proglasio pobjedu nad covidom-19, kako bi mogli biti održani parlamentarni izbori, zakazani za 21. lipnja.

U toj kampanji dokazivanja uspješnosti svoje borbe protiv virusa, Vučić je Italiji uputio medicinsku pomoć u osam aviona.

Nakon što je Vučićeva Srpska napredna stranka uvjerljivo trijumfirala na izborima, obilježenim i bojkotom značajnog dijela opozicije, naglo je, prema službenim podacima, porastao broj zaraženih koronavirusom i umrlih, kao i sumnja u liječnike okupljene u vladinom Kriznom štabu za borbu protiv covida-19.

Pokazalo se, prema podacima Državnog informacionog sistema covid -19, da je u Srbiji od 19. ožujka do 1. lipnja koronavirus odnio 632 života, što je bilo za 388 više od službenog podatka o 244 umrla.

Suočeni s naglim brojem rasta žrtava covida-19, iz Kriznog štaba su počeli govoriti o novim mjerama zaštite, odnosno o upotrebi maski, pranju ruku, izbjegavanju kontakta i održavanju fizičke udaljenosti, kao da to nije preporučivano u cijelom svijetu od prvog dana krize. “Iako individualno maska ne štiti 100 posto, ako je svi nosimo, kolektivna zaštita dostiže vrlo visoku razinu, čak i do 99 posto”, poručili su iz Kriznog štaba.

Kako su se ispred zdravstvenih ustanova počeli stvarati dugački redovi zbog testiranja na prisustvo koronavirusa, stigla je ocjena da je “ključno javiti se na pregled, a ne obaviti test”. Najeksponiraniji član Kriznog štaba, epidemiolog Predrag Kon, na pitanje odnose li se podaci koji se saopćavaju svakoga dana na testirane u protekla 24 sata ili samo na obrađene testove u protekla 24 sata, odgovorio je: “Najiskrenije, ne znam.”

Ministar zdravlja Zlatibor Lončar, koji je, inače, u veljači izjavio da Srbija može lako proizvesti cjepivo za koronavirus, i to “za par mjeseci”, rekao je, odgovarajući na pitanje o neslaganju podataka o ukupno zaraženima i zaraženima po gradovima, da se neki ljudi “testiraju tri puta u jednom dan, jer se boje da će negdje biti zastoj”. Taj odgovor trebao je objasniti činjenicu da je zbroj broja zaraženih u gradovima znatno veći od onog koji Krizni štab navodi kao broj ukupno zaraženih u Srbiji.

Rezultat svega je da je 350 srpskih liječnika potpisalo otvoreno pismo “Ujedinjeni protiv covida”, kojim su se ogradili od rada Kriznog štaba. Potpisnici, čiji je broj ubrzo porastao na više od 2700, zatražili su da se javnosti objasni nadležnost nad bazom podataka o slučajevima koronavirusa, organiziranje postupka pouzdanog utvrđivanja broja zaraženih, oboljelih i umrlih, kao i formiranje novog Kriznog štaba “koji bi činili eksperti s dokazanim stručnim i moralnim kvalitetama”.

Srpska premijerka Ana Brnabić peticiju je okarakterizirala kao napad na Vučića i “sve nas”. Ministar Lončar izjavio je da otvoreno pismo liječnika nije stvar “struke”, već politike, jer su potpisnici “ljudi iz stranaka”. Epidemiologinja iz Kriznog štaba Darija Kisić Tepavčević konstatirala je da u Srbiji ima 33.000 liječnika i da među potpisnicima peticije nema epidemiologa, imunologa, virusologa. Vučić je rekao da može naći dva do tri milijuna ljudi koji bi potpisali neku peticiju. “Najveći broj liječnika bori se svim srcem za pacijente, a još nisam čuo koji su to uspješni ljudi potpisali”, izjavio je Vučić.

Ugledni epidemiolog Zoran Radovanović ubrzo je članovima Kriznog štaba poručio: “Bruka je velika, nađite snage da se ispričate narodu.”

“Šibicarenje s oboljelima i umrlima prevršilo je mjeru. Ostajem pri konstataciji da je to vjerojatno najveća prevara tijekom više od 800 godina postojanja srpske medicine. Provaljeni smo i obrukali smo se u svijetu. Očekivalo se da Krizni štab prizna nedjelo i počne nam davati točne podatke. Umjesto toga, uslijedile su konstatacije da se desi greška u sistemu. Nažalost, broj nuđen javnosti uporno je bio višestruko umanjivan. Tu nema više mjesta nadi i apelima da se poštuju profesionalnost i istina”, naveo je Radovanović.

Usprkos Vučićevim tvrdnjama o pobjedi nad virusom, stanovnici Srbije našli su se u situaciji sličnoj izolaciji uzrokovanoj sankcijama međunarodne zajednice, uvedenim 1992. godine zbog učešća Beograda u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, pa tako mogu bez ikakvih ograničenja putovati u manje od 20 zemalja, kao što su Albanija, Bjelorusija, BiH, Brazil, Egipat, Republika Kongo, Demokratska Republika Kongo, Meksiko, Oman, Palau, Pakistan, San Marino, Sao Tome i Principe, Sudan, Tanzanija, Turska, Centralnoafrička Republika. Što nije negativno utjecalo na Vučićev optimizam te je u četvrtak, govoreći o epidemiji, izjavio: “Svi brojevi ovoga tjedna su bolji, ne samo oni vidljivi na prvi pogled, već i oni koje mi dobivamo od liječnika, ali nije vrijeme za opuštanje.” Čime je potvrdio sumnje u postojanje dviju vrsti podataka – “vidljivih na prvi pogled” i “onih koje dobivamo od liječnika”.

Vučić je izrazio očekivanje da će Srbija prije kraja studenoga ili početkom prosinca imati na raspolaganju cjepivo “koje bi riješilo sve probleme”. “Razgovaramo s dvije zemlje i dvije kompanije. Bit ćemo među prvih 20 zemalja koje će to cjepivo platiti i pokušat ćemo ga besplatno dati stanovništvu”, obećao je Vučić.

Što se tiče obećanja, Vučić je 12. lipnja rekao: “Siguran sam da ćemo u narednih dvadesetak dana ponovo savladati koronu.” Tada je u Srbiji, prema službenim podacima, tijekom prethodna 24 sata 12 osoba umrlo od covida-19, dok je zabilježeno 279 novih slučajeva.

Dvadesetak dana kasnije, u nedjelju, 2. kolovoza, saopćeno je da je broj novozaraženih 311, dok je za 24 sata koronavirus odnio još osam života. Čini se da Vučićeva jamstva o savladavanju korone u dvadesetak dana nisu imala jaku osnovu.

U takvim okolnostima, najava mogućnosti da predstavnik Srba iz Hrvatske prisustvuje obilježavanju 25. godišnjice akcije Oluja u Kninu, pokazala se kao sjajna prilika za još jedno odvraćanje pažnje od kaosa kakav predstavlja Vučićeva borba protiv virusa.

“Uvijek su u Beogradu imali kompleks i gledali što se tamo zbiva”, rekao je Vučić i ukazao da se takav trend nastavlja i poslije pet desetljeća, s obzirom na to da u Srbiji postoje dvije ili tri škole nazvane po srpskom vojvodi iz Prvog svjetskog rata Živojinu Mišiću, a čak šest škola po jugoslavenskom i hrvatskom književniku Vladimiru Nazoru.

“Kako je moguće da je našu zemlju više zadužio Nazor nego Mišić? Iz kože bih iskočio, volio bih da sam pogriješio u ovim podacima”, izjavio je Vučić.

Naravno da Vučić nije pogriješio. Što se tiče vojvode Mišića, njegovo ime zaista nose tri osnovne škole u Srbiji – u Beogradu, Mionici i Osečini.

Situacija je nešto delikatnija u vezi “čak šest škola” u Srbiji koje nose Nazorovo ime. Prema bazi podataka Ministarstva prosvjete Srbije, samo su dvije. Osnovna škola “Vladimir Nazor” nalazi se u Subotici, u Vojvodini.

Prema toj bazi podataka, postoji još jedna Osnovna škola “Vladimir Nazor”, ali na Kosovu, u Janjevu.

Usprkos Vučićevoj želji, teško je zamisliti da će Osnovna škola “Vladimir Nazor” u Janjevu uskoro dobiti naziv “Vojvoda Mišić”.

Ali nosi li Nazorovo ime šest škola ili dvije, odnosno jedna, u Srbiji, nije bitno u suočavaju s Vučićevom sklonošću da kreativno tumači brojke i činjenice. Uostalom, i sam je priznao: “Kao što vidite, čak ni ja ne mogu u svakom trenutku svega da se sjetim.”