Dok je u Hrvatskoj cijena benzina Eurosuper 95 popela na vrtoglavih 11,10 kuna, a rasla bi i više da Vlada nije ograničila cijenu, u Republici Mađarskoj je bez uplitanja države cijena iste vrste bezolovnog benzina koji odgovara Eurosuperu 95 više od cijele jedne kune jeftinija nego u Hrvatskoj pa trenutno iznosi 476 forinti, odnosno po srednjem tečaju HNB-a, 9,84 kune. Pritom Mađarska, kao ni bilo koja druga zemlja, nije izuzeta utjecaja od svjetskog poremećaja na tržištu nafte pa i tamo cijene svakodnevno rastu, ali je ta cijena, unatoč porastu, i dalje čak 1,26 kuna manja nego u Hrvatskoj. Glavni razlog zašto Mađarska može još uvijek držati cijenu benzina pod kontrolom je taj što MOL kao nacionalna naftna kompanija ima dvije visokomodernizirane rafinerije u kojima mogu proizvesti najveći dio derivata za svoje tržište. Isto tako, Mađarska država kroz svojevrsnu protekciju MOL-a izravno se upliće u kreiranje naftne politike koja omogućava da cijena njihova benzina bude gotovo 15 posto jeftinija nego u Hrvatskoj dok su istovremeno, kroz kontrolu nad hrvatskom nacionalnom kompanijom Inom, doveli do gašenja jedne i usporavanja kapaciteta druge preostale hrvatske rafinerije pa gorivo iz svojih rafinerija plasiraju na hrvatsko tržište, a istovremeno vrijednu hrvatsku naftu, zahvaljujući kontroli nad Inom i podršci hrvatske vlade, pumpaju prema Mađarskoj.

Zbog deset milijuna eura mita koji je ukupno trebao primiti kako bi prepustio dominantna upravljačka prava MOL-u u Ini Vrhovni sud je u ponedjeljak potvrdio pravomoćnu presudu i bivšem premijeru Ivi Sanaderu i onome s kim je to dogovorio – MOL-ovu moćniku Zsoltu Hernádiju.

No na korupciji uspostavljen sustav koji je u upravljanje Inom uveo Sanader, Andrej Plenković nije pokazao ambiciju mijenjati. Štoviše, zbog neuspješne, loše i pogubne politike prema Ini i mađarskom MOL-u, premijer Andrej Plenković odrekao se ključnog dijela energetskog suvereniteta Hrvatske, to jest mogućnosti aktivnog utjecaja na podivljalo tržište nafte i naftnih derivata kroz domaću proizvodnju sirovina i upravljanje resursima vlastite naftne kompanije i rafinerijskog poslovanja, pa zato cijenu benzina, kako mu kritičari zamjeraju, određuje “socijalističkim metodama”.

A gotovo svu naftu koju Hrvatska sama proizvodi – uz znanje i odobrenje premijera Andreja Plenkovića i njegova resornog ministra gospodarstva i održivog razvoja Tomislava Ćorića – potajno šalju u Mađarsku.

Transfer hrvatske nafte prema Mađarskoj omogućen je tajnim memorandumom, za koji je Nacional doznao 2019. a njegov sadržaj otkrio u svibnju 2020. godine (lijevo); mađarski premijer Viktor Orbán i hrvatski premijer Andrej Plenković (desno). FOTO: Patrik Macek/PIXSELL, Nacional

Čak 84 posto ukupno proizvedene domaće, hrvatske nafte u 2020. transferirano je u Mađarsku, to jest prema MOL-ovoj rafineriji u mjestu Százhalombatta nedaleko od Budimpešte, a isto se nastavilo i u 2021. U 2020. u Mađarsku je izvezeno više od 600 tisuća tona hrvatske nafte Panon crude. Istovremeno tek 108 kilotona hrvatske nafte Podravina crude prebačeno je, uglavnom skupljim željezničkim putem, u jedinu preostalu Ininu rafineriju u Rijeci, čiji proces modernizacije ni izdaleka još nije završio. To znači da je od ukupno proizvedene količine hrvatske nafte u 2020. u Rijeku ukupno poslano tek oko 16 posto. Transfer gotovo cjelokupno proizvedene količine hrvatske nafte u Mađarsku nastavio se i u 2021. Te su informacije Nacionalu potvrdila dva visoka izvora s neposrednim i s posrednim saznanjima o poslovanju Ine, to jest MOL-a. Osim činjenice da se izvoz hrvatske nafte cijelo vrijeme neometano događa, Vlada i Ina cijelo vrijeme taje i informaciju po kojoj se cijeni ta nafta prodaje MOL-u.

Zbog ogromnog porasta cijene nafte na svjetskom tržištu, daljnje skrivanje tih podataka moglo bi značiti da Ina MOL-u prodaje hrvatsku naftu daleko ispod stvarne tržišne cijene. Ali osim evidentne štete koja se čini Ini i Hrvatskoj skrovitim i netransparentnim definiranjem cijene prodaje nafte, činjenica je da bi se preradom domaće nafte u vlastitim rafinerijama stvarala puno veća dodatna vrijednost te bi korist imalo cijelo hrvatsko gospodarstvo, a ujedno bi se i više moglo utjecati na formiranje konačne cijene benzina. Naime, domaća proizvodnja nafte, prema tvrdnjama više izvora s kojima je Nacional razgovarao, može zadovoljiti oko 25 posto potreba hrvatskog tržišta za gorivom, što znači da bi se, da imamo vlastitu moderniziranu rafinerijsku preradu, na taj način moglo ublažiti porast cijena. Ovako je jedan od naftnih stručnjaka s kojima smo razgovarali objasnio kako bi se moglo utjecati na cijenu goriva:

“Cijenom domaće nafte, kad bi Hrvatska kontrolirala kompletan proces od proizvodnje do prerade, mogli bi se ublažiti naftni šokovi koji se povremeno javljaju, i zato nije nelogično da većina ozbiljnih svjetskih država vlasništvo nad naftnim kompanijama ima pod kontrolom, a osobito ne dozvoljavaju da se kompletno vlasništvo i upravljanje prepusti susjednoj državi koja ujedno pretendira preuzeti njihovo tržište, kao što to radi MOL u Hrvatskoj. Od vađenja do prerade nafte mogu se postići višestruke zarade kroz svaku fazu procesa proizvodnje, prvo profitno mjesto je istraživanje i proizvodnja, druga faza gdje se profit ostvaruje je rafinerijska prerada, i upravo zbog toga MOL nije dozvolio modernizaciju hrvatskih rafinerija, a treće je veleprodajna/maloprodajna marža gdje se ostvaruje profit na prodaji konačnom kupcu. Kad država ima utjecaj na sve tri faze, onda je moguće kompletan sustav izbalansirati i utjecati na konačnu cijenu. Kad država, kao što je sada slučaj s Hrvatskom, ima utjecaj samo na ovu zadnju, treću fazu, a to je visina maloprodajne cijene pa samim time i marže, tada kupci plaćaju najvišu cijenu goriva.”

Osim divljanja cijena koje nema izravne veze s MOL-om, ali opet ide na ruku MOL-u, drugi faktor koji utječe na visoke cijene goriva u Hrvatskoj je upravo činjenica da je naftnim kompanijama omogućena marža od gotovo 150 posto na cijenu benzina, što predstavlja jednu od daleko najvećih marži u Europi. Jedan od naftnih stručnjaka s kojima je Nacional razgovarao ističe da zbog visokih marži strane naftne kompanije godišnje uprihoduju oko 400 milijuna eura ekstra profita, što pak znači da na svakom od oko 4 milijuna hrvatskih građana godišnje zarade dodatnih 120 eura više na benzinu. To predstavlja ogroman udar ne samo na džepove hrvatskih potrošača, već i na gospodarstvo u cjelini jer se time smanjuje ukupna konkurentnost hrvatskih tvrtki koje formiraju konačne cijene proizvoda prema troškovima prijevoza. U tom kontekstu Nacionalovi sugovornici smatraju da je premijer Plenković dobro postupio kad je ograničio cijenu nafte na 11 kuna, ali smatraju da je ukupni kontekst Plenkovićeve naftne politike porazan za Hrvatsku upravo zbog odnosa prema najvažnijoj hrvatskoj tvrtki – Ini. Jer je kompaniju odavno predao Mađarima, što svjedoče svi njegovi potezi koje najbolje zaokružuje i oslikava izvoz hrvatske nafte u Mađarsku i gušenje svih hrvatskih proizvodnih kapaciteta.

Informacije o izvozu hrvatske nafte potvrdilo je i Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, a neizravno i kompanija JANAF, dok su iz Ine, u čijoj upravi na čelu sa Sándorom Fasimonom sjede i tri hrvatska člana, na Nacionalov upit odlučili zatajiti informacije od ogromnog interesa hrvatske javnosti koje bi trebale biti javno dostupne.

Sve te operacije nastavile su se u tajnosti odvijati nakon što je Nacional u svibnju prošle godine prvi put otkrio da se hrvatska nafta u Mađarsku tajno izvozi putem naftovoda JANAF-a nakon što je Vlada to omogućila potpisivanjem tajnog Memoranduma. Riječ je o Memorandumu o razumijevanju potpisanom još 2018. između Ine, JANAF-a i tadašnjeg Ministarstva zaštite okoliša i energetike. U ime Ine Memorandum su potpisali predsjednik Uprave Sándor Fasimon i član Uprave Niko Dalić, a u ime Ministarstva ministar Tomislav Ćorić, dok se tadašnji predsjednik Uprave JANAF-a Dragan Kovačević, kasnije pritvoren u drugoj aferi, zanimljivo, izvukao pa je umjesto njega Memorandum po njegovu ovlaštenju potpisao tadašnji član Uprave Bruno Šarić. Nacionalov izvor blizak JANAF-u nakon Nacionalova otkrića Kovačevićev potez s izbjegavanjem stavljanja potpisa na dokument protumačio je njegovim lukavstvom da se “u ključnim trenucima nastoji izmaknuti iz spornih situacija” te rekao da je time Kovačević neizravno dao do znanja da se “u političkom smislu radilo o spornom angažmanu.“

Potpisi na tom memorandumu omogućili su MOL-u da samo u prvih nekoliko mjeseci prošle godine čak 247 tisuća tona domaće nafte s hrvatskih naftnih polja iz Slavonije i Moslavine, putem JANAF-ova naftovoda transportira izravno prema MOL-ovoj rafineriji u mjestu Százhalombatta nedaleko od Budimpešte, dok se do kraja prošle godine, unatoč otkriću Nacionala koje je tada izazvalo veliki šok u javnosti, transport nastavio pa je brojka dosegnula gotovo 600 tisuća tona. To je izravna posljedica toga što je Vlada, kao suvlasnik u Ini, dopustila zatvaranje Rafinerije nafte u Sisku gdje se ranije hrvatska nafta prerađivala. U Memorandumu decidirano se navodilo kako će se nafta iz Siska slati na preradu u MOL-ove rafinerije u Mađarskoj i Slovačkoj.

Nacional je prvi put u prosincu 2018. otkrio da Memorandum o razumijevanju postoji i da je potpisan u lipnju 2018. između Ine i JANAF-a, i uz nazočnost i supotpis Ministarstva zaštite okoliša i energetike – ali tada je ostao nedostupan njegov sadržaj i smatralo se da je Memorandumom, nakon što je Plenković pod ucjenom MOL-a morao izabrati hoće li spasiti Rafineriju Sisak ili Rijeka, omogućeno da nafta JANAF-ovim naftovodom ide prema Rijeci.

Međutim, sadržaj Memoranduma sugerira da je napravljeno upravo suprotno, nisu u taj Memorandum unijeli niti su na bilo koji drugi način ispunili preduvjete da nafta ide prema Rijeci, već je od početka, dakle, još od lipnja 2018., cilj bio da nafta ide – pravac Mađarska.

Nacional je dodatno otkrio da bi se dvosmjerni tok naftovoda mogao uspostaviti u vrlo kratkom roku, i da su već 10 godina postojali tehnički preduvjeti za transport sve hrvatske nafte iz Siska JANAF-ovim naftovodom u pravcu Omišlja i Rafinerije nafte Rijeka umjesto u Mađarsku, ali izvori iz JANAF-a tvrdili su da za to nije iskazana politička volja.

I Ina i Vlada i JANAF odbili su otkriti sadržaj navedena Memoranduma i nakon što je Nacional u svibnju i lipnju 2019. pisao o željezničkim kompozicijama koje su tada probno vozile naftu u Mađarsku. Sad se vidi i zašto. Jer je sadržaj Memoranduma, koji je u svibnju prošle godine objavio Nacional, otkrio da se Hrvatska odriče velikog dijela energetske neovisnosti i predaje hrvatsko sirovinsko blago, i to bez da se uopće zna pod kojim se to uvjetima čini.

Taj memorandum stvorio je pretpostavke da se počne ostvarivati davno postavljeni cilj MOL-a koji je otpočetka, umjesto da kao strateški partner razvija Inu, želio Inu pretvoriti u svoju podružnicu.

Nakon što je Nacional lani objavio podatak o 247 tisuća tona izvezene nafte u periodu od početka do svibnja prošle godine, Ina, Ministarstvo zaštite okoliša i energetike i JANAF nastojali su manipulirati podacima i skrivati cijenu po kojoj je nafta izvezena. Na pitanje tko je dozvolio izvoz, Ministarstvo zaštite okoliša odgovorilo je tada da “zakonska regulativa poznaje dozvolu za obavljanje energetskih djelatnosti u dijelu tržišta nafte i naftnih derivata, ali ne i “dozvolu za izvoz” koju navodite u upitu.” Nakon što je u javnosti zbog Nacionalova otkrića nastao skandal, ministar je nastavio tajiti podatke o cijeni nafte i braniti poslovnu politiku Ine koja se određuje u sjedištu MOL-a u Budimpešti, umjesto u Zagrebu.

Štoviše, Nacional je otkrio i da je Memorandumom Vlada zapravo i službeno priznala da Inu doživljava kao dio MOL Grupe, što je izravno u suprotnosti s Vladinim proklamiranim ciljem razvijanja Ine kao samostalne vertikalno integrirane kompanije.

U dijelu potpisanog Memoranduma, naime, pisalo je: „INA, kao članica MOL Grupe, uložit će maksimalne napore da poveća količinu transportirane sirove nafte od JANAF-ova Terminala Omišalj prema Mađarskoj i Slovačkoj Republici, posebice za rafinerije MOL Grupe.“

Nacionalovi izvori koji su u startu upozorili na Memorandum, isticali su da je to jedan od glavnih problema spornog dokumenta:

“Iz tog dokumenta jasno se vidi da je još 2018. postojao plan da se tehnički omogući transport naše nafte prema Mađarskoj, a istovremeno je pitanje transporta te iste nafte prema Rijeci potpuno preskočeno. I ono do dana današnjeg nije riješeno niti je itko, a ponajmanje ministar Ćorić, potegao to pitanje. Istovremeno, isti taj ministar supotpisuje dokument u kojem se navodi da je Ina dio MOL Grupe.”

Nacionalov izvor detaljno upućen u odnose Vlade, Ine i MOL-a tada je rekao da je premijer Plenković najprije “prodao” Rafineriju Sisak u zamjenu za spas kutinske Petrokemije, a potom je pristao na daljnju mađarsku ucjenu da se mora omogućiti da se hrvatska nafta šalje u Mađarsku, kako bi se prije prošlih predsjedničkih izbora – na kojima je kandidatkinja HDZ-a bila Kolinda Grabar-Kitarović – ugovorila modernizacija riječke rafinerije iako bez ikakvih garancija o provedbi. Pritom je Nacionalov izvor isticao da je godišnja vrijednost nafte koja se prerađivala u Sisku više od 150 milijuna dolara, dok su Ina i PPD svaki u kutinsku Petrokemiju uložili 150 milijuna kuna. K tomu, dodatno je naglasio da novac nije dao MOL već Ina.

“Nakon što je pristao da Ina s PPD-om uđe u Petrokemiju, MOL je izvršio pritisak na Vladu da pristane na zatvaranje Inine Rafinerije u Sisku. To je bio prvi korak. Drugi korak bio je da se hrvatska nafta, koja se prerađivala u Sisku, može poslati u Mađarsku. Do tada je zadnja linija obrane Siska bila činjenica da se hrvatska nafta ne može transportirati nikamo osim direktnim cjevovodima u prihvatne spremnike koji se nalaze u samoj rafineriji u Sisku. Iz tih spremnika nafta je dalje išla u spremnike JANAF-a u Sisku koji su vodili isključivo prema postrojenjima Rafinerije, kamo su išli izravno na obradu. Sljedeći korak bio je traženje MOL-a da se potpiše memorandum kojim se omogućava prespoj s tih spremnika na sustav JANAF-a. Dotad je hrvatska nafta išla direktno u Rafineriju Sisak preko internog sustava nekadašnjeg Ina-Naftaplina i obrađivala se jedino u Sisku. Potom se omogućilo da se ta nafta iz spremnika koji su vodili ravno do Rafinerije, preusmjeri u JANAF-ov naftovod i dalje prema Mađarskoj”, objasnio je tada Nacionalov izvor.

Izvori dubinski upućeni u poslovanje Ine dodatno su pojasnili da se u Ininoj rafineriji u Rijeci uvijek prerađivala samo uvozna nafta koja je stizala brodovima, dok se u Rafineriji Sisak prerađivala domaća hrvatska nafta. Nakon što je Sisak zatvoren, bilo je logično da se domaća nafta šalje na preradu u jedinu preostalu hrvatsku rafineriju. Međutim, umjesto da se na JANAF-ovu cjevovodu izvrše sitne preinake koje bi omogućile da se iz spremnika u Sisku nafta šalje na preradu u Rijeku, hrvatskoj vladi bio je prioritet ispuniti traženje MOL-a i pripremiti sve tehničke uvjete kako bi se ta nafta umjesto u Rijeku mogla slati u mađarske rafinerije. Istovremeno, prema tvrdnjama više Nacionalovih izvora koji su to bili spremni i dokumentirati, u Rijeku se željezničkim kompozicijama šalje samo nafta lošije kvalitete koja sadrži puno žive i stvara koroziju na postrojenjima, dok se preostala kvalitetna nafta šalje naftovodom JANAF-a u Mađarsku.

To je omogućio upravo navedeni Memorandum čiji sadržaj je Nacional ekskluzivno objavio lani. Memorandumom se zapravo omogućilo da se nafta koja s hrvatskih naftnih polja posebnim cjevovodom nekadašnjeg Ina-Naftaplina dolazi izravno u prihvatne tankove u Rafineriju Sisak, a potom u JANAF-ov terminal u Sisku, umjesto u Rafineriju kao ranije, može JANAF-ovim naftovodom transportirati dalje prema Mađarskoj. To nikada u povijesti Ine nije bilo moguće. U Memorandumu je striktno navedeno sljedeće:

“Dvosmjerni tok između JANAF-ova terminala Sisak i Rafinerije nafte Sisak: Kako bi se osigurala sigurna i neprekinuta proizvodnja nafte, osobito u slučaju nužde, INA je iskazala potrebu da JANAF-ov Terminal Sisak bude u mogućnosti u svoje spremnike zaprimiti naftu iz smjera Rafinerije nafte Sisak. Time bi se Rafineriji nafte Sisak i INA-inom istraživanju i proizvodnji nafte omogućio stalan pristup dodatnom skladišnom prostoru na JANAF-ovu Terminalu Sisak i slijedno tome bolja optimizacija interno raspoloživih skladišnih prostora te bi se spriječili eventualni poremećaji i prekidi proizvodnje, što može dovesti do nastanka ozbiljne štete za INA-u. INA i JANAF će zaključiti sporazum o transportu nafte uz tržišne uvjete najkasnije kada JANAF bude tehnički u mogućnosti zaprimiti naftu u svoj Terminal u Sisku i ishodi sve potrebne dozvole. Strane će nastojati istražiti mogućnost skladištenja nafte u JANAF-ovom Terminalu Sisak na komercijalnoj osnovi.”

Osim što se, dakle, komercijalna osnova skladištenja za potrebe Mađara tek trebala “istražiti”, u Memorandumu se kao deklarirani cilj navodilo sljedeće:

“Ina će nastojati povećati količinu transportirane sirove nafte iz JANAF-ova sustava prema Mađarskoj i Republici Slovačkoj, posebice za rafinerije MOL Grupe.” Da nije riječ o uvoznoj nafti koja bi se skladištila u Sisku za potrebe mađarskih rafinerija, već o hrvatskoj nafti koja direktno s naftnih polja dolazi u Rafineriju Sisak, potvrđivala je i sljedeća rečenica:

“S namjerom da omogući zaprimanje nafte iz Rafinerije nafte Sisak u svoj Terminal u Sisku, JANAF će poduzeti sljedeće radnje…” Potom se nabrajaju sve tehničke radnje, od odabira izvođača radova do ishođenja dozvola, ali se cijelo vrijeme govori o “zaprimanju nafte iz Rafinerije nafte Sisak na Terminalu Sisak”.

U Rafineriji nafte Sisak, kako je već navedeno, postoji samo domaća nafta koja tamo dolazi direktno s naftnih polja. Otprilike dvije trećine te nafte dolazi izravnim Ininim cjevovodom iz Moslavine, s polja Stružac, a otprilike trećina dolazi iz Slavonije i transportira se rijekom Savom brodovima vodenicama. To su Nacionalu tada izravno potvrdili i radnici sisačke rafinerije. Jedan od njih o tome je rekao:

“Mi smo uvijek imali tri mala prihvatna spremnika, dva za naftu iz Moslavine koja dolazi našim cjevovodom i jedan za naftu iz Slavonije koja dolazi Savom na teglenicama. Iz tih prihvatnih spremnika nafta se prepumpava u naše spremnike koji se nalaze na prostoru Terminala JANAF-a, a odatle se pumpala ravno u postrojenje u Rafineriji. Otkad je napravljena preinaka, nafta se pumpa prema Mađarskoj.”

Godišnje se u Sisku prerađivalo oko 770 tisuća tona hrvatske nafte, izuzev 2015. kad je prerađeno svega 550 tisuća tona. No prije 10 godina, primjerice, u Sisku se prerađivalo oko 1,2 milijuna tona domaće nafte. Što dovoljno govori o stvarnim kapacitetima Rafinerije Sisak.

Radi se, dakle, o domaćoj hrvatskoj nafti za koju je mađarska kvota iz Uprave Ine tvrdila da nije isplativa i za čije se količine u službenom dokumentu navodi da će se odjednom nastojati povećavati kako bi se mogle prerađivati u MOL-ovim rafinerijama u Mađarskoj i Slovačkoj.

Shema Janafova naftovoda prikazuje da je i prema Rijeci bio planiran reverzibilan tok, kako bi naša nafta tamo išla na preradu, a ne u Mađarsku. FOTO: Janaf

Drugim riječima, Republika Hrvatska pod vodstvom Andreja Plenkovića odrekla se vlastite sirovine i rafinerije koja je od nje mogla stvarati dodatnu vrijednost da bi je pod nepoznatim uvjetima prepustila drugoj državi – nominalno tvrtki kojom upravlja druga država.

Da bi se to tehnički omogućilo, Ministarstvo zaštite okoliša i energetike na čelu s ministrom Tomislavom Ćorićem kao supotpisnikom Memoranduma, obvezalo se na “punu administrativnu podršku” odnosno osiguranje svih potrebnih dokumenata i dozvola.

Godinu i pol nakon Nacionalova otkrića, Vlada nije napravila apsolutno ništa kako bi se tehnički omogućilo da nafta JANAF-ovim naftovodom može ići u smjeru Rijeke. Štoviše, ni s obećanom modernizacijom riječke rafinerije nije se daleko odmaklo. U međuvremenu, od prošle godine do danas u Mađarsku je prevezeno više od milijun tona hrvatske nafte.

Spomenuti Memorandum, koji je i formalno omogućio netransparentan izvoz hrvatskog sirovinskog blaga u Mađarsku, u bitnome je pokazao da je Plenković samo produžio kontinuitet sluganske, a sada se potvrdilo i kriminalne, politike koju je prema mađarskom MOL-u uveo bivši premijer i šef HDZ-a Ivo Sanader. Prije potvrde presude u slučaju Ina-MOL, i Sanader i HDZ prije desetak dana na Vrhovnom su sudu osuđeni zbog korupcije u aferi Fimi media. Premijer Plenković nije se hrvatskoj javnosti želio niti ispričati u ime HDZ-a uz napomenu da “njegov” HDZ-a nema veze sa Sanaderovim, što je mnoge u Hrvatskoj nasmijalo jer je dovoljno pogledati koji ljudi okružuju Plenkovića. Kontinuitet Sanaderove politike Plenković je očito preuzeo i po pitanju Ine.

Sanader je predao upravljačka prava nad Inom mađarskom MOL-u, kako je USKOK sumnjao, a Vrhovni sud potvrdio, u zamjenu za 10 milijuna eura mita. Bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko morao je napustiti visoku politiku kad je Nacional otkrio da je tvrtka njegove supruge Ane Karamarko imala ugovor s tvrtkom MOL-ova konzultanta Joze Petrovića. Andrej Plenković je u vrijeme kad se uslijed tog otkrića koje je potreslo Vladu još odlučivalo o Karamarkovoj sudbini, na Općem saboru HDZ-a 28. svibnja 2016., istupio s poznatom rečenicom da “stranka ne smije biti talac političke sudbine ni jednog svog člana”. Plenković je tada rekao i sljedeće: “Od modernih političara očekuju se najviši standardi transparentnosti, odgovornosti i integriteta, što je preduvjet za kredibilno političko djelovanje”.

Plenković se upravo tim istupom nametnuo kao budući lider HDZ-a i dobio priliku upravljati strankom i državom, a taj mu je put trasirala upravo činjenica da je Karamarko pao zbog netransparentnog ponašanja oko Ine.

Kao premijer, na Badnjak 2016., nakon saznanja da će Hrvatska izgubiti arbitražu s MOL-om, Plenković je sazvao izvanrednu press konferenciju i obećao da će Vlada otkupiti dionice Ine od MOL-a. Prethodno je, u predizbornom intervjuu Nacionalu u kolovozu, rekao da kao premijer neće dopustiti zatvaranje Inine Rafinerije u Sisku, što je tada bio već dugo vremena zacrtan strateški cilj mađarskog MOL-a kojem su hrvatske rafinerije smetale jer MOL ima vlastite dvije rafinerije u Mađarskoj i Slovačkoj.

Umjesto da natjera MOL da modernizira hrvatske rafinerije, što su bili dužni po Dioničarskom ugovoru, Plenković je potpuno popustio mađarskim interesima.

Dopustio je gašenje Rafinerije Sisak, a njegov resorni ministar Tomislav Ćorić pričao je priče o tome kako će se Hrvatska okrenuti obnovljivim izvorima energije. U vrijeme kad to još nije niti u dalekoj, a kamoli bliskoj budućnosti i kad svjetsko gospodarstvo, kako se i sada pokazalo, i dalje egzistencijalno ovisi upravo o cijeni nafte i naftnih derivata. Umjesto rafinerije, Mađari su obećali izgraditi biorafineriju u Sisku ali, kako je Nacional već pisao, umjesto toga odlučili su radije početi planirati izgradnju biorafinerije u Mađarskoj, dok su planovi o izgradnji biorafinerije u Sisku ostali tek u pustim obećanjima. Tako je Plenkovićeva vlada, puno prije snažnog potresa koji je 29. prosinca prošle godine pogodio Sisak i Petrinju, razorio zadnje ostatke gospodarske aktivnosti Siska, nekad industrijskog središta Hrvatske. A time uništila i bilo kakvu perspektivu za daljnji razvoj Siska i okolice.

Podivljalo tržište naftom i naftnim derivatima uz prateći ogroman rast cijena benzina te odluka Vlade da cijenu ograniči na 11 kuna vratili su sada u fokus interesa najveću hrvatsku naftnu kompaniju Inu, ali i odnos između dva najveća dioničara u toj tvrtki, hrvatske vlade i mađarskog MOL-a. Nakon što je prešutno odustao od otkupa dionica Ine od mađarskog MOL-a, premijer Andrej Plenković morat će se suočiti s posljedicama vlastite politike prema Ini i MOL-u jer potez s ograničavanjem cijena benzina na 11 kuna problem galopirajućih cijena rješava samo privremeno. I to zato što je upravo Plenković politiku upravljanja tržištem nafte i naftnih derivata u Hrvatskoj u potpunosti prepustio drugoj državi, to jest najvećoj mađarskoj naftnoj kompaniji čiju politiku kroje pojedinci bliski mađarskom premijeru Viktoru Orbánu i koja uživa zaštitu mađarske države te, naravno, radi za mađarske nacionalne interese koji nisu komplementarni s nacionalnim interesima Hrvatske.

Time je Plenković Vladi iz ruku izbio instrument kojim je mogao aktivnije i produktivnije utjecati na tržište, to jest na cijene nafte i naftnih derivata jer bi Hrvatska zahvaljujući domaćoj proizvodnji jedan velik dio potrebe za derivatima mogla zadovoljiti iz vlastite proizvodnje da nije ugašena Inina Rafinerija u Sisku ili, barem, da je omogućen dvosmjeran tok JANAF-ova naftovoda od Siska prema Rijeci.

Ministarstvo se hvali naknadom koju su ubrali na netransparentnom izvozu nafte

Iz Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, na čijem je čelu ministar Tomislav Ćorić, potvrdili su za Nacional da se izvoz hrvatske nafte već dvije godine uredno obavlja prema Mađarskoj, a umjesto izračuna koliku to štetu čini ukupnom hrvatskom gospodarstvu, hvale se visinom naknada koje su tim putem prikupili – zanemarujući podatke koliki bi profit hrvatska država i Ina mogle ostvarivati na vlastitoj proizvodnji. Naravno, pitanje cijene po kojoj se nafta izvozi i dalje drže u statusu “top secret”. Odgovor Službe za odnose s javnošću prenosimo u cijelosti:

“U 2020. godini izvoz nafte iz Republike Hrvatske iznosio je 631.800 tona nafte, dok je u prvih osam mjeseci ove godine izvoz iznosio 315.347 tona nafte, odnosno nešto manje od 400.000 prema projekcijama za deset mjeseci 2021. godine.

Pritom je izrazito važno napomenuti da je, prema zakonima RH, kompanija koja ima dozvolu za istraživanje i pridobivanje ugljikovodika prvenstveno obvezna državnom i lokalnim proračunima platiti relevantne naknade. Nakon što plati sve naknade, pojedina kompanija slobodna je s pridobiveniim ugljikovodicima raspolagati u svom najboljem interesu te prema korporativnoj politici i odlukama Uprave.

Što se tiče naknada, 2019. godine INA je u državni proračun uplatila 374,5 milijuna kuna, 2020. uplaćeno je 242,6 milijuna kuna, dok je u ovoj godini očekivani prihod od naknada 353,5 milijuna kuna. Dakle, u protekle tri godine samo od naknada za pridobivanje ugljikovodika državni proračun uprihodio je gotovo milijardu kuna.

Nadalje, u prošloj godini u Republici Hrvatskoj pridobiveno je 643.200 tona nafte, dok je proizvodnja s hrvatskih polja u prvih deset mjeseci 2021. godine iznosila otprilike 510.000 tona.

Želimo isto tako jasno naglasiti kako od liberalizacije tržišta 2014. godine Vlada RH nema utjecaj na marže, odnosno cijene goriva koje se formiraju prema modelu – cijena na mediteranskom tržištu (tzv. ‘Platts’) + marža + trošarina + PDV. Visina trošarina, iznos PDV-a i finalna cijena na benzinskim postajama, kao i cijene na mediteranskom tržištu su javno dostupni podaci. Iz spomenutog je vidljivo da proizvodnja benzina u Sisku ne bi imala utjecaj na konačnu cijenu benzinskih proizvoda na crpkama.

Druge informacije koje tražite spadaju u kategoriju povlaštenih s obzirom na to da je INA kompanija koja kotira na burzi.”

Iz JANAF-a su na upit o transportu nafte prema Mađarskoj i tome jesu li išta poduzeli kako bi se uspostavio dvosmjerni tok naftovoda prema Rijeci, odgovorili:

„Prema odredbi članka 5. stavka 1. Zakona o tržištu nafte i naftnih derivata (“Narodne novine” br. 19/14., 73/17., 96/19.) JANAF je dužan svakoj osobi koja podnese zahtjev za pristup transportnom sustavu, uz ispunjavanje tehničkih uvjeta pristupa i priključenja sukladno posebnim propisima, omogućiti pristup na nepristran i razvidan način prema načelu pregovornog pristupa treće strane. Pritom je pregovorni pristup treće strane definiran Zakonom i to kao način pristupa sustavu u kojem vlasnik sustava ili operator i treća strana pregovaraju oko komercijalnih uvjeta pristupa sustavu. Sukladno tome, JANAF svim korisnicima transportnog sustava, pod uvjetom da su njihovi zahtjevi u skladu s Tehničkim uvjetima za pristup transportnim kapacitetima JANAF-a, omogućava pristup sustavu na nepristran i razvidan način prema načelu pregovornog pristupa treće strane temeljenom na hrvatskim zakonima i na internim aktima.

U skladu s navedenom zakonskom odredbom zaključeni su svi ugovori o transportu sa postojećim korisnicima te se transport nafte odvija u skladu s ugovornim odredbama. Cijene transporta nafte za sve korisnike transportnog sustava utvrđuju se pregovornim pristupom uz primjenu jednakih uvjeta u skladu s usvojenom Metodologijom utvrđivanja cijena transporta nafte. JANAF je projektiran za transport nafte iz pravca Omišlja do Siska i dalje do granica s Bosnom i Hercegovinom, Srbijom te Mađarskom. Shodno tome i transport nafte se posljednjih 42 godine odvija u tom smjeru. Od 1989. godine nakon rekonstrukcija na terminalima Sisak i Virje omogućen je reverzibilan transport iz pravca Mađarske do JANAF-ovog Terminala Sisak.

MOL Group

Za transport nafte u smjeru Sisak-Omišalj potrebno izvesti zahvate na tehnološkom sustavu JANAF-a:

Terminal Sisak – napraviti pripremu za korištenje postojećih pumpi za smjer Sisak – Omišalj

OS Dobra – ugraditi Pumpnu stanicu za pumpanje nafte u smjeru Sisak – Omišalj

PS Melnice – ugraditi stanicu za regulaciju tlaka, odušnu stanicu i ESD ventil

T. Omišalj – ugraditi stanicu za regulaciju tlaka, odušnu stanicu i ESD ventil

Obzirom na obveze prema postojećim korisnicima s kojima JANAF ima ugovore na temelju kojih je obvezan isporučiti upravo onu naftu koju je doveo na prijem u sustav JANAF-a, JANAF bi dionicom Omišalj – Sisak naftu transportirao naizmjenično, a da bi se to ostvarilo potrebna je vrlo zahtjevna i točna organizacija transporta s točnim planiranjem prihvata, otpreme i predaje nafte za svakog korisnika. Kako bi se mogao obavljati reverzibilni transport potrebno je pri svakoj promjeni smjera transporta izmjestiti naftu zatečenu u cjevovodu Omišalj – Sisak (diametar 36“, dužina 179,152 km) u količini od 118 000 m3 izmjestiti u spremnički prostor terminala Omišalj ili Sisak (ovisno o smjeru transporta) i tu istu naftu vratiti u cjevovod pri povratu na prvobitni smjer transporta. Ovakav način rada moguć je uz promjenu smjera transporta 4 puta godišnje, međutim dinamika procesa i gubitak „mrtvog“ vremena potrebnog za izmještanje nafte iz trase i njen povratak, bi onemogućio transport za korisnike u smjeru Omišalj – Sisak.

Obzirom da je JANAF d.d. društvo kapitala i to dioničko društvo koje kotira na Zagrebačkoj burzi te svoje poslovanje obavlja na tržišnim osnovama, u skladu s propisima Republike Hrvatske, JANAF d.d. je obvezan pridržavati se odredaba Zakona o tržištu kapitala (“Narodne novine” br. 65/18., 17/20., 83/21.) te sukladno odredbama istog, obavještavati javnost o povlaštenim informacijama ad hoc objavama. Slijedom navedenog informacije o sklopljenim ugovorima sa svojim korisnicima, a koje sadrže bitne elemente tih Ugovora za zainteresiranu javnost, objavljene su na web stranicu Društva: www.janaf.hr i Zagrebačke burze te je o istom obaviještena HANFA i HINA. Ostali traženi podaci iz ugovora o transportu nafte su sukladno općim aktima Društva, poslovna tajna te stoga ne možemo udovoljiti Vašem zahtjevu za dostavom istih.”