Yusra Mardini, 18-godišnja izbjeglica iz Sirije, osvojila je svijet i ispisala vjerojatno najdirljiviju olimpijsku priču nakon što je nastupila na plivačkim natjecanjima u Rio de Janeiru samo godinu dana nakon bijega iz Damaska

Cijeli njezin kratak ali nevjerojatno težak život stao je u tu jednu minutu, devet sekundi i 21 stotinku prošle subote, samo dan nakon otvaranja Olimpijskih igara u Riju. Noć ranije ona je, unatoč uobičajenom pravilu da sportaši koji prvi nastupaju ne sudjeluju u ceremoniji otvaranja, ipak ponosno koračala stadionom s još devetero sportaša okupljenih u reprezentaciji izbjeglica, a već idućeg jutra skočila je u bazen i u utrci na 100 metara leptir potukla konkurenciju, popravivši svoj vlastiti rekord za cijelu jednu sekundu. Yusra Mardini, 18-godišnja izbjeglica iz Sirije, time je osvojila svijet i ispisala vjerojatno najdirljiviju olimpijsku priču.

Prije točno godinu dana, 12. kolovoza prošle godine, ona se borila s hladnim vodama Egejskog mora, napuštena i promrzla, satima udaljena od obale grčkog otoka Lezbosa. Malenom i prekrcanom čamcu kojim je krenula na svoje putovanje života otkazao je motor, a od dvadesetak ljudi koji su se na njemu nalazili – barem tri puta više od dopuštenog kapaciteta – samo njih troje uopće je znalo plivati. Hrabra djevojčica bez razmišljanja skočila je u more i s ostalima krenula vući brod prema obali: puna tri sata vukla je konop zavezan oko jedne ruke, pokušavajući plivati tek drugom rukom i jednom nogom. Negdje pri samom kraju, još samo pola sata do cilja, morala je ponovno ući u brod jer je bila potpuno iscrpljena, promrzla i dehidrirana. Sve oko njih još uvijek je bilo sivo i od tog trenutka, priznala je sama, ima paničan strah od otvorena mora. No bazena se i dalje ne boji, dapače.

YUSRA MARDINI OSVOJILA JE MEDIJE svojom nevjerojatnom pričom: dotad tipičnu tinejdžericu sirijski rat zatekao je u rodnom Damasku, gdje je s obitelji pune četiri i pol godine odolijevala bombama i sve većem paklu, sve dok jednog dana i njena rodna kuća nije potpuno raznesena. Bio je to trenutak za najtežu odluku – sa starijom sestrom i očevim rođacima zaputila se prema Libanonu, dok je ostatak obitelji, među ostalima i otac koji je plivački trener, njihovo putovanje pratio pomoću GPS-a. Bila je to jedna od milijuna tipičnih i tužnih izbjegličkih priča koje su prošle godine šokirale svijet: nitko više nije ni brojao sve one obitelji koje su spašene u Mediteranu, pa čak ni tisuće i tisuće nesretnika koji su skončali u morskim dubinama. Mlada Yusra nekako se ipak uspjela dokopati Lezbosa i na rubu smrti odraditi drugu rundu svog dugačkog putovanja kojemu je, naravno, krajnji cilj bila Njemačka. Na grčkom otoku nije dočekana pretjerano toplo: gladnu, promrzlu i mokru lokalni stanovnici nisu je željeli pripustiti u kakav kafić ili restoran na okrjepu, sve dok se nisu uvjerili da im neće ništa ukrasti, nego će za vlastiti novac kupiti ono što joj treba. Smilovala joj se jedna djevojčica koja joj je dala svoje cipele i već koji dan kasnije bilo je vrijeme za pokret prema sjeveru.

DANAŠNJA OLIMPIJKA jedna je od milijuna Sirijaca koji su se prošlog ljeta kretali po balkanskoj izbjegličkoj ruti, u jednom od najvećih zbjegova modernog doba. Kroz cijelu Grčku, Makedoniju, Srbiju, Mađarsku i Austriju putovala je autobusima i vlakovima, a vrlo često i pješice; trajalo je to danima i tjednima, sve dok se na koncu nije uspjela domoći Njemačke. Ovih dana, nakon što je osvojila svijet fascinantnom ljudskom i sportskom pričom, s medijima je podijelila neke detalje svojih putešestvija: prije samog prelaska Mediterana pune četiri noći probijala se kroz planinske zabiti južne Turske, u rukama krijumčara ljudi i na meti kriminalaca, bez hrane i vode. Ipak, ništa se nije moglo mjeriti s traumom koju je doživjela tog kritičnog 12. kolovoza. “Pola sata nakon početka putovanja motor je otkazao, a more je počelo prodirati u brod. Pomislila sam da bi bilo stvarno bizarno poginuti u moru, s obzirom na to da sam plivačica, pa sam nakon svađe sa sestrom ipak skočila i s dvojicom muškaraca pokušala spasiti i sebe i ostale. Bilo je nevjerojatno valovito i tmurno, svi smo bili potpuno sivi”, ispričala je Yusra ovih dana. Po dolasku na kopno najprije se pomolila.

• DANAŠNJA OLIMPIJKA jedna je od milijuna Sirijaca koji su se prošlog ljeta kretali po balkanskoj izbjegličkoj ruti, u jednom od najvećih zbjegova modernog doba

U TRAPERICAMA I TANKOJ MAJICI krenula je tražiti pomoć, a imala je puku sreću da je njezin iPhone – s putovnicom i nešto novca – preživio u najlonskoj vrećici u koju je bio zapakiran. Priznala je da je mnogima koje su susretali upravo pametni telefon bio okidač za sumnjičavost i skepsu. “Puno njih mislilo je da u svojoj zemlji nismo imali ništa, nego da smo valjda živjeli u blatu ili kakvoj pustinji. Bilo mi je teško objašnjavati da smo nekada imali normalan život, kao svaki prosječan Europljanin“, prisjeća se Yusra.

Točno 25 dana nakon početka dramatičnog putovanja, mlada Sirijka uspjela se dokopati Berlina, gdje je najprije bila smještena u izbjegličkom kampu. Kao sportašici, jedna od prvih briga ipak joj je bila kako u nepoznatom velikom gradu pronaći bazen; pomogao joj je jedan prevoditelj koji ju je uputio na Wasserfreunde Spandau 04, jedan od najstarijih lokalnih klubova, gdje su bili zadovoljni njenom tehnikom plivanja i odmah je primili. Trebao je to biti početak priprema za Olimpijske igre u Tokiju 2020., sve dok Međunarodni olimpijski odbor nije objavio da će već za Rio sastaviti izbjegličku reprezentaciju kao poruku nade svim izbjeglicama diljem svijeta. Yusra Mardini najprije je ušla na širi popis od 43 kandidata, a potom je dva mjeseca prije samih Igara obaviještena da će i nastupiti u deseteročlanoj reprezentaciji. Zaplakala je, ne samo zbog vlastita uspjeha, nego i iskrene želje da tako barem simbolično pomogne milijunima izbjeglica.

ONA SAMA U BRAZILU je nastavila obarati vlastite rekorde, premda je svjesna da će tek za četiri godine eventualno imati realnu šansu za osvajanje medalje. Bit će to nastavak razvojnog puta koji su u rodnoj Siriji brutalno prekinule bombe; prije toga Yusra je bila perspektivna mlada sportašica koju je podupirao tamošnji Olimpijski odbor. Karijera možda jest brutalno prekinuta u najosjetljivijoj fazi, ali definitivno nije ugašena.

U Njemačkoj, koja se uistinu pokazala zemljom njezinih snova, uključena je u obrazovni proces prilagođen vrhunskim sportašima i to joj je omogućilo da trenira dvaput dnevno u olimpijskom bazenu u neposrednoj blizini svoje škole. Iz kuće izlazi u šest ujutro, a vraća se u osam navečer pa je samo u posljednjih nekoliko mjeseci rušila osobne rekorde jedan za drugim. U bajci koju trenutno proživljava svakako nije nevažan podatak da joj se u Berlinu pridružio otac s ostatkom obitelji. “Plivanje je moj život i jednostavno ne mogu opisati taj osjećaj kada ostaviš sve brige i uroniš u vlastitu svijest, spokoj… Ne, ništa me od toga neće odvratiti. A more? Ne bojim ga se pogledati, ali sigurna sam da nikada više neću u njega ući”, priznala je mlada i hrabra Sirijka.