U svom šestom izdanju SuperUho se prisjeća festivala koji je kroz deset godina postojanja uvelike promijenio percepciju jazz glazbe u Hrvatskoj, te drastično promijenio strukturu publike na jazz koncertima na kojima je unatrag 15 godina počela prevladavati mlada, mahom studentska populacija. Tako će 10 godina nakon gašenja zagrebačkog NO Jazz festivala, Primošten uživati u zvukovima nekih od najznačajnijih svjetskih imena jazz i, naravno, ne samo jazz glazbe, što znači da nas ove godine očekuje intimnije i akustičnije izdanje festivala.

Na 6. SuperUho Festivalu nastupaju Bob Mould, Marc Ribot, Art Brut, Colin Stetson, Shilpa Ray, Uzeda, Lovely Quinces, Chui, Seine, The Fogsellers, Neon Lies i Kike Dok. Nepregledan je niz događaja i imena koja su dovela do pokretanja najprije Žednog uha, potom festivala NO Jazz i Terraneo, te na kraju i samog SuperUha, a u tom nizu jedno ime ima posebno mjesto.

Hüsker Dü su bili i ostali vizionarima, i jedna od najutjecajnijih grupa u povijesti rock glazbe, a kao što to obično biva s vizionarima, ostali su do dana današnjeg nepoznati širem krugu ljudi. Niti činjenica da su Pixies, Nirvana, Foo Fighters i Green Day neprestano navodili kako je upravo ova trojka iz Minneapolisa presudno utjecala na to da se uopće počnu baviti glazbom nije previše pomogla da ovo ime dobije zvijezdu koju zaslužuju u svemiru popularne glazbe. Kad su se prije 40 godina pojavili u punkom preplavljenoj Americi teško da je netko mogao i pomisliti kako će tri klinca koja su odlučila svirati najbrži i najžešći hardcore kroz pet godina početi mijenjati budućnost popularne glazbe. Bili su sve samo ne uobičajena pojava među bendovima koji su zavladali američkom nezavisnom glazbom – jedan je bio gay, drugi biseksualac, a treći čovjek s najupečatljivijim brkovima američkog punka i budući uspješan kuhar, no to ih nije spriječilo da stvore briljantnu diskografiju kao malo koji bend u povijesti. Nakon što su “New Day Rising” i “Flip Your Wig” dosegnuli dotad nezamislive naklade za albume objavljene na nezavisnoj etiketi, u njihovom slučaju legendarnom SST-u, Hüsker Dü su postali prvi, u dugom nizu izvođača, koje su u nadolazećim godinama velike etikete izdašnim ugovorima počele preotimati od malih izdavača. Kako u to vrijeme veliki diskografi nisu znali da s glazbenicima koji dolaze iz svijeta nezavisne glazbe treba postupati pažljivije i ne nametati im u to vrijeme izrazito kruta pravila industrije, Hüsker Dü su nakon samo dva albuma izgorjeli, ali su zato poslužili kao dobra lekcija spomenutim diskografima koji su nadalje bili pažljiviji s imenima poput R.E.M., Sonic Youth ili Nirvane.

Dva su glavna aktera ove priče ubrzo pokrenula svoje samostalne karijere, i dok je neviđeno nadareni i hipersenzibilni kantautor Grant Hart ostao živjeti i raditi izvan fokusa šire javnosti, Bob Mould je u prvom redu zahvaljujući grupi Sugar, koja je izbacila i nekoliko velikih gitarističkih punk pop hitova, ali i dugom nizu samostalnih albuma, ipak stekao status kakav jedan ovako izniman autor zaslužuje. Trinaesti solo album “Sunshine Rock” objavio je u veljači ove godine, te po tko zna koji put pobrao hvalospjeve kritike, kako strane tako i domaće, među kojom prednjači Aleksandar Dragaš koji Moulda u recenziji albuma naziva “ocem indie rocka”. Premda je teško jednom imenu pripisati nastanak čitave jedne scene, složit ćemo se da bi bez Boba Moulda ono što se danas zove indie rock sigurno drugačije zvučalo.

Priču o Marcu Ribotu mogli bismo svesti na jednu krajnje jednostavnu rečenicu – jedan od najvećih živućih gitarista. Bilo koji dio njegove karijere da se uzme pod povećalo i analizira rezultat je jednako fascinantan, no ono što je svojom gitarom napravio Tomu Waitsu lansiralo ga je među muzičke besmrtnike. Kultni Waitsovi albumi “Rain Dogs” i “Franks Wild Years” ostat će zapamćeni upravo po fantastičnom zvuku njegove gitare kojom je uvelike potaknuo Waitsovu glazbenu transformaciju, gitare koja se mogla čuti na većini Waitsovih izdanja zaključno sa zadnjim i još uvijek aktualnim mu albumom “Bad As Me”. Naravno da se moraju spomenuti i nezaobilazni The Lounge Lizards i Jazz Passengers, čiji je član godinama bio, kao i sviranje na pločama Elvisa Costella i Johna Zorna s kojim već desetljećima redovito snima i nastupa u raznim postavama. Osim kao vrhunski gitarist Ribot se vrlo brzo profilirao i kao sjajan autor, pa je tako u proteklih 30 godina snimio na desetke vlastitih albuma među kojima se po mnogo čemu izdvaja prošle godine objavljeni “Songs of Resistance 1942-2018”, inspiriran prije svega aktualnom vlašću u SAD-u, ali i puzajućom fašizacijom društava diljem svijeta. Osim što je na sebi svojstven način obradio niz više ili manje poznatih protestnih i revolucionarnih pjesama, okupio je i zavidnu listu gostiju među kojima se našao i Tom Waits kojem fantastičan prepjev “Bella Ciao” ujedno predstavlja i prvu pjesmu objavljenu u proteklih 3 godine. Marc Ribot je posljednji put u Hrvatskoj nastupio prije 14 godina, upravo u sklopu programa NO Jazza, a u Primošten dolazi sa svojim “Songs of Resistance” kvintetom koji uz njega čine saksofonist Jay Rodriguez, basist Brad Jones, bubnjar Ches Smith, te udaraljkaš Reinaldo de Jesus.

Art Brut su se u studenom vratili nakon 7 godina diskografske pauze i to svojim petim studijskim albumom “Wham! Bang! Pow! Let’s Rock Out!”. Ovi britanski miljenici glazbene kritike su tako uvjerljivo odagnali špekulacije o upitnom nastavku djelovanja, a furioznim su nastupima na aktualnoj turneji kojom promoviraju navedeni album potvrdili da su vrhunskoj koncertnoj formi. Četrnaest godina je prošlo otkad je ova petorka objavila svoj fenomenalan prvijenac “Bang Bang Rock & Roll” kojim su, nakon nekoliko odlično prihvaćenih singlova, uvjerljivo demonstrirali kakav se potencijal krije u njihovom visokoenergetskom spoju garažnog rock’n’rolla i post punka. Zahvaljujući sjajno prihvaćenom albumu, kojeg je primjerice Pitchfork uvrstio među 200 najznačajnijih izdanja objavljenih u tom desetljeću, a pogotovo singlovima poput “Emily Kane” ili “Formed a Band”, Art Brut ostvaruju proboj iz nezavisne scene i potpisuju za kultni Mute Records, koji u to vrijeme djeluje pod okriljem giganta EMI. Već 2007. objavljuju svoj drugi album “It’s a Bit Complicated” i stvari se uistinu počinju komplicirati kad je EMI odlučio objaviti treći po redu singl s navedenog albuma, pjesmu “Pump Up The Volume”, bez da je o tome informirao sam bend. Vrlo brzo su se prebacili pod okrilje nezavisnog Cooking Vinyla i pod produkcijskom palicom Franka Blacka objavili i treći u nizu album “Art Brut vs. Satan”, a potom i četvrti “Brilliant! Tragic!” nakon koje je uslijedila i već spomenuti sedmogodišnji diskografski post, koji je tek nakratko prekinut 2013. kad su u želji da proslave 10 godina od svog prvog nastupa objavili best of kompilaciju “Art Brut top of the Pops”. No, na našu sreću, Art Brut su se vratili odličnim albumom, u vrhunskoj su sviračkoj formi, a pjevač Eddie Argos i dalje je najozbiljniji kandidat za najzabavnijeg frontmana današnjeg rock’n’rolla.

Colin Stetson jedinstvena je pojava u današnjoj glazbi. Premda ga se najčešće svrstava među jazz glazbenike, ovaj američki saksofonist s prebivalištem u Montrealu uporno odbija trpanje u glazbene ladice. Lista glazbenika s kojima redovito surađuje uistinu je impresivna te obuhvaća gigante današnje popularne glazbe poput Arcade Fire ili Bon Iver, ali i brojne druge glazbene velikane kao što su Tom Waits, TV On The Radio, Feist, Laurie Anderson, Lou Reed, Bill Laswell, Evan Parker, The Chemical Brothers, Animal Collective, Hamid Drake, LCD Soundsystem, The National, Godspeed You! Black Emperor, BADBADNOTGOOD, David Byrne, Anthony Braxton i David Gilmore. Usporedo sa sve brojnijim suradnjama razvijao je i potpuno jedinstven glazbeni izraz kao solist, prvenstveno na saksofonima i klarinetima, što je rezultiralo nizom hvaljenih diskografskih izdanja na kojima se njegova intenzivna tehnička vještina sjajno nadopunjuje s uzbudljivim i emocionalno razornim skladanjem. Njegov zapanjujući, fizički intenzivan pristup instrumentima (uglavnom bas i alt saksofoni) proizvodi emocionalno bogate polifonijske skladbe koje u potpunosti nadilaze i najluđa očekivanja kad je zvuk saksofona u pitanju. Dosad se tri puta predstavio zagrebačkoj publici koncertima u KSET-u na kojima je publiku doslovno ostavio bez daha, stoga jedva čekamo prvo mu festivalsko ukazanje pod Primoštenskim nebom.

Iza imena Shilpa Ray krije se izvrsna njujorška blues punk kantautorica koja već petnaest godina oduševljava svojim moćnim glasom na kojeg svojevremeno nije ostao imun niti Nick Cave. Veliki australski glazbenik ju je tako najprije 2011. odabrao za potporu na turnejama njegovih Bad Seedsa po Europi i Americi, a potom dvije godine kasnije na svojoj Bad Seed etiketi objavio i njeno prvo solo izdanje EP “It’s All Self Fellatio”. Iste godine joj se s Warrenom Ellisom pridružio na prekrasnoj obradi pjesme “Pirate Jenny” za kompilaciju “Son of Rogue Gallery: Pirate Ballads, Sea Songs & Chanteys” na kojoj je ANTI Records okupio impresivnu listu imena koja su se uhvatila u koštac s gusarima i njihovim pjesmama poput: Shanea MacGowana, Tom Waits, Patti Smith, Johnny Depp, Iggy Pop, Robyn Hitchcock te Marc Almond. Shilpa se tako nakon bendova Beat The Devil i Shilpa Ray and Her Happy Hookers odlučila za samostalnu karijeru koja ju je dovela do potpisa za Northern Spy Records i dva odlična albuma objavljena za etiketu na kojoj u harmoničnom suživotu nalazimo brojna izvrsna imena eksperimentalnog jazza i rocka. U očekivanju novog albuma Shilpa Ray sa svojim će bendom prvi put zasvirati u Hrvatskoj na šestom izdanju festivala SuperUho.

Ako ste se ikad zapitali zašto Steve Albini toliko često boravi u Italiji razlog ćete imati prilike vidjeti na ovogodišnjem SuperUhu u Primoštenu. Poznanstvo ovog kultnog glazbenika i producenta, te sicilijanskog benda Uzeda datira još od početka devedesetih i njihovog susreta neposredno nakon izdavanja njihovog prvog albuma. Ubrzo se rodilo neraskidivo prijateljstvo, a Albini je postao snimatelj i producent svih budućih albuma grupe, dok je istovremeno Uzeda odgovorna za većinu koncerata i turneja koje je Albini s grupom Shellac odsvirao u Europi tijekom zadnja dva desetljeća. Nakon trinaestogodišnje diskografske pauze Uzeda je prije tjedan dana objavila svoj povratnički album “Quocumque jeceris stabit” za cijenjenu etiketu Temporary Residence Limited iz Brooklyna, nakon čega su se krenuli na talijansku turneju u sklopu koje će odsvirati niz velikih koncerata, ali i nakratko prijeći granicu kako bi u Primoštenu pokazali zašto se Albini, kao i brojni drugi glazbenici, već desetljećima oduševljava ovim noise math rock kvartetom.

Kako je SuperUho stiglo do svog šestog izdanja, a Dunja Ercegović, poznatija kao Lovely Quinces, još nije nastupila na ovom festivalu, odlučeno je da se ta nepravda mora ispraviti. Već godinama ova sjajna splitska kantautorica oduševljava domaću, ali sve više i stranu publiku kao i kolege glazbenike, među kojima treba izdvojiti legendarnog Howea Gelba koji ju je svojevremeno pozvao na jednomjesečnu europsku turneju s njegovim Giant Sandom. Njene prekrasne pjesme teško da nekog mogu ostaviti ravnodušnim, pogotovo u idiličnom okruženju kakvo pruža Primošten. Od Dunje zato očekujemo jedan od najposebnijih nastupa na festivalu.

Premda je Seine pokrenuo još 2007. kao solo kantautorski projekt, Ivan Ščapec je zasluženu pažnju dobio tek nakon prestanka djelovanja za mnoge neprežaljene grupe Vlasta Popić. Ubrzo mu se priključuju Dimitrij Mekotanović Petrović (Vlasta Popić, Radost) na bubnjevima, udaraljkama i back vokalima i Boško Mijušković (Straight Mickey and the Boyz, Škrtice) na bas gitari, te kao punokrvni bend snimaju i sami objavljuju svoja prva izdanja. 2016. pobjeđuju na banjalučkom Demo Festu, najvećem regionalnom festivalu neafirmiranih glazbenika, a 2017. nakon uvjerljivog nastupa na ljubljanskoj glazbenoj konferenciji MENT potpisuju za vjerojatno najagilnijeg regionalnog nezavisnog izdavača Moonlee Records. Ubrzo izdaju odlično prihvaćen album prvijenac “Sno Sna” koji je ovog svibnja dobio i nasljednika u vidu albuma “22”. Svojim spojem noise rocka, trip hopa i no wavea, uz diskretan upliv cabareta, duo Ščapec-Petrović se još jednom potvrđuje kao jedno od najvećih osvježenja domaće i regionalne glazbene scene.

Neon Lies je lo-fi synth/darkwave samostalan projekt Gorana Lautara, dugogodišnjeg aktera hrvatske underground d.i.y i punk scene, osnivač sada već i pomalo legendarnih bendova i projekata poput The Babies, Welcomin’ Committe In Flames, Dykemann Family, Modern Delusion, XXX Tape Sessions. U ljeto 2015. Goran se odlučio za novi artistički izazov, te objesivši gitaru o klin, okušava se u za njega novom žanru darkwave synth punka. Početne reference su ionako bile uvijek slične: Suicide, Tuxedomoon, D.A.F., konstantno razvijajući, proširujući i razvijajući svoj analogno sačinjeni zvuk kroz suvremeni synth punk, synth pop, darkwave, industrial i techno. U međuvremenu je izdao dva odlično prihvaćena albuma na audio kazetama, ”Neon Lies” 2016., te album ”II” 2018., uz mnogobrojna single i EP izdanja, te kompilacije različitih izdavača. Ubrzo nakon pokretanja projekta, uslijedile su višemjesečne ekstenzivne europske turneje. Oni koji su već imali prilike vidjeti uživo Neon Lies, složit će se da je njegov nastup i izričaj iznimno intenzivan i emotivno razotkrivajući, često i konfrontirajući – brišu se granice intimnosti i strahova, pozornica i klub napokon postaje mjesto gdje više nema tajni ni povlačenja.

Šibenski kantautor Kristijan Goja, poznatiji kao Kike Dok, nastupa od 90-tih godina prošlog stoljeća kao jedan od pokretača lokalnog “novog novog vala”, prolazi put od post-punka, preko funky hip-hopa do akustičnog kantautora, vraćajući se ponovo preko electro-eksperimenta do hitoidnih radio singlova. U opusu od 70-tak pjesama uvijek je prisutan unikatni stil koji ovog borca s vanjskih granica glazbene industrije ponovo aktualizira za novo uprizorenje. Trenutni koncertni preset Kike Doka je “one man band”, što ne sprječava okupljenu publiku da zapjeva na trzaj ruke ovog šibrkajlije.

Prva najavljena domaća imena ovogodišnjeg festivala bili su zagrebački Chui i šibenski The FogSellers, dva sjajna benda koja rade upravo ono što SuperUho najviše voli, brišu granice između, na prvi pogled, teško spojivih glazbenih svjetova i to rade fenomenalno. Zapravo, toliko dobro unutar vlastitih izraza isprepliću jazz, rock i elektronsku glazbu da im je teško naći dostojnu konkurenciju i u svjetskim okvirima.